REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-3812/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića, člana vijeća i Renate Šantek članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HB, kao nositelja Obiteljskoga poljoprivrednog gospodarstva RB, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Kraljičković, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice ŽB, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Ana Smolčić, odvjetnica u Sisku, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj Gž-542/2024-3 od 20. svibnja 2025. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Kutini, poslovni broj Povrv-34/2023-9 od 26. travnja 2024., u sjednici održanoj 10. veljače 2026.,
r i j e š i o j e:
Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije se odbija.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj Gž-542/2024-3 od 20. svibnja 2025. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Kutini poslovni broj Povrv-34/2023-9 od 26. travnja 2024. Prijedlog je podnesen zbog pravnih pitanja za koja podnositelj navodi da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za potrebe razvoja prava kroz sudsku praksu, i to zbog odstupanja od prakse revizijskog suda. Pritom je ukazano na slijedeće odluke: Rev - 726/2008-2 od 20. veljače 2020., Rev-2837/2013-2 od 25. siječnja 2013., Rev- 2775/2011-2 od 13. siječnja 2016., Rev-2193/2013-8 od 9. prosinca 2015., Rev- 2775/2011-2 od 30. studenoga 2011., Rev-1756/2020-2 od 23. ožujka 2021. i Rev- 726/2008-2 od 10. prosinca 2008.
2. Pitanja koja je predlagatelj naznačio u prijedlogu glase:
1) Je li u situaciji kada je korisnik tuđe nekretnine, ovdje tužitelj, temeljem usmenog dogovora, izvršio opsežne i korisne radove na toj nekretnini (čišćenje, malčiranje, oranje) dopušteno potpuno isključiti njegovo pravo na naknadu samo zato što ne postoji pisani ugovor, unatoč činjenici da je vlasnik koristio rezultate tih radova; 2) Je li sud, kada utvrdi da činjenična osnova tužbe upućuje na neko drugo pravo (npr. ugovor o zakupu ili stjecanje bez osnove), dužan postupiti prema članku 186. stavak 3. ZPP i odlučiti po toj osnovi, iako je tužitelj tužbu formalno temeljio na drugoj pravnoj osnovi (npr. ugovor o djelu);
3) Može li prešutna dozvola vlasnika zemljišta, ovdje tuženika, trećoj osobi, ovdje tužitelju, za korištenje zemljišta i ulaganje vlastitog rada, u okolnostima gdje ta osoba izvodi konkretne radove i predaje proizvode vlasniku, na primjer hranu za kokoši, stvoriti obvezu vlasniku na naknadu vrijednosti radova u slučaju spora?
4. Tuženica nije odgovorila na prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije.
5. Postupajući u skladu s odredbama članka 387. u vezi s člankom 385.a stavka 1. ZPP, revizijski sud ocjenjuje da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao ni za razvoj prava kroz sudsku praksu te ne opravdavaju dopuštanje revizije.
6. Naime, tužitelj je u ovom postupku od tuženice zatražio isplatu iznosa od 4.499,80 EUR (33.903,75 kuna) prema računu broj 4/MP1/1 kojeg joj je ispostavio 30. rujna 2020. Njegov je zahtjev sud odbijen, a pobijanom je drugostupanjskom presudom izraženo pravno shvaćanje da sud, u skladu s odredom članka 186. stavka 3. ZPP, nije vezan pravnom osnovom tužbenog zahtjeva, ali je vezan činjeničnom osnovom. Stoga je sud drugog stupnja cijenio da tužitelj činjeničnu osnovu nije mijenjao do zaključenja glavne rasprave, a temeljio ju je na tvrdnji da je tuženica naručila od njega izvođenje radova čišćenja svoje nekretnine, da je on izveo radove koji su navedeni u računu, da su tuženica i on bili u poslovnom odnosu na temelju usmenog ugovora o djelu, te da su svi radovi izvršeni upravo po narudžbi tuženice, kao i da tuženica po završetku radova nije imala nikakve primjedbe, ali je odbila platiti ugovorenu naknadu za izvršene radove. Međutim, tužbeni je zahtjev odbijen pozivom na odredbu članka 219. stavka 1. ZPP zato što su sudovi ocijenili da tužitelj svoje činjenične tvrdnje provedenim dokazima nije dokazao.
7. Prvo i treće naznačena pitanja nemaju potrebno obilježje važnosti zato polaze od tvrdnje da je tužitelj kao korisnik nekretnine tuženice, uz njezinu prešutnu dozvolu, izvršio opsežne i korisne radove na njezinoj nekretnin i, a tu tvrdnju u provedenom postupku nije dokazao zbog čega su sudovi i odbili tužbeni zahtjev. Izostanak obilježja važnosti u smislu odredbe članka 385.a stavka 1. ZPP prati i drugo naznačeno pitanje jer predlagatelj njime ukazuje na nevezanost suda za pravnu osnovu tužbu, usprkos tome što je na tom je pravnom shvaćanju pobijana odluka i utemeljena.
8. U takvim okolnostima, prema ocjeni revizijskog suda danoj u primjeni odredbe članka 387. stavka 1. u vezi s člankom 385.a stavkom 1. ZPP, o odgovoru na naznačena pravna pitanja ne ovisi odluka zbog čega prijedlog nije osnovan. Neosnovan prijedlog za dopuštenje revizije valja odbiti na temelju odredbe članka 389.b stavaka 1. i 2. ZPP, slijedom čega je riješeno kao u izreci.
Zagreb, 10. veljače 2026.
Predsjednik vijeća
Ivan Vučemil
