REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-3856/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Renate Šantek članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RL, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Adžić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, sa sjedištem u Zagrebu, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnica Marija Vujasin, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o., sa sjedištem u Zagrebu, Radnička cesta 47, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž- 2734/2024-3 od 12. veljače 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2670/2021-36 od 30. kolovoza 2024., u sjednici održanoj 10. veljače 2026.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije se odbija u dijelu koji se odnosi na naznačena pravna pitanja.
II. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije se odbacuje u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2734/2024-3 od 12. veljače 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2670/2021-36 od 30. kolovoza 2024. Prijedlog je podnesen zbog pravnih pitanja za koja podnositelj navodi da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu, kao i zbog povrede temeljnih ljudskih prava na pravično suđenje, na jednakost svih pred zakonom te prava na djelotvoran pravni lijek, zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 – dalje: Ustav) i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 – dalje: Konvencija).
2. Tuženik u prijedlogu za dopuštenje revizije, pozivom na odredbu članka 385.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), naznačuje dva pravna pitanja koja glase:
"1) Pripada li potrošaču kao posljedica utvrđene ništetnosti dijela odredbe potrošačkog ugovora o kreditu denominiranog u CHF/denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to odredbe o valutnoj klauzuli, isplata razlike između iznosa kamate izračunatog po prosječnoj kamatnoj stopi za kredite u kunama i iznosa kamate izračunate po stopi određenoj odlukom banke ili isplata razlike između iznosa koji je potrošač platio i iznosa izračunatog na temelju početno ugovorene kamatne stope;
2) Od kada nastaje obveza plaćanja zateznih kamata na iznos stečenog bez osnove kao posljedice utvrđene ništetnosti dijela ugovorne odredbe potrošačkog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli sadržane u ugovoru o kreditu denominiranom u CHF/denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u CHF?".
3. Predlagatelj smatra da su naznačena pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao i za razvoj prava kroz sudsku praksu.
3.1. Kao razloge važnosti predlagatelj se u odnosu na naznačena pitanja pozvao na odstupanje od prakse revizijskog suda navodeći odluke broj Rev-1242/2014-2 od 6. lipnja 2018. i Rev-2781/2011-2 od 16. lipnja 2015., kao i na neujednačenost prakse drugostupanjskih sudova pozivajući se na odluke Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-460/2022 od 9. svibnja 2022. i Županijskog suda u Osijeku broj Gž-1996/2019 od 14. rujna 2020. Također ukazuje i na nepodudarnost shvaćanja izraženih u pobijanoj odluci s pravnim shvaćanjem revizijskog suda izraženim na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/04) održanoj 5. ožujka 2004. broj Su-IV- 222/04 od 5. ožujka 2004.
4. Na prijedlog nije odgovoreno.
5. Postupajući u skladu s odredbama članka 385.a stavka 1. i članka 387. stavka 1. ZPP, revizijski sud ocjenjuje da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao ni za razvoj prava kroz sudsku praksu te kao takva ne opravdavaju intervenciju najvišeg suda.
6. U odnosu na prvo naznačeno pitanje kojim predlagatelj problematizira pitanje prekida zastare te drugo naznačeno pitanja kojim tuženik problematizira tijek zateznih kamata, valja odgovoriti kako pobijana odluka ne odstupa od ustaljene prakse revizijskog suda i zauzetih pravnih shvaćanja u odlukama ovoga suda broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019., Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., Rev-308/2022-2 od 19. travnja 2022. i dr.
6.1. U takvim okolnostima naznačena pitanja tuženika ne mogu osnovano biti temelj za ujednačavanje sudske prakse, pa time ni za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Imajući na umu da predlagatelj ističe i da potrebe razvoja prava kroz sudsku praksu opravdavaju dopuštenje revizije, valja odgovoriti da, prema ocjeni revizijskog suda, potrebe razvoja prava ne opravdavaju intervenciju revizijskog suda putem dopuštenja revizije jer pobijana odluka nije u suprotnosti s dostignutim standardima zaštite ljudskih prava u suvremenim društvenim okolnostima koji su uspostavljeni u praksi europskih i domaćih sudova.
6.2. Slijedom navedenog, u odnosu na naznačena pitanja, prijedlog je tuženika valjalo odbiti na temelju odredbe članka 389.b stavaka 1. i 2. ZPP i riješiti kao u točki I. izreke ovog rješenja.
7. Nadalje, prema ocjeni revizijskog suda, tuženik navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim ni da su mu tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka povrijeđena temeljna ljudska prava u smislu odredbe članka 385.a stavka 2. ZPP.
7.1. U svojim presudama nižestupanjski sudovi su odgovorili na sve odlučne navode tuženika, a presude nižestupanjskih sudova su jasno i dostatno obrazložene. Glede tuženikovih navoda u dijelu kojim tvrdi da je do povrede prava na pravično suđenje došlo uslijed pogrešne primjene materijalnog prava treba istaknuti kako članak 24. Ustava i članak 6. stavak 1. Konvencije sadrže samo procesna jamstva. Stoga do povrede tog prava u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj.
7.2. U odnosu na tvrdnje o navodnoj povredi prava na djelotvoran pravni lijek zajamčenog člankom 13. Konvencije te člankom 18. stavak 1. Ustava ovaj sud primjećuje da se tuženik koristio svojim pravom na žalbu protiv prvostupanjske presude, a činjenica da njegovi žalbeni navodi nisu prihvaćeni ne čini to pravno sredstvo nedjelotvornim. Nadalje, protivno navodima predlagatelja drugostupanjski je sud odgovorio na sve odlučne navode iz žalbe.
7.3. Što se tiče pritužbe koja se odnosi na navodnu povredu prava predlagatelja na jednakost svih pred zakonom, zajamčenog člankom 14. Ustava i člankom 14. Konvencije odnosno člankom 1. Protokola 12. uz Konvenciju treba istaći da je ova pritužba nedovoljno obrazložena. Naime, tuženik niti ne ističe da bi nekoj stranci u istim činjeničnim i pravnim okolnostima bila pružena pravna zaštita koja je njemu navodno uskraćena.
8. Stoga, kada tuženik nije učinio vjerojatnim da su mu u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđena temeljna ljudska prava na pravično suđenje, na jednakost svih pred zakonom te pravo na djelotvoran pravni lijek, zajamčena Ustavom i Konvencijom, njegov je prijedlog u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava valjalo odbaciti na temelju odredbe članka 389.a stavka 3. ZPP i riješiti kao u točki II. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 10. veljače 2026.
Predsjednik vijeća:
Ivan Vučemil
