REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-4839/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice RA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Draženu Oreškoviću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženea Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koju zastupaju punomoćnici – odvjetnici iz odvjetničkog društva Kožul & Petrinović iz Zagreba, Radnička cesta 47, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tužene protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovnog broja Gž-5421/2024-2 od 19. kolovoza 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-472/2024-11 od 23. listopada 2024., u sjednici održanoj 10. veljače 2026.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog za dopuštenje revizije se odbija u pogledu postavljenih pravnih pitanja.
II. Prijedlog za dopuštenje revizije se odbacuje u pogledu pozivanja na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Obrazloženje
1. Tužena je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude.
1.1. U prijedlogu za dopuštenje revizije je postavila pravna pitanja koje smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz praksu.
1.2. Uz to se pozvala i na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14 - dalje: Ustav) i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija).
3. U dijelu u kojem je prijedlog podnesen u smislu toč. 1.1. ovoga obrazloženja ovaj ga je sud kvalificirao kao prijedlog za dopuštenje revizije u smislu st. 1. čl. 385.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), dok je u dijelu u kojem je prijedlog podnesen u smislu toč. 1.2. ovoga obrazloženja, taj prijedlog kvalificirao u smislu st. 2. toga članka.
4. Ovaj sud je prijedlog razmotrio sukladno odredbama čl. 387. st. 1. i čl. 389. ZPP.
U pogledu prijedloga podnesenog u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP
5. U pogledu prvog pravnog pitanja, koje se odnosi na propitivanje utjecaja podnošenja ovopredmetne pojedinačne tužbe kojim se traži utvrđenje sporne ugovorne odredbe ništetnom na zastaru samog zahtjeva, je za navesti da je pravno shvaćanje u pobijanoj odluci usklađeno sa pravnim shvaćanjem ovoga suda (izraženo čak i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., broj Su- IV-47/2020).
6. U pogledu drugog pravnog pitanja, koje se odnosi na tijek zateznih kamata na iznos potraživanja na temelju stečenog bez osnove u konkretnom sporu, je za navesti da se u odlukama viših sudova na koje se tužena poziva (kao na razloge važnosti pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava), nije izrazilo pravno shvaćanje u pogledu tog pravnog pitanja i to koje bi bilo protivno onom u pobijanoj odluci, a to u okviru situacije činjeničnopravne dostatno podudarne s ovopredmetnom. Time se nije (a niti je se to učinilo na neki drugi način) dokazao razlog važnosti tog pravnog pitanja u prethodno navedenom smislu (čl. 385.a st. 1. ZPP).
6.1. Također je za napomenuti da je revizijski sud već zauzeo pravno shvaćanje u slučajevima tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnim (doduše, ne odredbi o ulaznoj nakadi, nego) odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i to kod ugovora o kreditu sklopljenih uz valutnu klauzulu u CHF. U njima je zatezne kamate na iznose koje su stečeni bez osnove utvrđivao od dana stjecanja, a ne od dana utvrđenja ništetnim ugovornih odredbi (v. VSRH u Revt 249/14 od 9. travnja 2015., Rev 2245/17 od 20. ožujka 2018. i Rev 3142/18-2 od 19. ožujka 2019.).
7. U pogledu trećeg naznačenog pravnog pitanja, koje je vezano uz problematiku tzv. ulazne naknade tj. ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, je za navesti da je pravno shvaćanje u pobijanoj odluci usklađeno sa pravnim shvaćanjem koje je ovaj sud izrazio u odluci poslovnog broja Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. Pritom valja naglasiti da je pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova o ništetnosti sporne ugovorne odredbe utemeljeno na širem činjeničnom kontekstu od onog kakvog ga je predstavila tužena u tom pitanju, pa odgovor na to pitanje nije niti od utjecaja na odluku u sporu.
8. U pogledu četvrtog naznačenog pravnog pitanja je za obrazložiti da se njime impliciraju činjenična utvrđenja koja nisu utvrđena u nižestupanjskim odlukama (da je tužitelj znao procijeniti ekonomske i pravne posljedice ugovaranja sporne ugovorne odredbe), pa odgovor na to pitanje nije od utjecaja na odluku u sporu.
9. Peto pravno pitanje se ne može kvalificirati kao materijalnopravno niti postupovnopravno pitanje u smislu odredbe čl. 385.a ZPP; njime podnositelj zapravo upire na (eventualnu) pogrešnu primjenu odredba parničnog postupka počinjenu pred drugostupanjskim sudom, a što samo po sebi nije razlog za dopuštenje revizije, one u smislu čl. 382. ZPP.
9.1. Naime, čak i u slučaju postojanja takove povrede u konkretnom slučaju – osobito u situaciji kad takva eventualno počinjena bitna povreda nije posljedica izraženog pravnog shvaćanja suda u pobijanoj odluci koje bi bilo nepodudarno sa shvaćanjem revizijskog suda – njezine posljedice ne premašuju dosege ovoga konkretnog slučaja, čime nemaju važnost za ujednačenje sudske prakse niti za razvoj prava kroz praksu, što je osnovni smisao postupka koji se vodi povodom navedene revizije, pa tako ni nemaju važnost za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, niti za razvoj prava kroz praksu.
10. Zbog toga je – u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu u kojem je podnesen u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP (zbog pravnog pitanja koje stranka smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava) – na temelju čl. 389.b st. 1. i. 2. ZPP, odlučeno kao u izreci ovoga rješenja (pod toč. I.).
U pogledu prijedloga podnesenog u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP
11. Ovaj sud ocjenjuje da, iz njemu dostupnih dijelova spisa (v. čl. 387. st. 3. ZPP), ne proizlazi da bi u postupku pred nižestupanjskim sudovima tuženoj bilo onemogućeno da se izjasni o zahtjevima i navodima tužiteljice, iznosi činjenice i predlaže dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku – a proizlazi da su u svojim presudama nižestupanjski sudovi odgovorili na sve odlučujuće navode tužene; njihove presude su dostatno obrazložene te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. S toga ništa ne upućuje na zaključak o vjerojatnosti da tužena nije imala pravično suđenje, na pristup sudu ili djelotvoran pravni lijek.
12. Zbog toga je – a u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP (pozivanjem na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom i Konvencijom) – valjalo, na temelju čl. 389.a st. 4. ZPP, odlučiti kao u izreci ovoga rješenja, pod toč. II.
Zagreb, 10. veljače 2026.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug
