Zakon.hr

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-254/2024-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Milene Frankić kao predsjednice vijeća, Vlaste Mrzljak kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Gabriele Topić Kordej, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice UI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Merica Miše, odvjetnica u Trogiru, protiv tužene OTP banke d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Anić i Anić u Splitu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-815/2022 od 18. rujna 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 10. veljače 2026.

p r e s u d i o j e

I Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-815/2022 od 18. rujna 2023. u t. I izreke.

II Preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-815/2022 od 18. rujna 2023. u t. II i III izreke i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„II Nalaže se tuženoj OTP banci d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, isplatiti tužiteljici UI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od 9.644,30 eur/72.664,98 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. lipnja 2006. odnosno od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa sve do konačne isplate po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 (pet) postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, dok od 1. siječnja 2023. do isplate teče po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri (3) postotna poena: -u iznosu od 32,99 eur/248,56 kn od 15. studenog 2008., pa do isplate. -u iznosu od 38,90 eur/293,092 kn od 15. prosinca 2008., pa do isplate -u iznosu od 66,21 eur/498,86 kn od 15. siječnja 2009., pa do isplate -u iznosu od 78,33 eur/590,18 kn od 15. veljače 2009., pa do isplate -u iznosu od 81,91 eur/617,15 kn od 15. ožujka 2009., pa do isplate -u iznosu od 72,56 eur/546,703 kn od 15. travnja 2009., pa do isplate -u iznosu od 73,75 eur/555,67 kn od 15. svibnja 2009., pa do isplate -u iznosu od 67,91 eur/511,67 kn od 15. lipnja 2009., pa do isplate -u iznosu od 76,73 eur/578,12 kn od 15. srpnja 2009., pa do isplate -u iznosu od 82,39 eur/620,77kn od 15. kolovoza 2009., pa do isplate -u iznosu od 83,74 eur/630,94 kn od 15. rujna 2009., pa do isplate -u iznosu od 82,02 eur/617,98 kn od 15. listopada 2009., pa do isplate -u iznosu od 80,67 eur/607,81 kn od 15. studenog 2009., pa do isplate -u iznosu od 84,96 eur/640,13kn od 15. prosinca 2009., pa do isplate -u iznosu od 88,46 eur/666,50 kn od 15. siječnja 2010.,pa do isplate -u iznosu od 93,29 eur/702,89 kn od 15. veljače 2010., pa do isplate -u iznosu od 94,38 eur/711,11 kn od 15. ožujka 2010.,pa do isplate -u iznosu od 102,08 eur/ 769,122 kn od 15. travnja 2010., pa do isplate -u iznosu od 100,30 eur/755,71 kn od 15. svibnja 2010., pa do isplate -u iznosu od 99,67 eur/750,96 kn od 15. lipnja 2010., pa do isplate -u iznosu od 117,34 eur/884,098 kn od 15. srpnja 2010., pa do isplate -u iznosu od 121,97 eur/918,98 kn od 15. kolovoza 2010., pa do isplate -u iznosu od 132,94 eur/1.001,64 kn od 15. rujna 2010., pa do isplate -u iznosu od 133,69 eur/1.007,29 kn od 15. listopada 2010., pa do isplate -u iznosu od 125,76 eur/947,54 kn od 15. studenog 2010., pa do isplate -u iznosu od 136,90 eur/1.031,47 kn od 15. prosinca 2010., pa do isplate -u iznosu od 156,44 eur/1.178,7 kn od 15. siječnja 2011., pa do isplate -u iznosu od 140,87 eur/1.061,39 kn od 15. veljače 2011., pa do isplate -u iznosu od 135,21 eur/1.018,74 kn od 15. ožujka 2011.g., pa do isplate -u iznosu od 120,84 eur/ 910,47 kn od 15. travnja 2011.g., pa do isplate -u iznosu od 118,65 eur/ 893,97 kn od 15. svibnja 2011.g., pa do isplate -u iznosu od 135,68 eur/1.022,28 kn od 15. lipnja 2011., pa do isplate -u iznosu od 150,15 eur/1.131,31 kn od 15. srpnja 2011., pa do isplate -u iznosu od 157,99 eur/1.190,38 kn od 15. kolovoza 2011., pa do isplate -u iznosu od 174,69 eur/1.316,20 kn od 15. rujna 2011., pa do isplate -u iznosu od 146,42 eur/1.103,20kn od 15. listopada 2011., pa do isplate -u iznosu od 143,74 eur/1.083,01 kn od 15. studenog 2011., pa do isplate -u iznosu od 144,04 eur/1.085,27 kn od 15. prosinca 2011., pa do isplate -u iznosu od 147,41 eur/1.110,66 kn od 15. siječnja 2012., pa do isplate -u iznosu od 155,99 eur/1.175,31 kn od 15. veljače 2012., pa do isplate -u iznosu od 157,29 eur/1.185,10 kn od 15. ožujka 2012., pa do isplate -u iznosu od 154,13 eur/1.161,29 kn od 15. travnja 2012., pa do isplate -u iznosu od 154,91 eur/1.167,17 kn od 15. svibnja 2012., pa do isplate

-u iznosu od 157,65 eur/1.187,81 kn od 15. lipnja 2012., pa do isplate -u iznosu od 156,28 eur/1.177,49 kn od 15. srpnja 2012., pa do isplate -u iznosu od 153,70 eur/1.158,05 kn od 15. kolovoza 2012., pa do isplate -u iznosu od 153,60 eur/1.157,30 kn od 15. rujna 2012., pa do isplate -u iznosu od 145,35 eur/1.095,14 kn od 15. listopada 2012., pa do isplate -u iznosu od 154,47 eur/1.163,85 kn od 15. studenog 2012., pa do isplate -u iznosu od 155,87 eur/1.174,40 kn od 15. prosinca 2012., pa do isplate -u iznosu od 153,67 eur/1.157,83 kn od 15. siječnja 2013., pa do isplate -u iznosu od 145,42 eur/1.095,67 kn od 15. veljače 2013.,pa do isplate -u iznosu od 148,80 eur/1.121,13 kn od 15. ožujka 2013., pa do isplate -u iznosu od 151,83 eur/1.143,96 kn od 15. travnja ., pa do isplate -u iznosu od 149,17 eur/1. 123,92 kn od 15. svibnja 2013., pa do isplate -u iznosu od 141,89 eur/1.069,07 kn od 15. lipnja 2013., pa do isplate -u iznosu od 145,23 eur/1.094,24 kn od 15. srpnja 2013., pa do isplate -u iznosu od 141,72 eur/1.067,79 kn od 15. kolovoza 2013., pa do isplate -u iznosu od 144,56 eur/1.089,19 kn od 15. rujna 2013., pa do isplate -u iznosu od 150,46 eur/1.133,64 kn od 15. listopada 2013., pa do isplate -u iznosu od 150,41 eur/1.133,26 kn od 15. studenog 2013., pa do isplate -u iznosu od 152,21 eur/1.146,83 kn od 15. prosinca 2013., pa do isplate -u iznosu od 153,69 eur/1.157,98 kn od 15. siječnja 2014., pa do isplate -u iznosu od 41,26 eur/310,87 kn od 15. veljače 2014., pa do isplate -u iznosu od 62,55 eur/ 471,28 kn od 15. ožujka 2014., pa do isplate -u iznosu od 62,29 eur/469,32 kn od 15. travnja 2014., pa do isplate -u iznosu od 60,55 eur/456,21 kn od 15. svibnja 2014., pa do isplate -u iznosu od 59,95 eur/451,69 kn od 15. lipnja 2014., pa do isplate -u iznosu od 59,58 eur/448,91 kn od 15. srpnja 2014., pa do isplate -u iznosu od 61,67 eur/464,65 kn od 15. kolovoza 2014., pa do isplate -u iznosu od 63,42 eur/477,84 kn od 15. rujna 2014., pa do isplate -u iznosu od 64,13 eur/483,19 kn od 15. listopada 2014., pa do isplate -u iznosu od 66,43 eur/500,52 kn od 15. studenog 2014., pa do isplate -u iznosu od 67,32 eur/507,22 kn od 15. prosinca 2014., pa do isplate -u iznosu od 67,14 eur/505,87 kn od 15. siječnja 2015., pa do isplate -u iznosu od 142,61 eur/1.074,5 kn od 15. veljače 2015., pa do isplate -u iznosu od 68,02 eur/512,5 kn od 15. ožujka 2015., pa do isplate -u iznosu od 68,02 eur/512,5 kn od 15. travnja 2015., pa do isplate -u iznosu od 68,02 eur/512,5 kn od 15. svibnja 2015., pa do isplate -u iznosu od 68,02 eur/512,5 kn od 15. lipnja 2015., pa do isplate -u iznosu od 68,02 eur/512,5 kn od 15. srpnja 2015., pa do isplate -u iznosu od 68,02 eur/512,5 kn od 15. kolovoza 2015., pa do isplate -u iznosu od 68,02 eur/512,5 kn od 15. rujna 2015., pa do isplate -u iznosu od 68,02 eur/512,5 kn od 15. listopada 2015., pa do isplate -u iznosu od 68,02 eur/512,5 kn od 15. studenog 2015., pa do isplate -u iznosu od 68,02 eur/512,5 kn od 15. prosinca 2015., pa do isplate -u iznosu od 68,02 eur/512,5 kn od 15. siječnja 2016., pa do isplate -u iznosu od 68,02 eur/512,5 kn od 15. veljače 2016, pa do isplate -u iznosu od 98,88 eur/745,01 kn od 15. ožujka 2016., pa do isplate.

III Nalaže se tuženoj, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 2.025,45 eur/15.260,75 kn sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja ove presude pa sve do konačne isplate a određuje se za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri (3) postotna poena.“

III Svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.

IV Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

„I Utvrđuje se da su ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF) iz čl. 1. i čl. 3. Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama [broj kredita] SN od 1. lipnja 2006., potvrđenog po javnom bilježniku Igoru Lučevu iz [adresa] dana 8. lipnja 2006. pod brojem OU-403/06.

II Nalaže se tuženoj OTP banci d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, isplatiti tužiteljici UI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od 9.644,30 eur/72.664,98 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. lipnja 2006. odnosno od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa sve do konačne isplate po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 (pet) postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, dok od 1. siječnja 2023. do isplate teče po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri (3) postotna poena: -u iznosu od 32,99 eur/248,56 kn od 15. studenog 2008., pa do isplate. -u iznosu od 38,90 eur/293,092 kn od 15. prosinca 2008., pa do isplate -u iznosu od 66,21 eur/498,86 kn od 15. siječnja 2009., pa do isplate -u iznosu od 78,33 eur/590,18 kn od 15. veljače 2009., pa do isplate -u iznosu od 81,91 eur/617,15 kn od 15. ožujka 2009., pa do isplate -u iznosu od 72,56 eur/546,703 kn od 15. travnja 2009., pa do isplate -u iznosu od 73,75 eur/555,67 kn od 15. svibnja 2009., pa do isplate -u iznosu od 67,91 eur/511,67 kn od 15. lipnja 2009., pa do isplate -u iznosu od 76,73 eur/578,12 kn od 15. srpnja 2009., pa do isplate -u iznosu od 82,39 eur/620,77kn od 15. kolovoza 2009., pa do isplate -u iznosu od 83,74 eur/630,94 kn od 15. rujna 2009., pa do isplate -u iznosu od 82,02 eur/617,98 kn od 15. listopada 2009., pa do isplate -u iznosu od 80,67 eur/607,81 kn od 15. studenog 2009., pa do isplate -u iznosu od 84,96 eur/640,13kn od 15. prosinca 2009., pa do isplate -u iznosu od 88,46 eur/666,50 kn od 15. siječnja 2010.,pa do isplate -u iznosu od 93,29 eur/702,89 kn od 15. veljače 2010., pa do isplate -u iznosu od 94,38 eur/711,11 kn od 15. ožujka 2010.,pa do isplate -u iznosu od 102,08 eur/ 769,122 kn od 15. travnja 2010., pa do isplate -u iznosu od 100,30 eur/755,71 kn od 15. svibnja 2010., pa do isplate -u iznosu od 99,67 eur/750,96 kn od 15. lipnja 2010., pa do isplate -u iznosu od 117,34 eur/884,098 kn od 15. srpnja 2010., pa do isplate -u iznosu od 121,97 eur/918,98 kn od 15. kolovoza 2010., pa do isplate -u iznosu od 132,94 eur/1.001,64 kn od 15. rujna 2010., pa do isplate -u iznosu od 133,69 eur/1.007,29 kn od 15. listopada 2010., pa do isplate -u iznosu od 125,76 eur/947,54 kn od 15. studenog 2010., pa do isplate -u iznosu od 136,90 eur/1.031,47 kn od 15. prosinca 2010., pa do isplate -u iznosu od 156,44 eur/1.178,7 kn od 15. siječnja 2011., pa do isplate -u iznosu od 140,87 eur/1.061,39 kn od 15. veljače 2011., pa do isplate -u iznosu od 135,21 eur/1.018,74 kn od 15. ožujka 2011.g., pa do isplate -u iznosu od 120,84 eur/ 910,47 kn od 15. travnja 2011.g., pa do isplate -u iznosu od 118,65 eur/ 893,97 kn od 15. svibnja 2011.g., pa do isplate -u iznosu od 135,68 eur/1.022,28 kn od 15. lipnja 2011., pa do isplate -u iznosu od 150,15 eur/1.131,31 kn od 15. srpnja 2011., pa do isplate -u iznosu od 157,99 eur/1.190,38 kn od 15. kolovoza 2011., pa do isplate -u iznosu od 174,69 eur/1.316,20 kn od 15. rujna 2011., pa do isplate -u iznosu od 146,42 eur/1.103,20kn od 15. listopada 2011., pa do isplate -u iznosu od 143,74 eur/1.083,01 kn od 15. studenog 2011., pa do isplate -u iznosu od 144,04 eur/1.085,27 kn od 15. prosinca 2011., pa do isplate -u iznosu od 147,41 eur/1.110,66 kn od 15. siječnja 2012., pa do isplate -u iznosu od 155,99 eur/1.175,31 kn od 15. veljače 2012., pa do isplate -u iznosu od 157,29 eur/1.185,10 kn od 15. ožujka 2012., pa do isplate -u iznosu od 154,13 eur/1.161,29 kn od 15. travnja 2012., pa do isplate -u iznosu od 154,91 eur/1.167,17 kn od 15. svibnja 2012., pa do isplate

2. Protiv citirane presude žalbu je podnio tuženik i to iz žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud pobijani dio presude preinači sukladno žalbenim razlozima uz naknadu troškova parničnog i žalbenog postupka, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. U odgovoru na žalbu tužiteljica je osporila žalbene navode tuženika te je predložila odbiti žalbu kao neosnovanu.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

5. Ispitavši pobijanu presudu, ovaj sud nalazi da pri njenom donošenju, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje tuženik ukazuje u žalbi iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, a niti druge bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP. U tom dijelu razlozi pobijane presude su jasni jer se iz njih bez dvojbe može iščitati kakav zaključak i temeljem kojih dokaza je sud prvog stupnja utvrdio postojanje odlučnih činjenica, a ne postoje ni proturječje o odlučnim činjenicama između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

6. Međutim, sud prvog stupnja je iz činjenica što ih je utvrdio izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica na kojima je utemeljio svoju odluku. Ostvaren je žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP u vezi čl. 19.a- 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16, 128/22, 156/23- dalje: ZPK) i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 , 156/22, 145/23 i 155/23- dalje: ZOO) na koji upućuje odredba čl. 2. st. 2. ZZP/03 kada je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa iz t. II izreke. Posljedično je pogrešno primijenjeno materijalno pravo i u odluci o troškovima parničnog postupka u t. IV.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli kojom je otplata kredita vezana uz tečaj švicarskog franka te promjenjivosti kamatne stope koja se tijekom otplate mijenja sukladno tečaju jer je također vezana za valutu kredita, zahtjev za povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem navedenih ništetnih odredbi kao i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

8. U postupku pred sudom prvog stupnja su utvrđene sljedeće odlučne činjenice:

- da je uvidom u Ugovor od 1. lipnja 2016. utvrđeno kako je tužiteljica UI, kao korisnik kredita, sklopila s tuženom OTP bankom d.d., kao kreditorom, kredit koji joj je u skladu s člankom 1. odobren u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 83.000 CHF prema srednjem tečaju HNB na dan isplate, uz kamatnu stopu od 4,39% godišnje, promjenjivu u skladu s izmjenama i dopunama Odluke o kamatama banke na čiju primjenu korisnik kredita bezuvjetno pristaje, kako je ugovoreno odredbom iz članka 3. 9. Ugovora,

- da je uvidom u Dodatak ugovoru od 26. siječnja 2016. utvrđeno kako je tužena temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15- dalje: ZID ZPK) s tužiteljicom izmijenila odredbe osnovnog ugovora i to valutu kredita tako što je dugovanje vezano za EUR umjesto CHF te pored toga utvrdila pretplatu i način podmirenja budućih dospjelih tražbina,

- da je nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke utvrđeno kako je tužiteljica zbog promjene kamatne stope i tečaja na više i niže pretplatila tuženoj iznos od 72.664,24 kn, odnosno iznos od 9.644,30 eura, od čega iznos od 28.401,11 kn, odnosno iznos od 3.769,55 eura zbog promjene kamate, a iznos od 44.263,13 kn, odnosno iznos od 5.874,75 eura zbog nižeg tečaja,

-da je, obzirom na izvršenu konverziju tužena prilikom sklapanja Dodatka uzela u obzir sve uplate tužiteljice te postupala u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju i priznala pretplatu tužiteljice koja je na dan provođenja konverzije iznosila 13.607,23 kn, odnosno iznos od 1.814,26 eura,

- da je prema izračunu konverzije tužena umanjila dio obračunatog iznosa glavnice te je ista utvrđena u iznosu od 45.285,09 eura, odnosno u iznosu od 341.980,05 kn, međutim, pod pretpostavkom da se tužiteljici za vrijeme otplate kredita u CHF nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj, preostala nedospjela glavnica na dan 21. ožujka 2016. po vještakinji bi iznosila 311.568,70 kn, što predstavlja razliku od 30.411,35 kn, odnosno iznos od 4.036,28 eura u odnosu na glavnicu koju je nakon konverzije utvrdila tužena.

9. Za razliku od žalbenih navoda, u presudi suda prvog stupnja nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP jer je presuda razumljiva, nije proturječna i sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječnosti s izrekom presude i sukladni su stanju spisa te se presuda kao takva može ispitati. Ujedno se u prvostupanjskoj presudi i u postupku koji joj je prethodio ne uočavaju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

10. Sud prvog stupnja je u odnosu na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo iz čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 2. ovdje mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03- dalje: ZZP/03) i u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05) kada je utvrdio da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe o promjenjivosti redovne kamatne stope i valutnoj klauzuli predmetnog Ugovora o kreditu. I izreke prvostupanjske presude.

11. Međutim, iz činjenica koje je utvrdio, prvostupanjski je sud izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica na kojima je utemeljio kondemnatornu odluku. Žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP u vezi čl. 19.a- 19.e ZPK i čl. 1111. ZOO na koji upućuje odredba čl. 2. st. 2. ZZP/03 ostvaren je u dosuđujućoj odluci iz stavka II izreke presude suda prvog stupnja.

12. Kada je pozivanjem na direktni učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa utvrdio ništetnost odredbi prethodno citiranog Ugovora o kreditu kojima je ugovoren jednostran način promjene kamatne stope sukladno odluci kreditora i valutna klauzula vezana uz valutu CHF kao u stavku I izreke osporene presude, prvostupanjski je sud pravilno primijenio čl. 502.c ZPP.

13. Slijedom pravnog shvaćanja iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. (a tako i u prethodnim odukama br. Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. i br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020.) tužiteljica prihvatom ponude konverzije i zaključenjem Aneksa ugovora o kreditu od 26. siječnja 2016. nije izgubila pravni interes za utvrđenje ništetnosti.

14. Kao što je navedeno, u predmetnom Ugovoru o kreditu ugovorena je jednostrana promjenjivost kamatne stope bez posebnog zaključivanja dodatka ugovoru i valutna klauzula u valuti CHF, tako da ne stoje žalbene tvrdnje o tome kako u ovom postupku ne bi bila primjenjiva utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12 o ništetnosti odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF. Za razliku od žalbenih navoda tuženika, prvostupanjski je sud odgovarajućom primjenom čl. 502.c ZPP u vezi čl. 81. st. 2. i 4. ZZP/03 prihvatio utvrđenje odlučne činjenice uzrokovanja značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer je, na tragu utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, prednik tuženika u unaprijed sastavljenom ugovoru unio odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i kamatnoj stopi promjenjivoj njegovim jednostranim odlukama o kojima se nije posebno pregovaralo pri čemu je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prešutio odnosno umanjio rizike time što je propustio potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja spornih odredbi (duty of disclosure) a njemu su s obzirom na profesionalnu djelatnost ti rizici bili poznati, prebacivši ih u potpunosti na potrošača. Navedenim je načinom ugovaranja prednik tuženika maksimalno zaštitio svoje trgovačke interese a svaki njemu poznat i prešućen rizik povećanja mjesečnih anuiteta prebacio je na neobaviještenog tužitelja kao potrošača, narušivši time ugovornu ravnotežu.

15. Nema dvojbe da su sporne odredbe predmetnog ugovora u dijelovima koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF i kamatnu stopu promjenjivu jednostranim odlukama tuženika nedovoljno određene i za prosječnog potrošača neodredive dakle nisu jasne ni lako razumljive, tako da nema mjesta primjeni čl. 84. ZZP/03.

16. U okolnostima u kojima tuženik, suprotno odredbi čl. 81. st. 4. ZZP/03, nije dokazao činjenice navodne pune obaviještenosti tužiteljice kao potrošača u predugovornoj fazi sklapanja ugovora i njegovog pristanka na takav ugovor, a da je bio potpuno obaviješten o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi, nije moguće zaključiti da je prekoračen okvira utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i kamatnoj stopi promjenjivoj jednostranim odlukama kreditora u postupku po kolektivnoj tužbi za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je obuhvaćen i tuženik i za koju je u ovom postupku sud vezan temeljem čl. 502.c ZPP.

17. Slijedom navedenog i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP u vezi čl. 81. st. 1., 2. i 4. i čl. 87. st. 1 ZZP/03 odlučeno je kao u stavku I izreke presude.

18. U odnosu na osporenu dosuđujuću odluku iz stavka II izreke presude suda prvog stupnja u kojima je naložena isplata preplaćenog iznosa, a koji iznos se odnosi na preplatu kredita zbog nedopuštenih promjena visine kamatne stope i tečaja za CHF, valja reći kako zbog, između stranaka sklopljenog Aneksa od 26. siječnja 2016., obveza isplate razlike po osnovi tih ništetnih odredbi i navedenih zateznih kamata ne potpada pod direktni učinak navedene presude P-1401/12 za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

19. Naime, iako su stranke suglasnošću volja zaključile Aneks uz ugovor o kreditu u kojem su se sporazumjele o pretplati i uvjetima otplate preostale glavnice kredita jer su primjenom izračuna konverzije denominiranjem uz valutnu klauzulu u valuti euro i uz kamatne stope primijenjene na kredite uz valutnu klauzulu u euru izjednačile tužiteljičin položaj s položajem ostalih potrošača – korisnika kredita s valutnom klauzulom u euru, prvostupanjski je sud vještačenjem utvrdio razliku plaćenih anuiteta prema prvom otplatnom planu i početnom tečaju kao posljedice ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi promjenjivoj prema odlukama tuženika.

20. Kada je naložio isplatu iznosa s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na početni otplatni plan i iznosa s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u odnosu na početni tečaj, prvostupanjski je sud zaključio kako je tuženik navedene razlike naplatio bez valjane pravne osnove, koji zaključak je u suprotnosti sa Aneksom uz ugovor o kreditu koji u sadržaju izračuna konverzije obuhvaća navedene razlike.

21. Odredbama čl. 19.a do čl.19.e ZPK je u cilju otklanjanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize a na osnovu jednokratne i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije kredita u valutu euro, predviđeno da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u odgovarajuće kredite denominirane u eure i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Kreditne institucije odnosno banke su temeljem navedenih odredbi ZPK bile obvezne postupiti po navedenom Zakonu dok su potrošači mogli sklopiti navedeni sporazum prihvaćajući konverziju (ili prijedlog banke sa izračunom konverzije ne prihvatiti već zadržati stari važeći kredit denominiran u CHF ili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kojem slučaju se otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima).

22. Zbog odredbi čl. 19.a-19.e. ZPK koje su zaključenjem Aneksa uz ugovor od 3. prosinca 2015. sukladno odredbi čl. 19.a tog Zakona primijenjene na predmetni ugovor o kreditu, nisu ostvarene pretpostavke vraćanja stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO.

23. Povodom pozivanja na pravo restitucije i pravo obeštećenja valja reći da važeće odredbe ZOO umjesto pojma restitucije (lat. restitutio; popravljanje, vraćanje na staro, uspostava prijašnjeg stanja) sadrže odredbe o obvezi vraćanja stečenog bez osnove (čl. 1111.-čl. 1120. ZOO). Isto se tako umjesto obeštećenja (nadoknade, namirenja štete), u odredbama ZOO koristi izraz naknade štete, koja šteta može nastati zbog povrede ugovora (npr. zbog neispunjenja iz čl. 360. ZOO ili u slučajevima iz čl. 30. st. 2., čl. 76. -79., čl. 280. st. 3., čl. 284. st. 3, čl. 332., čl. 342. st. 2. ZOO i dr.) ili kao izvanugovorna šteta (čl. 1045. -čl. 1110. ZOO), a moguća je i šteta kao posljedica ništetnosti (čl. 323. st. 2. ZOO). U predmetnom slučaju nisu ostvarene ni pretpostavke za povrat stečenog bez osnove niti za naknadu štete.

24. Za tuženika kao kreditora je sadržaj odredbi Aneksa uz ugovor određen ZID ZPK i za njega predstavlja ius cogens kojeg je unaprijed odredio zakonodavac dok je tužiteljici kao potrošaču prepuštena odluka o tome hoće li ili ne prihvatiti ponudu s izračunom konverzije. Obzirom da je tuženik izvršio izračun konverzije na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZPK kojeg je tužiteljica prihvatila te je postignut sporazum o korištenju utvrđenih preplata, ne može se osporavati restitucijski učinak Aneksa uz ugovor o kreditu za tužiteljicu. Oni iznosi koje je tužiteljica u anuitetima otplatila, a koji prema obračunu konverzije iz čl. 19.c ZPK predstavljaju pretplatu, vraćeni su u imovinu tužiteljice tako da se njima podmiruju njezine obveze po novom, suglasno prihvaćenom otplatnom planu. Kao što je odgovoreno na postavljeno materijalno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022., tužiteljica koja je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatila konverziju na temelju ZID ZPK zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženim kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u Chf odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u Chf zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate.

25. Slijedom navedenog Aneksa uz ugovor zaključenog tužiteljičinim pristankom na ponudu konverzije i u skladu s pravnim shvaćanjem iznesenim u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022., tužiteljica i tuženik su konverzijom kredita za razdoblje od zaključenja ugovora na dalje ugovorili novu osnovu stjecanja u vidu nove valutne klauzule i kamatne stope. Pravo na restituciju odnosno na vraćanje stečenog bez osnove ovisi o tome ima li osnove za stjecanje ili nema. Budući da su iznosi koje je tužiteljica platila na temelju ništetnih ugovornih odredbi iskorišteni u njezinom novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni Aneksom uz ugovor o kreditu, radi se o tome da su ti više plaćeni iznosi sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO vraćeni tužiteljici da bi ih ona potom očitovanjem svoje volje iskoristila za podmirenje obveza iz novog otplatnog plana kao u navedenom Aneksu uz ugovor o kreditu. Posljedično se ne radi o tome da bi banka bez osnove stekla nešto više od ugovorenog pa tako ni razliku između onog što je primila po ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u CHF i kamatnoj stopi promjenjivoj odlukama banke jer te razlike nema ni da bi bila u obvezi plaćanja zateznih kamata s obzirom da je razdoblje primjene ništetnih odredbi zamijenjeno sporazumno ugovorenim odredbama Aneksa uz govor. Stoga pretpostavke za prihvaćanje tužbenog zahtjeva iz čl. 1111. ZOO nisu ostvarene.

26. Zbog toga nije prihvatljiv zaključak suda prvog stupnja da postoji pravna osnova za isplatu razlike između početno ugovorene i primijenjenih kamatnih stopa te između početnog tečaja i primijenjenih tečaja CHF jer ta pravna osnova u vidu prava na vraćanje stečenog bez osnove ili na restitucijski zahtjev više ne postoji. Tužiteljica nema pravo na povrat koristi koje je tuženik kao trgovac neopravdano stekao na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i kamatnoj stopi promjenjivoj jednostranim odlukama tuženika nakon što su uplate koje čine te razlike uračunate u korist podmirenja tužiteljičine obveze pri konverziji kredita sporazumnim zaključenjem Aneksa uz ugovor, čime je obveza tuženika kako kreditora na povrat tih iznosa prestala.

27. Vrhovni je sud Republike Hrvatske u odluci br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. zaključio da sporazum o konverziji sklopljen sukladno odredbama ZPK predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. U predmetnom se slučaju ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena jer se opća pravila o ništetnosti sadržana u ZOO, slijedom načela lex specialis derogat legi generali, ne protežu na sporazum o konverziji odnosno na Aneks uz ugovor o kreditu zaključen temeljem odredbi posebnog ZPK.

28. Ujedno je vezano za naknadno pravomoćno utvrđenje ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u CHF u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača nakon što je zaključen Aneks uz ugovor o kreditu otklonjena primjena općih pravila o nevaljanosti ugovora zbog nedopuštenosti pobude jer je pobuda kod naplatnih ugovora nedopuštena ako je zabranjena ili nemoralna jednoj ugovornoj strani i drugi ugovaratelj to zna ili mora znati, što kod konverzije kredita nije slučaj jer je ZPK naložio kreditorima odnosno bankama ponuditi izračun konverzije dok su korisnici kredita kao potrošači imali dispoziciju u ostavljenom roku prihvatiti konverziju u kredite vezane uz euro ili zadržati važeće stare kredite vezane uz CHF.

29. U tom smislu na ovaj slučaj nije primjenjivo pravno shvaćanje iz odluke Suda Europske Unije br. C-118/17 u predmetu SI protiv Erste Bank Hungary od 14. ožujka 2019. o tome da ništetnost određenih ugovornih odredbi i njihova zamjena novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Za razliku od tog slučaja, u ovom se predmetu ne radi o tome da je zakonodavac zakonom koji se retrogradno primjenjuje izmijenio ugovor privatnog prava. Navedeno se shvaćanje iz odluke br. C- 118/17 tiče održanja ugovora izravnom zakonskom intervencijom u ugovorni odnos stranaka putem zakona za razliku od predmetnog slučaja utemeljenog na načelu slobode uređivanja obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO.

30. U odnosu na zaključenje Aneksa uz ugovor o kreditu s prihvatom tuženikovog izračuna, valja ukazati na zakonske odredbe o nastanku obveze suglasnošću volja ugovornih strana iz čl. 20. i čl. 247. ZOO te o učincima obveze s dužnošću njezina ispunjenja iz čl. 9. i 65. st. 1. ZOO. U okviru ocjene eventualne ništetnosti odredaba Aneksa uz ugovor o kreditu koju je moguće izvršiti samo u okviru činjenične osnove spora, valja ponoviti da će se ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo smatrati nepoštenom ako one, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 49. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača, „Narodne novine“, broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22).

31. Za razliku od utvrđenja iz postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, posl. br. P-1401/12 o uzrokovanju znatne neravnoteže time što su tuženici prešućivali ili umanjivali rizike time što su propustili potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja spornih odredbi (duty of disclosure) koje su im s obzirom na njihovu profesionalnu djelatnost morale biti poznate a odnose se na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu koji proizlazi iz sustava „fluktuirajućih tečajeva“ a koji rizik je Međunarodni monetarni fond proglasio velikim, zatim o riziku vezanom uz činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF onako kako to čini u odnosu prema valuti euro te o tome da je izvjestan rast tečaja CHF u kontekstu najavljenog uvođenja euro-zone dok su kamatne stope mijenjali jednostrano i netransparentno do mjere da je ta odredba neodrediva i predstavlja nekorektno iznenađenje (“unfair surprise“) za potrošača, u predmetnom se Aneksu uz ugovor o kreditu takvi razlozi povrede načela savjesnosti i poštenja ne nalaze niti to tužitelj tvrdi. Ponudu s izračunom konverzije je tuženik predložio sukladno odredbama ZID ZPK, u odnosu na koji zakon Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem br. U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

32. Stoga je sklapanjem sporazuma o konverziji, na koju ponudu tuženika je tužiteljica svojevoljno pristala, nastala nova pravna osnova temeljem koje su oni anuiteti koji su isplaćeni iskorišteni za namirenje anuiteta konvertiranih u euro, primjenom Aneksa uz ugovor od 26. siječnja 2016. U okolnostima predmetnog slučaja u kojima tužiteljica ne osporava pravilnost izračuna konverzije i ne dokazuje suprotno, a polazeći od sadržaja ugovora o konverziji iz Aneksa kao valjane osnove stjecanja, otklonjena je primjena odredbe čl. 1111. ZOO, a time otpada i tvrdnja o osnovanosti zahtjeva za navodno obeštećenje tužiteljice s obzirom na to da je njezinim pristankom na tuženikovu ponudu zaključen Aneks.

33. Zbog prethodno navedenog je povodom žalbe tuženika u odnosu na odluku u dosuđujućem dijelu iz stavka II izreke prvostupanjske presude odlučeno kao u stavku II izreke ove presude, primjenom čl. 373. t. 2. i 3. ZPP.

34. Na temelju odredbe čl.166. st. 2. ZPP ovaj sud je odlučivao o troškovima cijelog postupka.

35. Imajući na umu činjenicu da je tužiteljica u ovom postupku zatražila pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna stranka protiv trgovca kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu te činjenicu da domaća sudska praksa o pravima potrošača u slučaju izvršene konverzije nije ustaljena, usprkos činjenici što je tužbeni zahtjev tužiteljice odbijen kao neosnovan, po ocjeni ovog suda primjereno je bilo odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka na temelju odredbe čl.154. st. 4. ZPP.

36. Po ocjeni ovog suda tužiteljica u specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa nije mogla predvidjeti svoje izglede za uspjeh obzirom da se praksa sudova drugog stupnja razlikuje zbog čega tužiteljica nije mogla biti svjesna da njezin zahtjev nema razumne izglede za uspjeh zbog čega je, što je i sukladno praksi Europskog suda za ljudskih prava, utvrđeno kako postoje razlozi koji opravdavaju odstupanje od primjene čl. 154. st. 1. ZPP jer tužbeni zahtjev tužiteljice nije bio lišen bilo kakvog sadržaja ili očigledno nerazuman.

37. Obzirom na odluku ovog suda kojom je odbijen kao neosnovan zahtjev tužiteljice na isplatu te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, nisu ocjenjivani žalbeni prigovori koji se odnose na preinaku tužbe i visinu troškova postupka, budući u ovom slučaju nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijanog dijela presude (čl. 375. st. 1. ZPP).

38. Stoga je odlučeno kao u t. III i IV izreke ove presude.

U Zagrebu 10. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Milena Frankić

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte