Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž-1915/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sabine Dugonjić kao predsjednika vijeća, Josipa Grubišića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vedrana Medakovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice VŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Tamari Mušnjak Špišić, odvjetnici u Karlovcu, protiv tužene Raiffeisenbank Austrija d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupana po Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-354/2022-20 od 19. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 10. veljače 2026.,
p r e s u d i o j e
I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-354/2022-20 od 19. siječnja 2024. u dijelu pod toč. I izreke.
II Odbija se zahtjev tuženika za dosuđenjem troškova postupka povodom žalbe.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom pod toč. I izreke nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austrija d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da tužiteljici VŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati, na ime preplaćenog tečaja u CHF, iznos od 1.558,42 EUR sa zateznom kamatom na pojedine iznose, kao i da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.381,61 EUR sa zateznom kamatom od 19. siječnja 2024. do isplate, i to po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana. Konačno, pod toč. II izreke odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva.
2. Protiv navedene presude žalbu u usvajajućem dijelu podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19-dalje: ZPP), sa prijedlogom da se ista odluka preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno da se ista ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, uz naknadu troškova postupka povodom žalbe.
3. Žalba nije osnovana.
4. Pobijana odluka sadržava razloge o odlučnim činjenicama i u istoj nema proturječnosti, pa prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu pravila postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, niti bilo koju drugu bitnu povredu pravila postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 365. st. 2. ZPP.
5. U postupku je utvrđeno kako su stranke i to tužiteljica kao korisnik kredita i tužena, kao kreditor 8. ožujka 2006. sklopili ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj [broj kredita] u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 16.380 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, te rok otplate od 84 mjeseca, kao i početnu redovnu kamatu po kamatnoj stopi od 5,50% godišnje, pri čemu je u članku 2. predmetnog ugovora ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tužene.
6. Tuženik u žalbi ističe kako su sporne odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju bile jasne, te se o njima pojedinačno pregovaralo, pa nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Prvostupanjski sud ne navodi zašto bi baš tužitelju, sporne odredbe o valutnoj klauzuli bile nejasne, nerazumljive ili neuočljive. Takvo utvrđenje suda je neosnovano, obzirom tužitelj nikada nije prigovorio tako ugovorenim odredbama, drugim riječima, odredbe su mu bile jasne i razumljive, te se ni u jednom trenutku nije obratio djelatnicama banke da mu iste objasne. Sud uopće nije utvrđivao jesu li sporne odredbe valutnoj uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Način na koji je protumačen direktni učinak presuda iz kolektivnog spora tuženika je onemogućio u dokazivanju činjenica i okolnosti na temelju kojih se utvrđuje nepoštenost (ništetnost) osporenih ugovornih odredaba. Prvostupanjski sud predmnijeva nepoštenje tuženika kao neoborivu presumpciju, a što je u suprotnosti sa svim već ranije iznijetim navodima i zakonskim odredbama, jer predmetne odluke u kolektivnim sporovima ne djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati, uslijed čega da su navedeni propusti rezultirali presudom koja se ne može pravilno ispitati.
7. Pravilno u pobijanoj odluci sud prvog stupnja utvrđuje kako je ranije u navedenim kolektivnim sporovima donesena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj:
P1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom VSRH broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015., a ujedno i pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj:
P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Revt-2221/18 od 3.9.2019., pri čemu da je utvrđeno kako je tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u govorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače i potpunosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj kamati koja se tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tužene te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, tako da prosječni potrošač nije znao kako je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik "valute utočišta" koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe trebao biti o tome obaviješten. Osim toga, utvrđeno je da su tužene banke, među kojima je i tuženica, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine", broj: 96/03), tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tuženice i da u konkretnom slučaju tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj. Navedenim je odlučeno o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tuženica, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, a iz dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF, te informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama.
8. Pravilno u pobijanoj odluci sud prvog stupnja utvrđuje kako se tužitelj pozvao na pravno utvrđenje iz navedenog kolektivnog spora, a prema odredbi članka 118. ZZP i 502. c ZPP sud je vezan za utvrđenja iz navedenih odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača jer se radi o direktnom učinku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu budući da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
9. I Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. ističe kako zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Ovo utvrđuje i Visoki trgovački sud RH u odluci Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. tvrdeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.
10. Upravo je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u valuti švicarski franak uz koju je vezana glavnica pa je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, pa pravilno sud utvrđuje kako je temeljem odredbe 502. c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku. U postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrđeno da je odredba o promjeni tečaja za valutu CHF ništetna jer o njoj banke (među njima i tužena) nisu pojedinačno pregovarale s potrošačima, to i u ovom postupku vrijedi presumpcija da se o pojedinoj odredbi nije pregovaralo pa je na tuženoj ležao teret dokaza da dokaže protivno. Tužena je tijekom postupka odustala od dokaznog prijedloga da se kao svjedoci saslušaju njeni službenici, a sama tužiteljica je saslušana na okolnost o tome je li se pregovaralo o pojedinim odredbama tvrdeći kako je kredit podigla radi kupnje osobnog vozila koji joj je bio potreban u privatne svrhe te joj je tuženik ponudio kredit u CHF uz obrazloženje da se radi o najpovoljnijem kreditu zbog najpovoljnijih kamata a banci su je dočekali već pripremljeni ugovori u CHF pa nije bila u prilici da mijenja ugovorne odredbe niti upozorio na rizik sklapanja ugovora u CHF i nitko od bankarskih službenika nije joj ništa objašnjavao u vezi ugovora, tečaja, valutne klauzule niti su nudili ugovor u drugoj valuti već joj je predočeno da je ugovor u CHF najpovoljniji kredit.
11. Stoga pravilno sud utvrđuje kako iz iskaza tužiteljice proizlazi da banka prilikom sklapanja ugovora nije pružila sve potrebne informacije u pogledu vezanosti glavnice za CHF pa nisu dokazani navodi tuženika da su odredbe o valutnoj klauzuli bile jasne, uočljive i razumljive i da se o njima pojedinačno pregovaralo, jer se o osporenim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo u smislu da je prilikom sklapanja ugovora tužena banka pružila tužitelju sve potrebne informacije ni da su odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju, kao prosječnom potrošaču, bile jasne i razumljive. Kako se radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su tužiteljici u vrijeme ugovaranja bile nerazumljive to je pravilno sud prvog stupnja vještačenjem utvrdio razliku u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF i iznosa koje je tužitelj platio zbog rasta tečaja CHF pa je isto pravilno dosuđeno tužiteljici, a prema članku 1111. ZOO kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti, ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema stavku 3. istog članka obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Nakon što je utvrđeno da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, ima se uzeti da se osnova nikada nije ostvarila, budući se za ono što je ništetno uzima da nije ni nastalo. Ništetnost nastaje ex tunc, od samog zaključenja posla. Konačno, članku 1115. ZOO kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Stoga ovdje tuženik mora vratiti i ono što je stekao na temelju ništetnih odredaba, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.
12. I u pogledu prigovora zastare pravilno sud prvog stupnja utvrđuje kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2022. dao objedinjeno pravo shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Kolektivna tužba u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 podnesena je 4. travnja 2012., a u odnosu na valutnu klauzulu, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. (danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 7129/13) te je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (4. travnja 2012.) u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude broj: Pž-6632/2017 dana 14. lipnja 2018. zastara počela ponovno teći u odnosu na tražbinu s osnova ugovorena valute, kod čega se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare. Konačno, i Vrhovni sud RH je u odluci Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., zauzeo shvaćanje prema kojemu pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Prema čl. 225. ZOO koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena je 27. lipnja 2022. a zastarni rok od pet godina počinje teći od dana donošenja presude pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske koja je donesena 14. lipnja 2018. (kada je prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna i odnosu na valutu) pa nema zastare.
13. Stoga je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP budući da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, a materijalno pravo pravilno primijenjeno, valjalo podnesenu žalbu protiv presude odbiti i njima pobijanu presudu potvrditi, te odlučiti kao u izreci ove odluke.
U Zagrebu 10. veljače 2026.
Predsjednik vijeća
Sabina Dugonjić
