Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-5456/2024-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, predsjednika vijeća Slavice Garac, suca izvjestitelja i člana vijeća Diane Preglej te člana vijeća Gabriele Topić Kordej, u pravnoj stvari tužitelja ĆO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po pun. iz ZOU Marko Gracin & Vatroslav Šego, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kojeg zastupaju punomoćnici Damir Metelko i Kruno Knežević, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri d.o.o. Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj P-2529/2019-35 od 11. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 10. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I Preinačuje se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj P-2529/2019-35 od 11. rujna 2024. u pobijanom dijelu pod točkama I., II. i IV. izreke (u dijelu u kojem je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 3.141,00 eura), i to:

- pod točkom I. izreke na način da se tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 417,45 eura, zajedno sa zatraženim zateznim kamatama koje teku od dana svakog pojedinačno navedenog iznosa pa do isplate, odbija kao neosnovan,

- pod točkom II. izreke na način da se tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 5.774,98 eura, zajedno sa zatraženim zateznim kamatama koje teku od dana svakog pojedinačno navedenog iznosa, odbija kao neosnovan,

- pod točkom IV. izreke na način da se odbija zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 3.141,00 eura sa zatraženim zateznim kamatama od presuđenja pa do isplate, kao neosnovan, te sudi da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je pod točkom I izreke naloženo tuženiku isplatiti tužitelju s osnove ništetnosti odredbi o redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja obveze iz Ugovora o kreditu [broj kredita] od 16. studenoga 2006. promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 417,45 eura uvećan za zatezne kamate koje teku od dospijeća svakog pojedinačno navedenog iznosa pa do isplate.

Pod točkom II izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju s osnove ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak iz Ugovora o kreditu br. 5103256066 od 16. studenoga 2006., u roku od 15 dana, iznos od 5.774,98 eura uvećan za zatezne kamate koje teku od dospijeća svakog pojedinačno navedenog iznosa pa do isplate.

Pod točkom III izreke je navedeno da o procesnom prigovoru radi prebijanja sud nije odlučivao, jer je tužitelj u preciziranom tužbenom zahtjevu umanjio tužbeni zahtjev za potplaćene iznose i radi manje plaćene kamate i radi manje plaćenog tečaja u odnosu na prvobitno ugovorene.

U točki IV izreke je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 3.141,00 eura, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, dok se u preostalom dijelu odbija tužitelj sa zahtjevom za naknadu parničnog troška do iznosa od 3.376,04 eura (za iznos od 235,04 eura) kao neosnovanim.

2. Protiv navedene presude pod točkama I. i II. te pod točkom IV. izreke u dijelu u kojem je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova, žali se tuženik zbog svih zakonskih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 153/23 - dalje: ZPP) te predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova tuženiku, ili presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je osnovana.

5. Predmet spora je restitucijski zahtjev za isplatu razlike u anuitetima kredita po osnovi promjenjive stope redovne kamate i tečaja CHF, u odnosu na početno ugovorenu stopu redovne kamate i tečaja CHF važećem na dan korištenja kredita sa zateznim kamatama, kao i zahtjev za naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama.

6. Tuženik na početku žalbe iznosi mišljenje da postojanje određenih okolnosti dovodi do potrebe za ocjenom subjektivne i objektivne nepristranosti suda, i to ako: a) sudac ili njemu bliska osoba ima ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom ili valutnom klauzulom u CHF (bez obzira da li kod tuženika ili kod drugih banaka);

b) bliska osoba suca (prema čl. 71 st. 1. t. 3. ZPP-a) zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetnom sporu (bez obzira je li ovdje tuženik ili neka druga banka pasivna strana),

pa ukoliko na strani uredujućeg suca/člana vijeća drugostupanjskog suda u ovom predmetu postoji bilo koja od okolnosti opisanih pod a) i b), ovaj dio žalbe ima se smatrati zahtjevom za izuzeće tog suca u smislu odredbe čl. 73. ZPP-a u svezi odredbe čl. 71. st. 1. ZPP-a, pa podredno tuženik predlaže te u tom slučaju sukladno odredbi čl. 72. st. 2. ZPP-a taj sudac o tim okolnostima obavijesti predsjednika suda, koji će odlučiti o njegovom izuzeću.

7. S obzirom da u konkretnom slučaju ni na strani predsjednika vijeća Slavice Garac niti na strani članova vijeća Diane Preglej i Gabriele Topić Kordej ne postoji niti jedna od naprijed navedenih okolnosti, ne postoje niti razlozi zbog kojih bi opisani dio žalbe trebalo smatrati zahtjevom za izuzeće.

8. U obrazloženju prvostupanjske presude je navedeno:

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni kredit podigao za kupnju stana za sebe i obitelj gdje i danas stanuje, da nikada nije stan iznajmljivao niti mu je služio kao poslovni prostor, da kada se u banci interesirao za podizanje kredita službenica mu je kazala da imaju u ponudi dobar proizvod s manjom kamatnom stopom nego što je to euro te kada mu je izračunala koliko bi iznosila rata vezano za valutu CHF i valutu euro to su bile velike razlike; da je službenica govorila da je CHF stabilna valuta i da se nema čega bojati, a i rata mu je bila znatno manja; izračunala je za 20 godina koliko bi trebao isplatiti novca za taj kredit i to mu je bio uistinu prihvatljivo, pri čemu mu nije rečeno da se ta rata može mijenjati, međutim, da je radi promjene tečaja i kamate ,rata kredita narasla na duplo i on na to nije mogao utjecati, a u banci su objašnjavali da je takvo svjetsko tržište, tako da kada je država donijela Zakon o konverziji, prihvatio je izračun i nakon konverzije rata mu je podnošljiva, iako je veća nego što je bila kada je zaključivao ugovor; da prilikom zaključenja ugovora nije znao što znači promjena kamatne stope, ali njemu je bilo prihvatljivo to što mu je kazala službenica u banci da se neće mijenjati znatno niti kamatna stopa niti tečaj, i da je to stabilna valuta, ugovor je čitao, ali nije imao mogućnosti utjecaja na odredbe ugovora, njemu je bilo bitno riješiti stambeno pitanje i imati normalnu ratu kredita koju može podnijeti i normalno živjeti, prije zaključenja; ugovora išao je i u druge banke i svi su govorili o novom proizvodu na tržištu koji je jako povoljan, pri čemu nitko nije kazao da država ne stoji iza CHF, da štiti samo euro,

- da iz iskaza svjedokinje SO proizlazi da je 2006. godine bila zaposlena kao osobni bankar kod tuženika kada je tužitelj želio dignuti kredit radi kupnje stana; da se sjeća da je tužitelj planirao stan iznajmljivati jer joj je dostavio na uvid ugovor o najmu kojeg je planirao sklopiti; da su u to vrijeme u ponudi banke bili samo krediti vezani uz valutnu klauzulu, a tužitelj se odlučio za kredit u CHF, pri čemu ga ona nije nagovarala na zaključenje ugovora vezano za valutu CHF, u vrijeme zaključenja ugovora CHF je bila stabilna valuta, nije se moglo predvidjeti da će tečaj CHF naknadno porasti, potrošači nisu mogli utjecati na procedure i interne akte banke, mogao je birati valutu, a ugovor je u pravilu bio tipski,

- da je na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije Petre Blašković, sud utvrdio da je preplata do konverzije iznosila na ime više plaćene kamate u odnosu na prvobitno ugovorenu 1.191,82 eura, a zbog rasta tečaja 5.987,26 eura, odnosno ukupno,7.179,08 eura; da ukupan iznos manje plaćenog, posljedično na pad kamatne stope i tečaja u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita ukupno iznosi 986,65 eura, od kojeg iznosa je tužitelj manje platio na ime promjene kamatne stope iznos od 774,37 eura ,te je manje platio zbog pada tečaja ispod tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznos od 212,28 eura, te kada se stavi u omjer sveukupan iznos više i niže plaćenog iznosa do konverzije ,preplata radi promjene kamatne stope iznosi 417,45 eura, a radi promjene tečaja 5.774,98 eura te da je prilikom izračuna konverzije tuženik u cijelosti postupao u skladu s Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju.

9. Imajući u vidu naprijed navedeno, prvostupanjski sud je ocijenio sljedeće:

- da je tužitelj dokazao status potrošača kroz primjenu odredbe čl. 5. st. 1. t. 15. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP) koja odredba normira, da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni postao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti,

- da je predmetni kredit podignut za osobne potrebe, za kupnju nekretnine (čl. 3. Ugovora o kreditu),

- da je tuženik sačinio Ugovor kao trgovac u smislu odredbe čl. 3. st. 1 t. 8. Zakona o zaštiti potrošača i isti je zaključio sa tužiteljem kao potrošačem u smislu odredbe čl. 3. st. 1. t. 4. ZZP-a, tako da se radi o unaprijed formuliranom ugovoru u kojem nisu naznačeni egzaktni parametri za izračun mjesečne rate tijekom otplate kredita, jer sud nije utvrdio, da bi bila utvrđena metoda po kojoj su se određivali parametri i radi promjene tečaja i radi promjene kamatne stope; da je tuženik nametnuo unaprijed formulirane odredbe ugovora, što je dovelo u neravnopravan položaj tužitelja u ugovornom odnosu i što stvara znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, jer tužitelj nije mogao utjecati na odredbe ugovora, budući da su to bili tipski formulari, tako da stranka nije mogla utjecati na akte banke, a što proizlazi i iz iskaza saslušane svjedokinje službenice banke SO,

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je nekretninu kupio za stanovanje i da danas stanuje u istoj nekretnini s obitelji te osporava da bi nekretninu iznajmljivao, a tuženik nije dostavio dokaz iz kojeg bi bilo vidljivo da je tužitelj nekretninu kupljenu novčanim sredstvima od podignutog kredita iznajmljivao, pa stoga sud prvog stupnja vjeruje iskazu tužitelja, dok iskaz svjedokinje da je tužitelj podigao kredit za kupnju nekretnine za iznajmljivanje prvostupanjski sud nije cijenio uvjerljivim, budući da smatra neuvjerljivim da bi se svjedokinja sjećala da je tužitelj njoj donio na uvid ugovor o najmu, jer to nije niti bio uvjet da podizanje kredita, pa nije jasno koji bi to bio motiv tužitelju donositi bankaru na uvid ugovor o najmu, niti je vidljivo, koja bi osoba bila najmoprimac, s toga sud iskaz imenovane svjedokinje u ovome djelu cijeni paušalnim i ničim dokazanim i sračunatim na pogodovanje tuženika u ovoj parnici.

10. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu dana 16. studenoga 2026. bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine" br. 96/03 – dalje: ZZP/03), a koji je u odredbi čl. 3. t. 1. propisivao da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

11. Žalitelj u bitnome navodi da iz iskaza svjedokinje SO, kao i dokumentacije koja prileži spisu, proizlazi da je tužitelj navedenu nekretninu kupio s ciljem da istu dalje iznajmljuje, slijedom čega je tuženik kroz prvostupanjski postupak isticao kako su sredstva kredita korištena za nepotrošačke svrhe.

11.1. Na opisane žalbene navode valja odgovoriti je iz sadržaja spisa vidljivo da se u njemu nalazi tekst Ugovora o najmu stana, u kojem je kao najmodavac naveden ĐO, a najmoprimac NO (list 149-151 spisa), s naznačenim datumom 10. listopada 2006., a koji nije potpisan niti od jedne ugovorne strane. Na listu 152-153 spisa se nalazi isti tekst Ugovora o najmu s istim naznačenim ugovornim stranama, s naznačenim datumom 16. studenoga 2006., koji dan je prekrižen i rukom napisano 29., a na Ugovoru se nalazi vlastoručni potpis ispod riječi „Najmodavac ĆO“, dok ispod riječi „Najmoprimac NO“ nema (vlastoručnog) potpisa, iz čega proizlazi da priloženi Ugovor o najmu nije sklopljen.

12. U presudama zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (Visoki trgovački sud Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. u odnosu na ugovaranje promjenjive stope redovne kamate, Trgovački sud u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visoki trgovački sud Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u odnosu na valutu CHF), stranka kojih je bio i tuženik, a kojom je između ostalog obuhvaćeno razdoblje sklapanja potrošačkih ugovora od 1. lipnja 2004. – 31. prosinca 2008. pravomoćno je presuđeno:

- da su u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o krediti promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, na koji način je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg ZZP-a, a nastavno važećim ZZP-a, te ZOO-a,

- da su odredbe ugovora o valutnoj klauzulu u CHF nepoštene i ništetne jer da su te odredbe svih banaka bile nerazumljive za klijente (klijentima nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijenta kao potrošača) i da su tužene banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja glavnice u valuti CHF, da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorni strana.

13. Odredbom čl. 502.c ZPP-a je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14. Prema pravilima iz odredaba čl. 19.a–19.f Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022 i 156/20123 – dalje: ZPK) o konverziji kredita, koja korespondiraju s istim pravilima sadržanim u odredbama čl. 375.a–357.f Zakon o kreditnim institucijama („Narodne novine“, br. 159/2013, 19/2015, 102/2015, 15/2018, 70/2019, 47/2020, 47/2020, 146/2020, 151/2022 i 145/2024 – dalje: ZKI) konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (članak 19.b ZPK-a), izračunom propisanim odredbom članka 19.c ZPK-a, te ostale uvjete određene člankom 19.d i člankom 19.e ZPK-a.

15. Odredbom čl. 3. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 19/202. i 59/2023 – dalje: ZZP/22), jednako kao i čl. 4. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača iz 2014. („Narodne novine“, br. 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP/14) je propisano da se na obveznopravni odnos između potrošača i trgovca primjenjuju odredbe propisa kojima se uređuje obveznopravni odnosi.

16. Iz navedenih propisa proizlazi da su odredbama ZPK-a i ZKI-a postavljeni temelji za rješavanje problema kredita denominiranih u CHF i kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, da oba Zakona uređuju istu vrstu odnosa, s time što je stupanjem na snagu ZID ZKI/2015 samo proširen krug ovlaštenika i na adresate koji nisu obuhvaćeni odredbama ZID ZPK/2015, odnosno određen sadržaj, način i učinci konverzije kredita, te primjena odredbi propisa kojima se uređuje obveznopravni odnosi na sve obveznopravne odnose između potrošača i trgovca koji nisu uređeni posebnim zakonima.

17. Općim propisima sadržanim u Zakonu o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 126/21, 114/22 i 156/22 – dalje: ZOO) je određeno, između ostalog, da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (čl. 2.), da ih mogu urediti i drugačije nego što je odredbama ZOO-a određeno (čl. 11.), da obveze prestaju suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu (čl. 160. st. 1.), da se prestankom glavne obveze gase i druga sporedna prava (čl. 160. st. 2.) i da su odredbe propisa kojima se, djelomično ili u cijelosti, određuje sadržaj ugovora, sastavni dijelovi tih ugovora (čl. 248. st. 2.).

18. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora sklopljen Dodatak Ugovora o namjenskom kreditu (nakon što je tužiteljica prihvatila izračun konverzije) kao i da je tim Dodatkom regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR te je otplatni plan iz osnovnog ugovora u CHF zamijenjen novim otplatnim planom izrađenim u skladu s odredbama ZID ZPK-a.

19. Sagledavajući u bitnome nesporne okolnosti konkretnog slučaja u smislu naprijed navedenih propisa, a imajući pri tome u vidu i da je ZID ZPK/2015 i ZID ZKI/2015 povodom više prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti tih Zakona s Ustavom, koji nisu prihvaćeni, razmatran pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske (rješenje broj U-I-3685/2015 od 4. travnja 2017. i druga – „Narodne novine“ br. 39/2017), i da je odredbom čl. 19.a st. 2. ZPK-a određeno da se odredbe Glave IV.a (Konverzija kredita denominirana u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF) primjenjuje na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF, bez obzira na vrstu i namjenu, u kojem dužnikova obveza iz kredita ili obveza vraćanja primljenog nastala zbog prestanka ugovora nije ispunjenja ili prisilno ostvarena, treba zaključiti da tuženik nije dužan vratiti tužitelju svotu koju potražuje u ovom postupku.

20. Naime, suglasnom voljom stranaka iskazanom u Dodatku Ugovora o namjenskom kreditu, sastavni dio kojeg je i Plan otplate, restrukturirane su međusobne obveze stranaka, u skladu sa odredbama ZPK-a i postignuta svrha konverzije regulirana člankom 19.b stavkom 2. ZPK-a - položaj tužitelja kao potrošača izjednačen je s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR.

21. Imajući na umu da je predmetni Dodatak Ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost (tako i Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022.).

22. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Dodatkom Ugovoru o namjenskom kreditu, treba kazati da, sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. ZID ZPK/15, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom članka 19.b ZID ZPK/15, a upravo to je u konkretnom slučaju i učinjeno.

23. Primjenom pravila o konverziji i načinu njezina izračuna uspostavljena je narušena ravnoteža između korisnika kredita kao potrošača i banke kao kreditora zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba kredita za CHF novim ugovornim odredbama, pri čemu je od odlučnog značenja i da je potrošač, u skladu s odredbom članka 19.d ZID ZPK/15, informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom članka 19.e ZID ZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

24. Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženikom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate i valutne klauzule iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje te uplate.

25. Kako su provedenom konverzijom 2016., u skladu sa ZPK-a, koju je tužitelj prihvatio, neutralizirani štetni učinci problematičnih (nepoštenih / ništetnih) odredbi iz Ugovora o kreditu iz 2006., to je na temelju suglasne volje sudionika u obveznom odnosu, u smislu odredbe čl. 160. st. 1. ZOO-a u vezi s čl. 3. st. 2. ZZP/22 prestala obveza tuženika kao kreditora (trgovca) prema tužitelju kao korisniku kredita na postupanje prema ništetnim (nepoštenim) ugovornim odredbama o načinu promjene ugovorene stope redovne kamate iz konvertiranog (izvornog) kredita uz valutnu klauzulu CHF i njihovim posljedicama (podudarno sa shvaćanjem iskaznim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022.), kojom suglasnom voljom ugovornih strana je u biti isključeno pravo tužitelja na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene stope redovne (ugovorene) kamate i valute CHF iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a što zakonom nije zabranjeno.

26 Zbog tih razloga je ocjena drugostupanjskog suda da na strani tuženika (trgovca) nije došlo do stjecanja bez osnove na teret tužitelja (potrošača), pa nastavno tome tužitelju ne pripada pravo po zahtjevu za novčano potraživanje usmjereno protiv tuženika, slijedom čega je na temelju odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a valjalo preinačiti pobijanu presudu pod točkama I. i II. izreke te odbiti tužbeni zahtjev u tom dijelu i odlučiti kao u točki I izreke, alineja 1. i 2.

27. U odnosu na odluku o troškovima postupka treba reći kako je predmet spora zaštita tužitelja kao potrošača i slabije ugovorne strane protiv tuženika kao jače strane u njihovim međusobnim odnosima, pa je u skladu sa odredbom o troškovima i principima na kojima se temelje, svrsishodno, racionalno i pravedno u okolnostima odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove (čl. 154. st. 4. ZPP-a), uključujući i trošak žalbe i sudske pristojbe na žalbu, zbog čega je i u tom dijelu preinačena prvostupanjska presuda na način da je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka, odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, te je odbijen i zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka (točka I, alineja 3. i točka II izreke ove odluke).

Svako drugačije tumačenje pravila o troškovima u okolnostima kao što su predmetne bilo bi suprotno ustavnom i konvencijskom pravu na pošteno suđenje, odnosno u dosegu ograničavanja prava potrošača da štiti svoja prava pred sudom.

28. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 10. veljače 2026.

Predsjednik vijeća:

Slavica Garac