Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-339/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Milene Frankić kao predsjednice vijeća, Gordane Bošković Majerović kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vlaste Mrzljak kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ČL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Goranu Katiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatske ceste d.o.o. iz Zagreba, Vončinina 3, OIB: 55545787885, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1231/21-21 od 30. studenog 2023., dana 10. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1231/21-21 od 30. studenog 2023. u dijelu t. I. izreke kojim je naloženo tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 2.860,04 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 30. studenog 2023. pa do isplate.

II. Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1231/21-21 od 30. studenog 2023. u dijelu t. I. izreke kojim je naloženo tuženiku da plati zakonske zatezne kamate na iznos od 2.860,04 eura od 25. prosinca 2018. pa do 29. studenog 2023., i sudi:

1. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za isplatu zakonskih zateznih kamata koje na iznos od 2.860,04 eura teku od 25. prosinca 2018. pa do 29. studenog 2023.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 2.860,04 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 25. prosinca 2018. pa do isplate (t. I. izreke). Odbijen je zahtjev tužiteljice za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice od 2.860,04 eura za razdoblje od 24. lipnja 2018. pa do 24. prosinca 2018. (t. II. izreke) te je naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.090,26 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 30. studenog 2023. godine pa do isplate (t. III. izreke).

2. Protiv navedene presude tuženik podnosi žalbu, žali se na dio u kojem nije uspio u sporu i to zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 - dalje: ZPP), uz prijedlog da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev u dijelu koji se pobija žalbom, odnosno podredno da ukine pobijanu presudu te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tužene je djelomično osnovana.

5. U predmetnom postupku tužiteljica traži naknadu štete nastalu na njenom vozilu, a koja je nastala u štetnom događaju koji se dogodio 23. lipnja 2018. kada je vozilo tužiteljice naletjelo na odronjeni komad stijene koji se nalazio na državnoj cesti.

6. Prilikom ispitivanja pobijane presude i postupka koji mu je prethodio, utvrđeno je da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

7. Iz stanja spisa proizlazi sljedeće:

- da je dana 23. lipnja 2018. vozilo tužiteljice naletjelo na odronjeni komad stijene koji se nalazio na državnoj cesti 8, dionici 21,24 km + 300 m, blizu mjesta [mjesto],

- da se vozilo tužiteljice kretalo dozvoljenom brzinom do 60 km/h,

- da vozač nije mogao uočiti kamen pri dozvoljenoj brzini kretanja,

- da je vozač uočio kamen na udaljenosti od oko 20,5 metara, a zaustavni put za dozvoljenu brzinu je iznosio preko 30 m pa nije bilo tehničkih mogućnosti izbjegavanja kamena,

- da je kamen za vozača bio iznenadna teško uočljiva prepreka na cesti jer je kamen vrlo slične boje kao cesta, a bilo je svitanje, odnosno doba dana kada je takve prepreke na cesti nemoguće pravovremeno uočiti,

- tužiteljica je zatražila izvid štete od Croatia osiguranja d.d. te je izvidom utvrđeno da se radi o totalnoj šteti na vozilu jer popravak nije ekonomski opravdan,

- budući da je tuženik bio dužan održavati prometnicu na kojoj je došlo do štetnog događaja, tužiteljica se obratila tuženiku 24. srpnja 2018. s odštetnim zahtjevom,

- tuženik je u odgovoru otklonio svoju odgovornost s obrazloženjem da je do naleta došlo u naseljenom mjestu, a za državne ceste koje prolaze kroz naseljeno mjesto odgovaraju komunalne službe jedinice lokalne samouprave,

- tužiteljica se potom obratila Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture (dalje: Ministarstvo) u svrhu provjere navoda tuženika nalazi li se mjesto nesreće na dijelu ceste koji se nalazi u naseljenom mjestu te je povratno obaviještena da se mjesto nesreće ne nalazi u naseljenom mjestu, već se radi o stacionaži koja je izvan naseljenog mjesta,

- nakon toga, tužiteljica se ponovno obratila tuženiku s odštetnim zahtjevom 17. prosinca 2018. te navela da se obratila Ministarstvu te da je povratno obaviještena da se mjesto nesreće ne nalazi u naseljenom mjestu, čime je u potpunosti otklonjen stav tuženika. No tuženik i dalje ustraje u stavu da nema pravnog osnova za naknadu štete od tuženika, a dodaje i da je tuženik povjerio radove izvođenja, održavanja i rekonstrukcije društvu Županijske ceste d.o.o. koje su prema izvještaju, navedenog dana uredno obavile ophodnju ceste te da je kamen dospio na cestu nakon uredno obavljene ophodnje, a prema sudskoj praksi da nema odgovornosti za štetu na strani pravne osobe koja gospodari cestom kada do nezgode dođe u intervalu između dvije uredno obavljene ophodnje ceste,

- tužiteljica potom dana 17. travnja 2019. podnosi sudu prijedlog za osiguranje dokaza, a u kojem postupku je proveden očevid na mjestu gdje je vozilo dotegljeno, uz prisutnost stalnog sudskog vještaka za cestovni promet dipl. ing. Gorana Husineca koji je u svom nalazu i mišljenju utvrdio uzročno-posljedičnu vezu naleta na kamen i oštećenja na vozilu kao i visinu štete na dan nastanka štetnog događaja koju je izračunao tako da je vrijednost vozila tužiteljice umanjio za vrijednost spašenih ostataka čime je došao do iznosa štete u iznosu od 20.124,00 kune / 2.670,91 eura[1] ,

- tužiteljica navodi da su joj povodom prometne nesreće nastali i daljnji troškovi, pa tako potražuje i trošak prijevoza oštećenog vozila u iznosu od 1.175,00 kn / 155,95 eura i trošak izvida štete u iznosu od 250,00 kn / 33,18 eura, dakle ukupno potražuje iznos od 21.549,00 / 2.860,04 eura,

- tuženik u postupku osporava pasivnu legitimaciju, osnovu i visinu zahtjeva te navodi da je sukladno čl. 33. Zakona o cestama tuženik ustupio radove građenja, rekonstrukcije i održavanja javnih cesta trgovačkom društvu Županijske ceste Split d.o.o. Također, da je ugovorni izvođač radova izvršavao svoju obvezu sukladno pravilima struke, a što proizlazi iz ophodarskog dnevnika od 23. lipnja 2018. Nadalje, da odgovornost tuženika za štetne događaje na cesti nije objektivna te da tuženik ne može u svakom trenu fizički pokriti cjelokupnu površinu svih javnih državnih cesta u Republici Hrvatskoj. Predlaže da se o parnici obavijeste Županijske ceste Split d.o.o.

8. Tužiteljica je saslušana u postupku na ročištu za glavnu raspravu održanom 10. siječnja 2023. te je izjavila da su se na dan štetnog događaja, suprug i ona kretali državnom cestom 8 iz smjera Tučepa prema Makarskoj, da je vozilom upravljao njezin suprug, a ona je sjedila na mjestu suvozača. Navela je da se vozilo kretalo brzinom od oko 50 km/h, da je bilo lijepo vrijeme te da je kolnik bio suh. Izlaskom iz desnog zavoja suprug je ugledao odronjeni komad stijene na cesti i pokušao je skrećući u desno izbjeći nalet, no u tome nije uspio te je prednjim dijelom vozila naletio na komad stijene. Uslijed naleta vozilo se zanijelo u desno i udarilo u desni rub ceste te je sletjelo izvan kolnika i udarilo u brdo s desne strane. Nakon nezgode, izašli su iz vozila te je suprug prije dolaska policije pomaknuo odronjeni komad stijene s kolnika koji se nalazio po sredini kolničke trake kojom su se kretali i bio je promjera oko 30-40 cm, a oko njega je bilo rasutog kamenja. Na mjestu nezgode nije bilo zaštitne ograde niti je bila postavljena žičana mreža ili druga osiguravajuća zaštita radi čega se komad stijene i odlomio te otkotrljao na kolnik. Dodaje i da nakon nezgode vozilo nije bilo u voznom stanju te je odvezeno u Zagreb za što je plaćena usluga prijevoza.

9. U postupku je provedeno i prometno vještačenje po stalnom sudskom vještaku dipl. ing. Goranu Husinecu, a zadatak vještaka je bio da utvrdi dinamiku nastanka štetnog događaja, brzinu kretanja vozila tužiteljice, opremu ceste (zaštitne mreže, ograde i prometni znakovi) i mogućnost izbjegavanja nezgode. Iz nalaza i mišljenja prometnog vještaka proizlazi da se vozilo tužiteljice u ranim jutarnjim satima, u svitanju dana, kretalo ravnim dijelom državne ceste dozvoljenom brzinom do 60 km/h. U jednom trenutku vozač je uočio odron kamenja na cesti. Kako se nalazio oko 20,5 metara ispred odrona u iznenadnoj situaciji, on je pokušao desnim izmicanjem izbjeći kamenje na cesti no budući da je bio preblizu nije uspio izbjeći nalet na kamen uslijed čega je izgubio kontrolu nad upravljanjem vozilom te je u zanošenju vozilom udario u stijenu. Kamen je za vozača bio iznenadna, teško uočljiva prepreka na cesti jer je kamen vrlo slične boje kao i cesta, a bilo je svitanje, odnosno doba dana kada je takve prepreke na cesti nemoguće pravovremeno uočiti.

10.1. Sud je na utvrđeno činjenično stanje primijenio odredbe Zakona o cestama (Narodne novine br. 84/11., 18/13., 22/13., 54/13., 148/13., 92/14. - dalje: ZC) i to odredbe čl. 17. st. 1., čl. 6., čl. 3. st. 6., čl. 16., čl. 26. st. 1. i čl. 82. st. 1. kao i odredbe Pravilnika o održavanju cesta (Narodne novine br. 90/14. - dalje: Pravilnik) i to odredbe čl. 2., čl. 14., čl. 24., čl. 30., čl. 45. st. 1. t. 6. i 7. Navedenim propisima jasno je određeno da održavanje i zaštita javnih cesta obuhvaća ne samo redovite ophodnje, već i poduzimanje svih potrebnih mjera radi osiguranja sigurnog i nesmetanog odvijanja cestovnog prometa, uključujući saniranje odrona te izvođenje radova zaštite kosina od erozije.

10.2. Polazeći od toga da je u konkretnom slučaju do štetnog događaja došlo uslijed odrona kamena na kolnik državne ceste, sud je pravilno zaključio da tuženik nije poduzeo mjere kojima bi spriječio eroziju kosine s koje se kamenje odronilo, odnosno mjere kojima bi se spriječio ili barem bitno umanjio rizik od odrona na kolnik. Upravo takvo stanje ceste predstavlja uzrok predmetne prometne nezgode, a što je utvrđeno provedenim vještačenjem pa je prema tome šteta na vozilu tužiteljice nastala kao posljedica propusta tuženika u ispunjenju zakonske obveze održavanja ceste.

10.3. Sud je pravilno ocijenio da je tuženik pasivno legitimiran, budući da je, sukladno ZC, odgovoran za upravljanje i održavanje državnih cesta. Činjenica da je tuženik sklopio ugovor kojim je izvođenje radova održavanja povjerio drugoj pravnoj osobi ne oslobađa ga zakonske odgovornosti za štetu nastalu zbog neodgovarajućeg stanja ceste. Stoga je tužbeni zahtjev pravilno ocijenjen osnovanim te je, primjenom čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. - dalje: ZOO), tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici štetu sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana nakon što je tuženik zaprimio drugi odštetni zahtjev.

11.1. U žalbi tuženik osporava pravilnost primjene čl. 17. ZC, navodeći da nije dokazano njegovo propuštanje jer je na predmetnoj dionici obavljana uredna ophodnja ceste. Također ističe da sam odron kamenja ne pretpostavlja njegovu krivnju te da ne postoji objektivna odgovornost za takve događaje, kao i da se, unatoč ispunjenju zakonskih tehničkih uvjeta, štetni događaj mogao dogoditi kao slučaj koji nije moguće spriječiti.

11.2. U odnosu na visinu naknade, prigovara trošku izvida štete jer smatra da isti nije bio nužan niti je na bilo koji način doprinio utvrđenju visine štete te da je bio nepotreban za vođenje parničnog postupka. Prigovara i dosuđenom tijeku zakonskih zateznih kamata, budući da tuženik nije osiguravajuće društvo u odnosu na kojeg bi zakonske zatezne kamate počele teći nakon zaprimanja odštetnog zahtjeva, već je visina naknade utvrđena pobijanom presudom pa bi kamate trebale teći od dana presuđenja. Prigovara i primjeni nove Tarife na radnje koje su izvršene za vrijeme važenja ranije Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22. - dalje: Tarifa ili Tbr.), a prigovara i trošku za sastavljanje odštetnog zahtjeva koji je dosuđen tužiteljici jer smatra da isti nije bio nužan budući da je postupak mogao biti pokrenut i bez njega. U odnosu na trošak zastupanja tužiteljice na ročištu održanom 21. rujna 2022. , tuženik smatra da je isti trebao biti odmjeren u skladu s Tbr. 9/2, a ne Tbr. 9/1.

12. Međutim, navedeni žalbeni prigovori nisu osnovani.

13. Odredbom čl. 16. ZC propisano je da javne ceste moraju biti građene, rekonstruirane i održavane u skladu s važećim propisima, dok čl. 17. st. 1. ZC izričito nalaže da se javne ceste održavaju na način koji omogućuje sigurno prometovanje svih sudionika u prometu. Prema čl. 6. ZC javne ceste razvrstavaju se na autoceste, državne, županijske i lokalne ceste, a prema čl. 2. st. 1. t. 18. ZC tuženik je nadležan za upravljanje, građenje, rekonstrukciju i održavanje državnih cesta.

14. Odredbom čl. 33. st. 1. i 2. ZC propisano je da tuženik izvođenje radova održavanja povjerava drugom subjektu, ali takvo ustupanje radova ne znači prijenos zakonske odgovornosti za stanje ceste. Eventualni propusti ugovornog izvođača mogu biti relevantni isključivo u odnosu između tuženika i tog izvođača, ali ne utječu na odgovornost tuženika prema trećim osobama koje pretrpe štetu uslijed neodgovarajućeg stanja ceste.

15. Nadalje, Pravilnik jasno propisuje popis poslova redovitog i izvanrednog održavanja cesta. Redovito održavanje, kako je propisano čl. 12. i 13. Pravilnika, obuhvaća kontinuirane radnje poput nadzora i pregleda cesta te obveza uklanjanja svega što može ugroziti sigurnost prometa (čl. 30. Pravilnika). S druge strane, izvanredno održavanje podrazumijeva zahtjevnije i opsežnije radove održavanja cesta, a sukladno čl. 42. i čl. 45. Pravilnika, podrazumijevaju između ostalog i saniranje odrona i zaštita kosina od erozije.

16. Stoga, iako nije sporno da je ophodnja ceste bila uredno obavljena, sama ophodnja ne može zamijeniti mjere izvanrednog održavanja, a upravo je propuštanje poduzimanja mjera izvanrednog održavanja, odnosno sanacije kosine i sprječavanja odrona, u izravnoj uzročno-posljedičnoj vezi s nastankom štetnog događaja.

17. U konkretnom slučaju teret dokazivanja da je poduzeo sve potrebne i razumno očekivane mjere radi sprječavanja nastanka štetnog događaja bio je na tuženiku. Međutim, tuženik tijekom postupka nije dokazao da su na predmetnoj dionici ceste bile postavljene zaštitne mreže, zaštitne ograde, sigurnosni zidovi ili druge tehničke mjere koje bi mogle spriječiti ili barem bitno umanjiti rizik od odrona kamenja na kolnik.

18. Istodobno, u postupku je utvrđeno da na strani tužiteljice ne postoji nikakav doprinos nastanku štetnog događaja. Naime, vozilo tužiteljice kretalo se dopuštenom brzinom, a s obzirom na svitanje te sličnost boje kolnika i boje odronjenog kamena, prepreka se objektivno mogla uočiti tek na udaljenosti od približno 20,5 metara. Kako je zaustavni put vozila pri dopuštenoj brzini iznosio oko 30 metara, vještačenjem je utvrđeno da nisu postojale tehničke mogućnosti izbjegavanja naleta na kamen te je utvrđena uzročno-posljedična veza naleta na kamen i oštećenja na vozilu.

19. Dakle, odronjeni kamen predstavljao je za vozača iznenadnu i teško uočljivu prepreku na kolniku pa je slijedom navedenog, pravilno utvrđena odgovornost tuženika jer je šteta nastala kao posljedica njegove krivnje u vidu propuštanja zakonom propisanih mjera održavanja ceste pa je tuženik sukladno čl. 1045. st. 1.

ZOO dužan tužiteljici naknaditi prouzročenu štetu.

20. Potrebno je dodati i da se prvostupanjska presuda ne temelji na objektivnoj odgovornosti tuženika jer je nesporno da se u ovom slučaju ne primjenjuje odredba čl. 1063. ZOO, već na subjektivnoj odgovornosti zbog propusta u ispunjenju zakonskih obveza.

21.1. U odnosu na žalbene navode koji se odnose na troškove postupka, pravilno je tužiteljici priznat trošak sastava odštetnog zahtjeva upućenog tuženiku, kao i trošak izvida štete jer je upravo izvidom štete utvrđena visina nastale štete, a bez koje tužiteljica ne bi mogla konkretizirati svoj odštetni zahtjev.

21.2. Slijedom navedenog, suprotno žalbenim navodima tuženika, trošak izvida štete predstavlja nužan i opravdan trošak, a isto se odnosi i na trošak sastava odštetnog zahtjeva koji je bio usmjeren na pokušaj izvansudskog ostvarenja tražbine.

22.1. U odnosu na primjenu Tarife, valja istaknuti da sud, kada odlučuje o nagradi i naknadi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koje su na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka, sukladno Tbr. 48. Tarife.

22.2. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je pravilno primijenio Tarifu važeću u trenutku odlučivanja o troškovima postupka, neovisno o tome što su pojedine odvjetničke radnje poduzete u vrijeme važenja ranije Tarife.

23.1. U odnosu na trošak zastupanja tužiteljice na ročištu održanom 21. rujna 2022., prvostupanjski sud pravilno je taj trošak odmjerio primjenom Tbr. 9/1 Tarife. Naime, na navedenom ročištu tužiteljica je izjavila da u cijelosti ostaje kod tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva, predložila je izvođenje dokaza saslušanjem tužiteljice na okolnost dinamike nastanka štetnog događaja, dok je tuženik izjavio da ostaje kod odgovora na tužbu i svih ranijih navoda. Na istom ročištu sud je donio rješenje kojim je određeno izvođenje dokaza saslušanjem tužiteljice, zbog čega je rasprava odgođena. Iz navedenog proizlazi da se na tom ročištu nije raspravljalo isključivo o procesnim pitanjima pa slijedom navedenog nisu ispunjeni uvjeti za primjenu Tbr. 9/2 Tarife, koja se odnosi na ročišta na kojima se raspravlja samo o procesnim pitanjima, već je pravilno primijenjen Tbr. 9/1 Tarife.

24.1. No u konkretnom slučaju nije bilo mjesta određivanju tijeka zateznih kamata od dana odštetnog zahtjeva jer se u konkretnom slučaju ne primjenjuju odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu već odredbe ZOO.

24.2. Budući da se u konkretnom slučaju radi o nenovčanoj materijalnoj nerepariranoj šteti, odnosno šteti koja nije reparirana, odnosno nije nadoknađena popravkom ili plaćanjem, te se stoga naknada utvrđuje naknadno u novcu, zakonske zatezne kamate teku od dana donošenja prvostupanjske presude. Okolnost što naknada nenovčane materijalne štete nije zahtijevana prema cijenama u vrijeme donošenja prvostupanjske presude nije odlučna za dosudu zateznih kamata od dana donošenja prvostupanjske presude, jer se ne može zahtjevom za dosudu kamata popravljati propust tužiteljice što nije štetu zahtijevala prema cijenama u vrijeme presuđenja sukladno čl. 1089. st. 2. ZOO. Slijedom navedenog sud ne može odrediti početak tijeka zakonskih zateznih kamata na neki drugi dan koji ne bi bio dan presuđenja. Zbog navedenih je razloga neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice za plaćanje zakonskih zateznih kamata na iznos naknade štete s osnove uništenog vozila u visini od 2.670,91 eura za razdoblje od podnošenja odštetnog zahtjeva do 29. studenog 2023. (stav Vrhovnog suda u odlukama Rev 95/1996-2 od 14. siječnja 1997. i Rev 185/03-2 od 22. prosinca 2004.).

24.3. Također, budući da tužiteljica nije priložila račun iz kojeg bi bilo vidljivo kada joj je nastao trošak izvida štete, zakonsku zateznu kamatu na taj iznos trebalo je dosuditi od dana donošenja prvostupanjske odluke sukladno čl. 1089. st. 2. ZOO.

24.4. No, zakonsku zateznu kamatu na trošak prijevoza vozila u iznosu od 155,95 eura trebalo je dosuditi od dana plaćanja računa koji se nalazi na listu 50 spisa sukladno odredbi čl. 1086. ZOO, ali ovaj sud, sukladno čl. 374. ZPP ne može preinačiti presudu na štetu stranke koja se žalila ako je samo ona podnijela žalbu.

25. Slijedom navedenog primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno je kao u t. I. izreke, a primjenom odredbe čl. 373. t. 3. ZPP kao u t. II. izreke.

26. Zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe je odbijen na temelju čl. 166. st. 1. i 2. ZPP, u svezi s čl. 154. st. 1. ZPP jer je s istom uspio u razmjerno neznatnom dijelu, slijedom čega je odlučeno kao pod t. III. izreke ove odluke.

U Zagrebu 10. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Milena Frankić