Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-83/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sutkinja Slavice Garac, predsjednice, FGP, izvjestiteljice i članice, FG, članice, u pravnoj stvari tužitelja BG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Branku Kobašu, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Addiko banke d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-894/2024-10 od 14. listopada 2025., u sjednici održanoj 10. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-894/2024-10 od 14. listopada 2025. u stavcima I., II. i III. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz članka 6. stavka 1. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2007. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na pokretnini u korist Banke, sklopljenog 11. listopada 2007. između tužitelja i prednika tuženika, potvrđenog 15. listopada 2007. po javnom bilježniku Biserki Arambašić iz Osijeka pod poslovnim brojem OV-16383/07, u dijelu odredbe koji glasi:

„ … a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 2,00% jednokratno, unaprijed.“

II. Nalaže se tuženoj Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonske avenije 6, isplatiti tužitelju BG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 184,03 eura (slovima: stotinu osamdeset četiri eura tri centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. listopada 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženoj Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonske avenije 6, naknaditi isplatiti tužitelju BG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], prouzročeni parnični trošak u iznosu 241,37 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. listopada 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog u točki III. izreke presude.“

2. Protiv presude u stavcima I., II. i III. izreke žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. - ispravak, 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013., 89/2014. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., u daljnjem tekstu: ZPP-a), predlažući njezinu preinaku, sukladno žalbenim navodima, podredno ukidanje i vraćanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troška sastava žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora jest zahtjev na utvrđenje ništetnima dijela Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i pravnog prednika tuženika, kojim je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade za obradu /korištenje/ kredita, kao i restitucijski zahtjev za isplatu kao posljedica djelomične ništetnosti predmetne odredbe Ugovora o kreditu.

6. U žalbenom stadiju postupka sporna je pravilnost odluke suda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti dijela čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu kojim je regulirana naknada za obavljanje bankarskih usluga (2,00% jednokratno), kao i restitucijski zahtjev po navedenoj osnovi, odnosno sporno je je li banka kao kreditor imala pravo od klijenta naplatiti naknadu navedenog troška, koji je, po pravnom stavu tuženiku, jasno ugovoren i određen Ugovorom o kreditu, odnosno da li takva odredba ugovora, o plaćanju određenog ili odredivog novčanog iznosa na ime troškova obrade kredita, uzrokuje znatniju neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, shodno odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, u daljnjem tekstu: ZOO-a), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a kako to tvrdi tužitelj.

7. Ispitujući presudu u pobijanom dijelu, kao i postupak koji je prethodio utvrđeno je da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a), kao niti bitna povreda odredaba postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju u žalbi upire tuženik.

8. Sud prvog stupnja raspravio je sve tvrdnje, na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te je na osnovi izvedenih dokaza, predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (čl. 8. ZPP-a) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva, na koje je pravilno primijenio citirane odredbe materijalnog prava, radi čega nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao niti pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 355. i čl. 356. ZPP-a).

9. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003, dalje u tekstu ZZP-a 96/03), a za vrijeme njegovog izvršavanja bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07 i 79/09, u daljnjem tekstu: ZZP-a). Sukladno čl. 81 st. 1 ZZP-a 96/03, odnosno čl. 96 st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sukladno st. 2. čl. 81 st. 1 ZZP-a 96/03, odnosno čl. 96 st. 1. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom st. 4. navedenih članaka je propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno čl. 102. st. 1. ZZP-a, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina je ništetnost.

10. Čl. 1021. ZOO-a, propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tom odredbom je definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate, iz čega je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti nikakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva ili prijevremene isplate kredita, a što znači da je tuženik u predmetni ugovor o kreditu uvrstio odredbe koje su suprotne čl. 1021. ZOO-a.

11. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništavog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništavosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništavosti.

12. Kako se radi o ugovoru koji je prethodno pripremio pravni prednik tuženika i kako se o odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo, niti se moglo pojedinačno pregovarati, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da sporne odredbe Ugovora o kreditu (naknada za obavljanje bankarskih usluga-2,00% jednokratno) predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. ZZP-a, koja je prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a ništetna.

13. Stoga je plaćanje naknade od 2.00% za bankarske usluge očito prouzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S obzirom da je označena odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo bila unaprijed formulirana od strane pravnog prednika tuženika, a tužitelj nije imao utjecaj na njen sadržaj, to i po ocjeni ovog suda tuženik nije dokazao suprotno, odnosno da se o odredbi čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, što je dužan dokazati u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP-a. Sama činjenica da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji ta naknada u iznosu od 2.00%, niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenog troška, već je jednokratna naknada određena u paušalnom postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu “pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“ odnosno plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u proizvoljnom postotku od odobrenog iznosa kredita.

14. Kako je dakle, pravno prednik tuženika povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe kojim je ugovorena naknada za bankarske usluge od 2.00%, o kojoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a koja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, ta je ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, što rezultira time da je tuženik, koji je dakle, kao pravni slijednik ugovaratelja, odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je njegov prednik istu nametnuo tužitelju kao potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj.

15. S obzirom na navedeno pravilno je prvostupanjski sud temeljem odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa po ništetnoj odredbi kojom je ugovoreno plaćanje naknade koja u konkretnom slučaju iznosi 184,03 eura.

16. Nadalje valja reći da tužitelju, a kako to pravilno utvrđuje i sud prvog stupnja, osim dosuđenog iznosa kojeg je pravni prednik tuženik naplatio temeljem ništetne odredbe (čl. 323. st. 1. ZOO), pripada pravo i na isplatu zateznih kamata od kada je pravni prednik tuženik primio novac (25. listopada 2007.), jer se u ovom slučaju smatra da je pravni prednik tuženika nepošteni stjecatelj, a sve u skladu sa odredbama čl. 29. st. 2. i čl. 1115. ZOO-a, pri čemu valja ukazati da je bez pravnog uporišta pozivanje tuženika na pravno stajalište zauzeto u presudama VSRH, budući da se ne radi o istovjetnoj pravoj situaciji, već o situaciji kada su obje ugovorne strane suglasnošću svojih volja sklopile ugovor u odnosu na kojeg su bile svjesne da sadrži ništetne ugovorene odredbe, što ovdje nije slučaj.

17. Pravilno je zaključio sud prvog stupnja da potraživanje tužitelja nije u zastari sve to imajući u vidu da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva (što je ovdje slučaj) počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30.1.2020.), što je utvrđeno prvostupanjskom presudom, to zastarni rok od 5 godina koji se ovdje primjenjuje (čl. 225. ZOO-a) nije niti počeo teći za utuženo potraživanje tužitelja, s time da se pojam dospjelosti tražbine ne podudara s pojmom zastare. Tužiteljevo potraživanje, budući da se radi o nesavjesnom stjecatelju, dospjelo je za isplatu trenutkom kada je pravni prednik tuženika ustegnuo utuženi iznos od odobrenog iznosa kredita, jer se to ustezanje temeljilo na ništetnoj ugovornoj odredbi.

18. U odnosu na žalbene navode kojima se osporava pravilnost odluke o troškovima postupka valja navesti da je pravilno sud prvog stupnja tužitelju odmjerio trošak zastupanja kako po osnovi tako i po visini (čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a u vezi s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /“Narodne novine“, broj 138/23/) pa tako i u odnosu na trošak pristupa na ročište za objavu presude 14. listopada 2025., budući da je trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ročištu za objavu presude propisan Tbr. 9/3. OT i smatra se potrebnim na temelju zakona (čl. 155. st. 2. ZPP-a).

19. Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe, jer s istom nije uspio (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

20. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci (čl. 368. st. 1. ZPP-a za stavak I. i čl. 166. st. 1. ZPP-a za stavak II.).

U Zagrebu 10. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Slavica Garac