Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-3497/2023-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Marijana Vugića kao predsjednika vijeća, Jasenke Grgić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Renate Đaković Vranković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice VO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbama tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7601/2021-22 od 5. travnja 2023. i protiv dopunskog rješenja o trošku, poslovni broj P-7601/2021-28 od 26. travnja 2023., na sjednici vijeća održanoj 10. veljače 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7601/2021-22 od 5. travnja 2023.
II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe protiv pobijane presude.
r i j e š i o j e
I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se dopunsko rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7601/2021-28 od 26. travnja 2023.
II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe protiv dopunskog rješenja.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom je presuđeno:
"Nalaže se tuženiku Privredna Banka Zagreb d.d. isplatiti tužiteljici VO iznos 2.362,65 eur/ 17.801,42 kn sa zateznom kamatom tekućom:
- na iznos 0,09 eur / 0,69 kn od 01.03.2008. do isplate;
- na iznos 2,45 eur / 18,47 kn od 01.04.2008. do isplate;
- na iznos 10,55 eur / 79,48 kn od 01.11.2008. do isplate;
- na iznos 2,14 eur / 16,14 kn od 02.12.2008. do isplate;
- na iznos 12,49 eur / 94,07 kn od 03.02.2008. do isplate;
- na iznos 11,18 eur / 84,2 kn od 12.02.2009. do isplate;
- na iznos 11,20 eur / 84,36 kn od 01.04.2009. do isplate;
- na iznos 9,70 eur / 73,07 kn od 22.04.2009. do isplate;
- na iznos 11,50 eur / 86,63 kn od 01.05.2009. do isplate;
- na iznos 9,03 eur / 68,07 kn od 01.06.2009. do isplate;
- na iznos 6,93 eur / 52,24 kn od 01.07.2009. do isplate;
- na iznos 7,4 eur / 55,79 kn od 01.08.2009. do isplate;
- na iznos 8,62 eur / 64,91 kn od 01.09.2009. do isplate;
- na iznos 8,48 eur / 63,89 kn od 01.10.2009. do isplate;
- na iznos 7,32 eur / 55,18 kn od 01.11.2009. do isplate;
- na iznos 9,49 eur / 71,47 kn od 01.12.2009. do isplate;
- na iznos 11,06 eur / 83,35 kn od 01.01.2010. do isplate;
- na iznos 13,60 eur / 102,46 kn od 01.02.2010. do isplate;
- na iznos 12,94 eur / 97,48 kn od 01.03.2010. do isplate;
- na iznos 16,21 eur / 122,16 kn od 01.04.2010. do isplate;
- na iznos 15,50 eur / 116,76 kn od 01.05.2010. do isplate;
- na iznos 16,99 eur / 128,03 kn od 01.06.2010. do isplate;
- na iznos 26,91 eur / 202,73 kn od 01.07.2010. do isplate;
- na iznos 24,79 eur / 186,77 kn od 01.08.2010. do isplate;
- na iznos 30,50 eur / 229,83 kn od 01.09.2010. do isplate;
- na iznos 28,67 eur / 215,98 kn od 01.10.2010. do isplate;
- na iznos 24,77 eur / 186,66 kn od 01.11.2010. do isplate;
- na iznos 32,30 eur / 243,36 kn od 01.12.2010. do isplate;
- na iznos 41,67 eur / 313,96 kn od 01.01.2011. do isplate;
- na iznos 35,21 eur / 265,3 kn od 01.02.2011. do isplate;
- na iznos 37,55 eur / 282,95 kn od 01.03.2011. do isplate;
- na iznos 34,41 eur / 259,23 kn od 01.04.2011. do isplate;
- na iznos 34,88 eur / 262,8 kn od 01.05.2011. do isplate;
- na iznos 47,40 eur / 357,14 kn od 01.06.2011. do isplate;
- na iznos 48,24 eur / 363,49 kn od 01.07.2011. do isplate;
- na iznos 59,05 eur / 444,9 kn od 01.08.2011. do isplate;
- na iznos 53,81 eur / 405,43 kn od 01.09.2011. do isplate;
- na iznos 48,29 eur / 363,83 kn od 02.10.2011. do isplate;
- na iznos 47,31 eur / 356,48 kn od 01.11.2011. do isplate;
- na iznos 46,80 eur / 352,61 kn od 01.12.2011. do isplate;
- na iznos 48,96 eur / 368,89 kn od 08.01.2012. do isplate;
- na iznos 52,01 eur / 391,86 kn od 01.02.2012. do isplate;
- na iznos 52,21 eur / 393,37 kn od 01.03.2012. do isplate;
- na iznos 50,20 eur / 378,21 kn od 07.04.2012. do isplate;
- na iznos 50,79 eur / 382,65 kn od 08.05.2012. do isplate;
- na iznos 52,29 eur / 393,97 kn od 07.06.2012. do isplate;
- na iznos 50,76 eur / 382,45 kn od 10.07.2012. do isplate;
- na iznos 51,25 eur / 386,11 kn od 08.08.2012. do isplate;
- na iznos 49,91 eur / 376,01 kn od 07.09.2012. do isplate;
- na iznos 48,55 eur / 365,78 kn od 07.10.2012. do isplate;
- na iznos 50,53 eur / 380,7 kn od 11.12.2012. do isplate;
- na iznos 50,53 eur / 380,7 kn od 11.12.2012. do isplate;
- na iznos 51,42 eur / 387,4 kn od 11.01.2013. do isplate;
- na iznos 47,25 eur / 356,01 kn od 15.2.2013. do isplate;
- na iznos 51,16 eur / 385,49 kn od 09.04.2013. do isplate;
- na iznos 51,16 eur / 385,49 kn od 09.04.2013. do isplate;
- na iznos 46,39 eur / 349,52 kn od 08.06.2013. do isplate;
- na iznos 44,55 eur / 335,64 kn od 11.07.2013. do isplate;
- na iznos 45,94 eur / 346,14 kn od 30.07.2013. do isplate;
- na iznos 47,55 eur / 358,25 kn od 11.09.2013. do isplate;
- na iznos 49,23 eur / 370,89 kn od 11.10.2013. do isplate;
- na iznos 49,45 eur / 372,6 kn od 26.10.2013. do isplate;
- na iznos 50,82 eur / 382,94 kn od 10.12.2013. do isplate;
- na iznos 48,43 eur / 364,91 kn od 10.01.2014. do isplate;
- na iznos 49,15 eur / 370,31 kn od 24.01.2014. do isplate;
- na iznos 51,12 eur / 385,14 kn od 13.02.2014. do isplate;
- na iznos 51,94 eur / 391,34 kn od 09.03.2014. do isplate;
- na iznos 51,21 eur / 385,83 kn od 09.04.2014. do isplate;
- na iznos 50,50 eur / 380,47 kn od 01.05.2014. do isplate;
te joj isplatiti i trošak parničnog postupka u iznosu 1.551,67 eur/ 11.691,06 kn sa zateznom kamatom od 5. travnja 2023. do isplate, u visini stope zatezne kamate koja se od svakog pojedinog dospijeća do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.",
a pobijanim dopunskim rješenjem je riješeno:
„Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. isplatiti tužiteljici VO trošak parničnog postupka u iznosu 124,28 eur¹/ 937,14 kn sa zateznom kamatom od 5. travnja 2023. do isplate, u visini stope zatezne kamate određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.“
2. Protiv pobijane presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 57/11, 25/13, 8/13, 89/14
- Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/2022, 155/2023, dalje: ZPP). Predlaže preinačiti pobijanu odluku sukladno žalbenim navodima, a istu podredno ukinuti i vratiti na ponovno odlučivanje te traži trošak sastava žalbe.
2.1. Protiv dopunskog rješenja o trošku, žali se tuženik zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. točke 1. i 3. ZPP-a. Predlaže preinačiti dopunsko rješenje, a isto podredno ukinuti i vratiti predmet na ponovno odlučivanje te traži trošak sastava žalbe.
3. Žalba protiv presude nije osnovana.
3.1. Žalba protiv dopunskog rješenja nije osnovana.
4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.362,65 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, sadržane u članku 6. Ugovora o kreditu [broj kredita] sklopljenog 30. ožujka 2007., koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF.
5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio, nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno u žalbi ukazuje tuženik. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, a ujedno se ističe da presuda sadrži jasne razloge o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao i razlozi o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli.
6. Isto tako, u prvostupanjskom postupku sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, cijeneći dokaze i utvrđujući odlučne činjenice, a isto tako je i obrazložio koje činjenice je utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, kao i koje dokaze izvodio te kako ih je ocijenio, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a ujedno se izjasnio i o pravnoj osnovi spora. Svojstvo potrošača tužitelja proizlazi iz predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu jer je ugovor sklopljen između tužitelja kao fizičke osobe i korisnika kredita i tuženika kao kreditora radi posebne namjene (kupnje vozila) te iz Ugovora ne proizlazi da bi ga tužitelj sklopio u svojstvu trgovca, odnosno da bi ugovor sklopio u svrhu namijenjenu njegovu zanimanju, poslovnoj ili poduzetničkoj djelatnosti. Stoga je tužitelj potrošač u smislu odredbe članka 3. točka 1. ZZP pri čemu valja reći da ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, onda je teret dokaza takve činjenice na banki kao kreditoru (tako i VSRH u odluci Rev.18/2018 od 26. svibnja 2020.) Prema tome, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru na koji se primjenjuju pravila o zaštiti potrošača, sadržana u odredbama mjerodavnog ZZP-a te za sve države članice Suda Europske unije obvezujuća sudska praksa Suda Europske unije, u ovom slučaju u pogledu tumačenja potrošačkih direktiva, sekundarnih izvora prava Europske unije, a koje su prenesene u mjerodavne nacionalne propise, slijedom čega su žalbeni navodi tuženika u tom smislu neosnovani.
7. Nadalje, imajući u vidu predmet spora, a radi odgovora na žalbene navode tuženika, valja reći da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na snazi bio ZZP/03, koji je u čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 84. tog Zakona, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.
8. Tuženik žalbenim navodima osporava činjenično stanje utvrđeno od strane suda prvog stupnja te u žalbi iznosi vlastitu ocjenu dokaza koja se suprotstavlja ocjeni prvostupanjskog suda. Međutim, ta ocjena, prema stajalištu ovog suda, nema podlogu u rezultatu dokaznog postupka, te ne može dovesti u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog od strane suda prvog stupnja. Stoga je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, time da u žalbi tuženik navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a iste se svode na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja odnosno njegovog viđenja predmetne pravne situacije.
9. Tako je tijekom postupka utvrđeno:
- da su tužiteljica kao korisnik kredita (tada s djevojačkim prezimenom V) i tuženik kao banka sklopili 30. ožujka 2007. Ugovor o kreditu broj: [broj kredita] temeljem kojeg je tuženik tužiteljici, kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 14.851,27 CHF, prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke, važećem na dan korištenja kredita
- da je u članku 6. Ugovora o kreditu za tužitelja ugovorena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke na dan plaćanja prema otplatnoj tablici, a korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim obrocima,
- da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, a koji pravni stav je potvrđen i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-2221/18 od 03. rujna 2019., prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne;
- da prema nalazu i mišljenju vještaka, ukupni iznos preplata zbog rasta tečaja iznosi 17.801,42 kn, a da je u isto vrijeme tužiteljica manje platila zbog pada tečaja, oduzimajući tzv. negativnu razliku odnosno anuitete kada je tečaj bio niži od onog dan isplate kredita, iznos 17.479,26 kn.
- da tužiteljica nije imala primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, dok tuženik nije imao prigovora na matematički izračun vještaka, ali prigovara da ovakav izračun ne pridonosi rješenju spora obzirom je izrađen kao da su stranke ugovorile kunski kredit, a nesporno je da je kredit vezan uz valutu CHF.
10. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud utvrđuje da se tužitelj pozvao na pravna utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., u smislu čl. 502 c ZPP-a te se na pravni odnos stranaka vezano za predmetni ugovor o kreditu od 12.09.2006. primjenjuje pravno utvrđenje iz postupaka kolektivne pravne zaštite te je istim vezan sud jer je tuženik iz ovoga predmeta obuhvaćen kao tuženik u navedenim postupcima, a kako to proizlazi iz navedene presude. Dakle, prvostupanjski sud zaključuje da iz navedene presude proizlazi da su ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i to tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja tih ugovora o kreditu, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakve kriterije, pa kako je navedenim presudama utvrđeno da su takve odredbe potrošačkih ugovora o kreditu nepoštene i ništetne temeljem odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) kojom je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, to je ništetnost odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz valutu švicarski franak (valutna klauzula) utvrđena već u citiranim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako navedene odluke sukladno odredbi čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 19/22) obvezuju sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi zaštite i ostvarenja svojih prava koja su mu povrijeđena takvim postupanjem banke, to sukladno čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 - u daljnjem tekstu: ZOO) predmetni Ugovor o kreditu u navedenom dijelu nema učinak pa je odlučeno kao pod točkom I. izreke pri čemu je sud imao u vidu i odredbu čl. 502.c ZPP-a smatrajući, suprotno stavu tuženika, da je u ovome postupku vezan za takva utvrđenja navedenih sudova.
11. Stoga, prvostupanjski sud zaključuje da je utvrđena obveza tuženika da tužitelju vrati iznose koje je temeljem takvih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu od njega primio zbog stjecanja bez osnove, a sve iz razloga što su se u konkretnom slučaju tužitelju morali na transparentan način objasniti rizici ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.
12. Takva utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.
13. Odgovarajući na žalbene navode tuženika valja reći da odredba čl. 502.c ZPP propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim postupcima za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz tužbe (čl. 502.a st. 1. ZPP). Stoga se, što je izraženo i u stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom br. Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019., prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je u čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donijete po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tako označene odredbe propisuju izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbom iz čl. 502.a st. 1. ZPP.
14. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP, a kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud pri čemu se ističe da pobijana presuda sadrži jasne razloge o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika.
15. Dakle, kako je u postupku kolektivne zaštite potrošača utvrđeno da prilikom sklapanja potrošačkih ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora, a što proizlazi iz navoda tužitelja, činjenica da je tužitelj mogao samostalno odabrati između više ugovora o kredita, navedeno ne bi utjecalo na ocjenu da se radi o ništetnim ugovornim odredbama o promjeni tečaja za valutu CHF, jer o tome stranke nisu međusobno pregovarale, a navedeno uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. Prema tome, tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače o riziku te i kod ovih odredbi vrijedi presumpcija da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, a niti se mogla provjeriti opravdanost takvih odredbi bez ikakvih egzaktnih kriterija što je kod tužitelja izazvalo neizvjesnost cijene kredita.
16. Nastavno na navedeno, a u odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, valja istaknuti i to da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na tuženiku i dopušteno je tuženiku to dokazivati, ali u ovom postupku tuženik nije tako nešto tvrdio (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).
17. Slijedom navedenog, s obzirom na vezanost suda za utvrđenja u označenim presudama povodom tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, nisu osnovani žalbeni navodi kojima navodi kako prvostupanjski sud nije obrazložio zbog čega smatra da bi pravna utvrđenja iz navedenih presuda bila osnova za neka dodatna utvrđenja.
18. Prema tome, odredbe o valutnoj klauzuli su odlučujuće ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju ovisne su isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to ovdje tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti za koju se veže promjena čime takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.
19. Nadalje, u odnosu na daljnje žalbene navode tuženika valja reći da je valutna klauzula zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, jer kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora - novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.
20. Prema tome, kako prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu zajma, tuženik je trebao informirati tužitelja o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti, zbog čega suprotno navodima žalbe, pravilno prvostupanjski sud nije prihvatio navode tuženika.
21. Pritom nije dovoljno da su odredbe samo gramatički razumljive i nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja.
22. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.
23. Slijedom svega navedenog, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojim je glavnica vezana uz tečaj valute CHF, ništetne i da stoga tužitelju pripada pravo od tuženika tražiti povrat preplaćene tečajne razlike s osnove valutne klauzule tako da je prvostupanjski sud pravilno odlučio kada je prihvatio tužbeni zahtjev pod točkom I izreke pobijane odluke.
24. Također, prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare u vezi isplate restitucijskog zahtjeva glede valutne klauzule. Naime, valja reći da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO, i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u tom sporu, odnosno da taj rok počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4.7.2013., odnosno od 13.6.2014. u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na ništetnost kamatne stope, a pravomoćnošću presude u predmetu Pž-6632/17 od 14.6.2018. u odnosu na ništetnost valutne klauzule. S tim u vezi, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite." Stoga je suprotno žalbenim navodima materijalno pravo pravilno primijenjeno u odnosu na valutnu klauzulu kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan budući da je tužba podnesena 26. rujna 2021., slijedom čega nije protekao petogodišnji zastarni rok u odnosu na valutnu klauzulu.
25. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelju, osim dosuđenog iznosa kojeg je tuženik naplatio temeljem ništetne odredbe, pripada pravo i na isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice i to od dana kada je platio dospjele anuitete kredita tuženiku odnosno od kada je tuženik primio novac jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj, a sve u skladu sa odredbama čl. 1115. ZOO. Naime, tuženik je nepošteni stjecatelj jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u pogledu valutne klauzule, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, čime je također postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP i odredbama ZOO, kako je već navedeno.
26. Isto tako, nisu osnovani žalbeni prigovori usmjereni na to da je vještak u nalazu i mišljenju iskazao obveze na način da se promatraju samo pozitivni iznosi, odnosno da sud nije u obzir uzeo negativne razlike.
27. U odnosu na tzv. negativne razlike, valja ukazati da tuženik nema pravo na isplatu iznosa u vidu razlike tečaja za iznos tzv. negativnih razlika tj. za razdoblja otplate kredita, kada je tuženik obračunavao tužitelju i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita. Naime, kada je tuženik, kao banka te jača ugovorna strana među strankama zaključenog Ugovora o kreditu nakon sklapanja ugovora, anuitete kredita obračunavao po tečaju koji je niži od tečaja važećeg na dan sklapanja ugovora o kreditu te na dan korištenja kredita, unatoč okolnosti što je među strankama ugovorena valutna klauzula ništetna kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu, tuženiku ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu niti tuženik ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao od tužitelja po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora tj. na dan korištenja kredita. Pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323. ZOO-a tako da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Osim toga, odredbom čl. 323 st. 2 ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu, to tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323. st. 2 ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužitelj, a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora. Uostalom, tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove, budući da je uplate primio tuženik, pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Stoga je valjalo prihvatiti zahtjev za isplatu ukupne razlike s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je nalazom i mišljenjem vještaka utvrđen više plaćeni iznos. Uostalom tuženik nije niti istakao prigovor radi prijeboja, a niti protutužbeni zahtjev.
28. Nisu osnovani niti žalbeni navodi da je ugovor o kreditu ispunjen pa da se stoga ništetnost ne može isticati. Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 326. stavak 1. ZOO-a), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). Budući da je u konkretnom slučaju tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zajamčene Zakonom o zaštiti potrošača, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na štetu potrošača, ne može se smatrati da je uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi bila zabrana manjeg značaja, pa nisu ispunjene pretpostavke iz članka 326. stavak 2. ZOO-a. Nepoštene ugovorne odredbe ne obvezuju potrošača i to od trenutka sklapanja samog ugovora na temelju samog zakona, jer se potrošač dovodi u položaj koji je imao u trenutku sklapanja ugovora, kao da nije bilo nepoštenih ugovornih odredbi. Uostalom, na ništetnost sud pazi i po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana strana te ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništetnosti kako je već prethodno navedeno.
29. Konačno, u odnosu na navode tuženika kako sud pogrešno utvrđuje da se radi o ništetnosti promjenjive kamatne stope, ističe se da je očito da je tužitelj omaškom u tužbi naveo ništetnost i valute i promjenjive kamatne stope. Međutim, isto tako je iz pobijane presude, ugovora o kreditu, kao i postupka koji je prethodio, razvidno da je predmet spora bio zahtjev za isplatu zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli pa se stoga navedeni žalbeni navod otklanja kao neosnovan.
30. Slijedom svega navedenog, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu stečenog bez osnove glede valutne klauzule na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu i obvezao tuženika da isplati tužitelju dosuđeni iznos s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli švicarski franak (CHF), s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate, kao pod točkom I izreke pobijane odluke.
31. Odluka o trošku postupka sadržana u presudi (poslovni broj P-7601/2021-22 od 5. travnja 2023.) je zakonita, kako po osnovi, tako i po visini, primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, s time da žalitelj odluci o troškovima postupka u presudi prigovara samo paušalno.
32. Odluka o trošku postupka, sadržana u dopunskom rješenju (poslovni broj P- 7601/2021-28 od 26. travnja 2023.) također je osnovana i po osnovi, i po visini, primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.
32.1. Naime, žalitelj osporava navedenu odluku smatrajući da trošak pristupa ročištu za objavu nije bio potreban i nužan za vođenje parnice. Uvidom u zapisnik o održanom ročištu za objavu, razvidno je da je istome pristupila zamjenica punomoćnika tužiteljice te je predmetni trošak za tužiteljicu zaista i nastao. Osim toga, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da se, imajući u vidu da od dana objave presude počinje teći rok za ulaganje žalbe, ne može smatrati da radnja pristupa na ročište za objavu presude ne bi bila potrebna odnosno, kao takva u interesu je vođenja postupka. Pritom valja naglasiti da objava presude na mrežnim stranicama e-oglasne ploče ne supstituira pravo stranke na pristup ročištu za objavu presude i s tim u vezi njeno pravo na isplatu troška koji se odnosi na nagradu odvjetniku koji je nazočio tom ročištu.
32.2. Sukladno tome, primjenom Tbr. 9/3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika koja navedeni trošak predviđa, valjalo je dosuditi trošak u visini od 50 bodova (50% nagrade iz Tbr. 7 Tarife) kako je to određeno dopunskim rješenjem.
33. Slijedom svega navedenog, žalbu tuženika protiv presude valjalo je odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u presudi, pod točkom I izreke ove presude, primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a.
34. Žalbu tuženika protiv dopunskog rješenja valjalo je odbiti kao neosnovanu i potvrditi dopunsko rješenje te odlučiti kao u rješenju, pod točkom I izreke ovog rješenja, primjenom članka 380. točka 2. ZPP-a.
35. S obzirom na to da žalbe tuženika protiv presude i protiv dopunskog rješenja nisu osnovane, primjenom članka 166. stavak 2. ZPP-a, u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a, odbijaju se zahtjevi tuženika za naknadom troškova sastava žalbi kao neosnovani, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom II izreke ove presude te pod točkom II izreke ovog rješenja.
U Zagrebu, 10. veljače 2026.
Predsjednik vijeća:
Marijan Vugić
