Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3121/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Vlaste Mrzljak predsjednice vijeća, Milene Frankić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Gabriele Topić Kordej, članica vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice HČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Jugoslavu Puranu, odvjetniku iz Bjelovara, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija u Zagrebu, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima, poslovni broj P-982/2019-36 od 28. svibnja 2025. u sjednici vijeća održanoj dana 10. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Zagrebačke banke d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima, poslovni broj P- 982/2019-36 od 28. svibnja 2025. pod toč. I. izreke.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima , poslovni broj P-982/2019-36 od 28. svibnja 2025. pod toč. II. i III. izreke presude i sudi:

„1. Odbija se zahtjev tužiteljice kojim zahtjeva isplatu iznosa od 14.805,14 eura sa zateznom kamatom tekućom od preplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do 31.srpnja 2015., koja teče na pojedine iznos glavnice od ukupno navedenog na način kako je navedeno pod točkom II. izreke presude, kao neosnovan.

2. Odbija se zahtjev tužiteljice kojim zahtjeva isplatu iznosa od 5.921,69 eura sa zateznom kamatom tekućom od preplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do 31.srpnja 2015. koja teče na pojedine iznos glavnice od ukupno navedenog na način kako je navedeno pod točkom III. izreke presude, kao neosnovan.“

r i j e š i o  j e

I. Preinačuje se rješenje o troškovima postupka sadržano pod toč. IV. izreke presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima , poslovni broj P- 982/2019-36 od 28. svibnja 2025. i rješava:

Svaka stranka snosit će svoj trošak parničnog postupka.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđene su ništetnim odredbe sadržane u člancima

1., 2. i 7. Ugovora o kreditu, broj 7103006140 sklopljenog dana 7. veljače 2006. između tužiteljice i tuženika na od iznos 145.791,04 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita u dijelu u kojem su ugovorene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF (toč. I. izreke). Naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 14.805,14 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015.po stopama pobliže navedenim u izreci presude (toč. II. izreke). Naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 5.921,69 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. po stopama pobliže navedenim u izreci presude (toč. III. izreke). Konačno, naloženo je tuženiku da tužiteljici nadoknadi parnični trošak postupka u iznosu od 6.984,41 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. svibnja 2025. do isplate, po stopi pobliže navedenoj u izreci presude (toč. IV. izreke), dok je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi parnični trošak u iznosu od 375,00 eura (toč. V. izreke).

2. Protiv navedene presude, pod toč. I., II. i IV. izreke žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP). Predlaže u navedenim dijelovima pobijanu presudu preinačiti i zahtjev tužiteljice odbiti u cijelosti, uz naknadu parničnog troška sa zateznom kamatom i troška sastava žalbe, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

3. Žalba tuženika djelomično je osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa s osnova s osnove preplate zbog promjene tečaja CHF-a i ugovorene promjenjive kamatne stope, te utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o namjenskom [broj kredita]/ kreditna partija 7103006140 od 7. veljače 2006. (dalje. Ugovor o kreditu) sklopljenog između tužitelja i tuženika koje se odnose na valutnu klauzulu i ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu.

5. Iz sadržaja izvedenih i po sudu prvog stupnja ocjenjenih dokaza sud prvog proizlazi slijedeće:

-da su tužiteljica i tuženik sklopili Ugovora o kreditu kojim je tuženik kao kreditor kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici, kao korisnici kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 145.791,04 CHF, da je kredit odobren za kupnju kuće u [adresa], da je rok otplate kredita 29 godina, u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 743,09 CHF, obračunatih po srednjem tečaju za HNB-a, na dan plaćanja, da su ugovorene kamate od 4,5% godišnje, dok je čl. 7. Ugovora o kreditu propisano je da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama banke kreditora,

-da je uvidom u Ugovor o kreditu, te cijeneći iskaz tužiteljice utvrđeno da je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između stranaka, tuženik propustio informirati tužiteljicu u cijelosti o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke koja bi bila utemeljena na potpunoj obavijesti tijekom pregovora a i kasnije u svezi sa zaključenjem samog Ugovora o kreditu, te je ista odredba o valutnoj klauzuli korištena protivno svrsi zbog koje je zakonom valutna klauzula predviđena, pa je samim time izazvala neravnotežu u pravima i obvezama,

-da je predmetnim ugovorom ugovorena i promjenjiva kamatna stopa na način, da je za čl. 7. toč. 2 Ugovora propisano da za slučaj redovne izmjene kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika kao kreditora tužiteljica kao korisnik pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, pa iz navedenog proizlazi da je i u odnosu na ugovaranje promjenjive kamatne stope, tuženik propustio informirati tužiteljicu u cijelosti o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke koja bi bila utemeljena na potpunoj obavijesti tijekom pregovora a i kasnije u svezi sa zaključenjem samog Ugovora o kreditu, jer je navedena odredba neodređena, temelji se na jednostranoj odluci "moćnije" ugovorne strane i izaziva neravnotežu u pravima i obvezama stranaka,

-dakle da je navedeni Ugovor sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, čime je tužiteljica kao potrošač stavljena u neravnopravan položaj u odnosu na banku, pa da sporne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 81. st. 1. u to vrijeme važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03-dalje: ZZP/03),

-da su tužiteljica i tuženik, dana 27. siječnja 2016. sklopili Dodatak Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15- dalje. ZID ZPK,) koji su izmijenile odredbe osnovnog Ugovora o kreditu, i to valutu kredita, kamatnu stopu i iznos preostale neotplaćene glavnice, da je kredit uz valutnu klauzulu CHF denomiran u kredit uz valutnu klauzulu EUR,

-da sklapanje sporazuma o konverziji sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju nije zapreka za utvrđivanje ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu pa tako i pojedinih odredaba ugovora o kreditu.

6. Nalazom i mišljenjem vještaka, kao i dopunskim očitovanjem vještaka utvrđeno je, da uzevši u obzir ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope visina preplaćene obveze zbog ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule prema kojoj se otplata kredita veže uz valutu CHF po Ugovoru o namjenskom [broj kredita]/ kreditna partija 7103006140 od 7. veljače 2006. preplata s osnove tečajne razlike iznosi 67.445,41 kuna/8.951,55 eura, s osnove kamatne stope iznosi 44.617,36 kuna/5.921,69 eura, a s osnove uvećanja glavnice nakon provedbe konverzije iznosi 44.103,91 kuna/5.853,59 eura.

7. Prema ocjeni suda prvog stupnja Konverzija kredita sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Dodatka Ugovora između tužitelja i tuženika je izvršena sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, međutim isto ne znači da je tužiteljica potpuno obeštećena. Međutim, prema mišljenju suda prvog stupnja konverzija nije od značaja za postavljeni predmetni tužbeni zahtjev jer niti odredbama navedenog zakona, a niti Dodatkom Ugovora koji su potpisali tužiteljica i tuženik izrijekom nije naveden način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je u istima regulirano kako bi se trebala riješiti tada eventualna ništetnost odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a niti ništetnost valutne klauzule vezane za CHF. Kako je proizlazi iz samog Dodatka ugovora o kreditu istim nije ugovarano ništa vezano uz eventualni povrat preplaćenih novčanih iznosa na temelju ništetne valutne klauzule vezane uz CHF i promjenjive kamatne stope. Stoga, uvažavajući u presudi iznesene stavove Suda Europske unije, kao i utvrđenja iz nalaza i mišljenja vještaka zaključuje da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača, jer Dodatkom Ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.

8. Slijedom iznesenog, upućujući na presude donijete u kolektivnom sporu pokrenutom od Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka između kojih je i tuženik, ocjenjujući ništetnim jednostrano promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, prihvaćanjem utvrđenja iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka, te nalazeći prigovor zastare neosnovanim, primjenom odredbe čl. 502.c ZPP, čl. 81. i 87. ZZP/03 te čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23-dalje: ZOO) sud prvog stupnja utvrđuje ništetnim odredbe o promjenjivosti redovne kamatne stope i valutne klauzule Ugovora o kreditu, te sudi tužiteljici s osnova preplate anuiteta za kamatnu stopu s osnove uvećanja glavnice nakon provedbe konverzije ukupan iznos od 14.805,14 eura, a s osnova pretplate anuiteta za kamatnu stopu iznos od 5.921,69 eura i odlučuje kao pod toč. I., II., i III. izreke presude.

9. Ispitujući presudu u pobijanom dijelu nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

10. Presuda suda prvog stupnja u tom dijelu sadrži jasne i logične razloge o svim relevantnim činjenicama, u potpunosti je jasna i razumljiva, nije proturječna sama sebi niti razlozima presude, te ju je moguće ispitati, slijedom čega u postupku pred sudom prvog stupnja nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju određeno ukazuje tuženik.

11. Sud prvog stupnja nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

12. Tužiteljica je već u tužbi iznijela činjenične i pravne tvrdnje u odnosu na ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, te je sud prvog stupnja sukladno tome odredio zadaću vještaku. Kraj neprijeporne činjenice da ni sud, niti stranke ne raspolažu dovoljnim stručnim znanjem za određivanja iznosa tražbine, a s obzirom da je tuženik u odgovoru na tužbu osporio visinu zahtjeva. Tužiteljica je tužbu preinačila nakon provedenog financijskog vještačenja, jer je tek tada mogla znati visinu svoga potraživanja, pa je pravilno sud prvog stupnja dopustio preinaku tužbe. Navedeno je u skladu i sa zaključkom sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-162/2021 od 26.11.2021. prema kojemu u predmetnima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Pritom tuženiku valja ukazati da bi nedopuštanjem preinake tužbe nakon provedenog financijskog vještačenja tužiteljici bili nametnuto ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje koje je zajamčeno čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori, broj: 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 1/06, 2/10 - dalje: Konvencija), jer ona u vrijeme podnošenja tužbe nije niti raspolagala svim relevantnim činjenicama potrebnim za postavljanje tužbenog zahtjeva. Naime, legitimni cilj zabrane preinake tužbe iz čl. 190. st. 1. ZPP nakon zaključenja prethodnog postupka je onemogućavanje zloupotrebe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a u konkretnom slučaju takve zloupotrebe nije bilo.

13. Time što je sud prvog stupnja dopustio preinaku tužbe u postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 190. ZPP, poglavito ne one iz čl. 354. st. 2. toč. 11. i 12. ZPP na koje određeno ukazuje tuženik u žalbi.

14. Međutim donošenjem pobijane odluke sud prvog stupnja djelomično je pogrešno primijenio materijalno pravo, kako će biti obrazloženo u nastavku ove odluke.

15. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03-dalje: ZZP/03), pri čemu su za konkretan slučaj odlučujuće odredbe čl. 81., čl. 82., čl. 84. i čl. 87. ZZP/03.

16. Prema odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP/03 je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti a saslušanjem tužitelja je utvrđeno kako je Ugovor o kreditu sklopljen radi kupnje nekretnine (kuće) u kojem i danas stanuje, dakle za osobne potrebe. Tuženik osporavajući navedeno svojstvo potrošača nije iznio nikakve prijedloge iako je slijedom navedenog shvaćanja teret dokaza bio na njemu.

17. Kada je pozivanjem na direktni učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa ocijenio ništetnost odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovoren jednostran način promjene kamatne stope sukladno odluci kreditora, kao i ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, sud prvog stupnja je sud pravilno primijenio čl. 502.c ZPP.

18. Slijedom pravnog shvaćanja iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. (a tako i u prethodnim odukama br. Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. i br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020.) tužiteljica prihvatom ponude konverzije i zaključenjem Aneksa Ugovora o kreditu nije izgubila pravni interes za utvrđenje ništetnosti.

19. Nema dvojbe da su sporne odredbe u dijelovima koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF i kamatnu stopu promjenjivu jednostranim odlukama tuženika nedovoljno određene i za prosječnog potrošača neodredive dakle nisu jasne ni lako razumljive, tako da nema mjesta primjeni čl. 84. ZZP/03.

20. Sud prvog stupnja je odgovarajućom primjenom čl. 502.c ZPP i čl. 81. st. 1. ZZP/03 prihvatio utvrđenje odlučne činjenice uzrokovanja značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer je, na tragu utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012, tuženik u unaprijed sastavljenom ugovoru unio odredbe o kamatnoj stopi promjenjivoj njegovim jednostranim odlukama i valutnoj klauzuli u CHF o kojima se nije posebno pregovaralo (na što upućuje iskazi tužiteljice) pri čemu je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prešutio odnosno umanjio rizike time što je propustio potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja spornih odredbi (duty of disclosure) a njemu su s obzirom na profesionalnu djelatnost ti rizici bili poznati, prebacivši ih u potpunosti na potrošača. Navedenim je načinom ugovaranja tuženik maksimalno zaštitio svoje trgovačke interese a svaki njemu poznat i prešućen rizik povećanja mjesečnih anuiteta prebacio je na neobaviještenu tužiteljicu kao potrošača, narušivši time ugovornu ravnotežu.

21. Posljedica takve nepoštene odredbe je njezina ništetnost na temelju odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.

22. Kad se, kao u ovom predmetu, zaključak o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

23. Provedenim dokazima u ovom predmetu, te uvidom u materijalnu dokumentaciju nije utvrđeno da bi tužiteljica imala punu obaviještenost o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi dok tu obaviještenost tužiteljica nije mogla dobiti tek čitanjem teksta predmetnog Ugovora pa za pitanje zakonitosti pobijane presude nije odlučno je li tužiteljica detaljno pročitala tekst ugovora.

24. Osim toga, prosječnom potrošaču u RH u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva. Sukladno tome da je tužiteljica i detaljno pročitao predmetni Ugovor bez dodatnog obrazloženja o rizicima vezanim uz sklapanja tog ugovora nije, a koje obrazloženje joj je obvezan dati tuženik ne bi se mogle smatrati razumljivim sporne odredbe Ugovora.

25. Pri tome, sud prvog stupnja u razlozima presude jasno je naveo u čemu se sastoji značajna neravnoteža u pravima i interesima ugovornih strana propisana odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 koja je preduvjet da se neka odredba proglasi nepoštenom, odnosno ništetnom. Osim toga, u presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača sudovi proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženika utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali o rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

26. Slijedom navedenog, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru, da tužiteljica ima svojstvo potrošača u smislu odredbe čl.3. ZZP/03, te kroz daljnju primjenu odredbi čl.81., 82., 84. i 87. ZZP/03 zaključio da se o spornim ugovornim odredbama, kako o promjenjivoj kamatnoj stopi tako i o valutnoj klauzuli, prije i tijekom sklapanja ugovora uopće nije pregovaralo, da tužiteljici nije razjašnjeno što znači promjenjiva kamatna stopa, kao ni valutna klauzula u CHF, pa kako da je predmetni ugovor o kreditu prednik tuženika unaprijed sastavio na tipskom obrascu, raspravljajući kao o prethodnom pitanju zaključio da se radi o ništetnim ugovornim odredbama. Stoga suprotne žalbene navode tuženika nije moguće prihvatiti.

27. Međutim iz činjenica što ih je utvrdio prvostupanjski je sud izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica na kojima je utemeljio dio odluke iz izreke pobijane presude, čime je ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP u vezi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. mjerodavnog ZZP/03.

27.1. Također je ostvaren i žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP u vezi čl. 19.a-19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15., 102/15, 52/16, 128/22, 156/23 dalje: ZPK) i čl. 323. ZOO.

27.2. Osim toga, ne može se prihvatiti stajalište suda prvog stupnja da unatoč tome što je provedena konverzija sukladno odredbama ZID ZPK/15 tužiteljica ima pravo na isplatu onog što je platila temeljem nepoštenih ugovornih odredaba kao da konverzije nije bilo.

28. U konkretnom slučaju, stranke su suglasnošću volja zaključile Dodatak Ugovora o kreditu u kojem su se sporazumjele o pretplati i uvjetima otplate preostale glavnice kredita jer su primjenom izračuna konverzije denominiranjem uz valutnu klauzulu u valuti euro i uz kamatne stope primijenjene na kredite uz valutnu klauzulu u euru izjednačile tužiteljičin položaj s položajem ostalih potrošača – korisnika kredita s valutnom klauzulom u euru, sud je vještačenjem utvrdio razliku plaćenih anuiteta prema prvom otplatnom planu i početnom tečaju kao posljedice ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi promjenjivoj prema odlukama tuženika.

29. Pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog temeljem ZID ZPK/15, kao što je naprijed kazano, bavio se i VSRH u predmetu Gos 1/2019 u kojem je doneseno rješenje 4. ožujka 2020.

29.1. U tom predmetu na naznačeno pravno pitanje: „Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“, VSRH je odgovorio da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Pritom je VS RH ocijenio da je ZID ZPK/15 poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila koja uređuju matično područje obveznog prava, odnosno Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje: ZOO) slijedom čega ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK/15 o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

30. U tom smislu valja naglasiti da je ZID ZPK/15 upravo i donesen nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF, i to stoga što je na domaćem tržištu s vremenom izrazito jačao tečaj CHF, rasle su ugovorene promjenjive kamatne stope što je potrošače, u ispunjavanju kreditnih obveza, dovelo u izrazito težak položaj. Stoga je ZID ZPK/15 imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati otplatu kreditnih zaduženja u iznosu i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na kreditora kao vjerovnika, vodeći se načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti EUR. Taj zakon u tom smislu predstavlja snažnu, izvanrednu, jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju u području potrošačkog kreditiranja.

31. Navedenu je okolnost, među ostalim, imao na umu i Ustavni sud u postupku ocjenjivanja suglasnosti s Ustavom RH ZID ZPK/15 (U-I/3685/2015) u kojem je odlukom od 4. travnja 2017. ocijenio spomenuti Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske i nije prihvatio prijedlog većeg broja predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti Zakona s Ustavom. Ocjenjujući u opisanim okolnostima da ZID ZPK/15 zadovoljava kriterije formalne i materijalne ustavnosti, Ustavni je sud posebno naglasio da ZID ZPK/15 ima legitiman cilj jer se njime povećava socijalna zaštita, sprječava se nastavljanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize, pri čemu je predmetna mjera u vidu konverzije ocijenjena razmjernom legitimnom cilju koji se želio postići zato što su propisane mjere bile prikladne i nužne, a nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, s jedne strane, dok, s druge, njome nije nametnut ni prekomjeran teret kreditnim institucijama kao adresatima.

32. Neovisno o tome što se Direktiva 93/13/EEZ u konkretnom slučaju ne primjenjuje (tako i Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.), a zbog potrebe tumačenja nacionalnog prava u duhu prava EU, valja primijetiti da Direktiva ni inače ne sadrži posebne odredbe koje bi se odnosile na zaštitu potrošača pri ostvarivanju prava na povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe, već se restitucijski zahtjevi, dakle, zahtjevi za povrat neosnovano plaćenih iznosa, ostvaruju isključivo na temelju nacionalnog prava, odnosno prema nacionalnom materijalnom i procesnom pravu sukladno načelu procesne autonomije. Pritom dostignuti standardi zaštite prava potrošača zbog nepoštenosti ugovornih odredbi u praksi europskih sudova zahtijevaju ostvarenje mogućnosti uspostavljanja stvarne ravnoteže u pravima i obvezama potrošača, s jedne, i trgovca, s druge strane.

33. Odredbama čl. 19.a do čl.19.e ZPK je u cilju otklanjanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize a na osnovu jednokratne i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije kredita u valutu euro, predviđeno da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u odgovarajuće kredite denominirane u eure i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Kreditne institucije odnosno banke su temeljem navedenih odredbi ZPK bile obvezne postupiti po navedenom Zakonu dok su potrošači mogli sklopiti navedeni sporazum prihvaćajući konverziju (ili prijedlog banke sa izračunom konverzije ne prihvatiti već zadržati stari važeći kredit denominiran u CHF ili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kojem slučaju se otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima).

34. Iz navedenih odredbi proizlazi da je cilj ZID ZPK/15 bio korisnike kredita koji su ugovor sklopili uz valutnu klauzulu u CHF dovesti u isti položaj kao da su ugovor o kreditu sklopili uz valutnu klauzulu u EUR.

35. Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (čl. 2. ZOO).

36. Suprotno zaključku suda prvog stupnja, iz navedenih odredbi ZID ZPK/15 i Dodatka Ugovora o kreditu, sklopljenog sukladno tim odredbama, proizlazi da vjerovnik i dužnik, upravo polazeći od ništetnosti ugovornih odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, dodatkom ugovoru uređuju svoje odnose u pogledu valute obveze i kamatne stope za cijelo razdoblje od sklapanja kredita pa nadalje (na način da se korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopio uz valutnu klauzulu u EUR), time da se razlika između uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u EUR računa kao preplata, s kojom se, ovisno o okolnostima slučaja, postupa sukladno odredbi članka 19.c stavka 5. ZID ZPK/15.

37. Navedeni ZID ZKP/15 izričito i detaljno je propisivao način konverzije i u tom dijelu predstavlja prisilan propis. U takvoj situaciji odredbe glave II. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP), koje uređuju pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku, jer to priječi odredba čl. 49. st. 5. ZZP. Tako se u konkretnom slučaju ne primjenjuje ni odredba stavka 1. članka 49. ZZP prema kojoj se nepoštenom smatra ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

38. Slijedom iznesenog, polazeći od činjenice da je Dodatak Ugovora o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njihovu ništetnost.

39. Sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, kojim su stranke iznova, i to počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, stranke su se prešutno odrekle svojih tražbina koje bi im pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe čl. 19.c ZID ZPK/15. To stoga što zamjena nepoštenih ugovornih odredaba dispozitivnim zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužiteljice kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca.

40. Pri ovakvoj ocjeni valja imati na umu i ustaljeno stajalište Suda EU prema kojem se u odnosu na poduzetnike poput banaka u istim ili srodnim pravnim odnosima kao predmetnom, potrošač nalazi u slabijem položaju (tako i u odluci broj C-26/13 od 30. travnja 2014.), kao i da je ZID ZPK/15 imao primarni cilj zaštitu potrošača CHF kredita kao slabije ugovorne strane, a ostvarenje tog cilja imalo je veći značaj od pravne sigurnosti druge strane (tako i Ustavni sud, U-I/3685/2015 od 4. travnja 2017., točka 30.). Međutim, ZID ZPK/15 je u odredbama članaka 19.d. i 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužitelj kao potrošač bio u prilici još i prije sklapanja ugovora o konverziji proučiti njegove odredbe. Štoviše, još prije donošenja ZID ZPK/15, Vlada Republike Hrvatske je u obrazloženju Konačnog prijedloga tog Zakona (P.Z./899 od 10. rujna 2015.) istakla, među ostalim, da ZID ZPK/15 predstavlja izvanrednu i jednokratnu zakonodavnu intervenciju koja je temelj za

„trajno rješenje problema u CHF.“

40.1. Tako je ZID ZPK/15 u čl. 19.d prilično strogim pravilima nametnuo tuženiku kao vjerovniku i trgovcu, brojne obveze prije dostave ponude sklapanja ugovora o konverziji potrošaču, i to: za potrebe provjere izračuna konverzije, izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji uključuje detaljan pregled svih elemenata izračuna, i učiniti ga dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica kojem će potrošač pristupiti preko svog osobnog identifikacijskog broja, zatim omogućiti potrošaču pristup povijesnom pregledu: općih kretanja kreditiranja, odluka o kamatnim stopama, dnevnih tečajeva primjenjivih na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR koje je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Ujedno je tuženik kao vjerovnik i trgovac imao obvezu i prije objave spomenutog kalkulatora na mrežnoj stranici pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izvršen u skladu s načinom izračuna propisanim čl. 19.c ZID ZPK/15 te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ZID ZPK/15.

40.2. Pored ovih obveza, vjerovniku je, u skladu s odredbom članka 19.e ZID ZPK/15, također nametnuta i obveza dostave izračuna konverzije kredita u roku od 45 dana od stupanja na snagu Zakona zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu, kao i pregleda stanja svih pojedinačnih vrsta tražbina, nadalje i pregled stanja svih pojedinačnih tražbina od potrošača pri čemu izračun konverzije mora sadržavati jasan pregled svih promjena i iz kojega mora biti razumljivo na koji je način utvrđen iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR iz članka 19.c st. 1. točke 7. ovoga Zakona, iznos preplate iz članka 19.c. st. 1. toč. 5. ovoga Zakona ako je ona utvrđena, odnosno manje plaćeni iznos iz čl. 19.c. st. 1. toč. 6. ovoga Zakona ako je on utvrđen.

40.3. S druge strane, odredba čl. 19.e st. 5., 7., 8. i 9. propisuje obveze potrošača u slučaju prihvata konverzije (obavijestiti vjerovnika o prihvatu u roku od 30 dana), zatim u stavku 5. da učinak konverzije snosi vjerovnik na način da se u poslovnim knjigama vjerovnika konverzija iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate, kao i da razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz čl. 19.c st. 1. točka 1. Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamatama, naknada i troškova iz čl. 19.c. st. 1. toč. 4., iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz čl. 19.c st. 1. toč. 5. Zakona snosi potrošač. Osim toga, st. 8. čl. 19.e ZID ZPK propisana je i sudbina odobrenih pogodnosti (padaju na teret potrošača), dok je u st. 9. propisano ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita, vjerovnik neće tražiti dodatne instrumente plaćanja, u odnosu na ugovorene, niti postavljati dodatne uvjete potrošaču kojima se bi se derogirala njegova druga prava.

41. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Dodatkom Ugovora o kreditu treba kazati da, sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. ZID ZPK, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio, da je koristio kredit denominiran u eure a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom čl. 19.b ZID ZPK.

42. Tako je sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu od sukladno odredbi čl. 19.c ZID ZPK osiguran povrat stečene koristi banke, tuženika putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u eurima koji je zamijenio kredit u CHF a do njegova sklapanja je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao.

43. Stoga valja zaključiti da zamjena nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača budući da je potrošač kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Pritom se posebno naglašava da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. S druge strane, ovakav način uređenja zamjene nepoštenih ugovornih odredbi omogućuje i balansiranje interesa potrošača i trgovca na tržištu.

44. Naime, učinak konverzije prema ZID ZPK djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe (tako i Sud EU u presudi C- 308/156 HČH, točka 62.), i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje.

45. To je pravno shvaćanje nadalje podudarno s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi poslovni broj: Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022. gdje je odgovoreno na materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni tako, da tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženikom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz čl. 19.c ZID ZPK uključuje i te uplate.

46. U tom smislu na ovaj slučaj nije primjenjivo pravno shvaćanje iz odluke Suda Europske Unije br. C-118/17 u predmetu IJ protiv Erste Bank Hungary od 14. ožujka 2019. o tome da ništetnost određenih ugovornih odredbi i njihova zamjena novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Za razliku od tog slučaja, u ovom se predmetu ne radi o tome da je zakonodavac zakonom koji se retrogradno primjenjuje izmijenio ugovor privatnog prava. Navedeno se shvaćanje iz odluke br. C- 118/17 tiče održanja ugovora izravnom zakonskom intervencijom u ugovorni odnos stranaka putem zakona za razliku od predmetnog slučaja utemeljenog na načelu slobode uređivanja obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO.

47. Stoga je sklapanjem sporazuma o konverziji, na koju ponudu tuženika je tužiteljica svojevoljno pristala, nastala nova pravna osnova temeljem koje su oni anuiteti koji su isplaćeni iskorišteni za namirenje anuiteta konvertiranih u euro, primjenom Dodatka Ugovora o kreditu. U okolnostima predmetnog slučaja u kojem tužiteljica ne osporava pravilnost izvršenog obračuna konverzije sukladno čl. 19.b i 19.c ZPK, polazeći od sadržaja ugovora o konverziji kao valjane osnove stjecanja, otklonjena je primjena odredbe čl. čl.1111. ZOO/05, a time otpada i tvrdnja o osnovanosti zahtjeva za navodno obeštećenje tužiteljice obzirom na to da je njezinim pristankom na tuženikovu ponudu zaključen Dodatak Ugovora o kreditu što tužiteljičin zahtjev za povrat isplaćenog čini neosnovanom.

48. Kako je u konkretnom slučaju tuženik samo istaknuo prigovor da bi sud trebao uzeti u obzir i tzv. negativne tečajne razlike, a u tom smislu nije istaknuo procesnopravni prigovor radi prebijanja, protutužbu ili materijalni prigovor prijeboja, sud prvog stupnja nije bio ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim razlikama (tako i Rev-753/2023 od 20. veljače 2024. i Rev-457/2024 od 26. ožujka 2024.).

49. Zbog svega navedenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno je kao pod toč. I. izreke ove presude, a primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP odlučeno je kao pod toč. II. izreke ove presude.

50. Na navode žalbe glede tijeka zatezne kamate i zastare ovaj sud nije posebno odgovarao jer je zahtjev tužiteljice za isplatu odbijen kao neosnovan (čl. 375. st. 1. ZPP).

51. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl.166. st. 2. ZPP pri čemu je uzeta u obzir činjenica da je tužiteljica u ovom sporu zatražila pravnu zaštitu kao potrošač, a time kao slabija ugovorna stranka protiv tuženika (trgovca) kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ustaljena, pa je sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava slično pravno shvaćanje zauzeo je i Europski sud za ljudska prava primjerice u predmetu C i H, zahtjev broj 72152/2013) unatoč činjenici da tužiteljica nije uspjela sa zahtjevom za isplatu utuženog iznosa, bilo primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka i to iz razloga što tužiteljica nije mogla predvidjeti svoje izglede za uspjeh, jer sudska praksa o spornom pitanju nije ustaljena, pa tužiteljica nije mogla biti svjesna da njezin zahtjev nema razumne izglede za uspjeh, a tužbeni zahtjev nije bio lišen bilo kakvog sadržaja ili očigledno nerazuman.

52. Stoga je primjenom odredbe čl. 380.toč.3. ZPP odlučeno kao pod toč. I. izreke ovog rješenja.

53. Zbog navedenog razloga valjalo je odbiti zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Zagrebu 10. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Vlasta Mrzljak