Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1830/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Vlaste Mrzljak, predsjednice vijeća, Milene Frankić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Gabriele Topić Kordej, članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Ivanu Opačku, odvjetniku iz Slavonskog Broda, protiv tuženika OTP banke Hrvatska d.d. Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupanog po punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku iz Osijeka, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P-1083/2019-29 od 5. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 10. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika OTP banke Hrvatska d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P-1083/2019- 29 od 5. ožujka 2025. pod toč. I. izreke.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu , poslovni broj P-1083/2019-29 od 5. ožujka 2025. pod toč. II. izreke i sudi:

„Odbija se zahtjev tužitelja VK kojim zahtjeva da mu tuženik OTP banka Hrvatska d.d. (kao pravnom slijedniku Societe Generale – Splitska banka d.d.) isplati iznos od 1.153,15 eura sa zateznom kamatom tekućom od preplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do isplate koja teče na pojedine iznos glavnice od ukupno navedenog na način kako je navedeno pod toč. II izreke presude, kao neosnovan.“

r i j e š i o  j e

I. Ukida se rješenje Općinskog suda u Slavonskom Brodu , poslovni broj P- 1083/2019-29 od 5. ožujka 2025. pod toč. IV. izreke, bez potrebe daljnjeg odlučivanja.

II. Odbija se žalba tuženika OTP banka Hrvatska d.d. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Slavonskom Brodu , poslovni broj P-1083/2019- 29 od 5. ožujka 2025. kojim je dozvoljena preinaka tužbe prema podnesku tužitelja od 26. rujna 2024.

III. Preinačuje se rješenje o troškovima postupka sadržano pod toč. III. izreke presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu , poslovni broj P-1083/2019-29 od 5. ožujka 2025. i rješava:

Svaka stranka snosit će svoj trošak parničnog postupka.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđena je ništetnom odredba članka 2 i čl. 10. Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva br. 84020/05 od 12. srpnja 2005. zaključenog između tužitelja, kao korisnika kredita i OTP banke d.d., kao davatelja kredita u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke (toč. I. izreke). Naloženo je tuženiku (kao pravnom slijedniku Societe Generale – Splitska banka d.d.) isplatiti tužitelju iznos od 1.153,15 EUR sa zateznim kamatama koje na svaki pojedini mjesečni iznos teku od dospijeća pa do isplate po stopama, sve kako je to pobliže navedeno pod toč. II. izreke presude. Naloženo je tuženiku (kao pravnom slijedniku Societe Generale – Splitska banka d.d.) isplatiti tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu 1.251,55 eura sa zateznim kamatama koje teku od 5. ožujka 2025. do isplate po stopi pobliže navedenoj u izreci presude (toč. III. izreke). Utvrđeno je da ne postoji potraživanje tuženika istaknuto radi prebijanja prema tužitelju u iznosu od 1.044,09 eura sa zateznim kamatama koje teku od 19. veljače 2016. do isplate po stopi pobliže navedenoj u izreci presude (toč. IV. izreke).

2. Rješenjem je dozvoljena preinaka tužbe prema podnesku tužitelja od 26. rujna 2024.

3. Protiv navedene presude i rješenja žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23-dalje: ZPP). Predlaže pobijanu presudu preinačiti i zahtjev tužitelja odbiti, uz naknadu troškova postupka kao i troškova žalbenog postupka, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

4. Žalba tuženika djelomično je osnovana.

5. Iz sadržaja izvedenih i po sudu prvog stupnja ocjenjenih dokaza sud prvog proizlazi slijedeće:

-su tužitelj kao korisnik kredita i Splitska banka 12. srpnja 2005. zaključili Ugovor o kreditu za iznos kredita od 24.700,00 CHF radi kupnje nekretnine, s promjenjivom kamatnom stopom,

-da je Splitska banka d.d. koja je bila kreditor 30. studenog 2018. prestala s radom i pripojila se OTP banci Hrvatska koja kao takva počinje djelovati od 4. prosinca 2018.,

-da je ukupan iznos koji je tužitelj preplatio radi promjene kamatne stope 1.153,15 eura, što je utvrđeno kao nesporno iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka,

-da je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu predmeta P-1401/2012 vođen kolektivni spor protiv banaka, radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U navedenom predmetu je 4. srpnja 2013. donesena presuda koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., te broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koje su potvrđene odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.,

-da je navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, potvrđenom presudom VTSRH i VSRH utvrđeno da su banke, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametara koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

-da iz odluke VSRH, u dijelu u kojem su potvrđene navedene odluke Trgovačkog suda u Zagrebu i VTSRH, proizlazi da navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi ugovorne kamate odlukom kreditora, nisu bile razumljive jer je u ugovorima korištena formulacija na temelju koje su potrošači samo znali za visinu stope ugovorne kamate u momentu sklapanja ugovora, ali ni približno nisu mogli znati zašto, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa, iz čega proizlazi da buduća kamatna stopa ugovorena kao primjenjiva nije bila ni određena ni odrediva,

-da tuženik nije dokazao da bi korisnike kredita, niti konkretno tužitelja, valjano upozorio i upoznao s rizicima sklapanja ugovora s promjenjivom kamatnom stopom, a upravo suprotno proizlazi iz iskaza tužitelja,

-da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik, dana 19. veljače 2016. sklopili Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, „Narodne novine“, broj 102/15-dalje. ZID ZPK) koji su izmijenile odredbe osnovnog Ugovora o kreditu, i to valutu kredita, kamatnu stopu i iznos preostale neotplaćene glavnice, da je kredit uz valutnu klauzulu CHF denomiran u kredit uz valutnu klauzulu EUR,

-da sklapanje sporazuma o konverziji sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju nije zapreka za utvrđivanje ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu pa tako i pojedinih odredaba ugovora o kreditu koje bi bile ujedno i nepoštene ugovorne odredbe sukladni Zakoni o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03-dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu.

6. Prema ocjeni suda prvog stupnja sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu koji je tužitelj sklopio s tuženikom temeljem ZID ZPK nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom ugovora kojim je izvršena konverzija nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 dalje ZOO) jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te je tužitelj i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećen, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF. Konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod (kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod (kredit denominiran u EUR), a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF. To zato jer je intencija u čl. 19. b i čl. 19. c ZID ZPK bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba.

7. Nalazom i mišljenjem vještaka utvrđeno je da je tužitelj platio više zbog primjene promjenjive kamatne stope, od početno ugovorene kamatne stope te pozitivne pojedinačne razlike su u iznosu od 1.153,15 EUR, a negativne razlike, kada je kamatna stopa bila manja od početnih parametara, iznose 349,85 EUR.

8. Slijedom iznesenog, upućujući na presude donijete u kolektivnom sporu pokrenutom od Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka između kojih je i tuženik, ocjenjujući ništetnim jednostrano promjenjivu kamatnu stopu, prihvaćanjem utvrđenja iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka, te nalazeći prigovor zastare neosnovanim, primjenom odredbe čl. 502.c ZPP, čl. 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03-dalje: ZZP/03) te čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22-dalje: ZOO/05) sud prvog stupnja utvrđuje ništetnim odredbe o promjenjivosti redovne kamatne stope (čl. 2. i 10. Ugovora o kreditu), te sudi tužitelju na ime više obračunate kamate u odnosu na osnovnu ugovorenu kamatu iznos od 1.153,15 eura sa zateznom kamatom, i odlučuje kao pod toč. I. i II. izreke presude.

9. Nadalje, sud prvog stupnja navodi da prigovorom prijeboja tuženik tvrdi da je tužiteljeva tražbina nastala i postojala, ali da je naknadno prestala zbog postojanja tuženikove tražbine prema tužitelju i izjavljenog prijeboja međusobnih tražbina. Dakle tuženik čini nespornim potraživanje tužitelja što u ovom predmetu nesporno nije slučaj. Iz izračuna konverzije nije vidljivo koliko se odnosi na pretplatu radi promjenjive kamatne stope, a koliko radi valutne klauzule, pa ne može sada tuženika tražiti u ovom postupku u kojem se odlučuje samo o pretplati radi promjenjive kamatne stope iznos koji je priznat i za valutnu klauzulu. Stoga, primjenom odredbe čl. 338. st. 3. ZPP odlučuje kao u pod toč. III. izreke presude

10. Konačno, vezano za utvrđenje tzv. negativnih razlika tuženik nije postupio u skladu s odlukom VSRH Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. i podnio protutužbu ili prigovor prebijanja koji su kvantitativno određeni do zaključenja prethodnog postupka radi čega sud prvog stupnja o istom nije niti odlučivao.

11. Ispitujući presudu i rješenje nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

12. Presuda i rješenje suda prvog stupnja sadrže jasne i logične razloge o svim relevantnim činjenicama, u potpunosti je jasna i razumljiva, nije proturječna sama sebi niti razlozima presude, te ju je moguće ispitati, slijedom čega u postupku pred sudom prvog stupnja nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju određeno ukazuje tuženik.

13. Time što je dopustio preinaku tužbe prema podnesku tužbe tužitelja od 26. rujna 2024. u postupku nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 190. ZPP.

13.1. Navedeno je u skladu i sa zaključkom sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-162/2021 od 26.11.2021. prema kojemu u predmetnima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Pritom tuženiku valja ukazati da bi nedopuštanjem preinake tužbe nakon provedenog financijskog vještačenja tužiteljici bili nametnuto ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje koje je zajamčeno čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 1/06, 2/10-dalje: Konvencija), jer on u vrijeme podnošenja tužbe nije niti raspolagao svim relevantnim činjenicama potrebnim za postavljanje tužbenog zahtjeva. Naime, legitimni cilj zabrane preinake tužbe iz čl. 190. st. 1. ZPP nakon zaključenja prethodnog postupka je onemogućavanje zloupotrebe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a u konkretnom slučaju takve zloupotrebe nije bilo, jer tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave.

14. Međutim donošenjem pobijane odluke sud prvog stupnja djelomično je pogrešno primijenio materijalno pravo, kako će biti obrazloženo u nastavku ove odluke.

15. Predmet ovog postupka je zahtjev za utvrđenjem odredbi čl. 2. i 10. Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i pravnog prednika tuženika Societe Generale- Splitska banka d.d. dana 12. srpnja 2005. (dalje: Ugovor o kreditu) u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukama banke, te restitucijski zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa kredita temeljem navedene odredbi u iznosu od 1.153,15 eura sa zateznom kamatom.

16. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03-dalje: ZZP/03), pri čemu su za konkretan slučaj odlučujuće odredbe čl. 81., čl. 82., čl. 84. i čl. 87. ZZP/03.

17. Međutim, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovdje valja navesti da se temeljem odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima ZOO/05 u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01-dalje: ZOO/91) obzirom da je Ugovor o kreditu sklopljen između stranaka 12. srpnja 2005. Međutim, kako su primijenjene odredbe ranije važećeg ZOO/91 koji je mjerodavan u ovoj pravnoj stvari u bitnome identične odredbama važećeg ZOO/05, navedeni propust prvostupanjskog suda koji pobijanu presudu temelji na odredbama iz ZOO/05 nije imao nikakvog utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude i rješenja, jer je i uz pravilnu primjenu materijalnog prava valjalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

18. Prema odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP/03 je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti a saslušanjem tužitelja je utvrđeno kako je Ugovor o kreditu sklopljen radi kupnje nekretnine za osobne potrebe njega i članova obitelji.

19. Kada je pozivanjem na direktni učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa ocijenio ništetnost odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovoren jednostran način promjene kamatne stope sukladno odluci kreditora, sud prvog stupnja je sud pravilno primijenio čl. 502.c ZPP.

20. Slijedom pravnog shvaćanja iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. (a tako i u prethodnim odukama br. Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. i br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020.) tužiteljica prihvatom ponude konverzije i zaključenjem Dodatka Ugovora o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenje ništetnosti.

21. Nema dvojbe da su sporne odredbe u dijelovima koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF i kamatnu stopu promjenjivu jednostranim odlukama tuženika nedovoljno određene i za prosječnog potrošača neodredive dakle nisu jasne ni lako razumljive, tako da nema mjesta primjeni čl. 84. ZZP/03.

22. Sud prvog stupnja je odgovarajućom primjenom čl. 502.c ZPP i čl. 81. st. 1. ZZP/03 prihvatio utvrđenje odlučne činjenice uzrokovanja značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer je, na tragu utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012, tuženik u unaprijed sastavljenom ugovoru unio odredbe o kamatnoj stopi promjenjivoj njegovim jednostranim odlukama o kojoj se nije posebno pregovaralo (na što upućuje iskaz tužitelja) pri čemu je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prešutio odnosno umanjio rizike time što je propustio potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja spornih odredbi (duty of disclosure) a njemu su s obzirom na profesionalnu djelatnost ti rizici bili poznati, prebacivši ih u potpunosti na potrošača. Navedenim je načinom ugovaranja tuženik maksimalno zaštitio svoje trgovačke interese a svaki njemu poznat i prešućen rizik povećanja mjesečnih anuiteta prebacio je na neobaviještenog tužitelja kao potrošača, narušivši time ugovornu ravnotežu.

23. Posljedica takve nepoštene odredbe je njezina ništetnost na temelju odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.

24. Kad se, kao u ovom predmetu, zaključak o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

25. Nije u pravu tuženik kada tvrdi da je sud prvog stupnja prihvatio utvrđenja iz kolektivne presude bez provođenja svih potrebnih dokaza i da nije cijenio sve okolnosti konkretnog slučaja jer su u postupku provedeni svi po strankama predloženi dokazi, dok je tuženik nije predlagao dokaz saslušanjem njegovog djelatnika koji je neposredno sudjelovao u sklapanju Ugovora o kreditu.

26. Iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da nije postojala mogućnost pregovaranja o pojedinim odredbama ugovora o kreditu, već da je bila riječ o tipskom ugovoru koje je tuženik unaprijed formulirao, i da tuženik nije informirao tužitelja o specifičnim rizicima glede promjenjive kamatne stope niti su stranke o navedenom pregovarale. Ne proizlaze stoga tvrdnje tuženika da je tužitelj kao potrošač dobio od tuženika precizne informacije temeljem kojih je mogao procijeniti ekonomske posljedice i rizike koje sporna ugovorna odredba može imati na njegove financijske obveze i donijeti informiranu odluku za sklapanje ponuđenog mu ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.

27. Pri tome, sud prvog stupnja u razlozima presude jasno je naveo u čemu se sastoji značajna neravnoteža u pravima i interesima ugovornih strana propisana odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 koja je preduvjet da se neka odredba proglasi nepoštenom, odnosno ništetnom. Osim toga, u presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača sudovi proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženika utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali o rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

28. Slijedom navedenog, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru, da tužitelj ima svojstvo potrošača u smislu odredbe čl. 3. ZZP/03, te kroz daljnju primjenu odredbi čl. 81., 82., 84. i 87. ZZP/03 zaključio da se o spornim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi, prije i tijekom sklapanja ugovora uopće nije pregovaralo, da tužitelju nije razjašnjeno što znači promjenjiva kamatna stopa, pa kako da je predmetni ugovor o kreditu tuženik unaprijed sastavio na tipskom obrascu, zaključio da se radi o ništetnim ugovornim odredbama. Stoga suprotne žalbene navode tuženika nije moguće prihvatiti.

29. Međutim iz činjenica što ih je utvrdio prvostupanjski je sud izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica na kojima je utemeljio dio odluke iz izreke pobijane presude, čime je ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP u vezi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. mjerodavnog ZZP/03.

29.1. Također je ostvaren i žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP u vezi čl. 19.a-19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16, 128/22, 156/23-dalje: ZPK) i čl. 210. ZOO/91.

29.2. Osim toga, ne može se prihvatiti stajalište suda prvog stupnja da unatoč tome što je provedena konverzija sukladno odredbama ZID ZPK/15 tužitelj ima pravo na isplatu onog što je platio temeljem nepoštenih ugovornih odredaba kao da konverzije nije bilo.

30. U konkretnom slučaju, stranke su suglasnošću volja zaključile Dodatak Ugovoru o kreditu u kojem su se sporazumjele o pretplati i uvjetima otplate preostale glavnice kredita jer su primjenom izračuna konverzije denominiranjem uz valutnu klauzulu u valuti euro i uz kamatne stope primijenjene na kredite uz valutnu klauzulu u euru izjednačile tužiteljev položaj s položajem ostalih potrošača – korisnika kredita s valutnom klauzulom u euru, sud je vještačenjem utvrdio razliku plaćenih anuiteta prema prvom otplatnom planu i početnom tečaju kao posljedice ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi promjenjivoj prema odlukama tuženika.

31. Pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog temeljem ZID ZPK/15, kao što je naprijed kazano, bavio se i VSRH u predmetu Gos 1/2019 u kojem je doneseno rješenje 4. ožujka 2020.

31.1. U tom predmetu na naznačeno pravno pitanje: „Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj: 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“, VSRH je odgovorio da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj: 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Pritom je VSRH ocijenio da je ZID ZPK/15 poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila koja uređuju matično područje obveznog prava, odnosno Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18-dalje: ZOO) slijedom čega ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK/15 o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

32. U tom smislu valja naglasiti da je ZID ZPK/15 upravo i donesen nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF, i to stoga što je na domaćem tržištu s vremenom izrazito jačao tečaj CHF, rasle su ugovorene promjenjive kamatne stope što je potrošače, u ispunjavanju kreditnih obveza, dovelo u izrazito težak položaj. Stoga je ZID ZPK/15 imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati otplatu kreditnih zaduženja u iznosu i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na kreditora kao vjerovnika, vodeći se načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti EUR. Taj zakon u tom smislu predstavlja snažnu, izvanrednu, jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju u području potrošačkog kreditiranja.

33. Navedenu je okolnost, među ostalim, imao na umu i Ustavni sud u postupku ocjenjivanja suglasnosti s Ustavom RH ZID ZPK/15 (U-I/3685/2015) u kojem je odlukom od 4. travnja 2017. ocijenio spomenuti Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske i nije prihvatio prijedlog većeg broja predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti Zakona s Ustavom. Ocjenjujući u opisanim okolnostima da ZID ZPK/15 zadovoljava kriterije formalne i materijalne ustavnosti, Ustavni je sud posebno naglasio da ZID ZPK/15 ima legitiman cilj jer se njime povećava socijalna zaštita, sprječava se nastavljanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize, pri čemu je predmetna mjera u vidu konverzije ocijenjena razmjernom legitimnom cilju koji se želio postići zato što su propisane mjere bile prikladne i nužne, a nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, s jedne strane, dok, s druge, njome nije nametnut ni prekomjeran teret kreditnim institucijama kao adresatima.

34. Neovisno o tome što se Direktiva 93/13/EEZ u konkretnom slučaju ne primjenjuje (tako i Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.), a zbog potrebe tumačenja nacionalnog prava u duhu prava EU, valja primijetiti da Direktiva ni inače ne sadrži posebne odredbe koje bi se odnosile na zaštitu potrošača pri ostvarivanju prava na povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe, već se restitucijski zahtjevi, dakle, zahtjevi za povrat neosnovano plaćenih iznosa, ostvaruju isključivo na temelju nacionalnog prava, odnosno prema nacionalnom materijalnom i procesnom pravu sukladno načelu procesne autonomije. Pritom dostignuti standardi zaštite prava potrošača zbog nepoštenosti ugovornih odredbi u praksi europskih sudova zahtijevaju ostvarenje mogućnosti uspostavljanja stvarne ravnoteže u pravima i obvezama potrošača, s jedne, i trgovca, s druge strane.

35. Odredbama čl. 19.a do čl. 19.e ZPK je u cilju otklanjanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize a na osnovu jednokratne i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije kredita u valutu euro, predviđeno da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u odgovarajuće kredite denominirane u eure i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Kreditne institucije odnosno banke su temeljem navedenih odredbi ZPK bile obvezne postupiti po navedenom Zakonu dok su potrošači mogli sklopiti navedeni sporazum prihvaćajući konverziju (ili prijedlog banke sa izračunom konverzije ne prihvatiti već zadržati stari važeći kredit denominiran u CHF ili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kojem slučaju se otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima).

36. Iz navedenih odredbi proizlazi da je cilj ZID ZPK/15 bio korisnike kredita koji su ugovor sklopili uz valutnu klauzulu u CHF dovesti u isti položaj kao da su ugovor o kreditu sklopili uz valutnu klauzulu u EUR.

37. Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (čl. 2. ZOO).

38. Suprotno zaključku suda prvog stupnja, iz navedenih odredbi ZID ZPK/15 i Dodatka Ugovora o kreditu, sklopljenog sukladno tim odredbama, proizlazi da vjerovnik i dužnik, upravo polazeći od ništetnosti ugovornih odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, dodatkom ugovoru uređuju svoje odnose u pogledu valute obveze i kamatne stope za cijelo razdoblje od sklapanja kredita pa nadalje (na način da se korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopio uz valutnu klauzulu u EUR), time da se razlika između uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u EUR računa kao preplata, s kojom se, ovisno o okolnostima slučaja, postupa sukladno odredbi članka 19. c st. 5. ZIZ ZPK/15

39. Navedeni ZID ZKP/15 izričito i detaljno je propisivao način konverzije i u tom dijelu predstavlja prisilan propis. U takvoj situaciji odredbe glave II. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 41/14, 110/15 i 14/19-dalje: ZZP), koje uređuju pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku, jer to priječi odredba čl. 49. st. 5. ZZP. Tako se u konkretnom slučaju ne primjenjuje ni odredba st. 1. članka 49. ZZP prema kojoj se nepoštenom smatra ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

40. Slijedom iznesenog, polazeći od činjenice da je Dodatak Ugovora o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njihovu ništetnost.

41. Sklapanjem Dodataka Ugovora o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, kojim su stranke iznova, i to počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, stranke su se prešutno odrekle svojih tražbina koje bi im pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe čl. 19.c ZID ZPK/15. To stoga što zamjena nepoštenih ugovornih odredaba dispozitivnim zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca.

42. Pri ovakvoj ocjeni valja imati na umu i ustaljeno stajalište Suda EU prema kojem se u odnosu na poduzetnike poput banaka u istim ili srodnim pravnim odnosima kao predmetnom, potrošač nalazi u slabijem položaju (tako i u odluci broj C-26/13 od 30. travnja 2014.), kao i da je ZID ZPK/15 imao primarni cilj zaštitu potrošača CHF kredita kao slabije ugovorne strane, a ostvarenje tog cilja imalo je veći značaj od pravne sigurnosti druge strane (tako i Ustavni sud, U-I/3685/2015 od 4. travnja 2017., točka 30.). Međutim, ZID ZPK/15 je u odredbama članaka 19.d i 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužitelj kao potrošač bio u prilici još i prije sklapanja ugovora o konverziji proučiti njegove odredbe. Štoviše, još prije donošenja ZID ZPK/15, Vlada Republike Hrvatske je u obrazloženju Konačnog prijedloga tog Zakona (P. Z. /899 od 10. rujna 2015.) istakla, među ostalim, da ZID ZPK/15 predstavlja izvanrednu i jednokratnu zakonodavnu intervenciju koja je temelj za" trajno rješenje problema u CHF.

42.1. Tako je ZID ZPK/15 u čl. 19.d prilično strogim pravilima nametnuo tuženiku kao vjerovniku i trgovcu, brojne obveze prije dostave ponude sklapanja ugovora o konverziji potrošaču, i to: za potrebe provjere izračuna konverzije, izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji uključuje detaljan pregled svih elemenata izračuna, i učiniti ga dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica kojem će potrošač pristupiti preko svog osobnog identifikacijskog broja, zatim omogućiti potrošaču pristup povijesnom pregledu: općih kretanja kreditiranja, odluka o kamatnim stopama, dnevnih tečajeva primjenjivih na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR koje je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Ujedno je tuženik kao vjerovnik i trgovac imao obvezu i prije objave spomenutog kalkulatora na mrežnoj stranici pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izvršen u skladu s načinom izračuna propisanim čl. 19.c ZID ZPK/15 te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ZID ZPK/15.

42.2. Pored ovih obveza, vjerovniku je, u skladu s odredbom članka 19.e ZID ZPK/15, također nametnuta i obveza dostave izračuna konverzije kredita u roku od 45 dana od stupanja na snagu Zakona zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu, kao i pregleda stanja svih pojedinačnih vrsta tražbina, nadalje i pregled stanja svih pojedinačnih tražbina od potrošača pri čemu izračun konverzije mora sadržavati jasan pregled svih promjena i iz kojega mora biti razumljivo na koji je način utvrđen iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR iz članka 19.c st. 1. točke 7. ovoga Zakona, iznos preplate iz članka 19. c. st. 1. toč. 5. ovoga Zakona ako je ona utvrđena, odnosno manje plaćeni iznos iz čl. 19.c st. 1. toč. 6. ovoga Zakona ako je on utvrđen.

42.3. S druge strane, odredba čl. 19.e st. 5., 7., 8. i 9. propisuje obveze potrošača u slučaju prihvata konverzije (obavijestiti vjerovnika o prihvatu u roku od 30 dana), zatim u stavku 5. da učinak konverzije snosi vjerovnik na način da se u poslovnim knjigama vjerovnika konverzija iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate, kao i da razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz čl. 19.c st. 1. točka 1. Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamatama, naknada i troškova iz čl. 19.c st. 1. toč. 4., iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz čl. 19.c st. 1. toč. 5. Zakona snosi potrošač. Osim toga, st. 8. čl. 19.e ZID ZPK propisana je i sudbina odobrenih pogodnosti (padaju na teret potrošača), dok je u st. 9. propisano ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita, vjerovnik neće tražiti dodatne instrumente plaćanja, u odnosu na ugovorene, niti postavljati dodatne uvjete potrošaču kojima se bi se derogirala njegova druga prava.

43. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Dodatkom Ugovora o kreditu treba kazati da, sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. ZID ZPK, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio, da je koristio kredit denominiran u eure a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom čl. 19.b ZID ZPK.

44. Tako je sklapanjem Dodataka Ugovoru o kreditu od sukladno odredbi čl. 19.c ZID ZPK osiguran povrat stečene koristi banke, tuženika putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u eurima koji je zamijenio kredit u CHF a do njegova sklapanja je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao.

45. Stoga valja zaključiti da zamjena nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača budući da je potrošač kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Pritom se posebno naglašava da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. S druge strane, ovakav način uređenja zamjene nepoštenih ugovornih odredbi omogućuje i balansiranje interesa potrošača i trgovca na tržištu.

46. Naime, učinak konverzije prema ZID ZPK djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe (tako i Sud EU u presudi C- 308/156 VKČ, točka 62.), i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje.

47. To je pravno shvaćanje nadalje podudarno s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi poslovni broj Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022. gdje je odgovoreno na materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni tako, da tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženikom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz čl. 19.c ZID ZPK uključuje i te uplate.

48. U tom smislu na ovaj slučaj nije primjenjivo pravno shvaćanje iz odluke Suda Europske Unije br. C-118/17 u predmetu IJ protiv Erste Bank Hungary od 14. ožujka 2019. o tome da ništetnost određenih ugovornih odredbi i njihova zamjena novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Za razliku od tog slučaja, u ovom se predmetu ne radi o tome da je zakonodavac zakonom koji se retrogradno primjenjuje izmijenio ugovor privatnog prava. Navedeno se shvaćanje iz odluke br. C-118/17 tiče održanja ugovora izravnom zakonskom intervencijom u ugovorni odnos stranaka putem zakona za razliku od predmetnog slučaja utemeljenog na načelu slobode uređivanja obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO.

49. Stoga je sklapanjem sporazuma o konverziji, na koju ponudu tuženika je tužitelj svojevoljno pristao, nastala nova pravna osnova temeljem koje su oni anuiteti koji su isplaćeni iskorišteni za namirenje anuiteta konvertiranih u euro, primjenom Dodataka Ugovora o kreditu. Polazeći od sadržaja ugovora o konverziji/ Dodataka Ugovora o kreditu kao valjane osnove stjecanja, otklonjena je primjena odredbe čl. 210. ZOO/91 (sada čl. 1111. ZOO/05), a time otpada i tvrdnja o osnovanosti zahtjeva za navodno obeštećenje tužitelja obzirom na to da je njegovim pristankom na tuženikovu ponudu zaključen Dodatak Ugovora o kreditu što tužiteljev zahtjev za povrat isplaćenog čini neosnovanim.

50. Na navode žalbe glede tijeka zatezne kamate i zastare ovaj sud nije posebno odgovarao jer je zahtjev tužitelja za isplatu odbijen kao neosnovan (čl. 375. st. 1. ZPP).

51. Slijedom iznesenog, primjenom odredbe čl. čl. 368. st. 2. ZPP odlučeno je kao pod toč. I. izreke ove presude, dok je primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP odlučeno je kao pod toč. II. izreke ove presude, a primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP kao pod toč. II. izreke rješenja.

52. Glede žalbe u odnosu na odlučeno pod toč. IV. izreke valja odgovoriti da je prigovor radi prijeboja procesno sredstvo kojim se tuženik brani u sudskom postupku (parnici) ne tvrdeći da je prijeboj već nastao, nego tražeći od suda da presudom izvrši prijeboj. Odnosno, tuženik u parnici ističe prigovor radi prijeboja kao svoje potraživanje prema tužitelju i time traži od suda da, nakon što utvrdi osnovanost tog protupotraživanja, da ga uračuna u tužiteljevo potraživanje i tako smanji ili ugasi tužiteljev zahtjev. Međutim, kako u konkretnom slučaju nje osnovano novčano potraživanje tužitelja to nema mjesta odlučivanju o ovom prigovoru tuženika pa je stoga odlučeno kao pod toč. I. izreke ovog rješenja.

53. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. ZPP pri čemu je uzeta u obzir činjenica da je tužitelj u ovom sporu zatražio pravnu zaštitu kao potrošač, a time kao slabija ugovorna stranka protiv tuženika (trgovca) kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ustaljena, pa je sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava slično pravno shvaćanje zauzeo je i Europski sud za ljudska prava primjerice u predmetu C i V, zahtjev broj 72152/2013) unatoč činjenici da tužitelj nije uspio sa zahtjevom za isplatu utuženog iznosa, bilo primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka i to iz razloga što tužitelj nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh, jer sudska praksa o spornom pitanju nije ustaljena, pa tužitelj nije mogao biti svjestan da njegov zahtjev (u dijelu koji se odnosi na isplatu) nema razumne izglede za uspjeh, a tužbeni zahtjev nije bio lišen bilo kakvog sadržaja ili očigledno nerazuman.

54. Zbog navedenog razloga valjalo je odbiti zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Zagrebu 10. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Vlasta Mrzljak