Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-188/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Gabriele Topić Kordej, predsjednika vijeća, Suzane Radaković suca izvjestitelja i člana vijeća, te Sandre Artuković Kunšt, univ. spec. iur., člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Goranu Devrnja odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva 4, zastupano po punomoćniku Ivo Šućur odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate. odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7390/2024-8 od 19. rujna 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 10. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7390/2024-8 od 19. rujna 2025. u stavku I.,II. i III. izreke, te u stavku IV. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 644,68 eura sa zateznim kamatama od 19. rujna 2025., te u stavku VI. izreke.

II. Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7390/2024-8 od 19. rujna 2025. u stavku IV. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 500,00 eura sa zateznim kamatama od 19. rujna 2025. i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom daljnjeg troška postupka u iznosu od 500,00 eura sa zateznim kamatama od 19. rujna 2025.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka nastalih povodom pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

"I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu [broj kredita] 12.02.2008. solemniziranog po javnom bilježniku Krešimir Copić, broj OV-1739/2008 sklopljenog između tužitelja KI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika Volksbank d.d., Varšavska 9, Zagreb, danas Hrvatska Poštanska Banka d.d., 10000 Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, a koje glasi:

- u čl. 6.1. glasi: ''Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,50% (jedancijelapedesetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.''

- u dijelu čl. 6.2. glasi: ''Naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva:

Jednokratna uplata po premijskoj stopi od 2,20% (dvacijeladvadesetposto) na iznos glavnice uvećane za 20% sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućom. Iznos premije se naplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Volksbank d.d. na dan isplate kredita.''

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, da tužitelju KI, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 (petnaest) dana isplati iznos od 186,36 eura (stoosamdesetšest eura i tridesetšest centi) sa zateznim kamatama tekućim od 13. veljače 2008. pa do isplate, do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, da tužitelju KI, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 (petnaest) dana isplati iznos od 330,95 eura (tristotrideset eura i devedesetpet centi) sa zateznim kamatama tekućim od 13. veljače 2008. pa do isplate, do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, da tužitelju KI, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 (petnaest) dana naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.144,68 eura (tisućustočetrdesetčetiri eura i šezdesetosam centi) sa zateznim kamatama tekućim od 19. rujna 2025. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u preostalom dijelu, sa zateznim kamatama.

VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka, sa zateznim kamatama."

2. Protiv presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakonom o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 02/2007- Odluka USRH, 84/2008, 96/2008 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023 - dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da se pobijana presuda u smislu žalbenih navoda preinači ili ukine te stavlja zahtjev za naknadom troška sastava žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev na utvrđenje da su ništetne odredba predmetnog Ugovora o kreditu od 12. veljače 2008. kako je to pobliže navedeno u izreci presude u dijelu u kojem je ugovorena jednokratne naknada za obradu kredita i osiguranje kredita te zahtjev na isplatom sa osnova ništetnsti navedenih odredbi iznosa od 186,36 eura i 330,95 eura sa zateznim kamatama.

6. U žalbenom postupku, sporno je da li su predmetne odredbe ništave dok visina nije sporna.

7. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

8. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (čl. 8. ZPP-a) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva.

9. Međutim, žalbeni navodi pogrešne primjene materijalnog prava u odluci o troškovima postupka su osnovani.

10. U provedenom postupku prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio:

- da su tužitelj i prednik tuženika sklopili dana 12. veljače 2008. Ugovor o kreditu broj: [broj kredita] a kojim je prednik tuženika tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 20.568,78 CHF obračunatom prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita;

- da nije sporna niti visina tužbenog zahtjeva.

- da je odredbom čl. 6.1. određeno da se neposredno prije isplate kredita naplaćuje jednokratno 1,50% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn, a odredbom čl. 6.2. da je naknada za osiguranje kredita jednokratna uplata po premijskoj stopi od 2,20% na iznos glavnice uvećane za 20% sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućom. Iznos premije se naplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Volksbank d.d. na dan isplate kredita;.

- da je izveden dokaz saslušanjem tužitelja na okolnost informiranja tužitelja i pregovaranja oko predmetnih odredbi ugovora;

- da tuženik nije predložio izvođenje dokaza saslušanjem djelatnika tuženika;

- da je iskazom tužitelja utvrđeno da tuženik u svezi predmetnog ugovora s tužiteljom nije pojedinačno pregovarao o spornim odredbama i da se radi o standardnom ugovoru;

- da tuženik nije dokazao da se o predmetnim odredbama pregovaralo, a niti opravdanost visine niti jasnoću odnosno odredivost i da su sporne odredbe protivne načelu poštenja i savjesti te su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja;

- da je prigovor zastare neosnovan obzirom da prema pravnog shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH dana 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

12. Pošavši od navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je zaključio da tuženik nije dokazao da se o predmetnim odredbama pregovaralo, a niti opravdanost visine niti jasnoću odnosno odredivost što je protivno načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i da su predmetne odredbe ništetne sukladno čl. 96. i čl. 102 ZZP/07 te na temelju čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018, 126/21, 114/22 i 156/22 - dalje u tekstu: ZOO) u vezi čl. 1111. i čl. 1115. te čl. 29. ZOO obvezao tuženika na isplatu i odlučio na navedeni način.

13. Navedeni zaključak prvostupanjskog suda je pravilan, pa ga prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a pravilnost i zakonitost navedenog zaključka niti žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju.

14. Stoga, suprotne tvrdnje tuženika su bez pravnog uporišta.

15. Na žalbene navode koji se odnosne na ocjenu dokaza valja reći da tuženik ispušta iz vida odredbu čl. 8. ZPP-a, a prema kojoj, koje će se činjenice uzeti kao dokazane, odlučuje sud prema svom uvjerenju, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka time da je prvostupanjski sud stečeno uvjerenje opravdao logičnim razlozima iz kojih se može provjeriti da takvo uvjerenje ima valjanu osnovu ( čl. 8. ZPP-a).

Stoga, nije ostvarena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 8. ZPP-a na koju povredu sadržajno ukazuje tuženik

16. Odredbom čl. 96. st. 1. ZZP/07 kako je to navedeno je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Nadalje, odredbom čl. 102 st. 1. ZZP/07 je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

17. U naprijed iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu, pravilno je prvostupanjski sud, prvenstveno temeljem uvida u predmetni ugovor o kreditu te saslušanjem tužitelja, utvrdio da stranke o predmetnim ugovornim odredbama nisu pregovarale prije sklapanja ugovora o kreditu već da je ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženika, te je pravilno ocijenio da iako u trenutku sklapanja ugovora tužitelj imao parametre utvrđenja visine iste nisu poštene u smislu odredaba ZZP/07.

18. Jednako tako, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita i osiguranja kredita, te zahtjev za isplatom stečenoga bez osnove temeljem istih, a u utuženoj visini, koju visina nije sporna.

19. Naime, na žalbene navode valja reći budući da tuženik, na kojemu je kod standardiziranih ugovora trgovca teret dokaza da se o pojedinim ugovornim odredbama pregovaralo uopće nije predložio izvođenje relevantnih dokaza na okolnosti pregovaranja u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, prvostupanjski sud je pravilno u cijelosti poklonio vjeru iskazu tužitelja koji je iskazao da nikakvih prethodnih pregovora prije sklapanja ugovora nije bilo te je ocijenio da su predmetne odredbe nepoštene jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve nakon što je proveo test poštenosti iste, pa neosnovano tuženik žalbom pobija pravilnost prvostupanjske presude.

20. Pri tom treba nadodati da iz sporne odredbe ugovoru o kreditu nije vidljivo koju stvarnu uslugu/troškove tužitelj podmiruje tuženiku plaćanjem iste, a niti tuženik tijekom postupka nije iznosio nekakve konkretne tvrdnje koju to stvarnu vrijednost plaćanjem naknade tužitelj tuženiku podmiruje.

21. Jednako tako, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade.

Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

22. Nadalje, u odnosu na nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: "3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanja naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri".

Primjenjujući ovu odluku na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji su troškovi/usluge obuhvaćeni ugovorenom naknadnom za obradu zahtjeva i administraciju kredita, to je pravilno prvostupanjski sud utvrdio ništetnom tu ugovornu odredbu i obvezao tuženika vratiti tužitelju plaćeni iznos po tom osnovu od

23. Jednako tako, nepoštena je, a time i ništetna, u bitnome iz istovjetnih razloga kao što je to navedeno u pogledu naknade za obradu i administraciju kredita i ugovorna odredba naknade za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva. To iz razloga što se radi o ugovornoj odredbi standardnog, unaprijed od strane tuženika formuliranog Ugovora o kreditu za koju se stoga smatra da se nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik, na kojem je teret dokaza, nije dokazao suprotno budući da iz iskaza tužitelja proizlazi da je ugovor bio unaprijed pripremljen od strane tuženika, odnosno njegovog pravnog prednika. I ova ugovorna odredba uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača budući da je također, kao i naknada za obradu kredita i njegovu administraciju, tužitelju ustegnuta od ukupno ugovorenog iznosa kredita prilikom njegove isplate. Navedeno je suprotno načelu savjesnosti i poštenja jer se radi o jednom od načina osiguranja tuženikove tražbine, a spomenuta ugovorna odredba u isključivom je interesu tuženika kao vjerovnika u slučaju ne plaćanja kredita.

24. Obzirom na sve naprijed navedeno, suprotno tvrdnji tuženika, prvostupanjski sud je dao jasne i valjane razloge, a koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud kada je utvrdio da su predmetne odredbe nepoštene i ništetne.

25. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je prigovor zastare neosnovan obzirom da u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (tako prema zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020.), pa tako prema navedenom shvaćanju tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti jer zastarijevanje počinje teći tek pravomoćnošću pobijane prvostupanjske odluke kojom je utvrđena ništetnom predmetna odredba Ugovora na temelju čije ništetnosti se zahtijeva vraćanje a kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

26. Na navode žalbe valja reći da u smislu čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 se i ispituje poštenost pojedinih ugovornih odredbi potrošačkih ugovora, dakle, u pravilu, ne cijelog potrošačkog ugovora, pa se na utvrđenje nepoštenosti tj. ništetnosti upravo primjenjuju pravila o zastari povrata stečenoga temeljem tzv. djelomične ništetnosti, odnosno ništetnosti dijela ugovora - pojedine ugovorne odredbe.

Konačno ukazuje se da kada je riječ o potrošačkom ugovoru, u smislu čl. 6. st. 1. Direktive 93/13, između ostaloga, i pravilima o zastari se nastoji postići odvraćajući učinak na način da se nastoji ubuduće odvratiti trgovce od upotrebe nepoštenih odredaba.

27. U odnosu na navode žalbe potrebno je reći tužitelj ima pravo na povrat stečenoga bez osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi sa zakonskom zateznom kamatom od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO-a - nepošteni stjecatelj) budući je isplata izvršena temeljem ugovora kojega je sam tuženik sastavio, a tužitelj nije imao nikakva utjecaja na sadržaj ugovora.

28. Obzirom na sve navedeno, tužitelj sukladno čl. 1111. ZOO-a ima pravo na povrat stečenog bez osnove temeljem ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita i osiguranja, u utuženom, a o zateznoj kamati pravilno je odlučeno temeljem čl. 1115. ZOO.

Naime, tuženik je nesavjestan stjecalac budući da su navedene odredba Ugovora ništetne, kako to proizlazi i iz razloga presude, pa je kamata jasno i pravilno dosuđena nakon dana uplate kao dana stjecanja,

29. U odnosu na ostale žalbene navode kojima tuženik ponavlja prigovore koji su isticani u postupku, na koje je prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske presude jasno i argumentirano odgovorio nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude.

30. Imajući u vidu naprijed navedeno, ostali žalbeni navodi nisu razmatrani sukladno čl. 375. st. 1. ZPP-a.

31. Suprotno tvrdnji tuženika, prvostupanjski sud je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo na koje se pozvao kada je odlučio na navedeni način.

32. Međutim, žalbeni navodi pogrešne primjene materijalnog prava u odluci o troškovima postupka osnovani

Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz zahtjev za isplatom treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjev za isplatom, to se vrijednost predmeta spora određuje samo prema novčanom potraživanju odnosno prema zahtjevu postavljenom u tužbi.

Obzirom na navedeno, osnovani su žalbeni navodi pogrešne primjene materijalnog prava te vrijednost predmeta spora u ovoj pravnoj stvari iznosi 517,31 eura kako to pravilno i navodi tuženik.

33. Stoga, tužitelju sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a pripada trošak postupka sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23 – dalje u tekstu: Tarifa) i to za sastav tužbe Tbr. 7/1-50 bodova; sastav podneska 18. ožujka 2025. Tbr. 8/1 – 50 bodova; pristupa na ročište 23. svibnja 2025. Tbr. 9/1-50 bodova i ročišta 16. rujna 2025. Tbr. 9/1-50 bodova odnosno ukupno 200 bodova, a što uz vrijednost boda prema Tbr. 54. Tarife od 2,00 eura ukupno iznosi 400,00 eura.

Tužitelju pripada pravo i na trošak PDV 25 % u iznosu od 100,00 eura sukladno Tbr. 46 Tarife te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 48,23 eura i presudu 96,45 eura, pa trošak tužitelja ukupno iznosi 644,68 eura.

34. Stoga, zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka osnovan je u iznosu od 644,68 eura sa zateznim kamatama od 19. rujna 2025., dok u preostalom dijelu u iznosu od 500,00 eura nije osnovan.

35. Slijedom navedenog, valjalo ja žalbu tuženika djelom odbiti, a dijelom prihvatiti te na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a i čl. 373 toč.3. ZPP-a odlučiti kao u stavku I i II izreke ove drugostupanjske odluke.

36. Kako je tuženik uspio sa žalbom samo u odnosu na sporedno potraživanje, to zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka nije osnovan, pa je na temelju čl.166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u stavku III. izreke ove drugostupanjske odluke.

U Zagrebu 10. veljače 2026.

Predsjednik vijeća

Gabriela Topić Kordej