Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1993/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, predsjednika vijeća Slavice Garac, suca izvjestitelja i člana vijeća Diane Preglej te člana vijeća Nike Grospić Ivasović, u pravnoj stvari tužiteljice IR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Lana Roje, odvjetnica iz Rijeke, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, koju zastupaju punomoćnici Krešimir Ćurković i Iris Šanjug, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o. Zagreb, Maksimirska 25, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Delnicama, poslovni broj P-581/2022-40 od 17. siječnja 2025., ispravljena rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj P-581/2022-44 od 26. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 10. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Delnicama, poslovni broj P-581/2022-40 od 17. siječnja 2025., ispravljena rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj P- 581/2022-44 od 26. veljače 2025.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka

r i j e š i o  j e

I Odbija se žalba tužiteljice kao djelomično neosnovana i potvrđuje odluka o trošku sadržana u točki III izreke presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Delnicama, poslovni broj P-581/2022-40 od 17. siječnja 2025. u dijelu u kojem nije priznat trošak tužiteljici preko iznosa od 2.618,62 eura do iznosa od 2.868,62 eura (za iznos od 250,00 eura).

II Uvažava se žalba tužiteljice i preinačuje potvrđuje odluka o trošku sadržana u točki III izreke presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Delnicama, poslovni broj P-581/2022-40 od 17. siječnja 2025. u dijelu u kojem nije priznat trošak tužiteljici preko iznosa od 2.306,12 eura do iznosa od 2.618,62 eura (za iznos od 312,50 eura), i rješava:

Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 312,50 eura, u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak sastava žalbe u iznosu od 17,50 eura, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja su pod točkom I. izreke utvrđene ništetnima odredbe Ugovora o [broj kredita] sklopljenog dana 09.01.2007. godine između tužiteljice IR kao korisnika kredita i tuženika Addiko bank d.d. Zagreb (ranijeg naziva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) kao Banke (po Podružnici Rijeka), potvrđenog po Javnom bilježniku Mariji Grozdanić-Dekleva iz Rijeke dana 09.01.2007. godine pod brojem: OU-36/2007 kojima je glavnica vezana uz valutu švicarski franak (CHF) te kojima je ugovorena otplata (povrat) kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za valutu švicarski franak (CHF), sadržane u članku 3. Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je određeno se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja te sadržane u članku 4. Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima izraženima u CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe – Adria - Bank d.d. na dan plaćanja.

Pod točkom II. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici novčani iznos u visini od 2.785,32 eura sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se do dana 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne kamatne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od dana 01. kolovoza 2015. pa do dana 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01. siječnja 2023. godine pa do dana 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od dana 30. prosinca 2023. godine pa do dana isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos, od dana dospijeća svakog pojedinačno navedenog iznosa pa do dana isplate.

U točki III. izreke je odlučeno da je tuženik dužan naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 2.306,12 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja pa do ispate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve sukladno čl. 29. st. 2. i st. 8. Zakona o obveznim odnosima, i to u roku od 15 dana od pravomoćnosti ove presude, dok se u ostalom dijelu zahtjev tužiteljice te zahtjev tuženika u cijelosti, odbijaju.

2. Protiv navedene presude u cijelosti žali se tuženik zbog svih zakonskih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) te predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, uz naknadu parničnog troška tuženiku ili presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak sastava žalbe u ukupnom iznosu od 312,50 eura i trošak sudske pristojbe u neodređenom iznosu.

3. Protiv odluke o trošku sadržane pod točkom III. izreke prvostupanjske presude, u dijelu u kojem joj nije priznat trošak preko dosuđenog iznosa od 2.306,12 eura do zatraženog iznosa od 2.868,62 eura (za iznos od 562,50 eura), žali se tužiteljica zbog svih zakonskih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. ZPP-a te predlaže preinačiti odluku u pobijanom dijelu i dosuditi tužiteljici daljnji trošak parničnog postupka. Traži trošak sastava žalbe u iznosu od 250,00 eura + PDV te trošak sastava prijedloga za ispravak presude u iznosu od 50,00 eura + PDV.

4. Budući da tužitelj žalbom pobija samo odluku o trošku, to se u skladu s odredbom čl. 167. st. 1. ZPP-a smatra da je podnio žalbu na rješenje.

5. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

6. Žalba tuženika je neosnovana.

7. Žalba tužiteljice je djelomično osnovana.

U odnosu na žalbu tuženika

8. S obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, da su razlozi jasni te da o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju se poziva tuženik. Također nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2, 4, 8, 9, 13. i 14. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

9. U tijeku prvostupanjskog postupka je sud utvrdio sljedeće:

- da je između tužiteljice, kao korisnika kredita, i prednika tuženika sklopljen Ugovor o kreditu dana 9. siječnja 2007., a kojim ugovorom je tuženik (prednik tuženika) odobrio tužitelju potrošački kredit u iznosu od 19.315,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, u svrhu kupnje novog motornog vozila, a koji kredit je isplaćen na račun A.C.Integra d.o.o. (čl. 2.),

- da se kredit otplaćivao u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju CHF prednika tuženika na dan plaćanja, pri čemu anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu, s mjesečnim iznosima od 275,27 CHF (čl. 3. i 4.), da je ugovorena kamata iznosila 5,25% dekurzivno godišnje (čl. 3.),

- da je Ugovor, kao fiducijarni dužnik, sklopio i LR te je u čl. 10. Ugovora, a radi osiguranja naplate svih tražbina iz Ugovora, fiducijarni dužnik prenio u vlasništvo pokretninu – osobno vozilo marke i tipa Suzuki Swift,

- da je tužiteljica u stranačkom iskazu navela da je Ugovor sklopila s prednikom tuženika iz razloga što joj je za istog rečeno u auto kući Integra Suzuki, ona je tada već bila u mirovini koja nije bila velika, a s njom je bio i suprug te pošto je isti bio obrtnik – autoprijevoznička djelatnost, kao takav nije niti mogao dobiti kredit, da je vozilo kupljeno za osobne potrebe, a ne za potrebe djelatnosti koja se obavljala kamionom; da je kredit isplaćen neposredno auto kući; da je u banci u pogledu CHF rečeno da je to najpovoljniji iznos koji može rastegnuti na 7 godina i otplatiti; da su vozilo i računi glasili na supruga, a kredit na nju jer je ona kao umirovljenik mogla dobiti kredit; da je brak prestao smrću supruga; da je suprug također kod Erste banke imao kredit za kamion, a što je također bio razlog njegove kreditne nesposobnosti; da je ona vozilo koristila za osobne potrebe, dok je suprug imao prijevozničku djelatnost u sklopu koje je teretnim vozilom vršio prijevoz trupaca, a pod zadnje je imao šleper te je vršio prijevoz kontejnera; da se jedno vrijeme kredit plaćao putem trajnog naloga u PBZ, a jedno vrijeme je rate plaćala direktno u banci; da je suprug obrt zatvorio 29. prosinca 2008., ali je faktički prestao sa obavljanjem istog još 2006. te je nakon toga bio u radnom odnosu,

- da je svjedok NR (sestra tužiteljice) iskazala da je tužiteljica imala osobno vozilo crvene boje koje je kasnije prodano, da je ista to vozilo koristila za svoje potrebe; da je suprug tužiteljice imao kamion i vozio je trupce koji u to vozilo nisu mogli niti stati te je tužiteljicu svakodnevno viđala da koristi to vozilo za primjerice odlazak u trgovinu;

- da je svjedok OR (kćer tužiteljice) zna da su njeni roditelji imali osobno vozilo Suzuki Swift crvene boje, kupljeno 2007. i koje je prodano prije 2020; da je vozilo kupljeno za osobne potrebe tako što je majka digla kredit, a otac je imao prijevozničku djelatnost u sklopu koje je vozio velike kamione; da su predmetno vozilo koristila oba roditelja, a i ona nakon što je položila vozački ispit.

- da je sudski vještak za financije u pisanom nalazu i mišljenju, na temelju podataka u spisu te naknadno po tuženiku dostavljenog početnog otplatnog plana i pregleda prometa za klijenta za cijelo razdoblje otplate kredita, naveo da je kredit isplaćen 9. siječnja 2007. u kunskoj protuvrijednosti iznosa 19.315,00 CHF a na koji dan je srednji tečaj tuženika za CHF iznosio 1CHF=4,5770 kn, da kunska protuvrijednost isplaćenog kredita iznosi 88.404,76 kn, da je prema realiziranom otplatnom planu ukupna obveza tužiteljice iznosila 24.147,39 CHF, pri čemu je redovna kamata iznosila 4.832,39 CHF te je ukupna preplata kao posljedica promjene tečaja iznosila 2.785,32 eura.

10. U vrijeme sklapanja Ugovora između stranaka na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/23 – dalje: ZZP/03) koji je u čl. 3. t. 1. propisivao da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

11. Nadalje, prvostupanjski sud navodi da je, cijeneći iskaz tužiteljice te iskaze saslušanih svjedoka koji su potvrdili da je tužiteljica koristila osobno vozilo radi kupnje kojeg je između stranaka sklopljen Ugovor, utvrdio da tužiteljica ima status potrošača u smislu navedene odredbe ZZP/03, odnosno na tu okolnost prihvaća iskaz tužiteljice i svjedoka. Prednje posebno zbog činjenice da je iz samog Ugovora vidljivo da tužiteljica isti nije sklopila kao vlasnik obrta ili zastupnik pravne osobe već kao fizička osoba odnosno da je ista Ugovor sklapala kao obrtnik, tada bi u svakom slučaju isto bilo i istaknuto na njegovoj strani kao korisniku kredita. Činjenica je da je sada pok. suprug tužiteljice (fiducijarni dužnik) u vrijeme sklapanja Ugovora imao registriran obrt (prema izvatku iz obrtnog registra do 31.12.2008.) u sklopu kojeg su se obavljale djelatnosti trgovine na veliko drvom u tranzitu te cestovni prijevoz robe, međutim, po ocjeni suda prvog stupnja, prigovorom iznesenim na prednju okolnost tuženik nije obeskrijepio utvrđenje suda o statusu tužiteljice kao potrošača. Ovo iz razloga što je i fiducijarni dužnik naveden kao fizička osoba, a ne kao vlasnik obrta kao i iz razloga što je predmet kupnje bilo osobno vozilo – osobni automobil, a ne teretni automobil (čl. 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama), odnosno vozilo namijenjeno za prijevoz osoba, a ne stvari, dok je suprug tužiteljice imao registriranu djelatnost prijevoza robe. Stoga prvostupanjski sud ocijenjuje da na temelju prednjeg nije utvrđeno da bi se vozilo koristilo za potrebe obrta supruga tužiteljice, niti je isto bilo uneseno u popis imovine njegovog obrta.

12. Ovdje treba reći da tuženik u žalbi ne iznosi niti jedan žalbeni navod kojim bi osporavao tužiteljičin status potrošača, a drugostupanjski sud nije ovlašten po službenoj dužnosti ispitivati pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja pa tako niti pravilnost činjenice utvrđene po prvostupanjskom sudu da je tužiteljica predmetni Ugovor o kreditu sklopila kao potrošač.

13. Tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud odbio njegov dokazni prijedlog za saslušanjem javnog bilježnika, zbog čega je „teže pogriješio odredbe parničnog postupka“ te je slijedom navedenog i pogrešno utvrdio činjenično stanje te primijenio materijalno pravo.

13.1. Na opisane žalbene navode valja odgovoriti da solemnizacija ugovora nije dokaz da je javni bilježnik protumačio korisniku kredita učinke i pravne posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF. To iz razloga što u ugovorima koji sadrže odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF nisu navedeni ni obrazloženi kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te zaštitne klauzule (str. 53. presude Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 15. lipnja 2018.) pa javni bilježnik nije mogao objasniti tužiteljici kao korisniku kredita značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF jer isti nisu bili sadržani u ugovoru kojeg je solemnizirao.

14. Nadalje, žalitelj navodi da prvostupanjski sud nije dao jesne i konkretne razloge zbog kojih bi našao da su sporne ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli CHF ništetne.

14.1. Prvenstveno treba reći da valjanost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi uopće nisu bile predmet ovog parničnog postupka.

14.2. U odnosu na valjanost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli sud prvog stupnja je obrazložio da je u odredbi čl. 81. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, a ukoliko trgovac tvrdi da se o takvoj odredbi pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati. Prema čl. 87. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništava, a ništavost pojedine odredbe ne povlači ništavost samog ugovora ako isti može opstati bez takve odredbe.

Iako bi iz Ugovora o kreditu proizlazilo da je lako uočljivo da je otplata kredita vezana uz valutu CHF, prvostupanjski sud je ocijenio da tužitelju kao prosječnom potrošaču u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora nije moglo biti poznato postojanje rizika odnosno to da ne postoji zaštita tečaja kao u slučaju kredita vezanog za valutu euro, a prednje znači da tuženik nije na transparentan način upoznao tužitelja na neusporedivo veći rizik. Stoga se u ovom slučaju radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a na štetu tužitelja kao potrošača. Iako zakonom nije zabranjeno ugovaranje valutne klauzule, u konkretnom slučaju tuženik tužitelja nije informirao o mogućim rizicima te je njemu kao takvom mogao biti poznat tečaj u vrijeme sklapanja Ugovora. Opisanu ocjenu prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

15. Tuženik također ističe kako smatra bitnom povredom odredaba parničnog postupka neobrazloženo odbijanje prvostupanjskog suda tuženikovog prijedloga za izradu nalaza i mišljenja po promjenjivoj kamatnoj stopi koja je važila za kunske kredite u doba trajanja predmetnog Ugovora o kreditu, s obzirom da nije utvrđena činjenica ništetnosti promjenjive kamatne stope, a u slučaju da se isto i utvrdi, bilo bi potrebno odrediti kamatnu stopu koja bi služila kao osnova za usporedbu kamatne stope mijenjane od strane tuženika, a ne koristiti početnu kamatnu stopu. Izneseni žalbeni navodi su također neosnovani, iz slijedećih razloga.

15.1. Prvostupanjski sud je u obrazloženju pobijane presude jasno naveo kako je u pogledu provedenog financijskog vještačenja zadatak vještaka bio utvrditi razlike preplate nastale zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu u odnosu na tečaj prilikom realizacije kredita, a koje razlike su nastale zbog porasta tečaja CHF, a takav je zadatak određen upravo zbog utvrđenja u kolektivnom sporu odnosno jer tužene banke (među kojima i prednik tuženika) nisu tužiteljicu kao potrošača obavijestile o izglednoj budućoj promjeni početnog tečaja CHF, iako su o istome imale saznanja.

15.2. Pored toga, ovaj drugostupanjski sud dodaje kako je Ustavni sud RH, na temelju nekoliko desetaka ili stotina ustavnosudskih postupaka koje su različite banke (s ponavljajućim prigovorima) pokrenule ustavnim tužbama podnesenima iz pojedinačnih potrošačkih sporova (vidi, među brojnima, primjerice rješenje broj: U-III- 4442/2018 od 28. listopada 2020., www.usud.hr) utvrdio da o ovom pitanju postoji dosljedna sudska praksa s obzirom na to da se obračunom preplaćenog iznosa ugovornih kamata prema početno ugovorenoj stopi postiže učinak pune restitucije potrošača u pravnu poziciju u kojoj je bio prije nego što je banka počela mijenjati kamatnu stopu tijekom trajanja ugovornog odnosa. U tome se ne nalazi ništa proizvoljno (arbitrarno) jer se nepoštenost (ništetnost) odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi temelji na povredi predugovorne obveze banke da obavijesti potrošača o parametrima promjene kamatne stope i prije samog sklapanja ugovora omogući potrošaču da sagleda (predvidi) visinu svoje novčane obveze, zbog čega sudovi u pojedinačnim potrošačkim sporovima uzimaju da je potrošaču, za utvrđivanje njegove novčane obveze, bila jedino predvidiva početna ugovorena kamatna stopa (Ustavni sud RH broj U-III-4745/2021 od 21. rujna 2022). Pored toga, o tom pitanju je sudsku praksu ujednačio i Vrhovni sud RH, primjerice, u točkama 8.

- 8.(6.)3. rješenja broj: Revd 2097/2021-2 od 26. listopada 2021.

15.3. Stoga nije počinjena niti jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka kada je prvostupanjski sud odredio provesti vještačenje razlike preplaćenih iznosa na ime valutne klauzule u CHF, pri čemu je visina anuiteta obračunata primjenom početne kamatne stope, dok razlika u pretplata po osnovi promjenjive kamatne stope nije ni bila predmet ovog postupka.

16. Tuženik također ističe da je prvostupanjski sud usvojio izračun vještaka imajući u vidu smo pozitivne razlike, a ne i negativnu razliku vrijednosti valutnog tečaja, s obzirom da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj ono što je primila na temelju takvog ugovora, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 – dalje: ZOO).

16.1. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kojeg prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, „...u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita...“ (Rev-549/23-4 od 18. prosinca 2023. i Rev-869/2023-2 od 14. veljače 2024.). Stoga su tuženikovi žalbeni navodi u ovoj pravnoj stvari i u tom dijelu neosnovani.

17. Tuženik u žalbi navodi da je i općenito aktivno radio na edukaciji i upozoravanju potrošača na rizike vezane uz rast tečaja švicarskog franka, a kako bi dokazao spomenutu tvrdnju, tuženik „predlaže sudu da izvede dokaz saslušanjem djelatnika tuženik u svojstvu svjedoka“.

Izneseni žalbeni navod je potpuno paušalan i nedorečen jer ne sadrži ni ime niti adresu svjedoka čije se saslušanje predlaže, te je u suprotnosti s odredbom čl. 352. st. 1. ZPP-a prema kojoj se u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi.

18. Tuženik opetovano ističe i prigovor zastare, u odnosu na koji treba reći da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (dana 4. travnja 2012.) došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. To znači da je zastara s osnova valutne klauzule počela teći 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. pa je razvidno kako je tužba (zaprimljena 14. ožujka 2022.) podnesena unutar zakonskog roka te da potraživanja tužiteljice nije u zastari, s time da ovaj drugostupanjski sud dodaje da se u konkretnom slučaju primjenjuje opći petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO-a.

19. U odnosu na tijek zatezne kamate, tuženik navodi kako smatra da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo prilikom dosude tijeka kamata, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, s obzirom da bi dan otkad teku zakonske zatezne kamate trebao biti dan podnošenja tužbe.

19.1. Odredbom čl. 1115. ZOO-a je propisano kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

19.2. U ovom slučaju je utvrđeno da su odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nepoštene, što podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije pa zatezna kamata teče od dana stjecanja od strane tuženika, a kako je to pravilno odlučio prvostupanjski sud.

20. Konačno, u odnosu na odluku o troškovima postupka tuženik ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju dosudio trošak za sve radnje primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/23 – dalje: Tarifa), i to za razdoblje prije njezinog stupanja na snagu 17. studenoga 2023.

22.1. Odredbom Tbr. 52. t. 3. Tarife propisano je da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

22.2. S obzirom da je u vrijeme donošenja pobijane presude 17. siječnja 2025. bila na snazi odredba kojom je propisana vrijednost boda u iznosu od 2,00 eura (Tbr. 54. Tarife), to je prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbom Tbr. 52. t. 3. Tarife odlučio o troškovima postupka primjenom boda upravo u visini od 2,00 eura. Pobijana odluka o troškovima je u skladu s pravnim shvaćanjem izraženim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-562/2024 od 7. svibnja 2024.

22.3. Ovdje valja dodati da je punomoćnica tuženika Iris Šanjug, iako u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je dosudio tužitelju parnični trošak primjenom vrijednosti boda od 2,00 eura, u svom troškovniku predanom na ročištu dana 10. prosinca 2024. (list 484 spisa) zatražila trošak upravo u vrijednosti boda od 2,00 eura, očito smatrajući da bi tužitelju pripadao trošak obračunat po toj vrijednosti boda (po kojoj je sud prvog stupnja priznao trošak tužitelju).

23. Slijedom naprijed navedenoga i na temelju odredbe čl. 368 .st. 1. ZPP-a je odlučeno kao u točki I izreke.

24. S obzirom da je tuženik nije uspio u žalbenom postupku, na temelju odredaba čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 2. ZPP-a, odlučeno je nema pravo na naknadu troškova nagrade punomoćniku za sastav žalbe i sudske pristojbe na žalbu (točka II izreke).

U odnosu na žalbu tužiteljice

25. Tužiteljica u bitnome navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada joj nije priznao trošak pristupa na ročište održano dana 5. studenoga 2024., trošak sastava podneska od 26. rujna 2023., kao niti trošak pribave podataka Porezne uprave.

25.1. Iz sadržaja spisa je vidljivo da je u ovoj pravnoj stvari održano ročište dana 5. studenoga 2024. (list 464-465) na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari te tužiteljici pripada pravo na naknadu troška u iznosu od 200,00 eura. Također joj je prvostupanjski sud trebao priznati pravo na naknadu troška za pribavljanje podataka Porezne uprave o imovini unesenoj u obrt tužiteljičinog supruga, koju ispravu je tužiteljica predala na ročištu održanom dana 17. listopada 2023., u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 8. t. 3. Tarife), a s obzirom da je ista bila potrebna za vođenje postupka jer je dostavljena u svrhu dokazivanja tužiteljičinog statusa potrošača, što ukupno iznosi 250,00 eura, a uvećano za PDV u iznosu 62,50 eura iznosi sveukupno 312,50 eura.

25.2. Budući da je iz sadržaja spisa vidljivo da u spisu ne postoji podnesak tužiteljice od 26. rujna 2023., za koji je zatražila naknadu prema troškovniku i za koji u žalbi tvrdi da joj je trebao biti priznat trošak, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada joj nije priznato trošak sastava podneska s tim datumom, pa je na temelju odredbe čl. 380. t. 2. ZPP-a valjalo u tom dijelu odbiti žalbu tužiteljice i odlučiti kao u točki I izreke, dok je za iznos od 312,50 eura trebalo preinačiti odluku o troškovima i dosuditi u toj visini daljnji trošak tužiteljici, na osnovi odredbe čl. 380. t. 3. ZPP-a (točka II izreke rješenja).

26. S obzirom da je tužiteljica u žalbi pobijala odluku o troškovima postupka u visini iznosa od 562,50 eura (što predstavlja vps prilikom žalbe tužiteljice), a ovom odlukom joj je priznat daljnji trošak od 312,50 eura, to je u žalbenom postupku uspjela u omjeru od 56% pa ima pravo na naknadu troška sastava žalbe u tom omjeru, odnosno u iznosu od 17,50 eura (56% od punog iznosa žalbe koji je 12,5 bodova /Tbr. 7. t. 1. u svezi s Tbr. 10. t. 5. Tarife/ x 2,00 eura + PDV 6,25 eura = 31,25 eura) te je odlučeno kao u točki III. izreke ovog rješenja.

U Zagrebu 10. veljače 2026

Predsjednik vijeća:

Slavica Garac