Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3552/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Sabine Dugonjić kao predsjednice vijeća, Vedrana Medakovića univ.spec.iur., kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćenik Eduard Geber, odvjetnik u Zagrebu, Boškovićeva 7 B, protiv tuženika Zagrebački holding d.o.o., Podružnica Tržnice Zagreb, Zagreb, Šubićeva 40/V, OIB: 85584865987, kojeg zastupa punomoćenica Željka Pilipović, odvjetnica u Zagrebu, Šoštarićeva 10, radi naknade štete i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3316/2018-58 od 27. ožujka 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 10. veljače 2026.,

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 3316/2018-58 od 27. ožujka 2025. u pobijanom dijelu pod točkama I. i III. izreke, te se predmet u tom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pred drugog suca pojedinca tog suda.

II. O troškovima žalbenog postupka odlučiti će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 43.474,08 €/ 327.562,08 HRK[1] sa zateznim kamatama, tekućim na iznos 26.556,78 € / 200.092,08 HRK od 1. srpnja 2015. a na iznos 16.918,08 €/ 127.470,00 HRK od utuženja 29. lipnja 2018., sve do isplate, te naknadi tužitelju

1 Prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450 koji se primjenjuje na sve iznose iskazane u valuti EUR i HRK;

parnične troškove u iznosu 12.007,50 EUR sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja 27. ožujka 2025. do isplate. Pod točkom II. izreke je odbijen ostatak tužiteljevog zahtjeva za naknadom parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, za zatraženim zateznim kamatama, kao neosnovan, dok je točkom III. izreke odbijen tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova kao neosnovan.

2. Protiv dijela prvostupanjske presude kojom je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos glavnog potraživanja i parnični trošak ( točka I. izreke ) kao i dijelu kojim je odbijen tuženikov zahtjev za naknadom parničnih troškova ( točka III. izreke ) žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. točka 1. do 3. Zakona o parničnom postupku ( „Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 - dalje: ZPP) i prijedlogom drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev a podredno vrati premet na ponovnu odluku prvostupanjskom sudu. Potražuje i trošak žalbenog postupka.

3. Žalba je osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadom štete po osnovi zadržane opreme i namještaja ostalih u objektu tuženika nakon raskida ugovora o zakupu te zahtjev za isplatom iznosa koji tužitelj tvrdi da je tuženik neosnovano stekao naplaćivanjem višeg iznosa od stvarne potrošnje vode i električne energije u objektu koji je bio predmetom zakupa.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti. Međutim, počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju upire žalitelj, a stoga jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati jer nema razloga o odlučnim činjenicama o kojima postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, pri čemu je posljedično i činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno (čl. 355. ZPP-a).

6. Iz provedenog prvostupanjskog postupka proizlazi:

- da su tuženik kao zakupodavac i tuženik kao vlasnik obrta i zakupnik zaključili 20. 02. 2007. [broj ugovora] o zakupu restorana društvene prehrane u objektu tuženika Zagreb, Slavonska avenija bb,

- da je ugovor sklopljen na određeno vrijeme od pet godina ( čl. 13. ugovora ) a tužitelj se osim zakupnine obvezao plaćati i troškove struje, vode i komunalnih naknada prema mjerenju putem kontrolnih mjerila ( čl. 4 ugovora),

- da je predmet zakupa u naravi bio restoran otvorenog tipa s caffe barom prvenstveno namijenjen potrebama društvene prehrane radnika tuženika ( čl. 3. ugovora ) koji je namješten opremom kao dugotrajnom imovinom i namještajem za obavljanje ugostiteljske djelatnosti u vlasništvu tužitelja,

- da su stranke nakon toga u istim ulogama 7. 12. 2012. sklopile Ugovor broj V1488 o zakupu restorana i kioska u objektu Veletržnica tuženika na određeno vrijeme od 1. 1. 2013. do 31. 12. 2013., pri čemu je čl. 1. ugovoreno da tužitelj pored zakupnine plaća i troškove za potrošenu električnu energiju i vodu,

- da su stranke potom 28. 1. 2014. sklopile ugovor broj V1729 o zakupu u objektu tuženika na određeno vrijeme od 1. 1. 2014. do 31. 12. 2018., te je ugovoreno da tužitelj osim zakupnine plaća i troškove potrošene električne energije prema očitanju za potrošnju kwh mjesečno te za potrošnju vode prema očitanju kontrolnog brojila u m3 mjesečno ( čl. 1. ugovora ), dok je čl. 3. navedeno da su stranke suglasne kako će radi namirenja troškova zakupnine i komunalnih usluga, zakupnik izdati bjanko zadužnicu sukladno čl. 215 Ovršnog zakona ( čl. 3 Ugovora),

- da je tuženik s danom 30.06.2015. otkazao ugovor o zakupu broj V1729 zbog neplaćanja zakupnine i ostalih usluga,

- da je tuženik kao ovrhovoditelj podnio protiv tužitelja kao ovršenika prijedlog za ovrhu temeljem kojega je javni bilježnik Marko Jurlina donio rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave posl. br. Ovrv-9041/15 od 9. 11. 2015. radi naplate tražbine u iznosu od 21.951.43 €/165.393,08 kn,

- da je provedenim vještačenjem po vještaku dipl.ing.stroj. DŽ određenim na okolnost tržišne vrijednosti stvari i opreme, vještak temeljem navoda tužbe (točke VIII i IX tužbe ) te priloženog popisa dugotrajne imovine na dan 31. 12. 2008., utvrdio tržišnu vrijednost opreme i stvari u ukupnom iznosu od 26.556.78 €/ 200.092,08 kn,

- da je u postupku provedeno i financijsko vještačenje po vještaku mr.sc. Zrinku Ručeviću na okolnost načina obračuna utrošene električne energije i vode te pitanja da li je tuženik u razdoblju od siječnja 2012. do prosinca 2014. obračunao tužitelju višu potrošnju od stvarne, te je vještak nakon analize materijalne dokumentacije koja je dostavljena u spis izradio dvije varijante mišljenja i to:

a) prvu prema kojoj bi ukupna visina više plaćenih računa za struju i vodu prema 1. inačici izračuna iznosila 33.217,44 HRK / 4.408,80 € od čega bi se iznos od 21.707,52 HRK /2.881,20 € odnosio na više plaćene račune za električnu energiju prema modelu potrošnje kada komitent posjeduje kontrolno brojilo (prema udjelu potrošnje restorana u vlasništvu tužitelja u ukupnoj potrošnji Trafostanice 3) za utuženo razdoblje od lipnja 2013. do (uključeno) svibnja 2015., a iznos od 11.509,92 HRK /1.527,60 € za više plaćene račune za vodu koji su ispostavljeni za cijelu zgradu,

b) drugu varijantu prema kojoj bi ukupna visina više plaćenih računa za struju i vodu iznosila ukupno 127.470,00 HRK /16.918,08 € i koji se temelji na navodima tužitelja i izračunu na osnovu usporedbe prosjeka stvarno izdanih računa od prosinca 2008. do rujna 2011. i od siječnja 2012. do prosinca 2014..

7. Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud utvrđuje osnovanost konačno postavljenog zahtjeva tužitelja u iznosu od 43.474,08 €/ 327.562,08 HRK sa zateznim kamatama, i to u odnosu na zadržanu opremu i namještaj temeljem vještačenja po vještaku strojarske struke u iznosu od 26.556,78 €/ 200.092,08 HRK - pri čemu kamatu na taj iznos dosuđuje od 1. srpnja 2015. polazeći od nespornog otkaza ugovora o zakupu 30. lipnja 2015., dok u odnosu na režijske troškove dosuđuje iznos od 16.918,08 €/ 127.470,00 HRK temeljem provedenog financijskog vještačenja i to prihvaćajući drugu inačicu izračuna vještaka, sa zateznim kamatama od utuženja 29. lipnja 2018., pozivajući se pri tome na odredbe čl. 1045., čl. 1115. i 1119. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO), a u odnosu na kamatu na odredbe čl. 1086. ZOO-a u svezi čl. 29. ZOO-a, pa u cijelosti usvaja tužbeni zahtjev tužitelja te mu dosuđuje naknadu parničnog troška u visini od 12.007,50 € ( točka I. izreke), odbija istoga sa viškom zatraženog troška ( točka II. izreke ) te tuženika sa zahtjevom za naknadu parničnog troška ( točka III. izreke).

8. Tuženik u žalbenim navodima osporava točke I. i III. prvostupanjske presude pri čemu u odnosu na zahtjev po osnovi zadržane opreme ukazuje da sud nije utvrdio o kojoj se opremi radi. Iako tuženik ne spori da je određena oprema tužitelja zadržana u njegovu posjedu, navodi kako nije riječ o opremi koja je vještačena obzirom da je tužitelj 29. 9. 2015. nasilno ušao u prostor koji je bio predmetom zakupa. U odnosu na tu osnovu, tuženik ponavlja da je protiv tužitelja pokrenuo ovrhu radi ne plaćanja zakupnine i naknade za režijske troškove, pa kako tuženik nije podmirio takvo dugovanje, to smatra da je temeljem čl. 72. ZOO ovlašten zadržati stvari do ispunjenja tražbine. Također osporava i stav prvostupanjskog suda o neprihvaćanju dokumentacije dostavljene u prilogu dopisa od 12. 1. 2022. jer je upravo sud izvanraspravnim rješenjem od 21. 4. 2022. naložio tuženiku da dostavi podatke i isprave nužne za financijsko vještačenje, što je isti i učinio.

9. Polazeći od tako iznesenih žalbenih navoda, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio osnovanost tvrdnji i stajališta žalitelja u pogledu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP te posljedično nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, koje povrede su od utjecaja na donošenje pravilne i zakonite odluke u sporu.

10. Naime, tužitelj u konkretnom slučaju zahtjeve temelji na različitim pravnim osnovama i činjenicama. Prvi čini zahtjev za naknadom imovinske štete s osnove vrijednosti stvari ostalih u posjedu tuženika nakon prestanka ugovora o zakupu, a drugi s osnove isplate više obračunatih računa za vodu i električnu energiju koje temelji na institutu stjecanja bez osnove. Pri tome, iako u tužbi iznosi navode u pogledu ulaganja u objekt koji je bio predmetom zakupa, te iako se na takve adaptacije i preinake osvrće i tuženik u sklopu žalbenih navoda, one nisu bile predmetnom tužbenog zahtjeva ( čl. 2. st. 1. ZPP ) što nedvosmisleno potvrđuje i tužitelj podneskom od 24. 1. 2019. ( str. 136 spisa ) kada ukazuje da je takve tvrdnje isticao radi shvaćanja dinamike odnosa između stranaka. Stoga žalbeni navodi istaknuti u smislu ulaganja i adaptacije objekta nisu od utjecaja na predmet postupka.

11. Nadalje, u odnosu na zahtjev za naknadom imovinske štete s osnove vrijednosti stvari ostalih u posjedu tuženika, tužitelj je uz tužbu dostavio popis dugotrajne imovine na dan 31. 12. 2008. koju je potom naveo (točka VIII tužbe), a osim toga je pobrojao i druge pokretnine ( točka IX tužbe), te je prvostupanjski sud proveo dokaz vještačenjem po vještaku dipl.ing.stroj. DŽ koji je napravio izračun isključivo temeljem takvih navoda tužitelja i utvrdio da bi tržišna vrijednost opreme iznosila 26.556.78 €/ 200.092,08 kn, po kojoj vrijednosti je tužitelj postavio zahtjev a prvostupanjski sud usvojio isti.

12. Međutim, drugostupanjski sud nužno primjećuje da je tuženik već u odgovoru na tužbu jasno i nedvosmisleno istaknuo navod da je tužitelj 29. 9. 2015. nasilno provalio u predmetni poslovni prostor te iznio dio opreme za koju tužbom potražuje naknadu štete ( str. 107. spisa). Također, tuženik je uz odgovor na tužbu dostavio i izvješće ( str. 131 spisa ) o događanju oko nasilnog iznošenja inventara iz prostora koji je bio predmetom zakupa pri čemu su navedene i stvari koje su prema procjeni tuženika odnesene od strane tužitelja.

13. Dakle, usprkos činjenici da se u spisu nalazi dokumentacija koja ukazuje na to da se sve pokretnine koje tužitelj navodi u tužbi ne nalaze u posjedu tuženika, prvostupanjski sud se ne osvrće na isto te dosuđuje naknadu cjelokupne štete prema procjeni vještaka sačinjenoj isključivo na temelju tvrdnji tužitelja, slijedom čega je osnovan žalbeni navod tuženika o nepostojanju razloga o odlučnim činjenicama te proturječnosti između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava i samih tih isprava.

14. Uz navedeno, zahtjev za naknadom imovinske štete je u konkretnim okolnostima neizostavno povezan sa drugim zahtjevom ( isplata preplaćenih troškova putem stjecanja bez osnove) jer tuženik u postupku kao i žalbi, ukazuje da je protiv tužitelja kao dužnika pokrenuo ovršni postupak još 2015. i to upravo radi neplaćanja zakupnine i režijskih troškova, pa da posjeduje pravo zadržanja ili retencije u smislu odredbe čl. 72. ZOO. I sam tužitelj u podnesku od 24. 1. 2019. ne poriče navode u pogledu pravomoćnosti rješenja o ovrsi broj Ovrv-9041/15 od 9. 11. 2015..

15. U tom smislu valja ukazati da pravo zadržanja ili retencije ( čl. 72. st. 1. ZOO ) podrazumijeva pravo vjerovnika dospjele tražbine u čijim se rukama nalazi neka dužnikova stvar, da zadrži iste sve dok mu ne bude ispunjena tražbina, dok prema odredbi čl. 75. ZOO vjerovnik koji drži dužnikovu stvar na temelju prava zadržanja ima pravo naplatiti se iz njezine vrijednosti na isti način kao založni vjerovnik, ali je dužan prije nego što pristupi ostvarenju naplate o svojoj namjeri pravodobno obavijestiti dužnika.

16. Smisao i svrha prava zadržanja proizlazi iz zaštite vjerovnika i njegova prava na ispunjenje dospjele tražbine prema dužniku, pri čemu mu se dopušta zadržati stvar dužnika dok mu ovaj ne ispuni dospjelu tražbinu (tako i VSRH u odluci broj Rev- 4063/2019-2 od 28. 3. 2022. ).

17. Stoga, kako je tuženik u postupku ukazao da posjeduje tražbinu prema tužitelju i to u odnosu na isplatu zakupnine ali i komunalnih troškova ( odnosno upravo onog potraživanja koje tužitelj obuhvaća zahtjevom), to je odlučno da li tuženik posjeduje dosjelu tražbinu prema tužitelju i iz koje osnove, obzirom da takva činjenica može ukazivati na osnovanost zahtjeva propisanog odredbom čl. 72. ZOO.

18. Također, kako tužitelj zahtjev za isplatom s plaćenih računa na ime troškova električne energije i vode potražuje temeljem instituta stjecanja bez osnove, za pravilnu ocjenu osnovanosti takvog zahtjev u smislu primjene odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO je nužno utvrditi - kao prvo da li je konkretna imovina tužitelja prešla u imovinu tuženika, a potom da li taj prijelaz ima ili nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda ili druge nadležne vlasti ili zakona.

19. Prvostupanjski sud nije utvrđivao takve odlučne činjenice koje polaze od pitanja da li je tužitelj uopće platio novčane iznose u odnosu na koje traži vraćanje po osnovi stjecanja bez osnove, a tek u slučaju potvrdnog odgovora na to pitanje, da li je riječ o prijelazu koji ima ili nema osnovu u pravnom poslu ( u ovom slučaju ugovoru o zakupu ) ili odluci suda ( koju može predstavljati i pravomoćno rješenje o ovrsi ), pri čemu je odgovor na takva sporna pitanja neizostavno povezan sa tvrdnjom tuženika o postojanju njegove dosjele tražbine upravo i s osnove neplaćenih režijskih troškova. Osim navedenog, tuženik pravilno u žalbi ukazuje i na to da je vještak financijske struke u pogledu pitanja preplaćenih računa dao dva različita izračuna od čega se jedan temelji isključivo na tvrdnjama tužitelja ( i koji je sud prihvatio ) dok je drugi (znatno niži izračun ) sačinjen prema udjelu potrošnje restorana u vlasništvu tužitelja u ukupnoj potrošnji Trafostanice 3, a prvostupanjski sud nije ukazao na razloge neprihvaćanja tog drugo izračuna.

20. Kako su u gore opisanom postupanju prvostupanjskog suda sadržani nedostatci i propusti zbog kojih se presuda ne može ispitati jer ne postoje razlozi o odlučnim činjenicama odnosno postoji proturječnosti između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava i samih tih isprava, to je posljedično i činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno (čl. 355. ZPP-a), pa je na temelju odredbe čl. 369. st. 1. i čl. 370. ZPP presudu valjalo ukinuti u pobijanom dijelu ( točke I. i III. izreke ) i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, time da će se nova glavna rasprava održati pred drugim sucem pojedincem (čl. 371. ZPP).

21. Budući je ukinuta odluka o glavnoj stvari, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima prvostupanjskog postupka o kojima će prvostupanjski sud odlučiti u odluci kojom završava postupak pred tim sudom (čl. 164. st. 4. ZPP).

22. Odluka o troškovima žalbenog postupka ostavljena je za konačnu odluku, sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP ( točka II. izreke ).

23. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će otkloniti povrede na koje je ukazano ovim rješenjem, pri čemu će polazeći od granica postavljenog tužbenog zahtjeva te dokaznih prijedloga stranka, u odnosu na zahtjev za stjecanjem bez osnove, utvrditi da li je imovina tužitelja stvarno prešla u imovinu tuženika ( pri čemu je odlučno da li je tužitelj platio račune po osnovi potrošnje vode i električne energije u periodu koji utužuje ), a tek u slučaju potvrdnog odgovora na to pitanje, da li takav prijelaz imovine ima ili nema osnovu u pravnom poslu ( konkretnom ugovoru o zakupu ) ili odluci suda ( pravomoćnoj odluci kojom je utvrđeno postojanje tražbine ) pri čemu je u odnosu na posljednje nužno utvrditi koja tražbina je obuhvaćena pravomoćnim rješenjem o ovrsi. Takvo utvrđenje je dalje od utjecaja i na tužbeni zahtjev s osnove naknade imovinske štete za pokretnine koje su ostale u posjedu tuženika, pri čemu je za isto odlučno da li tuženik posjeduje dospjelu tražbinu prema tužitelju ( u kojem slučaju može posjedovati pravo zadržanja u smislu čl. 72 ZOO), a tek ukoliko ne posjeduje dospjelu tražbinu ili zbog drugog razloga ne dolazi do primjene odredbe čl. 72. ZOO, nužno je utvrditi koje se pokretnine stvarno i faktično nalaze u posjedu tuženika, pri čemu je relevantna i činjenica da li je tužitelj ulaskom u nekretninu 2015. vratio određene pokretnine i koje, a tek potom treba utvrditi vrijednost tih pokretnina. Polazeći od tako navedenih odlučnih činjenica, prvostupanjski sud će u ponovljenom postupku na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, donijeti pravilnu, dostatno obrazloženu i zakonitu odluku.

U Zagrebu 10. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Sabina Dugonjić