Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4135/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Joka Umićević kao predsjednice vijeća, Ines Kovačević kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i mr.sc. Iris Gović Penić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženice Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupana po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-446/2025-10 od 17. listopada 2025., dana 10. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-446/2025-10 od 17. listopada 2025. u dijelu pod točkom I, II i III izreke.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio sljedeću presudu:

"Utvrđuje se da je ništetna odredba: - iz čl. 7. st. 1. Ugovora o [broj kredita]. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenog dana 24.03.2006. godine između tužitelja i prednika tuženika, potvrđenog dana 10.04.2006.g. po javnom bilježniku Biserki Arambašić iz Osijeka pod br. OU-224/06, u dijelu odredbe koji glasi: “…prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed…“

II. Nalaže se tuženici Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, da tužitelju TR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj],

isplati

iznos

od

555,52

eura

(petstopedesetpeteurapedesetdvacenta) sa zateznom kamatom tekućom od dana 22. travnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi od 14% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženici Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, da tužitelju TR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 490,58 eura (četristodevedeseteurapedesetosamcenti) sa zateznom kamatom tekućom od dana 17. listopada 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj sa preostalim zahtjevom za naknadu troška od 490,60 eura

(četristodevedeseeurašezdesetcenti) s pripadajućim zateznim kamatama, kao neosnovanim."

2. Protiv navedene presude žalbu ulaže tuženik u dijelu pod točkom I, II i III izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava kao i u pogledu odluke o troškovima parničnog postupka predlažući da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu u skladu sa žalbenim navodima tuženika uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku, podredno istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio ovaj sud smatra da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) a na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a pa tako niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju se neosnovano poziva tuženik jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati jer ista sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u samom postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

5. Prvostupanjski sud je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio sve okolnosti koje su relevantne za donošenje pravilne i zakonite odluke te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP-a pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 7. st. 1. Ugovora o [broj kredita], sklopljenog sa prednikom tužene Slavonskom bankom d.d. Osijek, dana 24.03.2006., potvrđenog 10.04.2006. po javnom bilježniku Biserki Arambašić iz Osijeka pod br. OU-224/06, i to u dijelu u kojem je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti banci naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga u visini od 1,50% jednokratno i unaprijed, te posljedično zahtjev za isplatu iznosa koji je po toj osnovi naplaćen s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dana 22.04.2006. pa do isplate.

7. Među strankama nije sporno da su tužitelj i pravni prednik tuženice sklopili Ugovor o [broj kredita] dana 24.03.2006. za iznos od 60.000,00 CHF po srednjem tečaju CHF važećeg na dan korištenja kredita, na razdoblje od 25 godine, radi adaptacije kuće, koji je solemniziran dana 10.04.2006. od strane javnog bilježnika Biserke Arambašić iz Osijeka, pod brojem OU-224/06.

8. Međutim među strankama je sporna osnovanost tužbenog zahtjeva odnosno sporno je da li je odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obavljanje bankarskih usluga u visini od 1,50% sadržana u članku 7. st. 1. Ugovora o kreditu, ništetna, da li je nastupila zastara potraživanja, te da li tužitelj ima status potrošača.

9. Prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenice:

-da iz iskaza tužitelja u bitnome proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu zaključio kao fizička osoba radi adaptacije obiteljske kuće u kojoj i danas živi sa obitelji, nije bio vlasnik tvrtke, niti obrta, te se u banci u kojoj je imao već otvoren račun se raspitivao o kreditnim uvjetima i tom prilikom mu nitko u banci nije rekao da ukoliko bude dizao kredit, da će morati plaćati bilo kakvu naknadu, a u banci nije bilo nikakvih vidljivo istaknutih tarifa, niti odluka o naplatama naknada, pa nije znao da će tu naknadu naplatiti, da mu je bio uručen u banci unaprijed sačinjen Ugovor o kreditu, koji je pročitao prije potpisivanja, ali budući je po zanimanju stolar, nije shvatio sve ugovorne odredbe, a pogotovo ne odredbu o ulaznoj naknadi, niti bi znao izračunati taj iznos,niti je imao mogućnost pregovarati o ugovornim odredbama, te su mu u banci rekli ako ne pristane na neku ugovornu odredbu, da može otići se raspitati o kreditnim uvjetima kod neke druge banke odnosno da mu je ugovor ponuđen po principu "uzmi ili ostavi",

-da iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je isti sastavljen od strane prednika tuženike prema unificiranom obrascu, da iz čl. 7. st. 1. Ugovora, proizlazi da je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed te da je Ugovor sklopio tužitelj kao fizička osoba radi adaptacije nekretnine,

-da iz dopisa tužene od 6.08.2024. (list 21. spisa) proizlazi da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva (ulazna naknada) za predmetni Ugovor o kreditu naplaćena dana 21.04.2006. prilikom korištenja kredita u iznosu od 4.185,53 HRK/ 555,52 EUR.

10. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da ovdje tužitelju nije bilo uopće objašnjeno a niti su vođeni pregovori u pogledu naknade za obradu kredita već se radi o uvjetima koje je odredio tuženik a tužitelj je imao mogućnost ili to prihvatiti ili ostaviti a pri tome tuženik ove navode nije u bitnome osporio niti je sudu predložio dokaze na okolnost pojedinačnog pregovaranja kao i pojašnjenja o kakvoj se naknadi za obradu kredita točno radi, stoga pravilno sud zaključuje da je takva odredba protivna čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03).

11. Naime, sukladno odredbi čl. 81. ZZP/03, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade dok tuženik ne samo da nije navedeno dokazao već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje da isplati jednokratnu naknadu za obradu kredita od 1,50% pa je stoga takva odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je takva odredba čl. 7 st. 1. Ugovora o kreditu nepoštena odredba u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03, te ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.

12. Naime, tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, niti je mogao saznati o kojem iznosu se točno radi, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja , jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje: ZOO) a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka odnosno prosječnog potrošača s jedne strane i urednog savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada govorimo o profesionalnoj djelatnosti u smislu odredbe čl. 10. ZOO-a stoga su žalbeni navodi tuženika u tom pravcu neosnovani stoga su žalbeni prigovori tuženika u cijelosti neosnovani.

13. Ovdje valja naglasiti da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

14. Suprotno žalbenim navodima tužene, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare pozivajući se na pravo shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

15. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV- 47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teči od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovani.

16. Prema tome ovdje se radi o restitucijskom zahtjevu kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnosti ugovora odnosno ugovorne odredbe pa stoga zastarni rok teče od kada je ta ništetnost ustanovljena.

17. Također u pogledu tijeka zakonske zatezne kamate, sud prvog stupnja pravilno utvrđuje sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a da je ovdje tuženik nesavjestan stjecatelj stoga kamata teče od dana plaćanja predmetne naknade odnosno od 22. travnja 2006. a s obzirom da je tužitelj dana 21. travnja 2006. platio naknadu u iznosu od 4.185,53 HRK / 552,52 EUR.

18. Žalbeni prigovor tuženika u pogledu priznatog troška tužitelju za pristup na ročište za objavu presude nije osnovan jer stranka ima pravo i na taj trošak ukoliko njen odvjetnik pristupi na sud na ročište za objavu presude po Tbr. 9. t. 3.Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23) pa se stoga taj trošak na temelju odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a smatra opravdanim a iz stanja spisa proizlazi da je punomoćnik tužitelja pristupio na ročište za objavu presude koje je održano 17. listopada 2025. (list 71 spisa).

19. Također nije osnovan niti žalbeni prigovor da je tuženik na ročištu za glavnu raspravu na kojoj je zaključena glavna rasprava dostavio troškovnik jer iz stanja spisa jasno proizlazi da tuženik nije pristupio na ročište 6. listopada 2025. na kojem je zaključena glavna rasprava niti je predao troškovnik na predmetnoj raspravi.

20. Nadalje ovdje valja naglasiti da sud u smislu odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a je odlučio o trošku parničnog postupka tužitelja a s obzirom da je tuženik u cijelosti izgubio parnicu.

21. Slijedom navedenog na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

22. Tuženiku nije priznat trošak ovog žalbenog postupka jer isti nije uspio u ovom žalbenom postupku (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Zagrebu 10. veljače 2006.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević