Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4287/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Ksenije Jakovčević, kao predsjednice vijeća, Lidije Bošnjaković, kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Jadranke Matić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnik Goran Gašparon, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika PORSCHE MOBILITI d.o.o., Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB: 36514183925, koga zastupa punomoćnik Tomislav Bulić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Stefanović & Vrdelja, odvjetnici, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-3295/2021-27 od 30. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 10. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-3295/2021-27 od 30. srpnja 2024.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 2. točka 9.2 dodatka Ugovora o kreditu od 22. siječnja 2014. sklopljenog između tužitelja i tuženika, a koja glasi:

"9. Očuvanje vrijednosti/promjenjivosti visine plaćanja korisnika kredita

9.2. "Kamatna stopa je promjenjiva i zavisna od visine tromjesečnog LIBOR-a za CHF kao referentne kamatne stope…."

U točki II nalaže se tuženiku da isplati tužitelju na ime ništetne odredbe o kamatnoj stopi iznos od 712,91 eura sa zakonskim zateznim kamatama dok se u točki III utvrđuje da su ništetne odredbe čl. II Ugovora o kreditu i čl. III povezano s čl. 5.1 Uvjeta Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem su iskazane u valuti CHF, a koje glase:

"II Iznos kredita

….kunska protuvrijednost iznosa od 34.498,07 CHF prema prodajnom tečaju za devize Reiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja. III Kamatna stopa / visina i broj mjesečnih obroka kredita / trajanje ugovora / troškovi 5.1. plaćanje

Sve novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavaju se plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, za CHF, vrijedećem na dan plaćanja".

U točki IV nalaže se tuženiku da isplati tužitelju na ime nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 5.040,53 eura sa zakonskim zateznim kamatama.

U točki V nalaže se tuženiku da isplati tužitelju na ime parničnog troška iznos od 2.136,36 eura, sa zakonskom zateznom kamatom.

2. Citiranu presudu u cijelosti žalbom pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i zbog odluke o troškovima postupka. Predlaže, preinačiti pobijanu presudu i rješenje, podredno isto ukinuti i vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu uz naknadu troška parničnog postupka i troška sastava žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Ispitujući presudu suda prvog stupnja kao i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tuženik. Presuda i rješenje sadrže jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika.

5. Nije sporno da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 00224 i Sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini i Dodatak Ugovoru o kreditu broj 00224 od 22. siječnja 2014. kojim je tuženik kao kreditor stavio tužitelju na raspolaganje iznos od 34.498,07 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za devize RBA d.d. za CHF na dan plaćanja kredita na rok otplate od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima. Na dan sklapanja Ugovora ugovorena promjenjiva kamatna stopa je tada iznosila 6% godišnje.

6. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika u kojima ističe da sud prvog stupnja ne obrazlaže status tužitelja kao potrošača prema odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 79/07 i 125/07- dalje: ZZP/07, obzirom da tuženik tijekom ranije provedenog prvostupanjskog postupka nije osporavao status potrošača tužitelja već je ovom statusu prvi puta prigovorio u ovoj žalbi, a što je u ovom dijelu postupka nedopušteno obzirom na sadržaj odredbe čl. 352. ZPP, pa posljedično tome nije ni bilo potrebno posebno obrazlagati takav status tužiteljice, sve imajući pri tome u vidu da prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u svojoj odluci poslovni broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. teret dokaza da tužitelji nisu potrošači je na tuženiku, a ne tužitelju, pa je posljedično tome tuženik u ovom postupku na te okolnosti trebao predlagati određene dokaze temeljem kojih bi bilo moguće utvrditi da tužiteljica nema status potrošača u smislu navedene zakonske odredbe, radi čega je i iz ovog razloga žalbu tuženika, u ovom dijelu, valjalo ocijeniti neosnovnom.

7. Suprotno žalbenim navodima tuženika, nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s obzirom na to da je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima su stranke temeljile svoje zahtjeve i prigovore, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama (članak 7. i 8. ZPP), pravilno utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva, a za što je ovom sudu dao u svemu vrlo jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni tuženik u svojoj žalbi.

8. U ovom postupku, suprotno žalbenim navodima tuženika, kao žalitelja, niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

9. Predmet ovog spora, u ovom dijelu postupka, je zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržanih u citiranom Ugovoru o kreditu i tuženika, kao kreditora i posljedično tome njezin zahtjev za isplatu iznosa od 712,91 eura na ime više plaćenog s osnove ništetne odredbe o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa od 5.040,53 eura na ime više plaćenog s osnove ništetne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli, sve to sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i sve to po pravilima o stjecanju bez osnove, smatrajući da je te iznose tuženik stekao bez osnove budući je u utuženom razdoblju, ove novčane iznos od tužitelja naplatio temeljem ovih ništetnih ugovornih odredbi, utemeljen na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018) te presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-2 od 3. rujna 2019.

10. Sporno je, jesu li ove ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorenoj valutnoj klauzuli ništetne i posljedično tome ima li tužiteljica osnovano pravo od tuženika zahtijevati isplatu navedenih novčanih iznosa koje je tuženik od nje naplatio temeljem takvih ništetnih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove (članak 1111. i članak 1115. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO). Sporna je i osnovanost tuženikova prigovora zastare.

11. Odlučujući o ovim spornim pitanjima i posljedično tome osnovanosti zahtjeva tužitelja sud prvog stupnja je nakon ocjene provedenih dokaza (članak 8. ZPP), kao osnovan prihvatio takav zahtjev zaključujući, u bitnome, da se u konkretnom slučaju ne mogu temeljem odredbe članka 502.c ZPP izravno primijeniti pravna shvaćanja o ništetnosti ovih ugovornih odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli koja proizlaze iz navedenih shvaćanja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske na koje se u tužbi poziva tužiteljica obzirom da tuženik nije bio stranka predmetnih kolektivnih sporova. Međutim, smatra da su te odredba o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, 46/07, 79/07,125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 – dalje: ZZP/03) budući u navedenom ugovoru nije sadržan precizan način obračunavanja mjesečnih anuiteta u valuti CHF, te njihove naplate u kunskoj protuvrijednosti, nisu određeni nikakvi egzaktni i jasno definirani parametri, a niti se o njenom sadržaju pregovaralo, a niti je na sadržaj te odredbe tužitelj mogao utjecati, što tuženik tijekom postupka nije ni tvrdio, pa se u konkretnom slučaju radilo o unaprijed formuliranom ugovoru, odnosno tipskom ugovoru, posljedično čemu teret dokaza da je sadržaj i značaj te ugovorne odredbe tužitelju bio poznat je na tuženiku, koji nije dokazao suprotno, pa posljedično tome sud prvog stupnja zaključuje da su te ugovorne odredba ništetne u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP/03 budući su one, kao takve uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, koji niti je bio dovoljno stručan da u trenutku sklapanja ugovora o kreditu shvati značenje navedenih ugovornih odredbi, a niti je tuženik objasnio uvjete pod kojima može doći do promjene kamatne stope odnosno promjene tečaja valute. Pri tome, za potrebe takvog utvrđenja sud prvog stupnja je proveo i test poštenja spornih ugovornih odredaba, koji se sastoji od dva dijela koja moraju kumulativno biti zadovoljena da bi se neka ugovorna odredba proglasila nepoštenim i to od procjene uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i uzrokuju li takve ugovorne odredbe znatnu neravnotežu „suprotno načelu savjesnosti i poštenja“ i tek za slučaj ako su oba ova uvjeta poštenja zadovoljena određena ugovorna odredba se može utvrditi nepoštenom i stoga ništetnom, a što je slučaj i u ovom konkretnom predmetu.

11.1. Posljedično tome, pravilno je utvrđenje da na temelju odredbe članka 1115. u vezi odredbe članka 1111. ZOO tužitelju pripada pravo na zahtijevanu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove - razlike koju je tuženiku isplatila na temelju takvih ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorenoj valutnoj klauzuli sadržanih u navedenom ugovoru pri čemu je kao neosnovan odbio i tuženikov prigovor zastare.

12. Ovakva pravna shvaćanja suda prvog stupnja i posljedično tome primjenu materijalnog prava prihvaća i ovaj sud drugog stupnja jer je za to sud prvog stupnja dao ovom sudu dovoljno jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni tuženik, kao žalitelj svojom žalbom.

13. Na temelju odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom stavka 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok prema stavku 4. istoga članka ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

14. Odredbom članka 87. stavak 2. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a stavkom 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

15. Cijeneći sadržaj navedenih zakonskih odredbi i činjenična utvrđenja suda prvog stupnja (članak 8. ZPP) posebno ona koja proizlaze iz sadržaja navedenog ugovora i ona utemeljena na iskazu samog tužitelja , da u predmetnom ugovoru nije bio sadržan precizan način obračunavanja mjesečnih anuiteta u valuti CHF, te njihove naplate u kunskoj protuvrijednosti, da nisu bili određeni nikakvi egzaktni i jasno definirani parametri, a niti se o sadržaju navedene ugovorne odredbe pregovaralo, niti je na njen sadržaj tužiteljica mogla utjecati (što tuženik tijekom postupka nije ni tvrdio), a radilo se o unaprijed formuliranom ugovoru (tipskom ugovoru) na čiji sadržaj tužitelj, kao slabija ugovorna strana nije mogla utjecati, a niti je značaj tih ugovornih odredbi tužiteljici bio poznat, i po pravnom shvaćanju ovog suda drugog stupnja, sud prvog stupnja je pravilno zaključio da su navedene ugovorne odredbe nepoštena u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03 i posljedično tome sukladno odredbi članka 87. stavak 1. ZZP/03 ništetne, radi čega je žalbu žalitelja i u ovom dijelu valjalo ocijeniti neosnovanom.

15.1. Pri tome valja imati na umu i odredbu članka 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, odnosno odredbu članka 5. Direktive prema kojoj u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, a što iz prethodno navedenih razloga nije bilo slučaj, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja.

16. Posljedično tome, sud prvog stupnja je pravilnom primjenom odredbe članka 323. stavka 1. u vezi odredbe članka 1111. i članka 1115. ZOO pravilno odlučio i o zahtjevu tužiteljice za isplatu navedenih novčanih iznosa, pravilno zaključujući da je temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora sklopljenog između stranaka u postupku, tuženik nepoštenom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorenoj valutnoj klauzuli od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti, upravo u presuđenim novčanim iznosima i da je posljedično tome te iznose sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa dužan platiti tužitelju a za što je ovom sudu dao u svemu vrlo jasne i prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni tuženik, kao žalitelj svojom žalbom.

16.1. Pri tome je sud prvog stupnja, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, pravilno zaključio da je u konkretnom slučaju tuženik nepošten stjecatelj i da je, kao takav na ovaj primljeni iznos stečen bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja (članak 1115. ZOO), a kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud jer je već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorenoj valutnoj klauzuli nepoštene i posljedično tome ništetne i da mu sve ono što temeljem tako ugovorenih odredbe bude primio ne pripada, pa je žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

17. Žalba tuženika, kao žalitelja nije osnovana niti u dijelu u kojem ustraje na prigovoru zastare jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost ovih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorenoj valutnoj klauzuli ustanovljena tek u ovoj parnici, to sud prvog stupnja pravilno zaključuje da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara ove tužiteljičin novčane tražbine, pa je posljedično tome žalba tuženika neosnovana i u ovom dijelu.

18. Suprotno žalbenim navodima oba žalitelja, sud prvog stupnja je uz pravilnu primjenu odredbe članka 154. stavak 1. u vezi odredbe članka 155. stavak 1. ZPP i sve u vezi odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23 – dalje: Odvjetnička tarifa) pravilno primijenio materijalno pravo i kada je odlučio o troškovima postupka, a za što je ovom sudu dao jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nisu uspjeli umanjiti niti žalitelji u svojim žalbama, pa je posljedično tome žalbe oba žalitelja valjalo, kao neosnovane odbiti i u ovom dijelu.

19. Slijedom navedenog, kako je sud prvog stupnja na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i kako pri tome nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, kao niti one na koje je u žalbi ukazivao tuženik, valjalo je žalbe oba žalitelja, kao neosnovane odbiti i na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP presuditi kao u izreci ove presude.

20. Odluka o troškovima žalbe tuženika temelji se na odredbi 154. st. 1. ZPP-a.

U Zagrebu, 10. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Jakovčević