Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-59/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Matić, predsjednice vijeća, Ksenije Jakovčević, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Lidije Bošnjaković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Branku Kobašu, odvjetniku iz Osijeka protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, zastupanog po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P- 1146/2024-15 od 4. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj 10. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika, kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-1146/2024-15 od 4. prosinca 2025. pod stavkom I, II, III, IV i V izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom odredba iz čl.12.4. Ugovora o kreditu broj: [broj kredita], sklopljenog dana 18. lipnja 2007., između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 20. lipnja 2007., po javnom bilježniku Borisu Godžirovu iz Našica pod poslovnim brojem OV-9813/07, u dijelu odredbe koji glasi: "Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % (slovima: jedan posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna."(stavak I izreke). Naloženo je tuženiku na ime naplaćene naknade za obradu kredita isplati tužitelju iznos od 164,21 Eur sa zakonskom zateznom kamatom od dana 28. lipnja 2007. pa do isplate (stavak II izreke). Utvrđeno je da je ništetna odredba iz čl. 10. navedenog Ugovora o u dijelu odredbe koji glasi: "U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate." (stavak III izreke). Naloženo je tuženiku da tužitelju na ime naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita isplati iznos od 85,62 Eur sa zakonskom zateznom kamatom od 21. rujna 2013. do isplate (stavak IV izreke) te je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 291,37 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate(stavak V izreke) te je u preostalom dijelu zahtjev za naknadu parničnog troška odbijen (stavak VI izreke).

2. Protiv navedene presude pod stavkom I, II, III, IV i V izreke žali se tuženik iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22.,155/23. - dalje: ZPP) te predlaže žalbu usvojiti uz naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

3. Žalba nije osnovana.

4. Sud prvog stupnja odlučio je kao pod stavkom I. i III. izreke prvostupanjske presude pozivom na odredbe sadržane u čl. 81. st. 1. do 4. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03. - dalje: ZZP) te čl. 3., čl. 4., čl. 7. i čl. 8. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. - dalje: ZOO) uz, u bitnom obrazloženje, da se radi o ugovoru koju je unaprijed sastavio tuženik, na sadržaj kojeg tužitelj nije imao nikakvog utjecaja, niti mu je omogućeno pregovaranje o sadržaju spornih odredbi, uz što da su sporne ugovorne odredbe općenite jer iz njih tužitelj nije mogao razumjeti ni koji će troškovi tuženika biti podmireni iznosom od tzv. ulazne naknade, a niti je znao kako će se izračunati visina tzv. izlazne naknade i zbog čega, slijedom čega je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja te je sklapanje ugovora koji sadrži predmetne odredbe dovelo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana slijedom čega su iste ništetne. Zbog toga osnovanim ocjenjuje i zahtjev tužitelja za isplatu pozivom na čl. 323. st. 1. i 2., čl. 1111., čl. 1115. i čl. 29. st. 2. ZOO-a, pri tome neosnovanim ocjenjujući prigovor zastare.

5. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja sastavio je presudu u skladu s odredbama ZPP-a i za svoje uvjerenje dao je jasne i razumljive razloge, koji imaju podlogu u izvedenim dokazima. Stoga u donošenju iste nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju žalbom upire tuženik, a nisu počinjene ni druge bitne povrede odredaba parničnog postupka, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a).

6. Sud prvog stupnja raspravio je sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te je na osnovi izvedenih dokaza, predloženih po parničnim strankama i njihovom ocjenom (čl. 8. ZPP-a), pravilno utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva na koje je pravilno primijenio odredbe materijalnog prava. Zbog toga nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao niti pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 355. i čl. 356. ZPP-a).

7. Nadalje, s o obzirom da iz provedenih dokaza proizlazi:

- da o sadržaju i opsegu ugovorenog tuženik s tužiteljem nije pregovarao,

- da je tužitelju na potpis ponuđen unaprijed sastavljeni ugovor koji je sadržavao sporne odredbe,

- da na sadržaj i utjecaj istih na svoju obvezu tužitelj nije mogao ni na koji način utjecati,

- da spornim odredbama nije pojašnjeno kako je tuženik došao do postotka prema kojem se određuje naknada za obradu kredita i što se njome stvarno pokriva, te je - i određivanje naknade za prijevremenu obradu kredita tuženik vezao uz svoju jednostranu odluku ne pojašnjavajući kako će i zašto biti određen iznos te naknade ako dođe do prijevremene otplate kredita, to je, i po shvaćanju ovog suda ovog suda, ponašanje tuženika prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bilo protivno načeli savjesnosti i poštenja te je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, jer je bez ikakvog obrazloženja teret plaćanja naknada u cijelosti prebačen na tužitelja.

8. Naime, prema odredbi čl. 86. st. 1. ZZP/03, koji se primjenjuje na ovaj spor s obzirom na vrijeme zaključenja ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba st. 2. istoga članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, posebno ako je riječ na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

9. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredbe o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašli iz ugovora, a u čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

10. Sud EU je u predmetu C-224/19 tumačio čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, tj. bonae fidei, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Tako izražava shvaćanje u presudi od 16. srpnja 2020. u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19 (u predmetima naplate naknada za obradu kredita - naknade za otvaranje) da čl. 2., čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "glavni predmet ugovora" trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samo bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Stoga proizlazi da ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita ne ulazi pod pojam "ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene" te se na istu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti.

11. Dakle, Sud Europske unije je svojim presudama potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni.

12. Prema tome, dužnost je tuženika kao financijske institucije bila taksativno navesti što sve čini trošak obrade kredita, a ne samo naplatiti naknadu u postotku od odobrenog iznosa kredita prema kojem ključu su veće naknade naplaćivane od korisnika kredita kojima su odobreni veći iznosi kredita za što nema ekonomskog opravdanja to je potpuno netransparentna protučinidba za plaćenu naknadu,

13. U pogledu navedenoga Vrhovni sud Republike Hrvatske donio je u odluci Rev 673/2023 od 13. veljače 2024. sljedeći zaključak: Ocjenu o tome je li odredba potrošačkog ugovora kojom se ugovara naknada za obradu kredita, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP, sud ne može temeljiti isključivo na tome da je riječ o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je prilikom provođenja testa nepoštenosti, sud dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi s odredbom čl. 83. i 85. ZZP.

14. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetnih ulaznih ugovornih naknada, čl. 1021. ZOO propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe ZOO proizlazilo bi da je tuženik bio ovlašten od tužiteljice naplatiti temeljem zaključenog Ugovora o kreditu samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, a ne i sporne ulazne naknade.

15. Kako je tijekom postupka utvrđeno da se o spornoj odredbi Ugovora o kreditu nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije imao mogućnost utjecati na sadržaj tih ugovornih odredbi, a Ugovor o kreditu je bio unaprijed pripremljen od strane tuženika i da tužitelju kao korisniku kredita ugovorna odredba o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva iako gramatički jasna kao općenita nije bila razumljiva jer njome nije pojašnjeno kako je tuženik došao do postotka prema kojem se određuje naknada za obradu kredita i što se njome stvarno pokriva odnosno razumjeti koji će troškovi tuženika biti podmireni iznosom od tzv. ulazne naknade iz čl. 12.4. Ugovora, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, a posljedično i ništetna. Naime, sporna ugovorena naknada je očito uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, osobito što je tuženik nakon isplate kredita umanjenog za iznos predmetne naknade obračunavao tužitelju ugovorne kamate na cijeli iznos odobrenog kredita, pa se takva sporna odredbe Ugovora ukazuje nepoštenom prema tužitelju kao korisniku kreditu i podređenoj ugovornoj strani u odnosu na tuženika. a o istoj nije bilo mogućnosti pregovaranja.

16. Naime, imajući na umu propisano čl. 81. i čl. 82. ZZP/03, proizlazi kako su predmetne ugovorne odredbe sadržane u čl. 12.4. i čl. 10. Ugovora o kreditu nepoštene, a time i ništetne, jer tužitelju nije na jasan i razumljiv način objašnjeno na što se odnose troškovi obrade kredita i kako će i zašto biti izračunata naknada za prijevremenu otplatu kredita, a niti koja je ekonomska svrha plaćanja istih. Iz toga dalje proizlazi zaključak da je tuženik, uz to što je sam sastavio ugovornu odredbu o plaćanju jednokratnih troškova obrade kredita i prijevremene otplate, koji je sklopljen kao formulirani standardni ugovor trgovca na tipskom obrascu, temeljem tih ugovornih odredbi, isključivo svojom (jednostranom) odlukom odredio visinu naknade, pri čemu tužitelj nije na to mogao ni na koji način utjecati, niti se o spornim odredbama pregovaralo. Zbog takvog je postupanja prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, tuženik postupio nepošteno i nepošten je stjecatelj primljene naknade za trošak obrade kredita.

17. Uz to ispravno je sud prvog stupnja ocijenio i da predmetna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Ovo jer tuženik nije dokazao koju je to konkretno uslugu / troškove tužitelj plaćanjem naknada za obradu kredita i za prijevremenu obradu u iznosu od 1.237,22 kn / 164,21 EUR[1] dana 27. lipnja 2007. podmirio.

18. Pravilnost zaključka o ništetnosti odredbe sadržane u čl. 10. predmetnog ugovora nije dovedena u dvojbu navodima žalbe koje je u skladu s pravnim shvaćanjem sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanog 5. studenog 2020. (zaključak pod toč. 8) da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.

19. Odredbama čl. 1024. st. 2. i 3. ZOO propisano je da tužitelj kao korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje s tim da je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, a dužan je naknaditi štetu ako ju je tuženik odnosno njegov prednik kao kredita pretrpio. Odredbom čl. 1024. st. 4. ZOO propisano je kako u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Ujedno je općom odredbom o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza iz čl. 25. st. 1. i 3. ZOO propisano kako dužnik novčane obveze može tu obvezu ispuniti prije roka, u kojem slučaju ima pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze samo ako je na to ovlašten ugorom ili to proizlazi iz običaja. Odredba čl. 1024. st. 3. ZOO predviđa, dakle, dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

20. Međutim, tuženik ne navodi u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita niti na što se odnosi visina tih troškova. Tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita, dakle na naknadu objektivno nastalih troškova, ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate. Pri tom je bez utjecaja pozivanje tuženika na načelo dispozitivnosti i s tim u vezi da je takva naknada slobodno ugovorena među strankama budući da se takva ugovorna odredba, ako je ništetna, ne može ugovarati.

21. Na žalbene navode da naknada za prijevremenu otplatu kredita nije naplaćena tužitelju valja odgovoriti da su u cijelosti neosnovani jer iz stanja spisa proizlazi da da je tužitelj prijevremenu otplatu kredita izvršio dana 20. rujna 2013., kojom prilikom je tuženik tužitelju istoga dana 20. rujna 2013., naplatio naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 645,07 kn / 85,62 EUR, a što je suprotno žalbenim navodima, vidljivo na str. 4. financijskog dokumenta tuženika naziva "Knjigovodstvena kartica" pod kontom 1240070301. Pored toga što tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to opravdane i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita nije dokazao niti na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate preostalog dijela kredita, to je opravdano za zaključiti da naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita predstavlja nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja otplate tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata ili izmakle dobiti. Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi čl. 1024. st. 4. ZOO i nepoštena, radi se o ništetnoj odredbi. Budući da spornom odredbom nije povrijeđen samo interes jedne ugovorne strane odnosno tužitelja kao potrošača već i javni interes zbog povrede kogentne pravne norme iz čl. 1024. st. 4. ZOO, ne radi se o zabrani manjeg značaja.

22. Nadalje, prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

23. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO). Ništetnost potječe od tuženika i tuženik je taj koji je unaprijed sastavio sporne odredbe Ugovora o kreditu sa unaprijed pripremljenim sadržajem slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te je u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO dužan vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

24. Tuženik stoga neosnovano osporava tijek zatezne kamate jer odredba čl. 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih naplata od strane tuženika kao nesavjesnog stjecatelja, s obzirom da visina zahtjeva između stranaka nije bila sporna.

25. Neosnovani su i navodi žalbe o zastari utuženog potraživanja u svezi kojeg prigovora je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela broj Su- IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnih ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle u vrijeme donošenja pobijane prvostupanjske presude tužbeni zahtjev tužitelja nije zastario, jer zastarni rok, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, još nije ni počeo teći.

26. Budući da ovaj sud drugog stupnja na pravilnu primjenu materijalnog prava, kada se radi o odluci o troškovima postupka, više ne pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP) zakonitost odluke suda prvog stupnja u tom dijelu općenitim žalbenim navodima nije dovedena u sumnju.

27. Zbog navedenog je prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod stavkom I, II, III, IV i V izreke potvrđena na temelju čl. 368. st. 1. ZPP.

28. Trošak žalbe tuženiku nije priznat jer sa žalbom nije uspio (čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 10. veljače 2026.

Predsjednik vijeća:

Jadranka Matić