Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4248/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Lidiji Bošnjaković, kao sucu pojedincu, pravnoj stvari tužiteljice TK iz [adresa], zastupane po Jadranki Čuljak - Duvnjak, odvjetnici iz Osijeka, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupani po Odvjetničkom društvu Kallay & Partneri d.o.o., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Osijeku posl. br. P- 798/2020-11 od 13. studenog 2025., dana 10. veljače 2026.,

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Osijeku posl. br. P-798/2020-11 od 13. studenog 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti.

2. Protiv navedenog rješenja se žali tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj:53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08-57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22- dalje: ZPP). Predlaže pobijano rješenje preinačiti sukladno žalbenim navodima, podredno ukinuti i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak, uz naknadu troška žalbenog postupka.

3. Žalba je neosnovana.

4. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer pobijano rješenje sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, a nema niti drugih nedostataka zbog kojih se ne bi moglo ispitati.

5. Pazeći po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st 2. ZPP na ostale bitne procesne povrede iz čl. 354. st. 2. ZPP utvrđeno je da donošenjem pobijanog rješenja nije počinjena nijedna od tih procesnih povreda.

6. Odbijanjem prigovora mjesne nenadležnosti sud prvog stupnja je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

7. Tuženik je u odgovoru na tužbu istakao prigovor mjesne nenadležnosti budući da su parnične stranke odredbom čl. 13. Ugovora o [broj kredita], ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta kreditora, odnosno tuženika smatrajući da je ugovorna je mjesna nadležnost, stvarno nadležnog suda u [adresa].

8. Sud prvog stupnja, polazeći od utvrđenja da je odredbom čl. 13. Ugovora ugovorena nadležnost suda u mjestu kreditora da se radi o odredbi koje je sastavljena na unaprijed formuliranom sadržaju o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te tužitelj nije imao nikakav utjecaj na njen sadržaj, zaključuje da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništava (čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača- "Narodne novine", broj: 96/03; dalje ZZP), radi čega je i sporazum o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu banke tj. tuženika ništetan.

9. Dalje, sud prvog stupnja zaključuje da se u konkretnom slučaju za donošenje odluke o prigovoru mjesne nenadležnosti suda ne primjenjuje ništavan sporazum o mjesnoj nadležnosti sklopljen između stranaka već dolazi do primjene odredba čl. 59. ZPP, budući da iz Ugovora o kreditu i ostale priložene dokumentacije proizlazi da je podružnica tuženika u [adresa] vodila i vodi sve poslove u vezi sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu.

10. Stoga odbija tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti i odlučuje kao u izreci.

11. Odluka suda prvog stupnja pravilna je i zakonita, pa ju prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

12. Odredbom je čl. 70. st. 1. ZPP propisano, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan, dok je st. 3. istog članka propisano da taj sporazum važi samo ako je sastavljen u pismenom obliku i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji proistječu iz određenog pravnog odnosa.

13. Sporazum o mjesnoj nadležnosti iz predmetnog Ugovora o kreditu prema kojem je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta Kreditora, a to je Općinski građanski sud u Zagrebu je jasna i razumljiva, a u skladu je s odredbom čl. 70. ZPP.

14. Međutim, prema ocjeni ovog suda, sklapanjem sporazuma o mjesnoj nadležnosti suda u [adresa] otežava se pravo tužitelja kao potrošača ostvariti svoja prava iz ugovora pred sudom ili drugim nadležnim tijelom.

15. Odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu (čl. 81. st. 1. ZZP) koja je sročena od strane tuženika sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu svog sjedišta, te time ostvari pogodnost i bitno smanji troškove, da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj, a ona (suprotno načelu savjesnosti i poštenja) uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, kako je to pravilno ocijenio i sud prvog stupnja.

16. Naime, tužitelj, čije je prebivalište u [adresa] a gdje se i nalazi poslovnica tuženika u povodu čije djelatnosti je nastao predmet ovoga spora, te koji je za ovaj predmet uzeo punomoćnika za zastupanje čija je pisarnica sa sjedištem u [adresa] za koje područje je nadležan Općinski sud u Osijeku , cijeneći udaljenost od prebivališta tužitelja do Općinskog građanskog suda u Zagrebu kao suda ugovorene nadležnosti i potrebu ulaganja dodatnog vremena, očito je da bi financijski trošak, utrošak vremena i način dolaska/putovanja na sud u [adresa] mogli utjecati na tužiteljevu inicijativu za vođenje ove parnice, odnosno odvratiti ga od ostvarivanja svojih prava iz ugovora pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno od njegovog prava na pristup sudu, koji je zajamčen čl. 6.1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10).

17. U tom se smislu, ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti može smatrati nepoštenom odredbom ugovora, kako to pravilno zaključuje sud prvog stupnja, pozivajući se na odredbu čl. 81. st. 1. ZZP.

18. U odnosu na sudsku praksu na koju se pozvao tuženik u žalbi a koja podupire njegova pravna shvaćanja treba reći da je u sudskoj praksi općeprihvaćeno stajalište koje je izraženo u ovoj odluci. S tim u vezi valja navesti da je na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 5. studenog 2020. prihvaćen zaključak (broj 11) po kojemu je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke o kojoj se nije posebno pregovaralo ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znanu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti u svakom pojedinom slučaju.

19. Stoga suprotni žalbeni navodi tuženika nisu osnovani.

20. Kako je prorogacijska klauzula ništetna, mjesno nadležan mogao bi biti (i) sud nadležan prema prebivalištu tužitelja te je riječ o izbornoj (elektivnoj) mjesnoj nadležnosti sukladno čl. 19. l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2009., na koju zakonsku odredbu upućuje i tužitelj u podnesku od 25. veljače 2022.

21. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Gr 1-143/19 (odluka od 11. prosinca 2019.) zauzeo je pravno shvaćanje prema kojem je za spor u svezi s Ugovorom o kreditu u smislu odredbe čl. 19. l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju 2009. mjesno nadležan sud prebivališta potrošača, a koja odredba se primjenjuje neovisno o tome kad je nastao Ugovor o kreditu, već ovisno o tome kad je postupak pokrenut pred sudom.

22. Na navode žalbe kojima žalitelj upire na retroaktivnu primjenu odredbe čl. 49 ZZp-a valja reći kako je i odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Nar. nov. broj 96/03., dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.), time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Identične odredbe sadrži i čl. 49. ZZP/14, koji je na snazi u vrijeme donošenja prvostupanjske odluke, a ovaj Zakon usklađen je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (nastavno: Direktiva).

23. Zbog navedenih razloga, sukladno odredbi čl. 380. toč. 2. ZPP, odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

24. Tuženik nije uspio sa žalbom pa mu ne pripadaju troškovi žalbenog postupka (čl. 154. st. 1. ZPP u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 10. veljače 2026.

Sutkinja:

Lidija Bošnjaković