Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-627/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Ksenije Jakovčević, predsjednice vijeća, Jadranke Matić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Lidije Bošnjaković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Vinka Brundula Tadić, odvjetnica u Donjoj Stubici, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Marko Kallay, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Kallay & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 5551/2021-32 od 21. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj 10. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5551/2021-32 od 21. studenog 2024. u dijelu pod točkama I., III. i IV. izreke u cijelosti te pod točkom V. izreke za iznos od 1.962,58 eura s pripadajućim kamatama.

II. Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5551/2021-32 od 21. studenog 2024. pod točkom II. izreke u cijelosti i u dijelu pod točkom V. izreke preko iznosa od 1.962,58 eura i sudi:

1. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja EF iz [adresa] u dijelu kojim zahtjeva naložiti tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69 da mu plati 710,53 eura sa zateznim kamatama koje teku na iznos od:

- 5,39 EUR od 16. studenoga 2007. do isplate,

- 5,39 EUR od 20. prosinca 2007. do isplate,

- 5,39 EUR od 16. siječnja 2008. do isplate,

- 5,39 EUR od 21. veljače 2008. do isplate,

- 5,39 EUR od 14. ožujka 2008. do isplate,

- 5,39 EUR od 17. travnja 2008. do isplate,

- 8,15 EUR od 21. svibnja 2008. do isplate,

- 8,15 EUR od 16. lipnja 2008. do isplate,

- 8,15 EUR od 15. srpnja 2008. do isplate,

- 8,15 EUR od 14. kolovoza 2008. do isplate,

- 8,15 EUR od 15. rujna 2008. do isplate,

- 8,15 EUR od 17. listopada 2008. do isplate,

- 8,15 EUR od 12. studenoga 2008. do isplate,

- 8,15 EUR od 16. prosinca 2008. do isplate,

- 8,15 EUR od 30. siječnja 2009. do isplate,

- 8,15 EUR od 12. veljače 2009. do isplate,

- 12,46 EUR od 26. ožujka 2009. do isplate,

- 12,46 EUR od 17. travnja 2009. do isplate,

- 12,46 EUR od 13. svibnja 2009. do isplate,

- 12,46 EUR od 15. lipnja 2009. do isplate,

- 12,46 EUR od 14. srpnja 2009. do isplate,

- 12,46 EUR od 14. kolovoza 2009. do isplate,

- 12,46 EUR od 14. rujna 2009. do isplate,

- 12,46 EUR od 15. listopada 2009. do isplate,

- 12,46 EUR od 11. studenoga 2009. do isplate,

- 12,46 EUR od 21. prosinca 2009. do isplate,

- 12,46 EUR od 14. siječnja 2010. do isplate,

- 12,46 EUR od 23. veljače 2010. do isplate,

- 12,46 EUR od 11. ožujka 2010. do isplate,

- 12,46 EUR od 23. travnja 2010. do isplate,

- 12,46 EUR od 19. svibnja 2010. do isplate,

- 12,46 EUR od 17. lipnja 2010. do isplate,

- 12,46 EUR od 23. srpnja 2010. do isplate,

- 12,46 EUR od 30. kolovoza 2010. do isplate,

- 12,46 EUR od 29. rujna 2010. do isplate,

- 12,46 EUR od 28. listopada 2010. do isplate,

- 12,46 EUR od 30. studenoga 2010. do isplate,

- 12,46 EUR od 24. prosinca 2010. do isplate,

- 12,46 EUR od 20. siječnja 2011. do isplate,

- 12,46 EUR od 18. veljače 2011. do isplate,

- 12,46 EUR od 30. ožujka 2011. do isplate,

- 12,46 EUR od 2. svibnja 2011. do isplate,

- 12,46 EUR od 31. svibnja 2011. do isplate,

- 12,46 EUR od 30. lipnja 2011. do isplate,

- 11,92 EUR od 28. srpnja 2011. do isplate,

- 11,92 EUR od 29. kolovoza 2011. do isplate,

- 11,92 EUR od 28. rujna 2011. do isplate,

- 10,53 EUR od 24. listopada 2011. do isplate,

- 10,53 EUR od 28. studenoga 2011. do isplate,

- 10,53 EUR od 23. prosinca 2011. do isplate,

- 10,53 EUR od 19. siječnja 2012. do isplate,

- 10,53 EUR od 21. veljače 2012. do isplate,

- 10,53 EUR od 30. ožujka 2012. do isplate,

- 10,53 EUR od 19. travnja 2012. do isplate,

- 10,53 EUR od 30. svibnja 2012. do isplate,

- 10,53 EUR od 28. lipnja 2012. do isplate,

- 10,53 EUR od 30. srpnja 2012. do isplate,

- 10,53 EUR od 20. kolovoza 2012. do isplate,

- 10,53 EUR od 12. rujna 2012. do isplate,

- 10,53 EUR od 29. listopada 2012. do isplate i

- 74,94 EUR od 21. studenoga 2012. do isplate, sve po stopi kako je određena izrekom prvostupanjske odluke.

2. Odbija se zahtjev tužitelja EF iz [adresa] za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 763,22 eura sa zateznim kamatama tekućim od 21. studenoga 2024. do isplate kao neosnovan.

III. Nalaže se tužitelju EF iz [adresa] da tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69 naknadi trošak žalbe u iznosu od 54,62 eura u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom odredba sadržana u čl. 2. točka 1. Ugovora o kreditu, broj [broj kredita] sklopljenog između stranaka 11. svibnja 2006., koji je potvrđen po javnoj bilježnici Zdravki Bišćanin-Pešut, pod brojem OU-143/2006 dana 02. lipnja 2006. (dalje: Ugovor o kreditu) u dijelu kojim je ugovoreno: „…u skladu s Odlukom o Kamatnim stopama Kreditora.“ (točka I. izreke), naloženo je tuženiku platiti tužitelju 710,53 eura sa zateznima kamatama tekućim na pojedine iznose glavnice od ukupno navedenog na način kako je pobliže određeno izrekom te presude (točka II. izreke), utvrđena je ništetnom i bez pravnog učinka odredba sadržana u čl. 7. točka 1. tog Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: „…u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća.“ (točka III. izreke), naloženo je tuženiku platiti tužitelju 2.530,22 eura sa zateznima kamatama tekućim na pojedine iznose glavnice od ukupno navedenog na način kako je pobliže određeno izrekom te presude (točka IV. izreke) i naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.725,80 eura sa zateznim kamatama tekućim od 21. studenog 2024. do ispate (točka V. izreke).

2. Protiv te presude žali se tuženik pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP). Predlaže da žalbeni sud preinači prvostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan i da mu shodno tome prizna i troškove parničnog postupka ili da ukine prvostupanjsku presudu i da predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a zahtjeva i naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je tužbeni zahtjev kojim tužitelj zahtjeva utvrditi da su ništente odredbe sadržane u čl. 2. točka 1. i čl. 7. točka 1. prethodno navedenog Ugovora o kreditu, u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na temelju jednostrane odluke banke, kao i u dijelu kojim je švicarski franak (dalje: CHF) ugovoren kao valuta uz koju je vezana glavnica kredita i u vezi s tim zahtjev za isplatu iznosa navedenog u izreci s pripadajućim kamatama, kao i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

5. Sud prvog stupnja je prihvatio tužbeni uz obrazloženje:

- da su stranke sklopile Ugovor o kreditu i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, na iznos od 22.373,49 CHF u kunskoj protuvrijednosti, uz promjenjivu godišnju kamatnu stopu, koja je na dan zaključenja ugovora iznosila 5,20%,

- da su odredbe sadržane u čl. 2. točka 1. i čl. 7. točka 1. predmetnog Ugovora djelomično ništetne jer da su u odlukama Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., zauzeta pravna shvaćanja o takvim odredbama kojima je sud vezan (čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača, Nar. nov. broj 41/14., 110/15., 14/19., dalje: ZZP/14) u kojima je rečeno,

- da je ništetno ugovaranje redovne kamatna stope na način da je ista tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku da tužena promjeni ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača,

- da je ništetno ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio protivno tada važećim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima,

- a da iz provedenih dokaza proizlazi da u ni u konkretnom slučaju stranke nisu pregovarale o ovim spornim odredbama, da tužitelj nije upoznat na jasan način s posljedicama ugovaranja istih kako glede promjene kamatnih stopa tako i glede valute obveze, niti je bio upoznat s parametrima o kojima je ovisila promjena kamatne stope i nije mu ponuđeno sklapanje aneksa ugovora,

- slijedom čega je tuženik kao kreditor postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, što za sobom povlači ništetnost spornog dijela navedenih ugovornih odredbi u smislu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Nar. nov. broj 96/03., dalje: ZZP) te čl. 322. i čl. 324. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. , dalje: ZOO),

- a što osnovanim čini zahtjev tužitelja za isplatu po osnovi predmetnih ništetnih odredbi u smislu čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a u iznosima navedenim pod točkama II. i IV. izreke pobijane presude,

- jer se radi o zahtjevima za isplatu koji su podneseni unutar zastarnog roka.

6. Ispitujući pravilnost te odluke ovaj je sud ocijenio da u postupku pred sudom prvog stupnja nisu počinjene povrede iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti u skladu s čl. 365. st. 2. toga Zakona, a pobijana odluka nema niti nedostataka zbog kojih ju se ne bi moglo ispitati u smislu čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a.

7. Neosnovano se navodima žalbe ukazuje i na žalbeni razlog iz čl. 353. st. 1. točka 2. ZPP-a i u vezi s njim na povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a, a tuženik djelomično neosnovano pobija i pravilnost primjene prava.

7.a Stoga valja reći da je točno da je sud odbio prijedlog tuženika da se od nadležnih tijela zatraži podatak je li tužitelj u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora s tuženikom objekt financiranja iz ugovora o kreditu unio u imovinu društva/ obrta. Međutim, kako tuženik nije priložio niti jedan dokaz iz kojeg bi proizlazilo da je tužitelj u vrijeme kada su mu isplaćena sredstva po predmetnom Ugovoru o kreditu uopće bio obrtnik ili imao neko trgovačko društvo, a to su podaci koje je tuženik svakako mogao utvrditi na temelju javno objavljenih podataka u registrima, to nije bilo mjesta niti provođenju dokaza na koji se ukazuje žalbom. Slijedom toga, neosnovano se navodima žalbe ukazuje na postojanje povrede iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a, ali i u vezi s čl. 220. st. 2. tog Zakona.

7.b Također, suprotno navodima žalbe, iz obrazloženje pobijane odluke jasno proizlaze odlučne činjenice, koje je sud utvrdio na temelju dokaza koji su provedeni, te ni u tom smislu nije osnovano isticanje povrede iz č. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP- a.

8. Suprotno paušalnim navodima žalbe pobijana odluka sadrži obrazloženje napisano u skladu s čl. 338. st. 4. ZPP-a pa ni u ovom smislu nije osnovano isticanje postojanje povrede iz čl. 354. st. 1. toga Zakona.

9. Dalje valja reći da je valutna klauzula zaštitna klauzula koja ima svrhu osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije. Međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, već je kao zaštitna klauzula, koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća. Dakle, ista je sastavni dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja. Stoga nije dovoljno da su odredbe samo gramatički razumljive, već sadržaj odredbe i ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne i prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora. Ovo jer je pravodobna informacija, pružena prije sklapanja ugovora, za potrošača od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio, što je sve u konkretnom slučaju izostalo.

10. Pri tome nije sporno da je ugovaranje valutne klauzule, pa i u odnosu na CHF, samo po sebi dopušteno u smislu čl. 22. st.1. ZOO-a, budući je riječ o odredbi koja je dispozitivne naravi. No, iz sadržaja predmetne ugovorne odredbe koja sadrži valutnu klauzulu, proizlazi da je pri izračunavanju mjesečnog anuiteta kredita, tužitelj kao korisnik kredita bio taj koji je u cijelosti snosio rizik promjene tečaja, što prema prosudbi ovog suda ipak nije odraz čl. 22. st.1. ZOO-a. Slijedom toga sud je u takvoj situaciji imao ovlaštenje ocijeniti i utvrditi radi li se ili ne o odredbama koje za posljedicu imaju neravnotežu između prava i obveza stanaka i ta dužnost i pravo suda nisu protivni niti shvaćanjima iz odluka Europskog suda C 81/19 i C 243/20. U konačnici na taj se način izjasnio i Ustavni sud RH u svojoj odluci poslovni broj U-I- 392/2011 od 13. prosinca 2016. (i drugim naknadno donesenim odlukama) rekavši, u bitnome, da je čl. 22. ZOO-a po svojoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obije ugovorne strane određenog pravnog posla.

11. Slijedom toga je, jer i u konkretnom slučaju sporni Ugovor sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužitelja kao korisnika kredita, i po ocjeni ovog suda nedvojbeno da takva odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka i to na štetu tužitelja kao potrošača i korisnika kredita, to posljedično tome, takva ugovorna odredba ne može biti odraz dispozitivnog čl. 22. st.1. ZOO-a.

12. Nadalje, odredba o promjeni kamatne stope je, u konkretnom slučaju, ugovorna odredba ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena. Time takva odredba uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer dovodi do toga da tuženik kao vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a da tužitelj kao dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. To stoga jer razlozi za promjenljivost kamatne stope nisu razvidni potrošaču prilikom sklapanja ugovora, niti mu omogućuju da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita. Ugovorna kamata kao naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, mora biti određena, odnosno odrediva, što je u konkretnom slučaju također izostalo.

13. Slijedom iznijetoga, spornim ugovornim formulacijama o valuti obveze i promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik nije udovoljio zahtjevima transparentnosti, jer obveza transparentnosti se ne može ograničiti isključivo na razumljivost odredbi na formalnoj i jezičnoj razini. Naprotiv, prilikom ocjene nepoštenosti ugovornih odredbi najodlučnije je postupanje kreditora, dakle konkretno tuženika kao pružatelja usluga koje je moralo biti takovo da je tužitelju kao potrošaču moralo biti jasno i razumljivo što za njega nosi sklapanje određenog potrošačkog ugovora, što nije tako u konkretnom slučaju, sve uzevši u obzir formulacije ugovornih odredbi i način na koji je uopće kredit odobren o čemu je tužitelj detaljno i iskazivao, a za suprotno tuženik nije ponudio dokaze.

14. Žalitelju valja odgovoriti i da sama svrha ugovora (kupnja automobila) i činjenica da u spis nije dostavljen niti jedan dokaz da nije kupljen za osobne potrebe tužitelja, govori u prilog utvrđenju suda prvog stupnja da je tužitelj potrošač.

15. Djelomično osnovano, međutim, žalbom tuženik osporava pravilnost odluke suda prvoga stupnja vezano uz prigovor zastare. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju Vrhovnog sud Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela br. Su- IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 (članak 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. To znači da kada ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača da tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

15.1. Stoga, kako je presuda po tužbi radi zaštite kolektivnih interesa u odnosu na valutnu klauzulu postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a u o odnosu na promjenjivu kamatnu stopu 13. lipnja 2014., a tužba je u ovom predmetu podnesena je 30. lipnja 2021., osnovano žalitelj ustraje na prigovoru zastare (čl. 225. ZOO) u odnosu na zahtjev za isplatu po osnovi djelomično ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, ali ne i u odnosu na isplatu po osnovi djelomično ništetene odredbe o valuti obveze.

16. Slijedom svega navedenog pravilno je sud zaključio da se radi o ništetnim odredbama, sadržajno ukazujući na odredbe sadržane u čl. 81. i čl. 87. st. 1. ZZP-a i pravilno je odlučio kada je prihvatio zahtjeva za isplatu na temelju djelomično ništetne odredbe o valuti obveze pa je u tom dijelu presuda potvrđena na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a, kao i u dijelu. Međutim, zbog pogrešnog stava o zastari sud je djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo glede zahtjeva za isplatu po osnovi ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, slijedom čega je, u tom dijelu, odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske odluke na temelju čl. 373. točka 3. ZPP- a.

17. U odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka valja reći da je ovaj sud vodio računa o shvaćanju iz odluke Suda Europske unije u predmetu C-244/19, u kojem je presuda donesena 16. srpnja 2020., u kojoj je na postavljeno prethodno pitanje, između ostaloga, odgovoreno da: „čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L95, str. 29.) (SL posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15, svezak 12, str. 24.), načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivnom 93/13.“

17.1. Dakle, presuda C-244/19 utvrđuje da nacionalna pravila o troškovima ne smiju onemogućiti ili pretjerano otežati ostvarivanje prava potrošača zajamčenih Direktivom 93/13 nalaganjem plaćanja znatnih troškova banci, samo zato što je dio potrošačeva novčanog zahtjeva odbijen (npr. zbog zastare), što bi potrošača odvratilo od traženja sudske zaštite, iako je uspio dokazati ništetnost ugovornih odredbi. To znači da je u situaciji kada banka, kao u ovom slučaju, djelomično uspije zbog zastare zahtijeva za isplatu, potrebno zahtjev za naknadu troškova sagledati kroz ovo shvaćanje, ali ne znači da je u svakom slučaju zahtjev potrošača za naknadu troškova parničnog postupka potrebno bez iznimke prihvatiti u cijelosti, neovisno od konačnog uspjeha.

18. Imajući na umu rečeno valja reći da je donošenjem predmetne odluke uspjeh stranaka u ovom je postupku izmijenjen na način da uspjeh tužitelja u postupku iznosi 86%, a tuženika 14% (tužitelj je 100% uspio sa zahtjevom za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 2. st. 1. Ugovor o kreditu i 100% sa zahtjevom za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 2. st. 1. Ugovor o kreditu te 78% sa zahtjevom za isplatu ili ukupno 278% čime se dijeljenjem s 3 dolazi do uspjeha od 93%, koji kada se prebije s uspjehom tuženika od 7%, daje konačni uspjeh tužitelja od 86%, a tuženika 14%), što znači da u skladu s propisani čl. 154. st. 2. ZPP-a konačni uspeh tužitelja iznos 72% (86%-14%=72%).

18.1. Time i nadalje postoji obveza tuženika da tužitelju naknadi trošak, a ne obrnuto, ali ne više u iznosu od dosuđenih 2.725,80 eura, nego 72% tog iznosa, što daje iznos od 1.962,58 eura, odnosno 763,33 eura manje od iznosa koji je bio suđen prvostupanjskom odlukom.

19. Ovaj sud je stava da taj manji iznos troška koji tužitelju pripada (posebno jer je tužitelj znao za dovoljno dug rok zastare – 5 godina i imao je dovoljno vremena za pravovremeno podnošenje tužbe) nakon preinake prvostupanjske odluke nema odvraćajući utjecaj o kojem se govori u odluci C-244/19. Ovo jer je i unatoč tome tužitelj uspio u velikom dijelu i za to će mu biti plaćen trošak parničnog postupka razmjerno njegovom uspjehu, pri čemu on neće tuženiku platiti ništa.

19.1. Slijedom toga ovaj sud smatra da je primjenom čl. 154. st. 2. u vezi s čl. 166. st. 2. ZPP-a bilo potrebno odlučiti kao pod točkom I. i II.2. izreke ove presude (čl. 380. točka 2. i 3. ZPP-a) jer je i dosuđivanjem ovog manjeg iznos troškova parničnog postupka ispunjena svrha ovog postupka i u svakom je smislu postignuta pravična ravnoteža glede prava i obveza stranaka, pri čemu tužitelj kao potrošač nije oštećen niti je na ikoji način povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje.

20. Tuženiku je trošak žalbe priznat razmjerno uspjehu sa žalbom (14%) u iznosu navedenom u izreci ove odluke (čl. 166. st. 2. ZPP-a u vezi s čl. 154. st. 2. tog Zakona i Tbr. 10/1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, Nar. nov. broj 138/23., 107/25.).

U Zagrebu 10. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Jakovčević