REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-3631/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Renate Šantek članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice NB, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Ivan Močić, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika DB, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Ante Kukoč, odvjetnik u Splitu, radi isplate i naknade štete, odlučujući o prijedlogu tužiteljice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici, poslovni broj Gž-1178/2023-2 od 6. lipnja 2024. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-1453/2019 od 6. lipnja 2023., u sjednici održanoj 10. veljače 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije se odbija u dijelu koji se odnosi na naznačena pravna pitanja.

II. Prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije se odbacuje u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici, poslovni broj Gž-1178/2023-2 od 6. lipnja 2024. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-1453/2019 od 6. lipnja 2023. Prijedlog je podnesen zbog pravnih pitanja za koja podnositeljica navodi da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, i to zbog odstupanja od prakse revizijskog suda (ukazano na odluke broj Revr-91/13 od 16. srpnja 2014., Revr-898/2014 od 16. lipnja 2015. i Rev-2166/10 od 2. veljače 2011.), a i zbog tvrdnji o povredi temeljnih ljudskih prava na pravično suđenje, jednakosti svih pred zakonom i prava na žalbu kao zasebne osnove za dopuštenje revizije.

2. Pitanja koja je tužiteljica naznačila u prijedlogu glase:

1) Radi li se o tumačenju ugovora protivnom članku 319. Zakona o obveznim odnosima kada sud utvrđuje da kupoprodajna cijena nije isplaćena, a u ugovoru o kupoprodaji (članak 3.) stoji da se kupoprodajna cijena isplaćuje trenutkom potpisa ugovora te je isti ugovor potpisan od strane kupca i prodavatelja;

2) Jesu li pogrešno primijenjena pravila o teretu dokazivanja (članak 221.a Zakona o parničnom postupku) kada sud utvrđuje da nije dokazano da bi prodavatelj primio kupoprodajnu cijenu, a u ugovoru o kupoprodaji (članak 3.) stoji da se kupoprodajna cijena isplaćuje trenutkom potpisa ugovora te je isti ugovor potpisan od strane kupca i prodavatelja?

3. Tuženik nije odgovorio na prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije.

4. Postupajući u skladu s odredbama članka 385.a i članka 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP), revizijski sud ocjenjuje da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i stoga ne opravdavaju dopuštenje revizije, jednako kao što nisu učinjene vjerojatnima ni povrede temeljnih ljudskih prava na koje predlagateljica ukazuje.

5. Tužiteljica je predmetnom tužbom zatražila isplatu iznosa od 48.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po osnovi povrata kupoprodajne cijene ½ dijela stana, odnosno 1/8 dijela čest. zem. [katastarska čestica] Z. U. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], za koji iznos je tvrdila da ga je isplatila tuženiku kao prodavatelju na temelju Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 27. travnja 2017. Također je zatražila i isplatu iznosa od 2.400,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti za kojeg tvrdi da ga je platila po osnovi poreza na promet nekretnina po naprijed navedenom Ugovoru.

5.1. Tužbeni je zahtjev odbijen nakon što je u postupku utvrđeno da je spomenuti Ugovor o kupoprodaji nekretnine utvrđen ništetnim zbog toga što je tuženik, kao psihički bolesnik u vrijeme sklapanja Ugovora bio neubrojiv pri čemu je Ugovor sklopio zbog podložnosti sugestibilnom utjecaju tužiteljice. Na odluku o neosnovanosti tužbenog zahtjeva utjecala je i ocjena da, neovisno o sadržaju članka 3. predmetnog Ugovora o kupoprodaji prema kojem „tužiteljica kao kupac isplaćuje tuženiku kao prodavatelju tu kupoprodajnu cijenu trenutkom potpisa Ugovora“, tužiteljica nije dokazala da je tuženiku isplatila kupoprodajnu cijenu. To stoga što je utvrđeno da Ugovor nije potpisala u odvjetničkom uredu u kojem je Ugovor sastavljen i predan strankama uz pojašnjenje njegova sadržaja, a nije dostavila dokaz da ju je platila ni nakon toga. Osim toga, u postupku je utvrđeno da tužiteljica po predmetnom Ugovoru o kupoprodaji nekretnina nije platila porez na promet nekretnina.

6. Naznačena pitanja, prema ocjeni revizijskog suda, nemaju potrebno obilježje važnosti zbog toga što razlozi na temelju kojih je zatraženo dopuštenje revizije u smislu odredbe članka 385.a stavka 1. ZPP ne ukazuju da je u podudarnim činjeničnim i pravnim okolnostima nekoj stranci pružena pravna zaštita koja bi tužiteljici odbijanjem tužbenog zahtjeva u ovom postupku bila uskraćena, pa da bi dopuštenjem revizije mogla biti ostvarena javna funkcija revizije koja se ogleda u osiguranju jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

7. Tužiteljica naznačenim pitanjima, a i tvrdnjama o povredi temeljnih ljudskih prava, u bitnom, ustraje u osporavanju pravilnosti ocjene u postupku izvedenih dokaza. S tim u vezi valja kazati da sloboda sudova da ocjenjuju dokaze, u smislu odredbi članka 8. i članka 220. ZPP, izvire iz načela slobodne ocjene dokaza, i očituje se u slobodi od zakonskih pravila koja ograničavaju utvrđivanje istine, ali ne i od onih koja tome pridonose. Drugim riječima, sud kod ocjenjivanja dokaza nije vezan za pravila o dokaznoj snazi izvedenih dokaznih sredstava, ali jest vezan pravilima iskustva, psihologije i znanosti općenito, a svakako i zakonitostima logike. Odlučujuća osnova za utvrđivanje istine su osobni dojam suca, njegovo poznavanje životnih zbivanja, njegova iskustva u ljudskoj zajednici i njegovo poznavanje ljudi, što znači njegove intelektualne i perceptivne sposobnosti te životno iskustvo. Upravo su na toj osnovi sudovi u obvezi svoju ocjenu dokaza obrazložiti na način koji omogućuje otkrivanje istine prema najvišim mogućim spoznajnim standardima i objektivno spriječiti sumnju u pravilnost danih razloga. Pritom valja istaći da sama okolnost što pojedini rezultati dokazivanja govore u prilog predlagateljice ne upućuje nužno na nepravilnost ocjene dokaza jer je bit slobodne ocjene dokaza da se u svakom pojedinom slučaju ocjenjuje i više međusobno proturječnih dokaznih sredstava i da im se ocijeni pripadajuća dokazna snaga kroz uvjerljive, razborite, relevantne, ozbiljne i dostatne razloge koje su nižestupanjski sudovi upravo i dali. U tom smislu sudovi su postupili u skladu, a ne suprotno, praksi revizijskog suda na koju tužiteljica ukazuje kao razloge zbog kojih bi joj reviziju valjalo dopustiti.

8. Utoliko najviši sud ocjenjuje da u okolnostima konkretnog slučaja nisu ostvarene pretpostavke iz članka 385.a stavka 1. ZPP za dopuštenje revizije, pa je prijedlog tužiteljice u odnosu na naznačena pravna pitanja valjalo odbiti na temelju odredbe članka 389.b stavaka 1. i 2. ZPP i odlučiti kao u točki I. izreke.

9. Prema ocjeni revizijskog suda, tužiteljica navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinila vjerojatnim ni da su joj tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka povrijeđena temeljna ljudska prava na pravično suđenje, kao ni pravo na jednakost svih pred zakonom, pravo na žalbu, a ni pravo na mirno uživanje imovine zajamčena člankom 6., člankom 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17) i člankom 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju te člankom 29. stavkom 1., člankom 14. i člankom 48. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 2/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14).

10. Naime, odredba članka 6. stavka 1. EKLJP i članka 29. stavka 1. Ustava RH sadrže određena procesna jamstva, a revizijski sud ocjenjuje da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima svakoj stranci bilo omogućeno izjasniti se o navodima protivne stranke, iznositi činjenice i predlagati dokaze te na taj način ravnopravno sudjelovati u postupku. Iz priloženih nižestupanjskih odluka je razvidno da su sudovi u svojim odlukama odgovorili na sve odlučne navode tužiteljice, ali je drugo pitanje što tužiteljica s odgovorima sudova nije zadovoljna. U tom smislu sadržaj prijedloga ni njegovi prilozi na upućuju na zaključak da tužiteljica nije imala pravično suđenje.

10.1. Isto se odnosi i na tvrdnje o povredi prava na jednakost pred zakonom, kao i na mirno uživanje imovine jer, s obzirom na sve naprijed navedeno, nema osnove za sumnju u vjerojatnost povrede ovih prava zato što sadržaj prijedloga i njegovih priloga ne ukazuje da je tužiteljica po bilo kojoj osnovi pobijanom presudom stavljena u neravnopravan položaj u odnosu na bilo koji drugi pravni subjekt. Nadalje, drugostupanjska odluka ne predstavlja miješanje u ovo pravo tužiteljice jer se predmetni postupak odnosi na jedan od tipičnih građanskopravnih sporova između privatnih osoba pri čemu drugostupanjska odluka na koju se odnosi prijedlog nije očigledno nezakonita, arbitrarna niti očito nerazumna. Dapače, prema ocjeni revizijskog suda, razlozi koje su dali nižestupanjski sudovi za odbijanje zahtjeva tužiteljice, zadovoljavaju kriterije relevantnosti i dostatnosti jer je iz pobijane presude vidljivo, i to na pravno logičan i konzistentan način, koje su točno činjenice utvrđene u postupku i koje je pravo dovelo baš do takvih odluka. Ti razlozi upućuju na to da sudovi u konkretnom slučaju nisu dali svoje ocjene na nerazuman način, da nisu učinili neku drugu očitu pogrešku u prosudbi, pogrešno procijenili postojanje nekog važnog čimbenika ili pak propustili razmotriti sve relevantne čimbenike odnosno propustili uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno mjerodavni za donošenje odluke, a pri tome nisu zanemarili dokaze koje su sudu prezentirale stranke. Drugim riječima, razlozi navedeni u obrazloženju odluke obuhvatili su sve važne aspekte konkretnog slučaja koju su bili od utjecaja na konačnu odluku.

11. Stoga ni po ovoj osnovi nisu ostvarene pretpostavke za intervenciju najvišeg suda u smislu odredbe članka 385.a stavka 2. noveliranog ZPP koje bi bile razlog za dopuštenje revizije, pa je na temelju odredbe članka 389.a stavaka 4. i 5. ZPP odlučeno kao u točki II. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 10. veljače 2026.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil