REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-653/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Darka Milkovića, mr. sc. Senije Ledić i Renate Šantek članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Marko Bujić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koga zastupa punomoćnica Marija Radelja, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi broj Gž-430/2025-3 od 6. studenoga 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-452/2024-8 od 20. ožujka 2025., u sjednici održanoj 10. veljače 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Odbija se prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na naznačena pravna pitanja.

II. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1.1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi broj Gž-430/2025-3 od 6. studenoga 2025. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-452/2024-8 od 20. ožujka 2025. postavljajući pitanja koja smatra važnima za rješenje spora, ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava u sudskoj praksi, a koja glase:

„1. Od kada nastaje obveza plaćanja zateznih kamata na iznos stečenog bez osnove kao posljedice utvrđene ništetnosti dijela ugovorne odredbe potrošačkog ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita sadržane u ugovoru o kreditu denominiranom u CHF/denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u CHF?

2. Protivi li se članku 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003) (članku 96. Zakona o zaštiti potrošača(„Narodne novine“ broj 79/2007), odluka suda kojom je odredba ugovora sklopljenog između potrošača i trgovca (u konkretnom slučaju odredba o naknadi za obradu kredita) utvrđena nepoštenom, odnosno ništetnom, samo na temelju utvrđenja da se o ugovaranju iste nije posebno pregovaralo, bez da je sud utvrdio uzrokuje li ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača?

3. Je li odredba potrošačkog ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju odredba o naknadi za slučaj prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita) jasna, razumljiva i lako uočljiva u smislu članka 84. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003) (članka 99. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007), ukoliko iz provedenog dokaznog postupka pred nižestupanjskim sudovima proizlazi da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu znao procijeniti ekonomske i pravne posljedice ugovaranja navedene odredbe? Odnosno Je li počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku u slučaju kada nižestupanjski sud utvrdi da j e odredba potrošačkog ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju odredba o naknadi za slučaj prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita) nejasna i nerazumljiva, ukoliko iz provedenog dokaznog postupka pred nižestupanjskim sudovima proizlazi kako je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu znao procijeniti ekonomske i pravne posljedice ugovaranje navedene odredbe?

4. Je li kreditor u obvezi i detaljno navesti prirodu usluge koju, za slučaj prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita, korisnik kredita plaća kreditoru sukladno poslovnoj politici kreditora?

5. Je li odredba ugovora o kreditu, kojom se za slučaj prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita ugovora naknada koju korisnik kredita plaća banci sukladno poslovnoj politici kreditora, protivna ili sukladno odredbi čl. 1024. i čl. 453. st. 3. Zakona o obveznim odnosima?

odnosno

Ima li kreditor pravo na naknadu štete u smislu odredbe čl. 1024. st. 3. Zakona o obveznim odnosima u slučaju kad se o zakonom propisanoj obvezi korisnika kredita nije posebno pregovaralo prije sklapanja ugovora o kreditu ili ako ugovor o kreditu u odredbi o naknadi za slučaj prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita ne sadrži izričitu pravnu formulaciju iz čl. 1024. Zakona o obveznim odnosnima nego unaprijed formuliranu odredbu o naknadi koja se obračunava sukladno poslovnoj politici kreditora?

6. Je li tuženik (kreditoru), u postupku u predmetu kojeg je utvrđenje ništetnosti odredbe potrošačkog ugovora o kreditu denominiranog u CHF/denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to odredbe o naknadi za prijevremenu konačnu otplatu kredita, onemogućeno raspravljanje u smislu čl. 354.s t. 2. toč. 6 Zakona o parničnom postupku kada je tijekom postupka odbijen s dokaznim prijedlogom financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na okolnost nastanka i visine štete koja nastaje tuženiku (kreditoru) prilikom prijevremene otplate kredita od strane potrošača za koju je tuženik tvrdio da mu je nastala uslijed prijevremene otplate kredita)?“.

1.2. Kao razloge zbog kojih pitanja smatra važnima za odluku o sporu, osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu, predlagatelj se pozvao na niz odluka drugostupanjskih sudova (Županijskog suda u Puli broj Gž-460/2022 od 9. svibnja 2022., Gž-311/2018 od 3. rujna 2018., Županijskog suda u Puli broj Gž-311/2018 od 3. rujna 2018., odluke VSRH Rev-112/2018 od 9. ožujka 2022. i brojne druge).

1.3. Tuženik je naveo i da mu je zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno temeljno pravo zajamčeno Ustavom, sadržano i Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda - pravo na pravično suđenje (čl. 29. Ustava Republike Hrvatske - „Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 - dalje: Ustav).

2. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.

3. Ovaj sud je ocijenio da u prijedlogu za dopuštenje revizije nije riječ o važnim pravnim pitanjima u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP).

4. Naime, predmet spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o prijevremenoj otplati kredita i isplata plaćenog s osnove ništetne ugovorne odredbe, a u odnosu na prijevremenu otplatu kredita postoji ujednačena sudska praksa da je ugovaranje takve naknade suprotno kogentnoj normi i to odredbi čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO), a i ranijom odredbom čl. 1068. ZOO/91 koje shvaćanje je izraženo u odlukama ovog revizijskog suda (Rev-112/18-2, Rev-43/22-2, Rev- 909/22- 2, Rev-965/21, Rev-715/2024 i druge).

4.1. Dodatno treba predlagatelju odgovoriti da u odnosu na prvo naznačeno pravno pitanje prema odredbi čl. 1115. ZOO nepošteni stjecatelj bez osnove mora vratiti plodove i platiti zatezne kamate od dana stjecanja, a tuženiku se ukazuje i na pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odlukama U-III-5475/2021 od 30. lipnja 2022., U-III-4613/2021 od 30. lipnja 2022. i U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022., prema kojem s obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost (nepoštenost) ugovorne odredbe zbog povrede načela savjesnosti i poštenja koja se dogodila već u predugovornoj fazi (propustom banke da potrošaču da odgovarajuće obavijesti o spornoj ugovornoj odredbi prije sklapanja ugovora), Ustavni sud Republike Hrvatske ne nalazi ništa proizvoljno u tumačenju sudova da je banka nesavjesni stjecatelj koji duguje zatezne kamate od dana stjecanja. U odnosu na drugo i treće naznačeno pitanje treba istaknuti da odgovor na pitanje uzrokuje li naknada za obradu kreditnog zahtjeva o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača ovisi o okolnostima svakog pojedinačnog slučaja, a konkretnom slučaju sud drugog stupnja je osim testa transparentnosti pravilno proveo i test poštenosti sporne odredbe pa nije riječ o pitanjima u odnosu na koje bi bilo potrebno preispitati sudsku praksu. Osim toga u trećem naznačenom pitanju predlagatelj polazi i od pogrešne procesne pretpostavke da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupa, a o takvim pitanjima ne ovisi odluka u sporu.

4.2. U odnosu na šesto naznačeno pravno pitanje valja navesti da isto nije važno za odluku u sporu, jer tuženik od tužitelja nije naplatio naknadu štete, već ugovoreni iznos naknade temeljem ništetne ugovorne odredbe, a niti je isticao prigovor radi prijeboja, pa da bi se u postupku trebalo raspravljati je li tuženiku nastala šteta radi prijevremene otplate kredita, a zbog čega bi bilo potrebno provesti i vještačenje na okolnost visine štete, a za koju štetu tuženik čak nije niti definirao u čemu se ista sastoji. Stoga naznačena pitanja nisu važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

5. Nadalje, tuženik je naveo da mu je povrijeđeno temeljno pravo zajamčeno Ustavom, sadržano i u Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda - pravo na pravično suđenje (čl. 29. Ustava). Međutim, što se tiče primjene materijalnog prava treba reći da judikatura Europskog suda za ljudska prava naznačuje kako se razlike u sudskoj praksi između domaćih sudova ili unutar istog suda ne mogu, same po sebi, smatrati suprotnima Konvenciji. Štoviše, zahtjev pravne sigurnosti i zaštite legitimnih očekivanja ne uključuje pravo na utvrđenu/stečenu sudsku praksu jer razvoj sudske prakse nije sam po sebi u suprotnosti s pravilnim djelovanjem pravosudnog sustava, budući da bi nepostojanje dinamičnog i razvojnog pristupa spriječilo reforme ili poboljšanje. Dakle, razvoj sudske praske koja se odnosi na zaštitu potrošača nije razlog kojim bi tuženik učinio vjerojatnim da bi mu zbog toga bilo povrijeđeno gore navedeno temeljno Konvencijom zajamčeno pravo. Nadalje, u odnosu na primjenu postupovnih pravila ovaj sud ocjenjuje da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tuženiku bilo omogućeno da iznese svoje tvrdnje kao i odlučne činjenice, predloži dokaze te da se izjasni o navodima suprotne stranke i na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojim presudama nižestupanjski sudovi su odgovorili na sve odlučne navode tuženika, a presude nižestupanjskih sudova su dostatno obrazložene te su izneseni relevantni i uvjerljivi razlozi za ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Stoga se donesene presude ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Zbog navedenog ništa ne upućuje na zaključak da tuženik nije imao pravo na pravično suđenje. Dakle, tuženik nije učinio vjerojatnim da bi mu pogrešnom primjenom materijalnog prava ili osobito teškom povredom odredaba parničnog postupka bilo povrijeđeno gore navedeno temeljno Ustavom zajamčeno pravo.

6. Slijedom navedenog, a u pogledu prijedloga tuženika za dopuštenje revizije u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP - zbog pravnih pitanja koje tuženik smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava - valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i. 2. ZPP, odlučiti kao u točki I. izreke ove odluke, dok je u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP - u pogledu pozivanja na povredu temeljnog prava zajamčenog Ustavom i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda - valjalo na temelju čl. 389.a st. 4. ZPP odlučiti kao u točki II. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 10. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Marina Paulić