REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-83/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Damir Batarelo, odvjetnik u Splitu, protiv tužene Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane, OIB:52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž R-108/2024-2 od 6. studenoga 2024., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Splitu broj Pr- 171/2022-18 od 16. rujna 2024., u sjednici održanoj 10. veljače 2026.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici isplatiti tužitelju na ime rente zbog izgubljene zarade u visini razlike između invalidske mirovine koju prima i plaće koju bi primao za razdoblje od 1. prosinca 2014. pa do 30. rujna 2015. i to iznos od 4.552,46 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznosa kako je navedeno u izreci presude suda prvog stupnja (toč. I.). Ujedno je naloženo tuženici isplatiti tužitelju na ime troškova parničnog postupka iznos od 4.062,50 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama (toč. II.).
2. Presudom suda drugog stupnja preinačena je presuda suda prvog stupnja na način da je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev u cijelosti (toč. I.1.) te je naloženo tužitelju isplatiti tuženici na ime parničnog troška iznos od 2.000,00 eura (toč. I.2.), te tužitelju nije dosuđen trošak podnošenja odgovora na žalbu (toč. II.).
3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-1107/2025-2 od 10. rujna 2025. dopustio tužitelju izjavljivanje revizije protiv drugostupanjske presude, zbog pitanja ispunjenja pretpostavki za naknadu štete u vidu izgubljene zarade i stavljanja prekomjernog tereta na tužitelja kod utvrđivanja je li mogao naći posao s preostalom radnom sposobnošću, u okolnostima kada je tužitelj iskoristio pravo na odlazak u invalidsku mirovinu, a poslodavac ne želi ponuditi tužitelju radno mjesto prema preostaloj radnoj sposobnosti.
4. Postupajući po navedenom dopuštenju tužitelj je podnio reviziju navodeći pravno pitanje zbog kojeg je ovaj sud dopustio izjavljivanje revizije i to pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) predlažući da ovaj sud preinači pobijanu nižestupanjsku presudu, podredno istu ukine i predmet vratiti na ponovno suđenje.
5. Odgovor na reviziju nije podnesen.
6. Revizija tužitelja nije osnovana.
7. Prema odredbi čl. 391. st. 3. ZPP, u povodu revizije iz čl. 382. ZPP, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.
8. Predmet ovog postupka je tražbina tužitelja s osnova izgubljene zarade u vidu razlike između invalidske mirovine i plaće koju bi tužitelj po redovnom tijeku ostvario da nije bilo njegova ozljeđivanja na radu.
9. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:
- da je tužitelj pretrpio ozljedu na radu 12. lipnja 2001. te da je o tuženikovoj isključivoj odgovornosti za pretrpljenu štetu tužitelja u tom štetnom događaju pravomoćno odlučeno u spisu suda prvog stupnja broj P-754/03,
- da se tužitelj, zbog navedene ozljede na radu, počevši od 1. prosinca 2003. nalazi u invalidskoj mirovini koja mu se isplaćuje u iznosu koji je manji od plaće koju bi kao djelatna vojna osoba ostvarivao na svojem radnom mjestu, da nije bilo umirovljenja,
- da je navedenu razliku tužitelj sukcesivno utuživao, i da mu je ista i pravomoćno dosuđivana u do sada vođenim parnicama (P-163/08, Pr-183/12, Pr-717/13, Pr- 335/14, Pr-666/15, Pr-825/17), pa je tužitelju u navedenim postupcima pravomoćno dosuđena izgubljena zarada za vremensko razdoblje od 1. prosinca 2003. do 30. studenog 2013., s time da u tim postupcima tuženica nije osporavala navedeno pravo isticanjem prigovora da se tužitelj nije pokušao zaposliti u okviru svoje preostale radne sposobnost,
- da je u spisu Općinskog suda u Splitu broj Pr-666/15 tužitelj utužio izgubljenu zaradu za vremensko razdoblje od 1. prosinca 2013. do 30. studenog 2014. (razdoblje koje prethodi utuženom razdoblju u predmetnoj parnici), da je navedena parnica pravomoćno okončana za vrijeme trajanja predmetne parnice, i to na način da je tužitelju pravomoćno dosuđena izgubljena zarada, jer je presudom Županijskog suda u Splitu broj Gž R-23/2019-3 od 14. listopada 2020. potvrđena presuda suda prvog stupnja, a Vrhovni sud Republike Hrvatske je prijedlog tuženice za dopuštenje revizije odbacio rješenjem broj Revd-486/2021-3 od 10. ožujka 2021.,
- da je u predmetu Pr-666/15 provedeno medicinsko vještačenje po vještaku medicine rada iz čijeg nalaza i mišljenja proizlazi da je kod tužitelja, uslijed zadobivene ozljede na radu, nastupila profesionalna nesposobnost za rad s kontraindikacijama za poslove djelatne vojne osobe, i da je kod tužitelja preostala radna sposobnost koja se odnosi na poslove njegova izučena zanimanja (strojarski tehničar-alatničar) te da je u okviru te preostale radne sposobnosti u stanju obavljati poslove navedenog zanimanja uz uvjet da se ne radi o teškim fizičkim poslovima uz dizanje i nošenje teških tereta (težih od 25 kg),
- da je tužitelj bio na ocjeni radne sposobnosti kod zdravstvene komisije Ministarstva obrane Republike Hrvatske 2003., a kada da je ocijenjeno da zbog nastalog zdravstvenog stanja isti više nije sposoban za poslove djelatne vojne osobe, te je kao razlog navedeno 60% ozljeda na radu, a 40% bolest,
- da je tijekom vođenja predmetne parnice pravomoćno okončana i parnica u predmetu Pr-825/17, u kojoj je tužitelj utužio izgubljenu zaradu za vremensko razdoblje od 1. listopada 2015. pa do 31. siječnja 2017. (vremensko razdoblje iza utuženog predmetnog razdoblja), u kojem predmetu je prvostupanjskom presudom od 22. listopada 2018. tužitelju dosuđena izgubljena zarada za navedeno razdoblje, a ta presuda je potvrđena presudom Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž R-356/2018-3 od 30. svibnja 2019., protiv koje je tuženica izjavila reviziju o kojoj Vrhovni sud
Republike Hrvatske još nije odlučio,
- da je tijekom vođenja predmetne parnice pravomoćno okončana i parnica u predmetu Pr-235/2020 u kojoj je tužitelj izgubljenu zaradu za vremensko razdoblje od 1. veljače 2017. pa do 31. prosinca 2017., u kojem predmetu je tužitelju prvostupanjskom presudom od 22. studenog 2021. dosuđena izgubljena zarada za navedeno razdoblje, no ta presuda je preinačena presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R- 120/2022 od 25. listopada 2022., protiv koje je tužitelj zatražio dopuštenje za izjavljivanje revizije Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, a koji je prijedlog rješenjem navedenog suda broj Revd-370/2023-2 od 11. travnja 2023. odbijen,
- da iz prihvaćenog stranačkog iskaza tužitelja proizlazi da je on po zanimanju strojarski tehničar, da nikada nije bio zaposlen u navedenoj struci jer je odmah nakon završetka srednje škole stupio na odsluženje vojnog roka po isteku kojeg se je i zaposlio u vojsci kao djelatna vojna osoba, gdje je radio sve do ozljeđivanja 2001., a i nakon ozljeđivanja po završenom liječenju i rehabilitaciji sve dok 2003. kada je vršen preustroj OS RH te smanjivanje broja zaposlenih, pri provedbi kojeg preustroja je prisilno umirovljen bez da mu je ponuđeno zaposlenje na nekom drugom radnom mjestu ili prekvalifikacija iako je on imao volju i želju nastaviti raditi u vojsci,
- da iz prihvaćenog stranačkog iskaza tužitelja proizlazi da se nakon umirovljenja nije prijavio na zavod za zapošljavanje radi zaposlenja kod drugog poslodavca u okviru preostale radne sposobnosti, niti se je pokušao prekvalificirati, ali da se je zbog nezavidne financijske situacije (uzdržavanje dvoje maloljetne djece) pokušao zaposliti u struci (strojarski tehničar), ali bez uspjeha, jer takav posao podrazumijeva rad s metalima te dizanje i prenošenje tereta što on zbog ozljede kralježnice nije bio u stanju, a da se je naknadno obraćao i Ministarstvu obrane RH (personalnoj službi) radi ponovnog zaposlenja na odgovarajućem radnom mjestu, ali također bez uspjeha,
- da je u predmetnom postupku 12. studenoga 2018. donesena prvostupanjska presuda pod poslovnim brojem Pr-802/2017, a koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž R-354/2018-2 od 21. siječnja 2019., a koja je po izvanrednoj reviziji tuženika ukinuta odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2576/2019-2 od 16. studenoga 2021. te je predmet vraćen Županijskom sudu u Bjelovaru na ponovno suđenje, a koji je rješenjem pod brojem Gž R-2/2022-2 od 11. veljače 2022. ukinuo presudu Općinskog suda u Splitu broj Pr- 802/2017 te predmet vratio sudu prvog stupnja na ponovno suđenje,
- da je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2576/2019-2 od 16. studenog 2021. zauzet stav da kad kod oštećenika nije došlo do gubitka opće radne sposobnosti, već je kod istog preostala radna sposobnost za obavljanje drugih poslova da bi štetu predstavljala eventualna razlika između plaće koju bi tužitelj objektivno mogao ostvariti s preostalom radnom sposobnošću i mirovine koju prima, a koju štetu da bi tužitelj trebao dokazati prema općim pravilima o teretu dokazivanja.
10. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da je upravo tuženica svojim postupcima i radnjama proglasila tužitelja nesposobnim za djelatnu vojnu službu zbog čega mu je prvotno 2003. utvrđena opća nesposobnost za rad, bez da se utvrđivalo postoji li kod tužitelja preostala radna sposobnost ili mogućnost prekvalifikacije za neko drugo radno mjesto. Naime, prvostupanjski sud ocjenjuje da bi tuženica mogla prebaciti krivnju na tužitelja zbog nemogućnosti zaposlenja tužitelja s preostalom radnom sposobnosti kod tuženice samo u situaciji da je tužitelj odbio prekvalifikaciju ili bilo koje ponuđeno radno mjesto od strane tuženice, a što konkretnom predmetu nije bio slučaj.
11. Odlučujući povodom žalbe tuženice drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku odluku ocjenjujući da kada je riječ o naknadi štete propisanoj odredbom čl. 195. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 53/91, 73/91, 3/94, 107/95, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO), u situaciji kada kod oštećenog nije došlo do gubitka opće radne sposobnosti, već je kod istog nastupila profesionalna nesposobnost, što znači da postoji radna sposobnost za obavljanje drugih poslova te kada je postojala mogućnost zaposlenja oštećenog u granicama očuvane radne sposobnosti, da je na oštećenom teret dokaza da se nije mogao zaposliti s preostalom radnom sposobnošću, odnosno da zbog umanjenja radne sposobnosti nastalog kao posljedice štetnog događaja ima gubitak na zaradi.
Nadalje drugostupanjski sud zaključuje da tužitelj nije pravnim lijekom osporavao niti rješenje o prestanku službe po sili zakona, niti rješenje kojim mu je utvrđena nesposobnost za djelatnu vojnu službu u potpunosti, čime se ne može predbaciti tuženici da mu nije ponudila rad na drugom radnom mjestu. Naime, drugostupanjski sud ocjenjuje da okolnost da se tužitelj dugi niz godina nakon umirovljenja nije prijavio na zavod za zapošljavanje, a u svrhu traženja posla s preostalom radnom sposobnošću, ukazuje da tužitelj nije ništa poduzeo da spriječi nastanak štete u vidu izgubljene zarade.
12. U revizijskoj fazi postupka sporno je pitanje tereta dokaza, koji je na tužitelju, da se nije mogao zaposliti s preostalom radnom sposobnošću u okolnostima kada poslodavac ne želi ponuditi tužitelju radno mjesto prema preostaloj radnoj sposobnosti.
13. Revizijski sud ima ustaljenu praksu povodom identičnog pitanja u nizu odluka br. Rev-x 713/2011-2 od 14. prosinca 2011., Rev 1177/2021 od 27. svibnja 2014., Rev-x 354/2010-2 od 15. listopada 2013., Revr-1726/2014-3 od 15. prosinca 2015. (etc.), a prema kojem pravnom shvaćanju „oštećenik koji se nakon ozljede nije ni pokušao zaposliti u skladu s preostalom radnom sposobnošću nema pravo na naknadu izgubljene zarade u obliku novčane rente“.
14. U odluci revizijskog suda broj Rev-1242/2022-3 od 12. veljače 2023., koja je navedena kao razlog važnosti dopuštenog pitanja, iskazano je shvaćanje po kojem hoće li u određenom slučaju propust aktivnosti tužitelja prijavljivanja na zavod za zapošljavanje radi zaposlenja i aktivno traženje zaposlenja na tržištu rada, imati utjecaja na odluku u pravnoj stvari kojom tužitelj traži naknadu štete u vidu razlike plaće, koju bi ostvarivao da je ostao raditi kod tuženika i invalidske mirovine koju ostvaruje zbog profesionalne nesposobnosti za rad, ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja, pri čemu je, dakle, osnovna polazišna točka (ali ne nužno i krajnja) uistinu očekivana aktivnost tužitelja u smislu prijave i aktivnog traženja posla.
15. Također, iskazano je shvaćanje, vezano na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-114/2020 od 16. rujna 2021., da je potrebno uzeti u obzirom konkretnu mogućnost zaposlenja podnositelja s preostalom radnom sposobnošću, a ne samo formalistički utvrditi činjenicu (ne)prijave na zavod za zapošljavanje odnosno (ne)javljanje na oglase radi posla.
16. Revizijski sud ocjenu osnovanosti revizije sagledava u okviru činjeničnog stanja kakvog su ga utvrdili nižestupanjski sudovi i nema ovlasti to činjenično stanje preispitivati.
17. Sukladno odredbi čl. 188. st.1. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 33/02 i 58/02) djelatnim vojnim osobama prestaje vojna služba između ostalog i po sili zakona, dok sukladno odredbi čl. 189. istog zakona djelatnoj vojnoj osobi prestaje djelatna vojna služba po sili zakona, između ostalog, i donošenjem rješenja zdravstvene komisije kojim se utvrđuje nesposobnost za djelatnu vojnu službu.
18. U situaciji kada je kod tužitelja utvrđeno da zbog nastalog zdravstvenog stanja isti više nije sposoban za obavljanje poslova djelatne vojne osobe, slijedom čega tuženica nije niti mogla tužitelju ponuditi drugo radno mjesto, da je kod tužitelja izostala aktivnost u smislu prijave i aktivnog traženja posla, ali i osobito važna okolnost da tužitelj tijekom postupka nije dokazao eventualnu okolnost faktične nemogućnosti zapošljavanja na tržištu rada u okviru preostale radne sposobnosti, ovaj sud ne nalazi mjesta intervenciji u nižestupanjsku odluku.
19. Stoga u odnosu na postavljeno pitanje valja reći da li će biti riječ o stavljanju prekomjernog tereta na tužitelja kod utvrđivanja je li mogao naći posao s preostalom radnom sposobnošću, u okolnostima kada je tužitelj iskoristio pravo na odlazak u invalidsku mirovinu, a poslodavac ne želi ponuditi tužitelju radno mjesto prema preostaloj radnoj sposobnosti, ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja.
20. Kako je ovaj revizijski sud utvrdio da razlog zbog kojeg je revizija podnesena, i na koji se odnosi pravno pitanje zbog kojeg je dopuštena, ne utječe na donošenje drukčije odluke, to je na temelju odredbe čl. 391. st. 6. ZPP odlučeno kao u izreci ove presude.
Zagreb, 10. veljače 2026.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug
