REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-174/2026-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PU iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Miroslav Plašćar, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Žurić i partneri d.o.o., sa sjedištem u Zagrebu, Savska cesta 32, protiv tuženika HRVATSKE ŠUME d.o.o., Zagreb, Ulica kneza Branimira 1 , OIB 69693144506, kojeg zastupa punomoćnik Marijan Ruždjak, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Ruždjak i partneri d.o.o., sa sjedištem u Zagrebu, Draškovićeva 40, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-3484/2021-8 od 21. studenoga 2023. kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-258/2020 od 28. svibnja 2021., u sjednici održanoj 10. veljače 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Djelomično se prihvaća revizija tužitelja, ukida se presuda Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3484/2021-8 od 21. studenoga 2023. u dijelovima:

− pod toč. II. izreke kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-258/2020 od 28. svibnja 2021. u dijelu točke I. izreke za iznos 42.479,26 eura /320.060,00 kuna/ sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 1. srpnja 2014. do isplate pa je u tom dijelu odbijen tužbeni zahtjev,

− pod toč. II. izreke u dijelu koji se odnosi na trošak parničnog postupka,

− pod toč. III. izreke,

a predmet se u ukinutim dijelovima vraća tom drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. U preostalom dijelu se revizija odbija, kao neosnovana.

III. O troškovima postupka nastalim u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom:

− naloženo tuženiku isplatiti tužitelju 1.583.298,00 kuna sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose od 320.060,00 kuna od 1. srpnja 2014. do isplate, 452.813,00 kuna od 1. srpnja 2015. do isplate, 810.420,00 kuna od 1. srpnja 2016. do isplate (toč. I. izreke);

− naloženo tuženiku nakaditi tužitelju trošak parničnog postupka u visini 207.150,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude (toč. II. izreke).

2. Drugostupanjskom je presudom:

− potvrđena prvostupanjska u dijelu toč. I. izreke za iznos 166.161,79 EUR / 1.251.946,01 kn sa zateznim kamatama koje teku na iznos od 58.599,91 EUR / 441.521,01 kn od 1. srpnja 2015. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po tamo naznačenoj kamatnoj stopi, a na iznos 107.561,88 / 810.425,00 kn od 1. srpnja 2016. do isplate po tamo naznačenoj kamatnoj stopi, te je potvrđena ista prvostupanjska presuda u dijelu točke II. izreke kojim je tuženiku naloženo tužitelju naknaditi troškove parničnoga postupka u iznosu od 15.946,25 EUR / 120.147,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 28. svibnja 2021. do isplate po tamo naznačenoj kamatnoj stopi (sve u toč. I. izreke drugostupanjske presude);

− preinačena prvostupanjska u dijelu točke I. izreke kojim je tuženiku naloženo tužitelju platiti iznos od 43.978,04 EUR / 331.352,58 kn s kamatama i u dijelu točke II. izreke kojim je tuženiku naloženo tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 11.547,29 EUR / 87.003,00 kn i suđeno je da se odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 331.352,58 kn sa zakonskim zateznim kamatama na iznos od 42.479,26 EUR / 320.060,00 kn od 1. srpnja 2014., a na iznos od 1.498,78 EUR / 11.292,58 kn od 1. srpnja 2015. do isplate po stopi koja se određuje na ostale odnose, te se odbija kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 11.547,29 EUR / 87.003,00 kn (sve u toč. II. izreke drugostupanjske presude);

− odbijen kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 2.627,91 EUR / 19.800,00 kn (sve u toč. III. izreke drugostupanjske presude).

3. Ovaj je sud rješenjem poslovnog broja Revd-1737/2024-3 od 4. studenog 2025. tužitelju dopustio podnošenje revizije protiv toč. II. izreke drugostupanjske presude zbog sljedećeg pravnog pitanja:

''Sprječava li ograničenje isplate stimulativne nagrade iz točke IV. Odluke o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprava trgovačkih društava („Narodne novine“ broj 83/09, 3/11, 3/12, 46/12, 22/13, 25/14 i 77/14), a koje je vremenski ograničeno na 2014., članu uprave trgovačkog društva u kojem Republika Hrvatska ima većinski udio u temeljnom kapitalu zahtijevati isplatu varijabilnog dijela plaće na temelju rezultata poslovanja u 2013. nakon isteka ograničenja koja su bila na snazi u 2014.?''.

4. Tužitelj je povodom tog rješenja, protiv drugostupanjske presude u dijelu toč. II., podnio reviziju u smislu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP).

5. U odgovoru na reviziju tuženik se usprotivio revizijskim navodima, predložio je odbiti reviziju kao neosnovanu i zahtijevao trošak sastava tog odgovora.

6. Revizija je djelomično osnovana, a djelomično neosnovana.

7. Predmet spora je tužbeni zahtjev usmjeren na isplatu ugovorenog varijabilnog odnosno stimulativnog dijela tužiteljevih primanja kao predsjednika uprave društva tuženika za 2014. godinu na temelju rezultata iz 2013., za 2015. godinu na temelju rezultata iz 2014. i za 2016. godinu na temelju rezultata iz 2015. godine, a sud je u pobijanoj odluci utvrdio:

− da je u navedenim godinama tužitelj nesporno bio predsjednik uprave tuženika;

− da je člankom 5. Ugovora o radu s predsjednikom uprave od 26. siječnja 2012. (dalje: Ugovor o radu) (uz plaću, koja je u bruto iznosu ugovorena člankom 4. Ugovora o radu), ugovorena, u slučaju ostvarivanja boljih rezultata društva u razdoblju dok tužitelj obnaša svoju funkciju, za svaku poslovnu godinu unutar koje predsjednik uprave obnaša svoju funkciju, isplata bruto iznosa od 0,75% razlike između ostvarene neto dobiti financijske godine i najveće neto dobiti ostvarene u 2009., 2010. i 2011. godini;

− da se radi o uređenju odnosa između uprave i društva u vezi s primanjima člana uprave, u ovom slučaju predsjednika uprave, tužitelja, što je odnos koji je moguće slobodno urediti ugovorom kako to proizlazi iz odredbe članka 432. u vezi s odredbom članka 247. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 111/12, 125/11, 68/13, 110/15 i 40/19; u daljnjem tekstu: ZTD) i ne regulira se propisima radnoga prava;

− da je Ugovor o radu sklopljen u vrijeme kada je već Vlada Republike Hrvatske donijela Odluku o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprava trgovačkih društava („Narodne novine“ broj: 83/09 - u daljnjem tekstu: Odluka), kojom je, a u svrhu ograničavanja negativnih učinaka gospodarske krize u Republici Hrvatskoj, odredila da se varijabilni dio plaće utvrđen menadžerskim ugovorom predsjednika i članova uprave trgovačkih društava u kojima Republika Hrvatska ima većinski udio, a to je i tuženik, neće isplaćivati;

− da je Odluka donesena na sjednici Vlade 11. srpnja 2009., a da je izmjenama Odluke („Narodne novine“ broj 3/11 i 3/12) zabrana isplate varijabilnog dijela plaće utvrđena i za 2011. i 2012. godinu, da je Odlukom o izmjeni i dopuni Odluke („Narodne novine“ broj 46/12) predviđena mogućnost ugovaranja varijabilnog dijela plaće prema propisanim kriterijima te je određeno da se ti kriteriji primjenjuju na rezultate u 2012. godini, a da je Odlukom o dopuni Odluke („Narodne novine“ broj 22/13) određeno da se pravila iz izmijenjene Odluke primjenjuju i za 2013. godinu, a to je određeno i Odlukom o izmjenama Odluke („Narodne novine“ broj 25/14) za 2014. godinu te je Odlukom o izmjenama i dopunama Odluke („Narodne novine“ broj 77/14) određeno da se točka 4. Odluke o varijabilnom dijelu plaće, a u odnosu na rezultate poslovanja iz 2013. godine neće primjenjivati u 2014. godini.

7.1. Sud je u pobijanoj odluci ocijenio da odredba iz članka 5. Ugovora o radu nije ništetna samom činjenicom što je Ugovor sklopljen u vrijeme važenja Odluke kojom se zabranjuje isplata varijabilnog dijela plaće utvrđenog menadžerskim ugovorom za navedene godine, jer da se ne radi o zabrani ugovaranja takvog primanja predsjednika ili članova uprave trgovačkog društva već samo o zabrani isplate varijabilnog dijela primanja predsjednika i članova uprave trgovačkih društava u kojima Republika Hrvatska ima većinski udio, u točno određenim godinama, s ciljem provedbe antirecesijskih mjera, štednje na svim razinama, radi ograničavanja negativnih učinaka gospodarske krize u Republici Hrvatskoj.

7.2. Nadalje, sud je u pobijanoj odluci naveo da je tužitelj bio predsjednik uprave tuženika i u vrijeme nakon prestanka važenja Odluke, a iz citiranih Odluka proizlazi da je posljednja Odluka donijeta na sjednici Vlade Republike Hrvatske 24. lipnja 2014. („Narodne novine“ broj 47/14) s primjenom u 2014. god ini, te nakon toga da nema daljnjih odluka, a stoga niti zabrane isplata ugovorenih iznosa koji se na temelju Odluke nisu mogli isplaćivati u godinama u kojima je to propisano citiranim podzakonskim aktom.

7.3. Pravno je shvaćanje suda u pobijanoj odluci da , upravo s obzirom na navedenu Odluku s njezinim izmjenama, proizlazi da tužitelj neosnovano zahtijeva isplatu ugovorenog primanja sukladno odredbi članka 5. Ugovora za 2014. godinu (a za rezultate poslovanja iz 2013. godine), odnosno neosnovano zahtijeva isplatu iznosa od 320.060,00 kn sa zateznom kamatom od 1. srpnja 2014., jer je takav zahtjev suprotan odredbi članaka 4. i 5. Odluke („Narodne novine“ broj 77/14) od 24. lipnja 2014. kojima je propisano da se varijabilni dio plaće odnosno stimulativna nagrada ne primjenjuje u 2014. godini (za rezultate poslovanja u 2013. godini).

7.4. Pravno je shvaćanje suda u pobijanoj odluci da odluka Vlade kao podzakonski akt djeluje prema svima, da je, kao podzakonski akt, opći propis koji obvezuje sve adresate na koje je upućen, u konkretnom slučaju odnosi se na zabranu isplate predsjednicima i članovima uprave trgovačkih društava u kojima Republika Hrvatska ima većinski udio, onog dijela koji je dopušteno ugovoren Ugovorom, ali se radi ostvarivanja ciljeva Odluke, antirecesijskih mjera nije mogao isplaćivati u 2014. godini (na temelju rezultata ostvarenih u 2013. godini).

7.5. Stoga je taj sud ocijenio da je u navedenom dijelu tužbeni zahtjev neosnovan već na temelju navedene Odluke kao podzakonskog akta.

8. Međutim, revizijski je sud u odluci poslovnog broja Rev-718/2023-3 od 23. travnja 2024., u kojoj je činjenično stanje dostatno podudarno s onim u ovopredmetnom sporu, u pogledu pravnih pitanja stranaka (od kojih je tužiteljevo pitanje identično kao i u ovopredmetnoj reviziji), izrazio sljedeće pravno shvaćanje:

„[…] 11. Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-I-928/2000 od 22. studenog 2006. ukinuo čl. 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obvezama i pravima državnih dužnosnika („Narodne novine“, broj 25/00) u dijelu koji se odnosi na čl. 13.b Zakona o obvezama i pravima državnih dužnosnika („Narodne novine“, broj 101/98, 135/98 i 105/99), koji je sadržavao odredbu o načinu određivanja plaća, među ostalim, i članovima uprava trgovačkih društava, te je izrazio shvaćanje: „Stoga, zakonodavna intervencija države u uređenje pitanja iz područja upravljanja i uređenja unutarnjih odnosa u pravnim osobama u kojima država ima vlasnička ili osnivačka prava, u kojima, dakle, država ima pravni položaj poduzetnika, ima za posljedicu neustavnost takvih zakonskih odredaba.“

12. Vijeće revizijskog suda smatra da se, u situaciji kada je država u trgovačkom društvu jedini ili većinski vlasnik ili je njegov osnivač, i ne predstavlja javnu vlast, radi o gospodarskim odnosima u kojima vrijede prvenstveno dispozitivna načela i odredbe i poduzetnička sloboda kao i zabrana nejednakog postupanja, pa stoga ne može u svojstvu nositelja izvršne vlasti odlukama propisivati kriterije u pogledu osnova i visine stimulacije, osim ako su to ugovorne strane izričito ugovorile što ovdje nije sluča j. 13. Prisilne (kogentne) pravne norme su one kojima se u pravnom poretku pojedini odnosi reguliraju na točno određeni način i koje ne ostavljaju pravnim subjektima slobodu izbora između raznih oblika ponašanja u društvenim odnosima.

14. Ugovorne odredbe u hijerarhiji izvora prava koji se primjenjuju na konkretni ugovorni odnos menadžer (predsjednik uprave) - pravna osoba (ujedno i poslodavac) imaju prednost pred dispozitivnim propisima (čl. 11. ZOO, prema kojoj sudionici mogu svoj obvezni odnos urediti drukčije nego što je Zakonom određeno, ako iz pojedine odredbe Zakona ili iz njezina smisla ne proizlazi što drugo), ali one ne smiju biti u suprotnosti s prisilnim propisima (čl. 2. ZOO).

15. Stoga je odgovor na pitanje iz revizije tuženika da se ne radi o prisilnom propisu slijedom čega odredbe ugovora sklopljenih između člana uprave i trgovačkog društva u vlasništvu Republike Hrvatske, ni sami ugovori nisu ništetni.

16. Zbog svega navedenog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, valjalo je reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu.

U odnosu na reviziju tužitelja:

17. Imajući u vidu da odredbe Odluke/09, i /12 nisu prisilne prirode, a budući njihova primjena nije predviđena Ugovorom, to nema mjesta primjeni ni Odluke/14 pa je odgovor na pitanje iz revizije tužitelja negativan. […]“.

9. Ovom odlukom revizijski sud reafirmira pravno shvaćanje citirano u prethodnoj točki ovoga obrazloženja, osobito ono u toč. 17. obrazloženja odluke poslovnog broja Rev - 718/2023-3 od 23. travnja 2024., iz čega proizlazi da je sud u pobijanoj odluci pogrešno primijenio materijalno pravo kada je za regulaciju odnosa proisteklih iz Ugovora o radu (čak i onih koji se imaju regulirati ne prema odredbama radnopravnog zakonodavstva, nego onima Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“ br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018) kao relevantan izvor uzeo spornu Odluku Vlade.

10. Preinačenjem odbijeni dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na 2014. godinu (na temelju rezultata iz 2013. godine), a što je predmet revizijom postavljenog pravnog pitanja, pa je zahvaćen ovdje utvrđenom pogrešnom primjenom materijalnog prava, iznosi 42.479,26 eura /320.060,00 kuna/. Zato je, u pogledu tog dijela zahtjeva – a imajući u vidu da zbog navedenog pogrešnog pravnog pristupa drugostupanjski sud nije ocijenio sve žalbene navode, pa nema mjesta za preinaku presude u pobijanom dijelu – na temelju čl. 391. st. 7. ZPP, odlučeno kao u izreci, pod toč. I.

11. Tužitelj je reviziju izrijekom podnio protiv drugostupanjske presude u dijelu (cijele) toč. II. izreke, pa i cjelokupnog iznosa njome obuhvaćenog (43.978,04 eura /331.352,58 kuna/. No, preostali dio (preinačenjem) odbijenog dijela tužbenog zahtjeva (povrh onoga iz toč. I. izreke ove presude i toč. 10. obrazloženja) u daljnjoj visini 1.498,78 eura /11.292,58 kn/ sa zateznim kamatama, koji je sadržan u pobijanoj toč. II. izreke presude, odnosi se na potraživanje za 2015. i 2016. godinu. Taj dio nije predmet revizijom postavljenog pravnog pitanja, a odbijen je na temelju drugačije prave argumentacije od one koja se revizijom problematizira. Zato se danim odgovorom na to pitanje ne utječe na pravilnost odluke suda u pobijanoj odluci u pogledu tog dijela tužbenog zahtjeva i zato je, na temelju čl. 391. st. 6. ZPP, odlučeno kao u izreci, pod toč. II.

12. Odluka o troškovima postupka povodom revizije (toč. III. izreke) donesena je na temelju čl. 166. st. 3. ZPP.

Zagreb, 10. veljače 2026.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug