Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2239/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jadranke Travaš predsjednice vijeća, Ksenije Grgić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Gordane Držaić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HE, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Ico Škarpa, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika Eos Matrix d.o.o., OIB 76674680107 iz Zagreba, Horvatova 82, radi proglašenja nedopuštenom pljenidbe i prijenosa, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-2152/2022-16 od 26. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 10. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-2152/2022-16 od 26. ožujka 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za proglašenje nedopuštenim pljenidbe i prijenosa sredstava u postupku izravne naplate, koji je tuženik pokrenuo kod Financijske agencije 24. ožujka 2022. na temelju zadužnice koju je tužitelj 16. lipanja 2009. izdao Impuls Leasingu d.o.o., koja zadužnica je ovjerena kod javnog bilježnika Borice Kovačević iz Splita, pod poslovnim brojem OV- 2913/2009, dana 19. lipnja 2009., kao i zahtjev da tuženik naknaditi tužitelju parnični trošak sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio tužitelj iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine," broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda preinači i tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti uz naknadu parničnog troška ili da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja da proglašenje nedopuštenim pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava u postupku izravne naplate kod Financijske agencije koja se provodi temeljem zadužnice izdane od strane tužitelja 16. lipnja 2009. radi na plate tražbine tuženika kao ovrhovoditelja.

5. Ispitujući pobijanu presudu i rješenje postupak koji im je prethodio, nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno ukazuje žalitelj, jer presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati, te nije ostvaren ovaj žalbeni razlog.

6. U stadiju žalbenog postupka nije sporno da je tužitelj kao ovršenik zaključkom prvostupanjskog suda poslovni broj Ovr-1275/2022 od 10. svibnja 2022. upućen na pokretanje parnice radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim novčanih sredstava u postupku izravne naplate iz žalbenih razloga iz odredbe čl. 50. st. 1. toč. 7. i 11. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17, dalje u tekstu: OZ), jer tvrdi da ovrhovoditelj (ovdje tuženik) nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave i da je tražbina iz ovršne isprave zastarjela. Sporno je da li je tuženik kao ovrhovoditelj ovlašten osnovanost tužbenog zahtjeva.

7. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

- da je tužitelj kao jamac platac 16. lipnja 2009. izdao zadužnicu radi naplate tražbine društva Impuls Leasing d.o.o., kao vjerovnika prema društvu Senex d.o.o. u iznosu od 9.600,00 EUR, koje potraživanje proizlazi iz Ugovora o lesingu od 16. lipnja 2009.;

- da je zadužnica ovjerena kod javnog bilježnika Borice Kovačević iz Splita, pod brojem OV-2913/09 od 19. lipnja 2009.;

- da je vjerovnik Impuls Leasing d.o.o. temeljem predmetne zadužnice 1. srpnja 2011. pokrenuo kod Financijske agencije postupak izravne naplate radi namirenja predmetne tražbine i da je Financijska agencija 5. kolovoza 2018. prestala s izvršavanjem po predmetnoj zadužnici temeljem čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima („Narodne novine“, broj 68/18 – dalje: ZPONS);

- da je ovrhovoditelj (ovdje tuženik) 24. ožujka 2022. podnio Financijskoj agenciji novi zahtjev za izravnu naplatu protiv tužitelja kao ovršenika radi naplate svoga potraživanja temeljem iste zadužnice;

- da je temeljem Ugovora o cesiji od 15. svibnja 2017. tražbina iz zadužnice Impuls Leasina d.o.o. prenesena na tuženika Eos Matrix d.o.o. i da je tuženik postao zakoniti vlasnik potraživanja ranijeg vjerovnika.

8. Temeljem utvrđenja da je tuženik kao novi vjerovnik na kojega je Ugovorom o cesiji prenesena tražbina iz zadužnice bio ovlašten na temelju predmetne zadužnice podnijeti novi zahtjev za izravnu naplatu i da njegovo potraživanje nije u zastari, jer od 5. kolovoza 2018., kada je predmetna tražbina isknjižena iz očevidnika 5. kolovoza 2018. sukladno odredbi čl. 12. ZOPNS do 24. ožujka 2022., kada je tuženik podnio novi zahtjev za izravnu naplatu nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23 – dalje: ZOO), te je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

9. Utvrđenja prvostupanjskog suda i primjenu materijalnog prava kao pravilna prihvaća i ovaj sud.

10. Tužitelj u žalbi navodi da presuda ne sadrži izričite zakonske odredbe o prekidu zastare, te ponavlja navode isticane tijekom postupka da tuženik kao novi vjerovnik, nakon okončanja prvog postupka izravne naplate u razdoblju od 5. kolovoza 2018. do 24. ožujka 2022. nije poduzimao nikakve radnje, premda je morao u roku od tri mjeseca od okončanja prvog postupka pokrenuti novi postupak izravne naplate protiv ovršenika ili neki drugi postupak. Zbog toga smatra da zastara ne počinje ponovno teći podnošenjem novoga prijedloga, već da je ona počela teći od dana pravomoćnosti i ovršnosti ovršne isprave i da je zastara nastupila 19. lipnja 2014.

11. Iznijeti žalbeni navodi nisu osnovani. Naime, tuženik je već u odgovoru na tužbu naveo da je podnošenjem zadužnice Financijskoj agenciji 1. srpnja 2011. došlo do prekida zastare i da je taj postupak trajao do 5. kolovoza 2018. kada je Financijska agencija prestala s izvršavanjem po predmetnoj zadužnici temeljem čl. 12. ZPONS- a. Prvostupanjski sud u razlozima presude jasno se pozvao na odredbu čl. 241. ZOO koja propisuje prekid zastare, kao i na odredbu čl. 245. koji propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, te je pravilno utvrdio da je podnošenjem prvog prijedloga za izravnu naplatu 1. srpnja 2011. došlo do prekida zastare i on je trajao do 5. kolovoza 2018.

12. Premda ZOO, kao niti opći propisi obveznog prava kojima je regulirano pitanje zastare, ne uređuju situaciju kad zbog prestanka izvršenja naplate u izvansudskoj ovrsi kod Financijske agencije dođe na temelju zakonskih odredbi, nema mjesta analognoj primjeni odredbe čl. 423. st. 1. ZOO, koja propisuje ako je tužba protiv dužnika odbačena zbog nenadležnosti ili kojeg drugog uzroka koja se ne tiče biti stvari, pa vjerovnik ponovno podnese tužbu u roku od tri mjeseca od dana pravomoćnosti odluke o odbacivanju tužbe, smatra da je zastara prekinuta prvom tužbom, kako to pogrešno smatra tužitelj.

13. Ovo iz razloga jer je prestanak prisilne naplate, odnosno obustave izvansudske ovrhe posljedica primjene čl. 12. ZOPNS, i takva se situacija nikako ne može poistovjetiti s odbačajem tužbe zbog nenadležnosti suda ili kojeg drugog uzroka koji se ne tiče biti stvari.

14. Dakle, prestanak izvršenja osnove za plaćanje (zadužnice) od strane Financijske agencije, odnosno obustava izvansudske ovrhe u predmetnom slučaju nije posljedica pasivnosti i postupanja tuženika, već je posljedica pretpostavki propisanih odredbom čl. 12. ZPONS na koje tuženik nije mogao utjecati. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je prekid zastare nastupio podnošenjem zadužnice 1. srpnja 2011. i da je trajao do 5. kolovoza 2018., kada je Financijska agencija prestala s izvršavanjem te osnove za plaćanje, i da od 5. kolovoza 2018. do podnošenja novog prijedloga za izravnu naplatu 24. ožujka 2022. nije protekao petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO.

15. Kako tužitelj u postupku nije dokazao ispunjenje zakonskih pretpostavki iz čl. 50. st. 1. toč. 7 i 11. OZ za proglašenje nedopuštenom pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava u postupku izravne naplate kod Financijske agencije, to je pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

16. Odluka o troškovima postupka pravilno se temelji na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, kojoj odluci žalitelj u žalbi određeno niti ne prigovara.

17. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu, 10. veljače 2026.

Predsjednik vijeća:

Jadranka Travaš