Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-284/2026-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Josipa Grubišića kao predsjednika vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Amande Snoj kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Orjani Makovac, odvjetnici iz Buja, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnici Mariji Vujasin, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Knezović i Partneri j.t.d. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P-851/2019-43 od 24. listopada 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 10. veljače 2026.,

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P-851/2019-43 od 24. listopada 2025. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima žalbenog postupka odlučiti će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 12.779,27 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni iznos počevši od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate kako je pobliže navedeno u izreci prvostupanjske presude dok je pod točkom II. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 3.080,50 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude do isplate dok je pod točkom III. izreke odbijen u cijelosti zahtjev tuženika za naknadom troška od 8.750,00 €.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. -3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba je osnovana.

4. Predmet spora je restitucijski zahtjev tužitelja za isplatu razlike u anuitetima kredita po osnovi promjenjive stope redovne kamate i tečaja CHF, u odnosu na početno ugovorenu stopu redovne kamate i tečaja CHF važećem na dan korištenja kredita sa zateznim kamatama nakon izvršene konverzije.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji im je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju ukazuju žalitelji. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

6. Nije sporno da su tužitelj (korisnik kredita / potrošač) i tuženik (kreditor / trgovac) dana 21. kolovoza 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj [broj kredita] sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prema kojem je pravni prednik tuženika kao kreditor, tužitelju korisniku kredita, odobrio namjenski stambeni kredit za mlade u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 115.000,00 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Alpe-Adria-Bank d.d. na dan korištenja kredita za adaptaciju kuće uz rok otplate od 30 godina. Isto tako, nije sporno da je 3. veljače 2016. između stranaka sklopljen Aneks uz Ugovor o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita u eure – stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujan 2015. je 70.134,01 €, a pretplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 3.100,07 kn/411,45 €[1] .

7. Isto tako, među strankama nije sporno da su tužitelj (korisnik kredita / potrošač) i tuženik (kreditor / trgovac) dana 28. ožujka 2008. sklopili Ugovor o kreditu broj 356- 17/2008 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prema kojem je pravni prednik tuženika kao kreditor, tužitelju korisniku kredita, odobrio stambeni kredit za mlade u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 50.000,00 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Alpe-Adria-Bank d.d. na dan korištenja kredita uz rok otplate od 30 godina. Isto tako, nije sporno da je 3. veljače 2016. između stranaka sklopljen Aneks uz Ugovor o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita broj [broj kredita] u eure – stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujan 2015. je 29.496,75 €, a pretplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 4.808,19 kn/638,16 €.

8. Najprije valja reći da je u presudama zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (Visoki trgovački sud Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. u odnosu na ugovaranje promjenjive stope redovne kamate, Trgovački sud u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visoki trgovački sud Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019. u odnosu na valutu CHF), stranka kojih je bio i prednik tuženika, a kojom je između ostalog obuhvaćeno razdoblje sklapanja potrošačkih ugovora od 1. lipnja 2004. – 31. prosinca 2008. pravomoćno je presuđeno:

- da su u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o krediti promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, na koji način je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg ZZP-a, a nastavno važećim ZZP-a, te ZOO-a,

- da su odredbe ugovora o valutnoj klauzulu u CHF nepoštene i ništetne jer da su te odredbe svih banaka bile nerazumljive za klijente (klijentima nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijenta kao potrošača) i da su tužene banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja glavnice u valuti CHF, da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorni strana.

9. Tijekom prvostupanjskog postupka prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke od 16. listopada 2024. utvrđeno je da je uz pretpostavku korištenja kamatne stope poznate na dan sklapanja ugovora i tečaja na dan isplate kredita tijekom razdoblja otplate po Ugovoru o kreditu broj [broj kredita] tužitelj više uplatio do konverzije na ime kamata 3.171,25 €, a na ime tečajnih razlika 6.380,16 €. Nepriznati iznos umanjena glavnice u provedenoj konverziji na dan 30. rujna 2015. iznosi 4.656,21 €, za toliko je tuženik manje umanjio glavnicu prilikom konverzije. Tužitelj je uplatama na dan 30.rujna 2015. za 411,45 eura premašio iznos potreban za namirenje uplata prema simuliranome EUR kreditu, a preostalo ukupno dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 17.847,99 € i to 3.171,25 € preplate po kamati na koje teku pripadajuće zatezne kamate od 01.10.2015 do isplate, 6.380,16 € preplate po valuti na koje teku pripadajuće zatezne kamate od 01.10.2015 do isplate, 4.656,21 € razlike glavnice na koje teku pripadajuće zatezne kamate od 01.10.2015 do isplate te 3.640,37 € preostale zatezne kamate na dan 30.09.2015. Nadalje, uz pretpostavku korištenja kamatne stope poznate na dan sklapanja ugovora i tečaja na dan isplate kredita tijekom razdoblja otplate po Ugovoru o kreditu broj [broj kredita], tužitelj je do konverzije kredita više uplatio na ime kamata 140,32 € a na ime tečajnih razlika 3.087,54 €, nepriznati iznos umanjena glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30. rujna 2015. iznosi 2.207,05 €. Tužitelj je uplatama na dan 30.rujna 2015. za 638,16 € premašio iznos potreban za namirenje uplata prema simuliranome EUR kreditu dok preostalo ukupno dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 5.854,55 € i to 140,32 € preplate po kamati na koje teku pripadajuće zatezne kamate od 01.10.2015 do isplate, 3.087,54 € preplate po valuti na koje teku pripadajuće zatezne kamate od 01.10.2015 do isplate, 2.207,05 € razlike glavnice na koje teku pripadajuće zatezne kamate od 01.10.2015 do isplate, te 419,64 € preostale zatezne kamate na dan 30.09.2015.

10. Slijedom svega navedenog, prvostupanjski sud zaključuje da se tužitelj sklapanjem Dodataka (Aneksa) nije odrekao tih prava na isplatu temeljem ništetnih odredbi kredita, niti je dao niti je mogao dati slobodan i informirani pristanak odnosno nije se odrekao prava na obeštećenje jer kada bi pristanak postojao ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku jer u vrijeme sklapanja dodatka valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom te tužitelj nije bio informiran niti je mogao znati čega bi se pristankom ili odricanjem odrekao. Dodatkom se ne spominje ništetnost odredbi o promjeni kamatnih stopa, ne navodi se iznos pretplate kojeg bi se tužitelj sklapanjem aneksa odrekao, a konverzijom su primijenjene kamatne stope za kredite u valuti EUR temeljene na jednostranim odlukama banke.

11. Stoga prvostupanjski sud zaključuje da sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te je tužitelj i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR ostao oštećen, ali u manjoj mjeri. Kamatna stopa određena Dodatkom ugovora određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, o kamatnoj stopi i njenoj promjeni nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika. Konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je definiran budući ugovorni odnos stranaka. Isto tako, prvostupanjski sud odlučuje da Sporazum između stranka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama Zakona o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju, niti Sporazumom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovorima o kreditima s valutom u CHF, način rješavanja eventualne ništetnosti zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama mijenjala kamatnu stopu, pitanje preplaćenih kamata kroz utuženi period. Stoga, budući da je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetan jer je nerazumljiv tužitelju treba vratiti ono što je na temelju takvog dijela Ugovora o kreditu platio sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj je stjecatelj dužan vratiti dio imovine neke osobe ukoliko prijelaz imovine nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, a ako to nije moguće dužan je naknaditi vrijednost postignute koristi, slijedom čega prvostupanjski sud odlučuje kao pod točkom I. izreke presude.

12. Međutim, takva utvrđenja i zaključci prvostupanjskog suda ne mogu se prihvatiti.

13. Tijekom prvostupanjskog, a i sada žalbenog postupka, sporno je postoji li pravna osnova za isplatom utuženih iznosa s obzirom na sklopljene Aneks Ugovoru o kreditu koji je sklopljen sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine",br.102/15 – dalje:ZID ZPK/15).

14. Prema pravilima iz odredaba čl. 19.a - 19.f Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022 i 156/20123 - dalje: ZPK) o konverziji kredita, koja korespondiraju sa istim pravilima sadržanim u odredbama čl. 375.a - 357.f Zakon o kreditnim institucijama ("Narodne novine", br. 159/2013, 19/2015, 102/2015, 15/2018, 70/2019, 47/2020, 47/2020, 146/2020, 151/2022 i 145/2024 - dalje: ZKI), konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (članak 19.b ZPK-a), izračunom propisanim odredbom članka 19.c ZPK-a, te ostale uvjete određene člankom 19.d i člankom 19.e ZPK-a.

15. Iz navedenih propisa proizlazi da su odredbama ZPK-a i ZKI-a postavljeni temelji za rješavanje problema kredita denominiranih u CHF i kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, da oba Zakona uređuju istu vrstu odnosa, s time što je stupanjem na snagu ZID ZKI/2015 samo proširen krug ovlaštenika i na adresate koji nisu obuhvaćeni odredbama ZID ZPK/2015, odnosno određen sadržaj, način i učinci konverzije kredita, te primjena odredbi propisa kojima se uređuje obveznopravni odnosi na sve obveznopravne odnose između potrošača i trgovca koji nisu uređeni posebnim zakonima.

16. Isto tako, općim propisima sadržanim u odredbama ZOO-a je određeno, između ostalog, da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (čl. 2.), da ih mogu urediti i drugačije nego što je odredbama ZOO-a određeno (čl. 11.), da obveze prestaju suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu (čl. 160. st. 1.), da se prestankom glavne obveze gase i druga sporedna prava (čl. 160. st. 2.) i da su odredbe propisa kojima se, djelomično ili u cijelosti, određuje sadržaj ugovora, sastavni dijelovi tih ugovora (čl. 248. st. 2.).

17. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora sklopljen 3. veljače 2016. Aneks Ugovoru o kreditu br. [broj kredita] na temelju ZIDZOPK i da je tim Aneksom suglasno regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR, prema kojoj glavnica na dan 30. rujan 2015. je 70.134,01 €, a pretplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 3.100,07 kn/411,45 € te je u skladu s čl. 19.c st. 1. t. 3. otplatni plan iz Osnovnog ugovora u CHF zamijenjen novim otplatnim planom izrađenim u skladu s odredbama ZID ZPK-a. Isto tako, nije sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora sklopljen 3. veljače 2016. Aneks Ugovoru o kreditu br. [broj kredita] na temelju ZIDZOPK i da je tim Aneksom suglasno regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR, prema kojoj glavnica na dan 30. rujan 2015. je 29.496,75 €, a pretplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 4.808,19 kn/638,16 € te je u skladu s čl. 19.c st. 1. t. 3. otplatni plan iz Osnovnog ugovora u CHF zamijenjen novim otplatnim planom izrađenim u skladu s odredbama ZID ZPK-a.

18. Prema tome, navedenim Aneksima ugovorne strane utvrdile su da je isti akt kojim se na propisani način mijenjaju odredbe osnovnog ugovora o kreditu zaključenog između stranaka od 21. kolovoza 2007. i ugovora o kreditu od 28. ožujka 2008, u skladu sa od tužitelja prihvaćenim izračunom konverzije te se tim Aneksom, osnovni ugovor o kreditu mijenja u pogledu valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se ujedno postiže sporazum o raspolaganju preplatom. Na navedenu izmjenu tužitelj je pristao, tako da su sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu prestale u tom dijelu obveze parničnih stranaka iz osnovnog Ugovora o kreditu odnosno zaključenjem tog Aneksa osnovni ugovor o kreditu je u tom dijelu prestao postojati jer ga je zamijenio novi kreditni ugovorni odnos, sadržan u Aneksima ugovorima od 3. veljače 2016. (kako proizlazi iz odredbe čl. 1. i 2. Aneksa uz Ugovor o kreditu). Sklapanjem tih Aneksa tužitelj se suglasio s izračunom konverzije na dan 30. rujna 2015., te su parnične stranke ujedno ugovorile da se svi iznosi (pa tako i iznosi s osnove razlike između ugovorne i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope), koje je tužitelj platio tuženiku u ispunjenju svoje obveze korisnika kredita prema ranijem Ugovoru o kreditu u CHF, uračunaju u ispunjenje obveze tuženika iz Aneksa uz Ugovor o kreditu u EUR.

19. Prvostupanjski sud zaključuje da konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu nastalu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi pa činjenica da su stranke sklopile Aneks kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u euro, samo za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih anuiteta kredita na osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

20. Međutim, takvi navodi prvostupanjskog suda se ne mogu prihvatiti. Naime, imajući u vidu i da je ZID ZPK/2015 i ZID ZKI/2015 povodom više prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti tih Zakona s Ustavom, koji nisu prihvaćeni, razmatran pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske (rješenje broj U-I- 3685/2015 od 4. travnja 2017. i druga – "Narodne novine" br. 39/2017), i da je odredbom čl. 19.a st. 2. ZPK-a određeno da se odredbe Glave IV. a (Konverzija kredita denominirana u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF), primjenjuju na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF, bez obzira na vrstu i namjenu, u kojem dužnikova obveza iz kredita ili obveza vraćanja primljenog nastala zbog prestanka ugovora nije ispunjenja ili prisilno ostvarena, treba zaključiti da tuženik nije dužan vratiti tužitelju iznose glavnice koje potražuje u točki I. izreke, a koje mu je pogrešno dosudio prvostupanjski sud.

21. Naime, suglasnom voljom stranaka iskazanom u Aneksima od 3. veljače 2016., sastavni dio kojeg je i Plan otplate, restrukturirane su međusobne obveze stranaka, u skladu sa odredbama ZPK-a i postignuta svrha konverzije regulirana čl. 19.b st. 2. ZPK-a - položaj tužiteljice kao potrošača izjednačen je s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR.

22. Imajući u vidu da su predmetni Aneksi ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost (tako i VSRH u odluci Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022.).

23. Dakle, tuženik je na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZIDZPK u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužitelja, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti euro, kao i sve svote koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te je postignuta suglasnost o korištenju preplate po konverziji kredita vezanog za CHF valutnu klauzulu, dok ta razlika koju tužitelj zahtijeva tužbom, nakon zaključenog Aneksa nije sada u imovini tuženika bez pravne osnove pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane čl. 1111. ZOO.

24. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Aneksima ugovoru o kreditu od 21. kolovoza 2007. i ugovora o kreditu od 28. ožujka 2008. , treba reći da, sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. ZID ZPK/15, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom čl. 19.b ZID ZPK/15, a upravo to je u konkretnom slučaju i učinjeno.

25. Tuženik je na temelju sklopljenih Aneksa u izračun konverzije koji je propisan ZIDZPK, unio svote zatražene predmetnom tužbom u točki I. izreke, a koje su doista na temelju nepoštenih ugovornih odredbi sadržane u Ugovoru o kreditu, bez osnove prešle u njegovu imovinu. Te su svote međutim, zajedno s ostalim svotama uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu sa sklopljenim Aneksima, iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli euro utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u euro, a preplata je korištena za namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u euro, slijedom čega je valjano prestala obveza tuženika za povrat više plaćenih svota s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja je proizlazila iz čl. 1111. st. 1. ZOO/05 i te preplaćene svote nisu bez pravne osnove ostale u imovini tuženika. Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Aneksa uz ugovor o kreditu s tuženikom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate i valutne klauzule iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje te uplate.

26. Dakle, u situaciji kada su stranke temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/15 – dalje: ZID ZPK) sklopile Aneks uz ugovor o kreditu kojim su izvršile konverziju kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR u okviru kojeg je korisnik kredita prihvatio izračun konverzije kojim su sadržane sve uplate koje je izvršio u okviru ispunjenja obveza iz izvornog ugovora o kreditu, korisnik kredita nema osnove da zahtijeva isplatu razlike između ugovorne kamate ugovorene osnovnim ugovorom o kreditu i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope. Naime, tuženik je izračun konverzije bio dužan izvršiti sukladno čl. 19.c ZPK, u okviru kojeg je bio dužan uzeti u obzir sve uplate koje je tužitelj izvršio pa tako i one iznose koji se odnose na razliku između ugovorene i nezakonito mijenjane stope ugovorne kamate. Na temelju takvog izračuna konverzije koji je, između ostalog, morao sadržavati jasan pregled svih promjena (čl. 19.e st. 4. ZPK), utvrđivao se iznos preostale neotplaćene glavnice kredita s valutnom klauzulom u valuti EUR (čl. 19.c st. 1. toč. 7. ZPK), a na isti je tužitelj kao korisnik kredita dao svoj pristanak. Tim pristankom tužitelj je pristao da se i iznosi koje je imao temelja potraživati s osnove razlike između ugovorne i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope da nije bilo konverzije, obračunaju prilikom izračuna konverzije.

27. Naime, ne može tužitelj, s jedne strane, pristajati da mu se svi uplaćeni iznosi (što obuhvaća i iznose s osnove razlike između ugovorne i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope te valutne klauzule) uzmu u obzir prilikom izračuna konverzije na osnovu kojih joj se utvrdio iznos neotplaćene glavnice kredita konvertiranog u valutu EUR, a onda, s druge strane, nakon tog pristanka, zahtijevati da mu se ti isti iznosi koji su uzeti u obzir prilikom izračuna konverzije vrate jer se odnose na razliku između početno ugovorne i nezakonito mijenjane stope ugovorne kamate odnosno valutne klauzule. Protivno shvaćanje bilo bi, prema ocjeni ovog suda, suprotno svrsi donošenja ZID ZPK.

28. U vezi s pitanjem jesu li, inače prilično stroga i detaljna, pravila o konverziji i načinu njezina izračuna uspostavila narušenu ravnotežu između korisnika kredita kao potrošača i banke kao kreditora zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba kredita za CHF novim ugovornim odredbama, od odlučnog je značenja i da je potrošač, u skladu s odredbom čl. 19.d ZID ZPK/15, informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije, slijedom čega bi potrošači koji nisu prihvatili konverziju bili u nejednakom položaju sa onima koji su prihvatili konverziju i povrh toga još zahtijevaju pretplatu koja im je već uračunata. Prema tome, sklapanjem predmetnog Aneksa uz ugovor o kreditu na način propisan odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15 osiguran je povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u € koji je zamijenio kredit u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao slijedom čega se ne može ni u kojem slučaju smatrati da potrošači koji su konvertirali kredite imaju nižu razinu zaštite potrošačkih prava jer im je pravo na restituciju omogućeno upravo sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu.

29. Pri tome valja napomenuti da iako je svrha donošenja ZID ZPK/15 konverzija, tako izvršena konverzija prema odredbama ZIDZPK je imala za posljedicu prestanak obveze tuženika kao kreditora (trgovca) prema tužitelju kao korisniku kredita (potrošaču) na postupanje prema ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope i valutnoj klauzuli iz konvertiranog (izvornog) kredita, jer su te odredbe zamijenjene novim odredbama koje nemaju obilježja nepoštenosti, a time posljedično niti ništetnosti, pa potrošač sklapanjem takvog dodatka sukladno ZID ZPK/15 nema pravo na isplate radi ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi.

30. Pri tome se posebno ima na umu i ustaljeno stajalište Suda EU prema kojem se u odnosu na poduzetnike poput banaka u istim ili srodnim pravnim odnosima kao predmetnom, potrošač nalazi u slabijem položaju (tako i u odluci broj C-26/13 od 30. travnja 2014.), kao i da je ZID ZPK/15 imao primarni cilj zaštitu potrošača CHF kredita kao slabije ugovorne strane, a ostvarenje tog cilja imalo je veći značaj od pravne sigurnosti druge strane (tako i Ustavni sud, U-I/3685/2015 od 4. travnja 2017., točka 30.). Tako je ZID ZPK/15 u odredbama čl. 19.d. i 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužitelj kao potrošač bio u prilici još i prije sklapanja Aneksa uz ugovor o konverziji proučiti njegove odredbe. Štoviše, još prije donošenja ZID ZPK/15, Vlada Republike Hrvatske je u obrazloženju Konačnog prijedloga tog Zakona (P.Z./899 od 10. rujna 2015.) istakla, među ostalim, da ZID ZPK/15 predstavlja izvanrednu i jednokratnu zakonodavnu intervenciju koja je temelj za "trajno rješenje problema u CHF."

31. Stoga, zamjena nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača budući da je potrošač kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Pritom se posebno naglašava da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

32. Isto tako, učinak konverzije prema ZID ZPK djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe (tako i Sud EU u presudi C- 308/156 LKF, točka 62.), i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje.

33. Slijedom navedenog, kako su provedenom konverzijom 2016., u skladu sa ZPK- a, koju je tužitelj izričito prihvatio, neutralizirani štetni učinci problematičnih (nepoštenih / ništetnih) odredbi iz Ugovora o kreditu od 21. kolovoza 2007. i Ugovora o kreditu od 28. ožujka 2008. to je na temelju suglasne volje sudionika u obveznom odnosu, u smislu odredbe čl. 160. st. 1. ZOO-a u vezi s čl. 3. st. 2. ZZP/22 prestala obveza tuženika kao kreditora (trgovca) prema tužitelju kao potrošaču i korisniku kredita na postupanje prema ništetnim (nepoštenim) ugovornim odredbama o načinu promjene ugovorene stope redovne kamate iz konvertiranog (izvornog) kredita uz valutnu klauzulu CHF i njihovim posljedicama (podudarno sa shvaćanjem iskaznim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022.), kojom suglasnom voljom ugovornih strana je u biti isključeno pravo tužitelja na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene stope redovne (ugovorene) kamate i valute CHF iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a što zakonom nije zabranjeno. Stoga, s obzirom na jasno izraženu suglasnost volja ugovornih strana izraženu u Aneksu tako, da je njime postignut puni sporazum o kreditnim uvjetima, pogrešno je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev kao pod toč. I. izreke.

34. Međutim, tužitelj je tužbom zatražio i zatezne kamate pozivom na odredbu čl. 1111. ZOO, i to od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do konverzije. Taj dio, kako je razvidno iz naprijed navedenih odredaba, nije obuhvaćen obračunom konverzije uređenim posebnim propisom, kao što nije uključen ni u iznose koje snose potrošači. Dakle, ostala je i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe čl. 1115. ZOO.

35. U tom smislu je i Vrhovni sud Republike Hrvatske na 7. sjednici Građanskog odjela održanoj 13. i 20. prosinca 2022., zauzeo pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača da potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZID ZPK, nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz čl. 1111. st. 1. ZOO, na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s čl. 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.

36. Dakle, potrošač, koji je sklopio dodatak ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, nakon sklapanja Aneksa uz ugovor o kreditu, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa, osim onih iznosa koji nisu bili predmet obračuna konverzije kredita u smislu čl. 19.c u vezi s čl. 19.e ZIDZPK/15 (npr. zakonska zatezna kamata na razliku plaćenih pojedinih mjesečnih anuiteta).

37. Dosuđene zatezne kamate ne odnose na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s čl. 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije. Naime, zbog pogrešnog pravnog pristupa, prvostupanjski sud je utvrdio vještačenjem preplate po svakoj od ništetnih odredbi prvobitnog ugovora o kreditu ponaosob, a to nije istovjetno s, nazovi tako, "konverzijskom preplatom" pa je zbog toga činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

38. Odlučivanje o zateznim kamatama na "konverzijsku preplatu", umjesto na zatraženu odnosno "preplatu temeljem ništetnih odredbi ugovora" – koja je zatražena i koju je sud prvog stupnja dosudio tužitelju ne bi bila povrijeđena odredba čl. 5. st. 3. ZPP, a ne bi se radilo niti odlučivanju izvan postavljenog tužbenog zahtjeva, jer se radi samo o drugačijim izračunima kamate na preplatu. Kamate na "konverzijsku preplatu" temelje se na pravnoj osnovi koja nije bitno različita od one o kojoj se u postupku raspravljalo, te na istom činjeničnom supstratu, dakle, radi se o kamati koja nije obuhvaćena obračunom konverzije i računa se od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do konverzije, a koje je banka potrošaču uračunala prilikom izračuna konverzije.

39. Slijedom navedenog, tužitelj ima pravo na zateznu kamatu tekuću na pojedinačne mjesečne iznose konverzijske preplate odnosno zatezne kamate na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s čl. 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije. (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 586/2019 od 21. prosinca 2022.)

40. Kako zbog pogrešnog pravnog shvaćanja prvostupanjski sud nije utvrdio u kojem razdoblju i u kojoj visini bi tužitelju pripadale zatražene zatezne kamate u smislu odredbe čl. 1115. ZOO, to je valjalo ukinuti prvostupanjsku presudu u dijelu izreke pod točkom I. presude na temelju odredbe čl. 370. ZPP te vratiti predmet u tom dijelu istom sudu na ponovno suđenje.

41. Kako obveza naknade troškova ovisi o konačnom rješenju spora, to je ukinuta i odluka o troškovima parničnog postupka pod točkom II. izreke dok će se o troškovima žalbenog postupka odlučiti u konačnoj odluci sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

42. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će imati u vidu shvaćanja izražena u ovoj odluci te će sukladno predloženim dokazima utvrditi zatezne kamate na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s čl. 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije, nakon čega će moći donijeti pravilnu i zakonitu odluku u tom dijelu, a potom odlučiti i o parničnom trošku stranaka imajući u vidu da je predmet spora zaštita tužitelja kao potrošača i slabije ugovorne strane protiv tuženika kao jače strane u njihovim međusobnim odnosima, da je tužiteljičin djelomični uspjeh u parnici (čak dosta manji) posljedica neustaljene sudske prakse.

U Zagrebu 10. veljače 2026.

Predsjednik vijeća:

Josip Grubišić