REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-608/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Darka Milkovića, mr. sc. Senije Ledić i Renate Šantek, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ljiljani Maravić-Pirš, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika "Odašiljači i veze" d.o.o., Zagreb, Ulica grada Vukovara 269d, OIB: 88150534338, zastupanog po punomoćnici Katarini Džimbeg, odvjetnici u Zagrebu, radi nedopuštenosti otkaza, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž R-52/2025-2 od 23. listopada 2025. kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1202/2019-47 od 15. travnja 2025., u sjednici održanoj 10. veljače 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Odbija se prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na naznačena pitanja.

II. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Predlagatelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž R-52/2025-2 od 23. listopada 2025. kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1202/2019-39 od 15. travnja 2025.

2. Tuženik je u odgovoru na prijedlog predložio odbaciti isti kao nedopušten podredno odbiti prijedlog kao neosnovan.

3. Postupajući u skladu s odredbama čl. 385.a st. 1. i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), revizijski sud je ocijenio da je predlagatelj naznačio sedam pravnih pitanja koja smatra važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, za koje je naznačio razloge važnosti. Predlagatelj ističe i da mu su mu povrijeđeno temeljena ljudska prava.

4. Predlagatelj je naznačio sljedeća pitanja:

“1. Je li upozorenje na obveze iz radnog odnosa od 29.11.2017. koje je tuženik izrekao tužitelju nakon što se tužitelj 03.10.2017. obratio poslodavcu, s jedinim ciljem da zaštiti imovinu poslodavca od oštećenja, uništenja i otuđenja, spriječi povrede Zakona o radu, povrede Kolektivnog ugovora, prigovarajući kako izravni rukovoditelj BE na nepravilan i nezakonit način vodi evidenciju radnog vremena radnika koji rade na objektu Sljeme, na način da uskraćuje radnike, pa i tužitelja tom nepravilnom evidencijom, pritužio se na rad voditelja objekta Sljeme EE prigovarajući neradu i nemaru imenovanog voditelja objekta koji ne izvršava svoj dio radnih obaveza, pa njegove poslove moraju obavljati drugi kolege i tužitelj, također da imenovani voditelj čini nered i oštećuje imovinu poslodavca, dokumentiravši svoje navode dokazima, proizvoljno i zlonamjerno jer se ne temelji na stvarnoj, dokazivoj povredi radne obveze tužitelja kao radnika koji je prijavio nepravilnost, i može li se u konkretnom slučaju sporno upozorenje poslodavaca smatrati odmazdom zbog prijave nepravilnosti?

2. Je li upozorenje na obveze iz radnog odnosa od dana 16.07.2018.g. koje je tuženik izrekao tužitelju nakon što je tužitelj dana 26.06.2018.g. inspektoratu rada podino Predstavku-prijavu nezakonitog postupanja tuženika kao poslodavcu, prigovarajući nezakonitoj uskrati isplate plaće, protivno odredbi članka 96. st. 1. Zakona o radu, prigovarajući inspektoratu rada da je diskriminiran od strane poslodavca u odnosu na druge radnike kojima tuženik nije uskratio isplatu plaće a zajedno su s tužiteljem obavljali radnju zbog koje je tužitelju uskraćena isplata dijela plaće, prigovarajući da mu poslodavac daje oprečne upute u pogledu obveze izvršavanja radnih zadataka, da mijenja upute na koji će način tužitelj izvršavati obveze, da ga nadređeni djelatnik traži da mu pošalje na mail pritužbu koju potom poslodavac tretira kao.....”uznemiravanje drugh radnika poslodavca” ....ili “narušavanje ugleda poslodavca”.....da je poslodavac nakon što mu je nezakonito uskratio isplatu plaće druge radnike zvao u upravu da potpišu lažne izjave po kojima se radnik prije odlaska na put mora javiti gledatelju....što prethodno nije bila uputa tužitelju, isti je postupao onako kako mu je neposredno nadređeni djetanik tuženika naredio i svejedno je tuženik novčano kaznio samo tužitelja.... Stoga, je li opisano upozorenje na obveze iz radnog odnosa proizvoljno i zlonamjerno jer se ne temelji na stvarnoj, dokazivoj povredi radne obveze tužitelja kao radnika koji je prijavio nepravilnost inspektoratu rada jer mu je poslodavac nezakonito uskratio isplatu dijela plaće, i može li se u konkretnom slučaju sporno upozorenje poslodavaca smatrati odmazdom zbog prijave nepravilnosti?

3. Je li u konkretnom slučaju odmazda poslodavca zbog koje je izricao upozorenja tužitelju na obveze iz radnog odnosa od 29.11.2017. i 16.07.2018. ima za posljedicu i nezakonitost i nedopuštenost odluke o otkazu ugovora o radu od dana 28.02.2019. koja je donesena temeljem rezultata tih nezakonitih prethodnih upozorenja?

4. Je li okolnost što sud prvoga stupnja nije uopće ispitivao niti utvrdio je li tužitelj namjerno počinio povredu koju mu poslodavac stavlja na teret, a sud drugog stupnja sporna upozorenja tužitelju na obveze iz radnog odnosa od 29.11.2017.g. i 16.07.2018.g. ne tretira kao odmazdu, već selektivno utvrđuje i navodi sadržaj istih, ima za posljedicu povredu prava na jednakost oružja tužitelja u odnosu na tuženika i je li ta povreda utjecala na poštenost i pravičnost cjelokupnog do sada provedenog postupka u kojem su niži sudovi propustili utvrditi nedopuštenost odluke o otkazu ugovora o radu od dana 28.02.2019.g.?

5. Okolnost da je sud odbio provesti dokaz saslušanjem predloženog svjedoka EE protiv kojeg je tužitelj prijavio nepravilnost poslodavcu, a nije valjano obrazložio razloge zbog kojih je odbio provesti navedeni dokaz, je li sud ovlašten utvrditi osnovanost i opravdanost upozorenja na obveze iz radnog odnosa a nije ispitao svjedoka protiv kojeg je tužitelj prijavio nepravilnost? Da li je sud, u slučaju kada odbije provesti predložene dokaze, dužan obrazložiti razloge radi kojih je odbio provesti te dokaze?

6. Može li poslodavac osnovano teretiti radnika za propust u neobavljanju radnih zadaća iz područja zaštite (članak 88. točka 6. Pravilnka o radu) i radi neprovođenja mjera zaštite od požara a da prethodno poslodavac nije radniku osigurao sredstva za provođenje te zaštite? I je li okolnost da sud uopće nije utvrđivao te okolnosti unatoč prigovorima tužitelja dovodi u pitanje poštenje i pravičnost provedenog postupka u kojem je sud odbio pružiti pravnu zaštitu Hrvatskom branitelju iz Domovinskog rata koji je neprekidno radio kod istog poslodavca 33 godine a koji ga tereti za skrivljeno ponašanje bez da je radniku osigurao minimum sredstava za provođenje te zaštite? S tim u svezi je li tuženik počinio povredu vlastitih propisa kada je u prostoriju koju nazva agregatnica unio zapaljive tekućine i tvari? Može li radnik odgovarati za propust poslodavca koji sam unosi zapaljive tekućine i tvari i time riskira opasnost od požara a svoj propuste alocira na tužitelja?

7. Je li sud sukladno pravnom shvaćanju iz odluke Vrhovnog suda RH izraženog u odluci Revr-463/2003 od 29.04.2004 u kojem se u bitnome navodi da sama činjenica što je tužitelj pušio na mjestu gdje je pušenje zabranjeno te što se prema Pravilniku o radu takova povreda smatra naročito teškom povredom za koju se izvanredno otkazuje ugovor o radu opravdavala izvanredni otkaz ugovora o radu..... sud ocjenjuje je li je povreda koja se stavlja na teret radniku kao osobito teška povreda obveze iz radnog odnosa, povreda zbog koje uz uvažavanje svih okolnosti interesa obiju ugovornih stranaka nastavak radnog odnosa nije moguć..... sama činjenica da je Pravilnikom o radu tuženiku neka povreda iz radnog odnosa propisana kao osobito teška povreda obveza iz radnog odnosa ne znači da poslodavac ima opravdani razlog za izvanredni otkaz kada radnik tu povredu učini već treba ocijeniti je li se doista radi o osobito teškoj povredi zbog koje uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju stranaka nastavak radnog odnosa nije moguć.....bez obzira što se u konkretnom slučaju radi o redovnom otkazu ugovora o radu skrivljenim ponašanjem radnika, je li sud dužan ocijeniti je li opisana povreda radnika namjerna i takve težine da opravdava otkaz ugovora o radu skrivljenim ponašanjem nakon 33 godine staža radnika i je li poslodavac koji sam nije provodio mjere zaštite na radu jer nije osigurao sporni prostor adekvatnim oznakama kojima bi bila vidljiva zabrana pušenja, dok u spornom prostoru ako se doista nalazi agregat, poslodavac ne smije držati zapaljive stvari, stoga jesu li učinci osporavanih odluka razmjerni težini povrede tužitelja, uvažavajući propuste samog poslodavca koji na radnika pokušava alocirati odgovornost za vlastite propuste i je li učincima osporenih odluka došlo do povrede načela proporcionalnosti u ograničenju temeljnih ljudskih prava tužitelja?”

5. U prvom, drugom, trećem i četvrtom naznačenom pitanju predlagatelj preispituje i osporava činjenična utvrđenja i polazi od pogrešnih činjeničnih pretpostavki u naznačenim pitanjima (koje nisu utvrđene u postupku koji je prethodio podnošenju prijedloga), međutim osporavanje i preispitivanje utvrđenog činjeničnog stanja nije dopušteno u revizijskom stadiju postupka stoga naznačena pitanja nisu važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

6. U odnosu na peto naznačeno pitanje predlagatelju treba odgovoriti da sud sukladno čl. 220. st. 2. ZPP odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica dok u šestom naznačenom pitanju predlagatelj ponovo osporava činjenična utvrđenja polazeći od pretpostavke da nisu provedene mjere od zaštite od požara dok je u postupku utvrđeno da je tužitelj prošao obuku preventivnih mjera zaštite od požara i spašavanja ljudi i imovine ugroženih požarom.

7. U odnosu na sedmo naznačeno pitanje predlagatelju treba odgovoriti da nije usporediva s ovim sporom situacija iz odluke broj Revr-463/2003 od 29. travanja 2004. u kojoj da je ovaj sud izrazio shvaćanje da sama činjenica da je radnik pušio na mjestu gdje je pušenje zabranjeno i što se prema Pravilniku o radu takva povreda smatra naročito teškom povredom za koju se izvanredno otkazuje ugovor o radu, ne znači da je opravdana odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu. Naime, u odluci na koju se predlagatelj pozvao radi se o izvanrednom otkazu ugovora o radu, dok je u ovom sporu donesena odluka o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika (čl. 115. st. 1. toč. 3. Zakona o radu („Narodne novine“ 93/14, 127/17, 98/19, 151/22: dalje: ZR) i u ovom sporu je utvrđeno da se tužitelj svjesno nije pridržavao mjera zaštite na radu i mjera zaštite od požara (pušio je u agregatnici gdje je pušenje zabranjeno) te imajući u vidu da je tuženik prije otkaza tužitelju uputio dva upozorenja na obveze iz radnog odnosa i da unatoč tome tužitelj nije uskladio svoj rad i postupanje s pravilima i uputama poslodavca, već je ustrajao u kršenju obveza iz radnog odnosa čime je pokazao upornost u nepoštivanju pravila i uputa za rad koja je odredio poslodavac, a koji su regulirani zakonom i propisom koji reguliraju zaštitu na radu i zaštitu od požara. Stoga se ne radi o usporedivim činjeničnim niti pravnim situacijama (neovisno što je i u jednoj i u drugoj odluci radnicima zbog pušenja na radnom mjestu otkazan ugovor o radu, u ovom sporu redovitim otkazom ugovora o radu, a u odluci na koju se predlagatelj pozvao u sedmom naznačenom pitanju, izvanrednim otkazom ugovora o radu). Stoga niti sedmo naznačeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

8. Iz navoda i pitanja predlagatelja proizlazi da isti preispituje ovlaštenje poslodavca (i s tim u vezi „propust“ nižestupanjskih sudova da zaključe da je otkaz ugovora o radu nedopušten) da u konkretnoj situaciji poslodavac otkaže tužitelju ugovor o radu odlukom o redovitom otkazu ugovora o radu, s obzirom da tužitelj tvrdi - da nije bilo prijašnjih povreda obveze iz radnog odnosa (već se radi o „odmazdi“ poslodavca) te da je, eventualno, poslodavac mogao donijeti jedino odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu. Međutim, takvi navodi predlagatelja su neodlučni jer je ovaj sud izrazio shvaćanje da dajući radniku redoviti otkaz ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja umjesto izvanrednog otkaza ugovora o radu poslodavac postupa in favorem radnika jer u slučaju redovitog otkaza ugovora o radu radnik ima pravo na otkazni rok i naknadu plaće, što u slučaju izvanrednog otkaza nema (odluka Revr- 791/2018. od 2. srpnja 2019.). Nesporno je, što proizlazi iz utvrđenja nižestupanjskih sudova, da je u ovom sporu tužitelj počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa koja, uzimajući u obzir okolnosti konkretnog slučaja, opravdava odluku o redovitom otkazu ugovora o radu.

9. Slijedom iznesenog, kako u ovoj pravnoj stvari u odnosu na naznačena pitanja nisu ispunjene pretpostavke za postupanje revizijskog suda propisane odredbom čl. 385.a st. 1. ZPP prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na naznačena pitanja odbijen je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP kao u točki I. izreke ove odluke.

10. Predlagatelj u prijedlogu za dopuštenje revizije ističe i da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zaštićeno čl. 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010, 5/2014 - dalje: Ustav) i čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99 - proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02, 1/06 i 13/17 - dalje: Konvencija) te da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu, kao i pravo na djelotvorno pravno sredstvo te da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

11. U vezi navoda da je do povrede prava na pravično suđenje došlo uslijed pogrešne primjene materijalnog prava, treba istaknuti da čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i čl. 29. st. 1. Ustava RH sadrže samo određena procesna jamstva. Stoga do povrede tog prava u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj.

12. Ovaj sud je ocijenio da je u postupku pred nižim sudovima tužitelju bilo omogućeno da se izjasni o svojim zahtjevima i navodima, iznese činjenice i predloži dokaze te ravnopravno sudjeluje u postupku. U pobijanoj presudi sud je odgovorio na sve odlučujuće žalbene navode. Pobijana presuda je detaljno obrazložena i ne može se smatrati arbitrarnom ili očito nerazumnom. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tužitelj nije imao pravično suđenje, niti da mu nije omogućeno djelotvorno pravno sredstvo, odnosno predlagatelj nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku pred nižim sudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

13. Slijedom iznesenog nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz čl. 385.a st. 2. ZPP i dopuštenje revizije pa je na temelju odredbe čl. 389.a. st. 4. ZPP valjalo riješiti kao u točki II. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 10. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Marina Paulić