REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-279/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Darka Milkovića, člana vijeća, mr.sc. Senije Ledić, članice vijeća i Renate Šantek, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TIC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Vladimir Penezić, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika 1. Grada Zagreba, Trg Stjepana Radića 1, OIB 61817894937, 2. TI OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], (nasljednika KI iz [adresa] OIB [osobni identifikacijski broj]), 3. FI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 4. KIC OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], (nasljednice HI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj]), 5. OI, OIB: [osobni identifikacijski broj], (nasljednice II iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj]), koje zastupa punomoćnica Mira Matuško Blažević, odvjetnica iz Zagreba, 6. SI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa posebna skrbnica MI, odvjetnica iz Zagreba, te 7. EI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Mira Matuško, odvjetnica iz Zagreba, radi utvrđenja ništavosti ugovora, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž - 2193/2019-5 od 17. prosinca 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Ps-544/08-108 od 5. lipnja 2018., u sjednici održanoj 10. veljače 2026.,

r i j e š i o  j e :

Prijedlog za dopuštenje revizije se odbacuje.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-2193/2019-5 od 17. prosinca 2019. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Ps-544/08-108 od 5. lipnja 2018., uz tvrdnju da je nezakonita.

2. U prijedlogu za dopuštenje revizije naznačio je više pitanja, koja smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a koja glase:

„1. Mogu li stanovi, koji se nalaze u dvije stambene zgrade oduzete prijašnjem vlasniku 1946. godine temeljem čl. 12. Zakona o konfiskaciji imovine i izvršenju konfiskacije ("Službeni list DFJ", br. 40/45. i 70/45.) i na kojima su potom, kao općenarodnoj imovini, 1954. treće fizičke osobe stekle pravo na stan, koje stanarima osigurava trajno pravo korištenja stana, u smislu članka 32. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine stanovi biti oduzeti prijašnjem vlasniku na temelju propisa o konfiskaciji, iako nije donesena konačna i/ili pravomoćna odluka o konfiskaciji ovih stambenih zgrada i/ili stanova koji se u njima nalaze?

2) Može li sud odbiti primijeniti članak 40. i/ili čl. 41. Zakona o zemljišnim knjigama kada odlučuje o brisovnoj tužbi knjižnog vlasnika zgrade radi brisanja uknjižbe prava vlasništva stana, kao posebnog dijela te iste zgrade, provedene u knjiz i položenih ugovora u korist jednog tuženika temeljem pravnog posla (ugovora o prodaji stana) sklopljenog s drugim tuženikom, koji nije bio knjižni vlasnik ni zgrade niti stana? 3) Treba li sud primijeniti članak 40. i/ili članak 41. Zakona o zemljišnim knjigama kada odlučuje o brisovnoj tužbi knjižnog vlasnika zgrade radi brisanja uknjižbe prava vlasništva stana, kao posebnog dijela te iste zgrade, provedene u knjizi položenih ugovora u korist jednog tuženika temeljem pravnog posla (ugovora o prodaji stana) sklopljenog s drugim tuženikom, koji nije bio knjižni vlasnik ni zgrade niti stana? 4) Može li drugostupanjska presuda, kojom je odbijena žalba i potvrđena prvostupanjska presuda, u ocjeni žalbenih navoda, koji su od odlučnog značenja za zakonitost prvostupanjske presude, ne sadržavati nikakav odgovor i sadržavati razloge koji su međusobno proturječni i koji su proturječni sa sadržajem isprava koje su kao dokaz pregledane u postupku?“

3. 1. Obrazlažući naznačena pravna pitanja navodi da u svezi s prvim pitanjem tužitelju nije poznato postoji li praksa revizijskog suda, „a nije naišao niti na praksu viših sudova, stoga tužitelj smatra da ovo pitanje, osim što je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, važno je i za razvoj prava kroz sudsku praksu“. Pojašnjava da su predmetne nekretnine oduzete pravnom predniku tužitelja, BI, u provedbi Odluke Okružnog suda u Dubrovniku broj II R 10/46 od 24.04.1946. godine), čija izreka glasi:

„Odredjuje se sekvestar odnosno privremeno oduzimanje i stavljanje pod kontrolu državne uprave imovine otsutnog BI iz [adresa] a to do konačne odluke o konfiskaciji.“, a da nema dokaza da bi pravnom predniku tužitelja, BI, koji je umro **.**.1945. (prije nego što su predmetne stambene zgrade sekvestrirane), bila izrečena kazna konfiskacije, ali da unatoč tome što nema dokaza da je BI izrečena kazna konfiskacije imovine niti da bi bila donesena odluka o konfiskaciji njegove imovine, svi učinci konfiskacije de iure i de facto su ostvareni temeljem propisa o konfiskaciji na osnovu kojih je uspostavljeno takvo stanje da su jugoslavenske komunističke vlasti BI, odnosno njegovim nasljednicima, oduzele i prenijele u općenarodnu imovinu predmetne stambene zgrade i da su organi jugoslavenske komunističke vlasti raspolagali ovim stanovima prije same nacionalizacije. S obzirom da su sudovi utvrdili da je u zemljišnim knjigama, upisana zabilježba sekvestracije u listu C i to sve od 17. 6. 1947., smatra da se ne može smatrati da su gotovo punih 50 godina stambene zgrade u kojima se nalaze sporni stanovi bile „privremeno oduzete“ kako to sudovi navode u svojim presudama. Stoga, ako su stambene zgrade u [adresa].i 19. bile samo privremeno oduzete sekvestracijom, onda nije bilo moguće da postanu općenarodna imovina i nije bilo pravno moguće da stanari na stanovima u tim zgradama prema Uredbi o upravljanju stambenim zgradama iz 1953., a temeljem Ugovora o korištenju stana iz lipnja 1954. steknu pravo na stan, dakle više od četiri godine prije stupanja na snagu Zakona o nacionalizaciji.

3. 2. Slijedom navedenog smatra da od odgovora na prvo pitanje ovisi odluka suda u ovom sporu jesu li sporni ugovori o prodaji stanova ništavi, obzirom je otkup stanova oduzetih temeljem propisa o konfiskaciji izrijekom zabranjen i u suprotnosti sa čl. 22. st. 1. i čl. 32. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, (''Narodne novine'' broj 92/1996, 92/1999, 39/1999, 42/1999, 43/2000, 131/2000, 27/2001, 34/2001, 65/2001, 118/2001, 80/2002, 81/2002, 98/2019

- dalje: Zakon o naknadi).

3. 3. Vezano za drugo i treće pitanje poziva se na rješenje Županijski sud u Zagrebu poslovni broj Gž-8052/14 od 12. prosinca 2017., te odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 1811/2013-2, od 29. kolovoza 2018., Rev 3283/14-2, od 16. svibnja 2018., Rev 2486/12-2, od 1. ožujka 2017., Rev 1050/05-2, od 21. prosinca 2005., Rev 1337/02-2, od 1. prosinca 2004. i Gzz 144/03-2, od 20. listopada 2004.

3. 4. U odnosu na četvrto pitanje tužitelj ističe da se drugostupanjski sud nije izjasnio o određenim žalbenim navodima koji su od odlučnog značenja. Navodi da je žalbom prigovorio da je prvostupanjski sud potpuno:

- zanemario i ignorirao one dijelove isprava, pregledanih kao dokaz u postupku, „u kojima je navedeno da se provodi postupak konfiskacije, što je evidentno kod ocjene Zapisnika i izvještaja broj Konf. 388747 od 12. prosinca 1947.g. (list 221 spisa) u kojem prvostupanjski sud nalazi da se sekvestriraju u korist FNRJ nekretnine upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], jer da je precrtana riječ „konfisciraju“, međutim u tom istom Zapisniku i izvještaju, stoji rečenica: „Konfiscirane nekretnine se procjenjuju sa 8 milijuna i 500.000 dinara.“

- Također, u Zaključku Kotarskog suda za I i IV rajon u Zagrebu posl. br. Vc. Konf. - 388747-2 od 17. lipnja 1947. (list 181 spisa) navedeno je slijedeće: „...te u sporazumu GN O. Odrediti podesna osoba, koja će konfisciranom imovinom privremeno upravljati do konačne sudske odluke o konfiskaciji.“

- Uz to drugostupanjski sud da nije ocijenio žalbeni navod da isprava iz Stambenog dosjea broj N-2797 Gradskog narodnog odbora Općine „Donji grad“ od 17. svibnja 1956.g., koju je tužitelj pribavio iz Državnog arhiva u Zagrebu i priložio uz svoj podnesak od 11. veljače 2014.g., a u kojoj je navedeno da su kuće u [adresa], ul. 3914, k. o. [katastarska općina], kat. čest. br. [katastarska čestica], ranijeg vlasnika BI (prednika tužitelja) sadašnje vlasništvo - općenarodna imovina, dokazuje da su predmetne stambene zgrade oduzete prije stupanja na snagu Zakona o nacionalizaciji.

- Nadalje, navodi da je u odgovoru na žalbeni isticao da je Ugovorima o korištenju stana raspolagano kao općenarodnom imovinom 1954.g., dakle prije nacionalizacije iz 1958.g., drugostupanjski sud je iznio razloge koji su protivni kako sa stanjem u zemljišnim knjigama tako i sa vlastitim ocjenama predmetnog zemljišnoknjižnog stanja.

3. 5. Također tvrdi „da u drugostupanjskoj presudi postoji kontradikcija, obzirom drugostupanjski sud tvrdi da su sporni stanovi 1954. godine dani na korištenje fizičkim osobama kao općenarodna imovina, jer su bili uknjiženi 1948. godine u korist općenarodne imovine temeljem Odluke kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju, a istodobno utvrđuje da je već slijedeće, 1949. godine, bilo uspostavljeno prijašnje gruntovno stanje kakvo je bilo prije provedbe uknjižbe u korist općenarodne imovine. Proturječnost nalazi i u tome što stanovi nikako nisu mogli biti dani na korištenje 1954. godine zbog toga što su agrarnom reformom i kolonizacijom postali općenarodnom imovinom, jer je Odluka kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju iz 1948. godine stavljena van snage i brisana je uknjižba stambenih zgrada u kojima se nalaze sporni stanovi u korist općenarodne imovine već 1949. godine. Dakle, između 1949. i 1954. jedini postupak koji se vodio u svezi sa predmetnim spornim zgradama bio je postupak konfiskacije i stoga su jedino u tom postupku ove nekretnine mogle biti oduzete i njima su zbog toga nadležni organi mogli raspolagati kao općenarodnom imovinom, iz čega proizlazi da su oduzete do 1954. godine temeljem propisa o konfiskaciji.“

5. Smatra da je na opisane načine drugostupanjski sud povrijedio čl. 375. st. 1. ZPP - a, prema kojem u obrazloženju presude drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja, a time ujedno počinio i bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, jer obrazloženje drugostupanjske presude uopće ne sadrži razloge i ne sadrži jasne razloge, posljedično čemu nema niti valjanih razloga o žalbenim navodima od odlučnog značenja i zbog ovih nedostataka se ne može ispitati drugostupanjska presuda. U tom pravcu se pozvao na rješenje VSRH, posl. br. Rev 1402/2019-3, od 16. travnja 2019. i Rev 1705/16-3, od 26. veljače 2019.

6. 1. U odgovoru na prijedlog tuženici pod 2., 3., 4., 5. i 7., osporavajući osnovanost i dopuštenost prijedloga tužitelja, navode da tužitelj u prijedlogu ponavlja svoje pravno stajalište izneseno već tijekom postupka, tj. da tuženici nisu mogli otkupiti predmetne stanove jer su isti oduzeti predniku tužitelja temeljem propisa o konfiskaciji, odnosno jer se radi o konfisciranim stanovima, te da tuženici nisu mogli otkupiti predmetne stanove jer Grad Zagreb nije bio vlasnik istih budući da je u zemljišnim knjigama kao vlasnik bio upisan tužiteljev otac. Naglašavaju da tijekom cjelokupnog parničnog postupka tužitelj prešućuje činjenicu da je paralelno s ovim parničnim postupkom pred nadležnim upravnim tijelom vodio upravni postupak povrata oduzete i to nacionalizirane imovine, te da su tom postupku tužitelju vraćena tri nacionalizirana poslovna prostora te jedan nacionalizirani stan, a kao dokaze navodi djelomično rješenje o povratu oduzete imovine od 11. 2. 2008. i djelomično rješenje o povratu oduzete imovine od 31. 8. 2021., povijesni zk. Izvadak iz ručno vođene knjige zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], rješenje o nacionalizaciji. Pojašnjavaju da su predmetne nekretnine (najamne zgrade) nacionalizirane po sili zakona na dan stupanja na snagu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, odnosno na dan 31. 12 1958., odnosno prije smrti tužiteljevog oca pok. FIC, koji je umro dana **.**.1999., međutim, rješenja o nacionalizaciji (rješenje o nacionalizaciji Narodnog odbora Općine Donji Grad u Zagrebu, broj 02/KN-1378/1- 1959 od 14. 7. 1960. kojim su predmetne nekretnine, najamne stambene zgrade u [adresa]., današnjeg naziva ulice - [adresa]., sagrađene na [broj ZK uloška] i [katastarska čestica], zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], nacionalizirane i postale društveno vlasništvo na dan stupanja na snagu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta odnosno dana 31. 12 1958), propustom nije provedeno u zemljišnim knjigama. Ističu da je činjenica nacionalizacije predmetnih nekretnina je vrlo dobro poznata tužitelju jer je njegov otac FIC 1997.g. sukladno važećem Zakonu o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine podnio zahtjev za povrat oduzete imovine na adresi [adresa]., te su tužitelju u tom postupku vraćena tri nacionalizirana poslovna prostora te jedan nacionalizirani stan (djelomično rješenje o povratu oduzete imovine od 11. 2. 2008. i djelomično rješenje o povratu oduzete imovine od 31. 8. 2021., povijesni zk. izvadak iz ručno vođene knjige zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i cit. rješenje o nacionalizaciji).

6. 2. S obzirom da se ne radi o konficsiranoj imovini, tuženici smatraju da je upis tužiteljevog oca FIC u zemljišnim knjigama zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] bio neistinit i nevaljan, zbog čega se tužitelj neosnovano poziva na zemljišno-knjižni upis FIC „temeljem nezakonitog rješenja o nasljeđivanju“ jer se rješenje o nasljeđivanju temeljem kojeg se FIC upisao u zemljišne knjige 26. 3. 1996.g. pod br. Z-4860/96 = Z-7560/96 nije smjelo uopće donijeti s obzirom da predmetne nekretnine 1996. nisu bile u privatnom vlasništvu ostavitelja već su bile nacionalizirane i postale društveno vlasništvo po sili zakona 31. 12. 1958.

6. 3. Tuženici, nadalje u odgovoru, navode da su dokazali neprekinuti niz izvanknjižnih stjecanja s obzirom da su predmetne nekretnine nacionalizirane po sili zakona i postale društveno vlasništvo, a tuženici su, odnosno njihovi pravni prednici kao nositel ji stanarskog prava na predmetnim stanovima, sukladno odredbama Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine i sukladno odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo otkupili nacionalizirane stanove i upisali svoje pravo vlasništva na predmetnim stanovima u knjizi položenih ugovora kao sastavnom dijelu zemljišnih knjiga, a paralelno uz neistinit upis HIC u glavnoj zemljišnoj knjizi tuženici su bili istinito upisani kao vlasnici stanova u Knjizi položenih ugovora, koja je sastavni dio zemljišnih knjiga, dok je neprekinuti niz stjecanja je vidljiv iz povijesnog izvatka iz KPU. Predlažu prijedlog odbaciti.

7. Prijedlog je nedopušten.

8. Nižestupanjski sudovi odbili su tužbeni zahtjev tužitelja nakon što je utvrđeno:

- da je otac tužitelja, pok. FIC upisan kao vlasnik predmetnih nekretnina, odnosno kao vlasnik stambenih zgrada na adresi [adresa] (u kojima se nalaze sporni stanovi) za koje zgrade prema izvatku iz zemljišne knjige od 16. svibnja 1997. i povijesnom prikazu z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] proizlazi da su u vrijeme sklapanja spornih ugovora o prodaji stanova u z.k. ulošku bile upisane kao posebna z.k. tijela odnosno u popisnom listu kao z.k. tijelo A II „Kuća popisni broj [adresa] i gospodarska zgrada u [adresa] sagrađena na kčbr. [katastarska čestica]“ te kao zk tijelo A III „Kuća popisni broj [adresa] u [adresa] sagrađena na kčbr. [katastarska čestica]“ dok je zemljište na kojima su iste sagrađene – kčbr. [katastarska čestica] „Dvorište i vrt u [adresa]“ površine 471,8 čhv, 1697 m2 te kčbr. [katastarska čestica] „Dvorište u [adresa]“ površine 63,4 čhv, 228 m2 upisano kao z.k. tijelo

AIII bilo uknjiženo kao društveno vlasništvo,

- da je pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju prvostupanjskog suda poslovni broj O- 5977/00 od 19. veljače 2001. tužitelj proglašen nasljednikom iza smrti pok. oca FIC u odnosu na navedene nekretnine, što nije provedeno u zemljišnoj knjizi,

- da je sada pok. otac tužitelja FIC u predmetu Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu grada Klasa: UP/I-942-01/97-01/448 zahtjev za naknadu oduzete imovine na temelju odredbi ZN, predmet kojeg su, između ostalog, sporni stanovi te je nakon njegove smrti 4. travnja 1999. na njegovo mjesto kao ovlaštenik naknade stupio ovdje tužitelj, a odluka o zahtjevu za naknadu u odnosu na stanove u zgradama [adresa], dakle i sporne, još nije donesena.

- da je u postupku bilo sporno jesu li zgrade u kojima se nalaze sporni stanovi (nesporno ranije [adresa] i 19, kasnije [adresa], te sada [adresa]) bile oduzete ranijem vlasniku pok. BI odnosno njegovim nasljednicima i postale društveno vlasništvo, ili su ostale u privatnom vlasništvu te je tužitelj stekao vlasništvo istih na temelju nasljeđivanja, odnosno, jesu li iste konfiscirane ili nacionalizirane, odnosno jesu li ugovori ništavi zbog suprotnosti s čl. 32. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (NN br. 92/96, 92/99, 80/02, 81/02, 98/19, dalje: Zakon o naknadi.)

8. Prema shvaćanju nižestupanjskih sudova neosnovanim su ocijenjene tvrdnje tužitelja da bi se radilo o stanovima koji su konfiscirani, jer tužitelj nije dokazao da bi ikada bilo doneseno rješenje o konfiskaciji imovini pok. BI, s obzirom da je provedenim dokazima utvrđeno da je imovina prema prethodno citiranoj odluci Okružnog suda u Dubrovniku bila stavljena pod sekvestraciju, kao mjeru privremenog oduzimanja i stavljanja pod kontrolu državne uprave imovine koja može doći pod udar konfiskacije, a u svrhu osiguranja zaštite javnih interesa, kao što to propisuje čl. 12. st 1. Zakona o konfiskaciji imovine i o izvršenju konfiskacije (Službeni list DFJ 40745, 71/45, 70/45). Do same konfiskacije, u konkretnom slučaju, prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova nije došlo. Nije prihvaćeno tumačenje tužitelja, da su nastali učinci konfiskacije de iure i de facto, radi čega bi tužitelj imao prava kao da su sporni stanovi konfiscirani, a ne nacionalizirani, nije utemeljeno na zakonu niti na činjenicama u postupku.

9. Prema shvaćanju drugostupanjakog suda, činjenica, da su sporni stanovi dani na korištenje fizičkim osobama već prije stupanja na snagu Zakona o nacionalizaciji, posljedica je činjenice da je već povodom prijedloga od 12. studenoga 1948. broj Z - 6358/48, na temelju Odluke kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u Dubrovniku broj 01/46-9 na istim nekretninama u listu B pod rednim brojem 5 uknjiženo pravo vlasništva u korist općenarodne imovine pod upravom GNO u Zagrebu. Vlasnik spornih nekretnina nije bio poznat jer nisu bili poznati nasljednici ranijeg vlasnika pok. BI, kako je to prvostupanjski sud pravilno utvrdio. Prvostupanjski je po tom drugostupanjskom sudu, suprotno navodima žalbe, ocijenio isprave koje je tužitelj dostavio, a iz kojih proizlazi da je privremena uprava određena, do konačne sudske odluke o konfiskaciji, jer iz prethodno citiranog čl. 12. st 1. Zakona o konfiskaciji proizlazi, da se sekvestacija provodi radi privremenog oduzimanja imovine, koja može doći pod udar konfiskacije, što ujedno ne znači i da će ta imovina doista uvijek i doći pod udar konfiskacije (radi čega je mjera sekvestracije samo privremena), kako u konkretnom slučaju do konfiskacije nije došlo, sporna je imovina nacionalizirana po samom zakonu.

10. Prema daljnjem shvaćanju drugostupanjskog suda, činjenica, da u zemljišnim knjigama nije bilo upisano da se radi o nacionaliziranim nekretninama, te je u njima kao vlasnik ostao upisan prednik tužitelja, ne utječe na taj zaključak jer do nacionalizacije dolazi po samom zakonu, a donošenje rješenja i upis u zemljišne knjige, nemaju konstitutivni karakter, radi čega se u konkretnom slučaju ne primjenjuju odredbe čl. 40. i 41. Zakona o zemljišnim knjigama (''Narodne novine'' broj br. 91/96, 61/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13, 60/13, 108/17 - dalje: ZZK). Stoga, propust upisivanja društvenog vlasništva na nekretninama uslijed Zakona o nacionalizaciji, ne može za tužitelja rezultirati pravima koja bi imao, da nacionalizacije nije bilo. a odluke u predmetu prvostupanjskog suda posl. br. Z- 18164/13 od 17. travnja 2013., te rješenje toga suda posl. br. Gž -8052/13 od 12. prosinca 2017., na koje se tužitelj pozivao, odnose se na formalne pretpostavke za upis, budući da se radi o izvanparničnom postupku u kojem se ne odlučuje o pravu već isključivo o ispunjavanju formalnih pretpostavki, zbog čega prvostupanjski sud nije bio vezan odlukom donesenom u zemljišnoknjižnom predmetu.

11. Postupajući sukladno odredbama čl. 385. i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP), ZPP ovaj sud je ocijenio da za naznačena pravna pitanja nisu izneseni odgovarajući razlozi njihove važnosti, a i naznačena pravna pitanja polaze od pogrešne pretpostavke da se radilo o konfisciranim, a ne nacionaliziranim stanovima, zbog čega ona nemaju značaj važnosti za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, a i odluke koje su navedene kao razlozi važnosti, nisu donesene u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. U konkretnom slučaju utvrđeno je da je rješenjem Okružnog suda za grad Zagreb od 13. travnja 1949. broj Gž-88/49 na predmetnim nekretninama bilo uspostavljeno prijašnje gruntovno stanje kakvo je bilo prije provedbe zaključka broj Z-6358/48 pod B5 odnosno uknjižbe u korist općenarodne imovine, pa iz istog nikako ne proizlazi, da bi nekretnine bile konfiscirane, odnosno da bi imale de facto i de iure takav status, kako tužitelj tvrdi. Nacionalizacija predmetnih nekretnina provedena je, prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova na temelju samog Zakona o nacionalizaciji.

12. Slijedom iznesenog pitanje koje se odnosi na primjenu čl. 12. Zakona o konfiskaciji imovine i izvršenju konfiskacije ne može biti važno, jednako kao ni pitanja koja se odnose na primjenu čl. 40. i/ili čl. 41. Zakona o zemljišnim knjigama, nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a ZPP-a imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja i činjenična utvrđenja u postupku pred nižestupanjskim sudovima (koja u ovom postupku ne mogu biti predmetom preispitivanja), a pravno shvaćanje suda o primjeni relevantnih, naprijed navedenih zakonskih odredbi, izraženo u pobijanoj presudi, navedeno u obrazloženja drugostupanjske presude, te cjelokupno obrazloženje prijedloga za dopuštenje revizije i odgovora na prijedlog, proizlazi da tužitelj u biti samo izražava svoje nezadovoljstvo drugostupanjskom presudom. Naime, činjenica da tužitelj nije uspio u predmetnom sporu, ne znači da je došlo do povrede materijalnog prava, niti je time ujedno ostvarena neka bitna povreda odredaba parničnog postupka. To što sud nižeg stupnja zauzima drugačije pravno shvaćanje i različito ocjenjuje dokaze tužitelja ne predstavlja povredu navedene povrede. U nižestupanjskim presudama sudovi su odgovorili na sve odlučne navode kako tužitelja tako i tuženika. Te presude su detaljno obrazložene te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tužitelj nije imao pravično i pošteno suđenje. Iz navedenog razloga ni naznačeno pitanje vezano za bitnu povredu postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 375. st. 1. i bitnu povredu postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a nije važno, s obzirom da je II-stupanjski sud dao razloge koji nisu međusobno proturječni, niti su proturječni sa sadržajem isprava koje su kao dokaz pregledane u postupku, s obzirom da je utvrđeno da se radi o nacionaliziranim stanovima.

13. S obzirom na navedeno valja zaključiti da nisu ostvarene pretpostavke za dopuštenje revizije iz članka 385. stavka 1. podstavka 1. ZPP-a, pa je prijedlog za dopuštenje revizije valjalo odbaciti na temelju odredbe članka 387. stavak 5. ZPP i riješiti kao u izreci.

Zagreb, 10. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić