Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-5086/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Andrine Raspor Flis, predsjednika vijeća, Željke Rožić Kaleb člana vijeća i suca izvjestitelja te Ane Gradišek, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FV, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Patricia Đurić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u Zagrebu, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnica Sofia Petković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 2138/2024-10 od 27. rujna 2024., dopunske presude istog suda poslovni broj P- 2138/2024-18 od 25. veljače 2025. i rješenja tog suda poslovni broj P-2138/2024-28 od 17. studenog 2025., u sjednici vijeća održanoj 10. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 2138/2024-10 od 27. rujna 2024.

r i j e š i o  j e

I Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 2138/2024-28 od 17. studenog 2025.

II Žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. podnijeta protiv dopunske presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2138/2024-18 od 25. veljače 2025. dana 13. ožujka 2025. odbacuje se kao nedopuštena.

III Odbija se tužitelj FV sa zahtjevom za naknadu troška odgovora na žalbu tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., podnijetu protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2138/2024-10 od 27. rujna 2024.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja su pod točkom I izreke utvrđene ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredbi kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak sadržanih u čl. 1. i čl. 7. Ugovora o [broj kredita] od 26. srpnja 2006. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i davatelja osiguranja i tuženika kao kreditora, pod točkom II izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 2.336,94 eura sa pojedinačno označenim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća pa do isplate, pod točkom III izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parnice u svoti od 2.940,75 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. rujna 2024. pa do isplate dok je pod točkom IV izreke tuženik odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik zbog "svih zakonom predviđenih razloga" s prijedlogom, prvostupanjsku presudu preinačiti a podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe.

2.1. Tužitelj se u odgovoru na žalbu protivi navodima tuženika i njegovu žalbu predlaže odbiti kao neosnovanu, uz naknadu troška odgovora na žalbu.

3. Dopunskom presudom od 25. veljače 2025. je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim traži utvrđenje ništetnim odredbi čl. 2. Ugovora o [broj kredita], sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 26.07.2006. kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja prema jednostranoj odluci banke, te nalaže tuženiku isplata iznosa od po osnovi te odredbe od 783,43 EUR (protuvrijednost od zatraženih 5.902,77 kn) sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

4. Protiv ove dopunske presude žali se tuženik ne navodeći određeno žalbene razloge, uz zahtjev za naknadu troška žalbe.

5. Rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj P-2138/2024-28 od 17. studenog 2025. je odbijen prijedlog tuženika za donošenje dopunske presude o trošku tuženika u odnosu na odbijeni dio tužbenog zahtjeva kao neosnovan.

6. Protiv ovog rješenja žali se tuženik zbog pogrešne primjene odredbe čl. 154. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) te predlaže odlučiti o troškovima parničnog postupka zajedno s odlukom o žalbi protiv presude, uz naknadu troškova žalbe.

7. Žalba tuženika protiv prvostupanjske presude i rješenja su neosnovane dok je žalba protiv dopunske presude od 25. veljače 2025. nedopuštena.

8. Ispitujući prvostupanjsku presudu i rješenje suda prvog stupnja kao i postupak koji im je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, glede rješenja u svezi čl. 381. st. 1. ZPP a budući da je presuda jasna i razumljiva te se može ispitati, nije počinjena niti bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju sadržajno ističe tuženik u žalbi protiv presude.

9. Prvostupanjski sud je također ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom prijeporu te je ocjenom dokaza, i to svih koje su stranke predložile budući da na ročištu održanom 5. srpnja 2024. izrijekom nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga a tuženik je podneskom od 29. travnja 2024. odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje svjedoka SV, djelatnice tuženika radi utvrđenja činjenice pojedinačnog pregovaranja o uvjetima kredita, sukladnoj odredbi čl. 8. ZPP pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

10. Predmet prijepora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnim dijelova odredbi čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu kojega su nesporno 26. srpnja 2006. zaključili tužitelj kao korisnik kredita i davatelj osiguranja te tuženik kao kreditor za svotu od 20.311,82 CHF i rokom otplate od 84 mjeseca (dalje: Ugovor o kreditu) a kojim odredbama je ugovorena isplata kunske protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita i otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećeg na dan dospijeća te zahtjev za isplatu preplaćenih svota koje je uplatio tužitelj u ispunjenju označenih dijelova odredbi Ugovora o kreditu.

11. Prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev utvrđujući ništetnim odredbe čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu gdje je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak upućujući na vezanost utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donijete u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača a utvrđujući kako je tužitelj potrošač te da tuženik nije dokazao da je informirao tužitelja o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF pa, ocjenjujući označene odredbe nepoštenim a time i ništetnim, nakon provedenog vještačenja sudi razliku koju je tužitelj preplatio u primjeni ništetnih ugovornih odredbi.

12. Sukladno stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci br. Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

13. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je u čl. 502. c ZPP propisan učinak presude donijete po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tako označene odredbe propisuju izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbom iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

14. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev 1279/2022-2 od 14. veljače 2023. je u odnosu na postavljeno pitanje: može li se sud, pozivajući se na ništetnost spornih ugovornih odredbi, u postupku pozivati na izravnu primjenu pravnih utvrđenja iz Kolektivnog postupka za zaštitu prava i interesa potrošača i ne provesti u individualnom postupku dokaze predložene po tuženiku zauzeo odgovor, kako je suprotan odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03, 46/07 i 79/07 – dalje: ZZP) kao i procesnoj ravnopravnosti stranaka, zaključak suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako se na tu okolnost nije proveo predloženi dokaz saslušanjem svjedoka koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu kojeg je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi.

15. Ovo shvaćanje je također podudarno shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske koje je iznijeto u odluci tog suda broj U-III-5458/21 od 30. lipnja 2022., da u pojedinačnom potrošačkom sporu nije moguće odbiti dokazni prijedlog za saslušanje zaposlenika banke na okolnost obaviještenosti određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora (a koja nije bila predmet utvrđivanja u kolektivnom sporu), a potom utvrditi da banka, na kojoj je teret dokazivanja, tu okolnost nije dokazala i zaključiti da nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora jer bi takvim tumačenjem nastala situacija u kojoj se odluka o tužbenom zahtjevu temelji na okolnosti koja zapravo nikad nije bila utvrđena, niti ju je banka mogla dokazivati ni u kolektivnom, ni u pojedinačnom potrošačkom sporu, što je suprotno zahtjevima jednakosti oružja i prava na pristup sudu.

16. Tuženik je predložio provesti dokaz saslušanjem svjedoka ĆV, djelatnice tuženika koja je predložena radi utvrđenja činjenice pregovaranja o odredbama Ugovora o kreditu a podneskom od 29. travnja 2024. je odustao od tog prijedloga dok je saslušanjem tužitelja utvrđeno kako je kredit podignuo radi kupnje osobnog automobila i kod tuženika potpisao unaprijed pripremljeni ugovor gdje mu nije pojašnjeno o mogućim promjenama tijekom otplate kredita pa nije ostvaren žalbeni razlog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kojega ističe tuženik tvrdnjom, kako mu nije bilo omogućeno dokazivati da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo jer je odustao od dokaza saslušanjem svojeg djelatnika, koji je jedino sudjelovao u sklapanju Ugovora o kreditu.

17. Prema odredbi čl. 3. st. 1. ZZP koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti te je prvostupanjski sud utvrdio kako je tužitelj Ugovor o kreditu sklopio u svrhu kupnje osobnog automobila a na sastanku predsjednika odjela građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 23. studenog 2023. zaključeno je da u parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu odredbe čl. 3. ZZP a ako tuženik to osporava, onda je teret dokaza na banci da taj status tužitelj nema, što tuženik u ovoj parnici da nije učinio.

18. Pravnim utvrđenjima iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu, gdje je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. je utvrđeno, da su banke u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako, da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime je postupljeno suprotno odredbama čl. 81. i 82. ZZP.

19. Tužitelj kao korisnik kredita nije izgubio pravni interes za utvrđenje pojedinih odredbi Ugovora o kreditu ništetnim s obzirom da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla s time, da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

19.1. Zbog toga niti činjenica da je predmetni Ugovor ispunjen ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih njegovih odredbi jer se ne radi o uzroku ništetnosti koji bi predstavljao zabranu manjeg značenja u smislu odredbe čl. 326. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/2018., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23., u daljnjem tekstu: ZOO), kako s obzirom na obvezujuće učinke odluka u kolektivnom sporu tako i činjenicu da su označene odredbe Ugovora o kreditu koje su predmet prijepora, predstavljale njegove bitne sastojke.

20. Ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc) a prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano kako je, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno, naknaditi vrijednost postignute koriste s time da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

21. Kako je tuženik sastavio predmetni Ugovor o kreditu i isključivo on predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju taj Ugovor, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO mora vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

22. Tuženik također neosnovano osporava tijek zatezne kamate jer odredba čl. 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu budući da određuje kako, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva.

23. Objedinjenim pravnim shvaćanjem donijetim na sjednici Građanskog odjela VSRH 31. siječnja 2022. izraženo je Mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. godine., te ono glasi: „Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe“.

24. Zaključak iz točke 4. ovog Mišljenja nadalje glasi: „Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“

25. Kako se zaključak iz točke 4. ovog Mišljenja (prema sadržaju točke 5.) odnosi upravo na tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka a predmetna tužba je podnijeta 27. rujna 2021. dok je pravomoćnost sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača glede ništetne i nepoštene ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu nastupila dana 14. lipnja 2018., kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva za preplatu glede valutne klauzule je podnijet u roku propisanom odredbom čl. 225. ZOO.

26. Neosnovan je nadalje žalbeni razlog tuženika kojim upućuje na pogrešnu primjenu odredbe čl. 193. st. 1. ZPP budući da je prvostupanjski sud dopunskom presudom od 25. veljače 2025., odbio tužitelja sa dijelom tužbenog zahtjeva kojega je povukao, čime je postupio sukladno odredbi čl. 193. st. 1. i 2. ZPP jer tuženik nije pristao na povlačenje.

27. Budući da je nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka, izrađen sukladno odredbama čl. 258.-261. ZPP, a stranke sadržajem svojih podnesaka nisu imale primjedbi na matematički izračun vještaka, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio visinu tužbenog zahtjeva u odnosu na prihvaćeni dio zahtjeva za isplatu te je slijedom svega iznijetog prvostupanjski sud odluku u dijelu pod točkom I i II izreke donio pravilnom primjenom odredbe čl. 323. st. 1. ZOO kao i odredbe čl. 1115. ZOO pa je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom I i II izreke.

28. Odluka o parničnom trošku u dijelu pod točkom III i IV izreke donijeta je primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP a prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/23 – dalje: Tarifa).

29. Podneskom od 22. prosinca 2022. se tužitelj očitovao na primljeni nalaz i mišljenje vještaka te mu je tako prvostupanjski sud za ovu radnju pravilnom primjenom Tbr. 8. 1. Tarife obredio trošak kao i za ročišta održana 6. travnja 2022. i 24. listopada 2022. jer se njima raspravljalo o glavnoj stvari (Tbr. 9.1.) pa kako je trošak sudskih pristojbi prvostupanjski sud priznao u visini sukladnoj odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 118/18 i 51/23), nisu ostvareni žalbeni razlozi tuženika niti glede ovog dijela prvostupanjske odluke.

30. I naposlijetku, tužitelj je kao potrošač podnio tužbu 27. rujna 2021. te je imao legitimno očekivanje da će sa zahtjevom uspjeti u sporu dok je, nakon što se tuženik upustio u raspravljanje a prije pripremnog ročišta, Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je pravno shvaćanje Su-IV-33/2022 prema kojem bi potraživanje po osnovi kamatne stope nastupila zastara pa je tužitelj odmah na pripremnom ročištu 6. travnja 2022. povukao dio zahtjeva koji je u zastari povlačeći čak i pripadajući deklaratorni zahtjev pa stoga tužitelj tuženiku nije uzrokovao nikakve posebne troškove koji bi opravdavali smanjenje priznatog troška tužitelju te je na temelju odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđeno rješenje o parničnom trošku sadržano pod točkom III i IV izreke pobijane prvostupanjske presude.

31. Prvostupanjskim rješenjem od 17. studenog 2025. je odbijen prijedlog tuženika za donošenje dopunske presude o njegovom trošku u odnosu na odbijeni dio tužbenog zahtjeva kao neosnovan zbog toga, što tuženiku nisu nastali nikakvi posebni troškovi u svezi odbijenog dijela tužbenog zahtjeva pa nema pravo na naknadu razmjernog dijela troškova postupka na što ukazuje i presuda suda EU u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19.

32. Sukladno već naprijed označenom (točka 30 obrazloženja), tužitelj tuženiku nije uzrokovao nikakve posebne troškove koji bi opravdavali prihvaćanje dijela zahtjeva za naknadu troška parnice tuženiku te je, sukladno odredbi čl. 380. toč. 2. ZPP odbijena žalba tuženika i potvrđeno probijano prvostupanjsko rješenje od 17. studenog 2025.

33. Prvostupanjskom dopunskom presudom od 25. veljače 2025. je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim traži utvrđenje ništetnim odredbi iz čl. 2. Ugovora o kreditu te isplatu svote od 783,43 eura.

34. Odredbom čl. 358. st. 3. ZPP je propisano kako je žalba nedopuštena ako ju je podnijela osoba koja nije ovlaštena za podnošenje žalbe, osoba koja se odrekla prava na žalbu ili ako osoba koja je podnijela žalbu nema pravnog interesa za njezino podnošenje pa kako tuženik nema pravni interes za podnošenje žalbe protiv pobijane dopunske presude kojom je odbijen dio tužbenog zahtjeva tužitelja, jer žalbom ne može postići nikakav povoljniji pravni učinak, je na temelju odredbe čl. 367. st. 1. ZPP njegova žalba protiv ove dopunske presude odbačena kao nedopuštena.

35. Trošak odgovora na žalbu protiv presude tužitelju nije priznat jer odgovor ne predstavlja radnju potrebnu radi vođenja parnice (čl. 155. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 10. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Andrina Raspor Flis