Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-1084/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Tihane Marije Miladin predsjednice vijeća, Ivice Veselića, člana vijeća i suca izvjestitelja i Vlatke Paškvalin Bošković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Una Zečević Šeparović, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u Zagrebu, Magazinska 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa generalni punomoćnik Marko Kallay, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4327/2021-25 od 15. studenoga 2023., u sjednici vijeća održanoj 10. veljače 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4327/2021-25 od 15. studenoga 2023. u pobijanom dijelu pod točkama I., II., III., IV. i VI. izreke.
II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom je odlučeno:
"I Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 2. st. 1 Ugovora o [broj kredita] sklopljenog dana 22.05.2007. godine, a potvrđenog od strane javnog bilježnika Vere Marčina pod brojem OV-8786/07, između tužitelja ZČ (OIB [osobni identifikacijski broj]) i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. (OIB 53056966535), u dijelu u kojem je ugovorena godišnja (redovna) kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke-kreditora-tuženika te kao takva ne proizvodi pravne učinke niti prema jednoj ugovornoj strani od trenutka sklapanja Ugovora.
II Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 7. Ugovora o [broj kredita] sklopljenog dana 22.05.2007. godine, a potvrđenog od strane javnog bilježnika Vere Marčina pod brojem OV-8786/07, između tužitelja ZČ (OIB [osobni identifikacijski broj]) i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. (OIB 53056966535), u dijelu u kojem je ugovoreno da je glavnica vezana uz švicarski franak (CHF) te kao takva ne proizvodi pravne učinke niti prema jednoj ugovornoj strani od trenutka sklapanja Ugovora.
III Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 3.664,72 eura/27.611,84 kn, u roku 15 dana.
IV Nalaže se tuženiku platiti tužitelju zakonsku zateznu kamatu tekuću: na iznos od 0,76 eura/5,75 kn od 27.09.2007. godine;
na iznos od 0,62 eura/4,67 kn od 27.12.2007. godine;
na iznos od 2,46 eura/18,53 kn od 30.01.2008. godine;
na iznos od 4,24 eura/31,95 kn od 28.02.2008. godine;
na iznos od 7,28 eura/54,85 kn od 28.03.2008. godine;
na iznos od 2,71 eura/20,39 kn od 30.04.2008. godine;
na iznos od 0,91 eura/6,86 kn od 30.05.2008. godine;
na iznos od 3,17 eura/23,91 kn od 30.06.2008. godine;
na iznos od 0,02 eura/0,12 kn od 25.08.2008. godine;
na iznos od 1,99 eura/14,96 kn od 30.09.2008. godine;
na iznos od 16,91 eura/127,39 kn od 31.10.2008. godine;
na iznos od 6,91 eura/52,07 kn od 28.11.2008. godine;
na iznos od 19,62 eura/147,81 kn od 29.12.2008. godine;
na iznos od 21,57 eura/162,53 kn od 30.01.2009. godine;
na iznos od 22,45 eura/169,18 kn od 27.02.2009. godine;
na iznos od 20,53 eura/154,66 kn od 01.04.2009. godine;
na iznos od 21,00 eura/158,25 kn od 30.04.2009. godine;
na iznos od 17,19 eura/129,51 kn od 29.05.2009. godine;
na iznos od 14,38 eura/108,35 kn od 01.07.2009. godine;
na iznos od 15,13 eura/113,98 kn od 01.07.2009. godine;
na iznos od 16,61 eura/125,13 kn od 01.09.2009. godine;
na iznos od 16,48 eura/124,16 kn od 30.09.2009. godine;
na iznos od 14,98 eura/112,89 kn od 30.10.2009. godine;
na iznos od 17,79 eura/134,04 kn od 10.11.2009. godine;
na iznos od 20,04 eura/151,01 kn od 10.12.2009. godine;
na iznos od 23,24 eura/175,13 kn od 01.02.2010. godine;
na iznos od 22,51 eura/169,60 kn od 27.02.2010. godine;
na iznos od 26,86 eura/202,34 kn od 31.03.2010. godine;
na iznos od 26,03 eura/196,13 kn od 30.04.2010. godine;
na iznos od 27,64 eura/208,23 kn od 31.05.2010. godine;
na iznos od 41,54 eura/313,02 kn od 30.06.2010. godine;
na iznos od 38,68 eura/291,45 kn od 30.07.2010. godine;
na iznos od 47,43 eura/357,35 kn od 01.09.2010. godine;
na iznos od 44,41 eura/334,58 kn od 20.09.2010. godine;
na iznos od 39,55 eura/297,96 kn od 26.10.2010. godine;
na iznos od 49,80 eura/357,23 kn od 29.11.2010. godine;
na iznos od 62,85 eura/473,54 kn od 28.12.2010. godine;
na iznos od 53,61 eura/403,93 kn od 01.02.2011. godine;
na iznos od 56,85 eura/428,34 kn od 01.03.2011. godine;
na iznos od 52,73 eura/397,29 kn od 01.04.2011. godine;
na iznos od 53,47 eura/402,87 kn od 29.04.2011. godine;
na iznos od 70,96 eura/534,65 kn od 31.05.2011. godine;
na iznos od 72,66 eura/547,49 kn od 31.07.2011. godine;
na iznos od 86,96 eura/655,22 kn od 31.07.2011. godine;
na iznos od 79,48 eura/598,87 kn od 31.08.2011. godine;
na iznos od 71,30 eura/537,18 kn od 30.09.2011. godine;
na iznos od 69,72 eura/525,30 kn od 31.10.2011. godine;
na iznos od 69,10 eura/520,60 kn od 29.12.2011. godine;
na iznos od 72,96 eura/549,73 kn od 29.12.2011. godine;
na iznos od 76,33 eura/575,13 kn od 31.01.2012. godine;
na iznos od 76,78 eura/578,53 kn od 29.02.2012. godine;
na iznos od 74,45 eura/560,96 kn od 26.03.2012. godine;
na iznos od 76,03 eura/572,83 kn od 30.04.2012. godine;
na iznos od 77,10 eura/580,94 kn od 31.05.2012. godine;
na iznos od 75,29 eura/567,29 kn od 02.07.2012. godine;
na iznos od 75,77 eura/570,88 kn od 30.07.2012. godine;
na iznos od 74,41 eura/560,64 kn od 29.08.2012. godine;
na iznos od 71,47 eura/538,52 kn od 25.09.2012. godine;
na iznos od 74,60 eura/562,10 kn od 31.10.2012. godine;
na iznos od 76,11 eura/573,42 kn od 28.12.2012. godine;
na iznos od 75,05 eura/565,49 kn od 29.01.2013. godine;
na iznos od 69,15 eura/521,00 kn od 29.01.2013. godine;
na iznos od 74,16 eura/558,79 kn od 01.03.2013. godine;
na iznos od 74,60 eura/562,10 kn od 30.04.2013. godine;
na iznos od 72,64 eura/547,28 kn od 30.04.2013. godine;
na iznos od 66,52 eura/501,21 kn od 23.05.2013. godine;
na iznos od 66,37 eura/500,04 kn od 24.06.2013. godine;
na iznos od 67,87 eura/511,35 kn od 02.08.2013. godine;
na iznos od 70,28 eura/529,50 kn od 30.09.2013. godine;
na iznos od 73,61 eura/554,62 kn od 30.09.2013. godine;
na iznos od 71,89 eura/541,66 kn od 30.10.2013. godine;
na iznos od 73,11 eura/550,84 kn od 28.11.2013. godine;
na iznos od 74,49 eura/561,25 kn od 28.12.2013. godine;
na iznos od 75,35 eura/567,71 kn od 27.02.2014. godine;
na iznos od 77,16 eura/581,39 kn od 29.03.2014. godine;
na iznos od 76,57 eura/576,92 kn od 25.04.2014. godine i
na iznos od 148,48 eura/1.118,71 kn od 19.05.2014. godine, sve kamate do 31.12.2007. godine po stopi iz čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, do 31.07.2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.
V Tužitelj se odbija s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 852,14 eura/6.420,48 kn.
VI Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.797,65 eura/13.544,39 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude (15.11.23.) do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana."
2. Tuženik podnosi žalbu protiv točaka I., II., III., IV. i VI. presude zbog svih zakonskih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) te predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, podredno ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak žalbenog postupka.
3. Žalba tuženika je neosnovana.
4. Suprotno navodima žalbe, ne predleži bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer pobijana presuda sadrži sasvim jasne i neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama, a za što postoji podloga u izvedenim dokazima, te izreka pobijane presude nije u suprotnosti s njenim obrazloženjem, već je upravo rezultat cjelokupnog provedenog postupka razloženog u obrazloženju pobijane presude.
5. Pri donošenju pobijane presude nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, a na koje ovaj viši sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.
6. Slijedom navedenoga, neosnovani su žalbeni navodi glede počinjenja bitnih povreda odredaba parničnog postupka.
7. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s obzirom na to da je prvostupanjski sud u postupku utvrdio sve činjenice odlučne za zakonito presuđenje ovog spora i na temelju rezultata cjelokupnog postupka valjano utvrdio potrebno činjenično stanje izloživši ga u obrazloženju pobijane presude.
8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe Ugovora o [broj kredita] sklopljenog između tužitelja i tuženika 22. svibnja 2007. u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valuta u švicarskim francima (CHF), te posljedično tome tužitelj zahtijeva da mu tuženik isplati preplaćeni iznos od 852,14 eura/6.420,48 kuna zbog ugovorene promjenjive kamatne stope, te preplaćeni iznos od 3.664,72 eura/27.611,84 kuna zbog ugovorene valutne klauzule u CHF.
9. Prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao banka - kreditor 22. svibnja 2007. godine sklopili Ugovor o [broj kredita] u kunskoj protuvrijednosti 20.673,60 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, uz rok otplate kredita 84 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća, a prema otplatnom planu.
10. Prvostupanjski sud usvaja tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti sa zaključkom da pravomoćne odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuju sud u ovom postupku, na temelju čl. 502. a. i c. ZPP.
11. Među strankama nije prijeporno da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 vođen postupak povodom kolektivne tužbe Udruge potrošač protiv banaka u Republici Hrvatskoj, pa tako i ovdje tuženika, a predmet koje kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo utvrđenje ništetnosti ovakvog načina ugovaranja redovne kamate uz ugovorenu valutu u CHF.
12. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u Ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive niti jasne kao niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe Ugovora o kreditima bile ništetne.
13. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.g. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012, od 04. srpnja 2013.g. u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih tuženik u razdoblju od 01. lipnja 2004.g. do 01. srpnja 2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećega Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima.
14. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. godine, odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora 1 do 8 banka kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
15. Te presude donesene su na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, dalje: ZZP/07), a na temelju odredbe čl. 138 a. istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
16. Prvostupanjski sud je u odnosu na prijeporni Ugovor o kreditu između stranaka utvrdio da je u tom Ugovoru ugovorena promjenjiva ugovorna kamata koja će se mijenjati sukladno odlukama banke, te valuta CHF, te da tuženik prilikom sklapanja ugovora nije informirao tužitelja o rizicima vezanim uz sklapanje ugovora ugovaranjem valutne klauzule u CHF, niti o parametrima promjene stope ugovorene kamate. Ovakav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata i ugovaranja valutne klauzule u CHF je upravo bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, koja tužba je u tom dijelu usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata i valutne klauzule u CHF je utvrđen kao nepošten.
17. Prvostupanjski sud je na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja utvrdio da su odredbe koje su sadržana u tipskim ugovorima koje je koristio tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za primjenu protivna i odredbi čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07 - dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, slijedom čega su ništave.
18. Zakon o zaštiti potrošača je u članku 96. st. 1., 2. i 4. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a da ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati, dok je odredbom čl. 102. st 1. ZZP/07, bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.
19. Odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, dalje: ZZP) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. st. 1. toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP, kao što je to i u ovom slučaju.
20. Prema odredbi članka 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovne u skladu sa zakonom koji se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužbu za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.
21. Odredbom članka 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP, dok je člankom 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a. st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
22. Navedene odredbe ZPP i ZZP propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.
23. Stoga su bez utjecaja nepravilnost pobijane odluke žalbeni navodi kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke o kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.
24. Neosnovano tuženik ističe da tužitelj nije dokazao svoje svojstvo potrošača. Svojstvo potrošača tužitelja proizlazi iz predmetnog Ugovora o kreditu jer je ugovor sklopljen između tužitelja kao fizičke osobe i korisnika kredita i tuženika kao kreditora, te iz Ugovora ne proizlazi da bi ga tužitelj sklopio u svojstvu trgovca, odnosno da bi ugovor sklopio u svrhu namijenjenu njezinu zanimanju, poslovnoj ili poduzetničkoj djelatnosti. Stoga je tužitelj potrošač u smislu odredbe članka 3. točka 1. ZZP.
25. Tuženik neosnovano smatra da tužitelj nema pravni interes za utvrđenjem ništetnim odredbe Ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jer je za taj dio zahtjeva nastupila zastara potraživanja, te je tužitelj pravomoćno odbijen sa zahtjevom za isplatu razlike anuiteta s osnove promjenjive kamatne stope. Kako je Ugovor o kreditu kojeg su stranke zaključile, djelomično ništetan sukladno odredbi čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 u daljem tekstu ZOO) jer je sklopljen protivno prisilnim propisima ZZP/03 u dijelu kojim je između stranaka ugovorena promjenjiva kamata i valutna klauzula vezano uz valutu CHF, to s obzirom na takvu ništetnost, pravo na isticanje koje se prema odredbama ZOO ne gasi, tužitelj, suprotno žalbenim navodima tuženika, ima pravo isticanja tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora neovisno o tome što je potraživanje temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u zastari.
26. Neosnovano tuženik smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje jer nije saslušao tužitelja i javnog bilježnika. Prvostupanjski sud je na temelju ovlaštenja iz odredbe čl. 220. st. 2. ZPP odlučio koje će dokaze izvesti radi utvrđenja činjenica koje su odlučne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je u potpunosti pravilno ocijenio da bi u konkretnom slučaju bilo suvišno i nesvrhovito saslušavati tužitelja i javnog bilježnika, s obzirom na vezanost suda na utvrđenja iz spora koji se vodio po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.
26.1. Naime, tužena je u odgovoru na tužbu i tijekom postupka tvrdila da je s tužiteljem pregovarala o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu, dokazujući to dostavom promotivnih uvjeta važećih u vrijeme zaključenja ugovora i saslušanjem javnog bilježnika i tužitelja.
26.2. Međutim, tužena nije predložila saslušanje zaposlenika banke koji je pregovarao sa tužiteljem na okolnost utvrđenja da je tužitelj bio informiran o tečajnom riziku i promjenjivoj kamatnoj stopi u fazi sklapanja ugovora o kreditu, dok su promotivni materijal i letci na koje se poziva tuženica bili analizirani i cijenjeni u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa i nisu dokaz da je tužitelj bio obaviješten o naravi, riziku i posljedicama sporne ugovorne odredbe prilikom sklapanja konkretnih Ugovora o kreditu.
26.3. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud odbio saslušanje javnog bilježnika koji je javno ovjerio predmetni ugovor o kreditu jer se njegovim saslušanjem ne može dokazivati činjenica obaviještenosti tužitelja kao potrošača na rizike fluktuacije tečaja u CHF i promjenjivu stopu budući da javni bilježnici prema postojećem zakonodavnom okviru nemaju dužnost upozoriti potrošača na navedene okolnosti. Takav stav zauzeo je i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.
26.4. Imajući na umu odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5475/2021 od 30. lipnja 2022. pravilno je prvostupanjski sud odbio dokazni prijedlog saslušanja tužitelja. Naime, budući da tuženik nije obrazloženim prijedlogom predložio saslušanje zaposlenika banke koji je pregovarao s potrošačem i sklopio predmetni ugovor, iskaz tužitelja kao potrošača koji već u tužbi tvrdi da nije primio nikakve obavijesti o osporenim ugovornim odredbama, a za koje je već u kolektivnom sporu pravomoćno utvrđeno da su mu bile nerazumljive, da se o njima nije pojedinačno pregovaralo i da su uzrokovale znatnu neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama, nije za očekivati da bi tužitelj saslušan kao stranka iskazivao suprotno od onog što tvrdi u tužbi, odnosno da bi mu bile dane odgovarajuće obavijesti o rizicima fluktuacije tečaja i promjenjive kamatne stope, pa izvođenje dokaza saslušanjem potrošača također nije bilo potrebno niti u tom smislu od utjecaja na ishod ili pravičnost postupka u cjelini.
27. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio prigovor zastare novčane tražbine neosnovanim. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. zauzeto je shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05,41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - u daljem tekstu: ZOO), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. zastara je prekinuta u smislu čl. 241. ZOO, te je pravomoćnošću odluke u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, zastara počela ponovno teći. Zastara potraživanja prema tuženiku s osnove isplate zbog ugovorenih ništetnih odredbi s osnova valutne klauzule počela je teći 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Stoga je tužba od 21. rujna 2020. podnijeta je u roku od 5 godina propisanom odredbom čl. 225. ZOO.
28. Kako je utvrđeno da su ništetne odredbe kojom banka može vršiti promjenu ugovorene kamatne stope u skladu s odlukama banke, te kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, posljedica takvih ništetnih odredbi u smislu odredbe čl. 323. ZOO jest da je jedna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ništetnog Ugovora.
29. Visinu tužbenog zahtjeva je prvostupanjski sud utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka prema čijem izračunu razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule iznosi 3.664,72 eur/27.611,84 kuna. Nalaz i mišljenje je sud prvog stupnja u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan, jasan i određen, s obzirom je vještak detaljno obrazložio isti, a radi se o vještačenju od strane stručne osobe na okolnost utvrđivanja činjenica za koje je potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže.
30. Tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od plaćanja svakog mjesečnog anuiteta tuženiku na temelju odredbi članaka 1111. st. 1. i 3. i čl. 1115. ZOO.
31. Odredbom članka 1111. st. 1. ZOO propisano je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 3. istog članka propisano je da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.
32. Odredbom članka 1115. ZOO propisano je kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
33. Tuženik je, kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem, nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja tj. od dana kada mu je tužitelj plaćao mjesečne anuitete, te je dužan tužitelju platiti zateznu kamatu od plaćanja svakog mjesečnog anuiteta.
34. Sud prvog stupnja je dakle, u prvostupanjskom postupku pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje. Na takvo, pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. ZZP/07, čl. 502.c ZPP i čl. 1115. ZOO kada je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem djelomične ništetnosti i isplatom prihvatio. Nije stoga ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP kojeg u žalbi ističe tuženik.
35. Cjelokupan sadržaj žalbe tuženika svodi se na osporavanje pravnog pristupa prvostupanjskog suda te osporavanje načina na koji je prvostupanjski sud analizirao tužbu i dokumentaciju dostavljenu tijekom prvostupanjskog postupka kao i dokaze koje je proveo.
36. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvoga stupnja pravilno je primijenio odredbu čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 155. st. 2. ZPP-a. Naime, iz pobijane odluke je jasno razvidno koje radnje je sud prihvatio kao opravdane i nužne za vođenje ovog spora, a iz čega je razvidno i koliko bodova pripada tužitelju za svaku pojedinu poduzetu radnju, sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine”, broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22). Na taj način sud prvog stupnja pravilno je ispitao sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite odluke o trošku parničnog postupka te pravilno primijenio i materijalno pravo odlučujući o trošku.
37. Zbog svega izloženog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.
38. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer nije uspio sa žalbom (čl. 166. st. 1. ZPP u vezi s čl. 154. st. 1 ZPP).
U Zagrebu 10. veljače 2026.
Predsjednica vijeća:
Tihana Marija Miladin
