Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1806/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Tihane Marije Miladin predsjednice vijeća, Ivice Veselića, člana vijeća i suca izvjestitelja i Vlatke Paškvalin Bošković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Damiru Vargi, odvjetniku iz Vinkovaca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u Zagrebu, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po punomoćniku Marku Kallayu, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-938/2019-32 od 28. veljače 2023., u sjednici vijeća održanoj 10. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-938/2019-32 od 28. veljače 2023. u pobijanom dijelu pod točkama I., II., III. i IV. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je odlučeno:

"I./Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 198-50-4392251, od 18.09.2007. god sklopljenog između tužitelja DO (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb (OIB: 53056966535), Magazinska cesta 69, i to u čl. 1.: „Kunska protuvrijednost CHF...po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita.“; u čl. 2. predmetnoga ugovora glasi: „...promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“; u čl. 7.:„...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF,......‟.

II./ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB: 53056966535), Zagreb, Magazinska cesta 69, da tužitelju DO (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], isplati na ime povrata pretplaćenih iznosa otplate kredita zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iznos od 352,19 EUR/2.653,58 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od:

- 2,93 EUR/22,09 kn od 30.11.2007. do isplate

- 2,92 EUR/21,97 kn od 31.12.2007. do isplate

- 2,97 EUR/22,37 kn od 31.01.2008. do isplate

- 3,00 EUR/22,59 kn od 28.02.2008. do isplate

- 3,05 EUR/22,97 kn od 31.03.2008. do isplate

- 2,97 EUR/22,40 kn od 30.04.2008. do isplate

- 3,78 EUR/28,50 kn od 31.05.2008. do isplate

- 3,83 EUR/28,86 kn od 30.06.2008. do isplate

- 3,76 EUR/28,34 kn od 31.07.2008. do isplate

- 3,76 EUR/28,36 kn od 31.08.2008. do isplate

- 3,81 EUR/28,67 kn od 30.09.2008. do isplate

- 4,12 EUR/31,01 kn od 31.10.2008. do isplate

- 3,91 EUR/29,44 kn od 30.11.2008. do isplate

- 4,17 EUR/31,43 kn od 31.12.2008. do isplate

- 4,21 EUR/31,74 kn od 31.01.2009. do isplate

- 4,23 EUR/31,87 kn od 28.02.2009. do isplate

- 675 EUR/50,83 kn od 31.03.2009. do isplate

- 6,76 EUR/50,95 kn od 30.04.2009. do isplate

- 6,64 EUR/50,01 kn od 31.05.2009. do isplate

- 6,55 EUR/49,32 kn od 30.06.2009. do isplate

- 6,57 EUR/49,50 kn od 31.07.2009. do isplate

- 6,62 EUR/49,87 kn od 31.08.2009. do isplate

- 6,61 EUR/49,84 kn od 30.09.2009. do isplate

- 6,57 EUR/49,47 kn od 31.10.2009. do isplate

- 6,66 EUR/50,16 kn od 30.11.2009. do isplate

- 6,73 EUR/50,71 kn od 31.12.2009. do isplate

- 6,84 EUR/51,50 kn od 31.01.2010. do isplate

- 6,81 EUR/51,32 kn od 28.02.2010. do isplate

- 6,95 EUR/52,39 kn od 31.03.2010. do isplate

- 6,93 EUR/52,19 kn od 30.04.2010. do isplate

- 6,98 EUR/52,58 kn od 31.05.2010. do isplate

- 7,43 EUR/56,01 kn od 30.06.2010. do isplate

- 7,34 EUR/55,30 kn od 31.07.2010. do isplate

- 7,63 EUR/57,46 kn od 31.08.2010. do isplate

- 7,53 EUR/56,71 kn od 30.09.2010. do isplate

- 7,37 EUR/55,52 kn od 31.10.2010. do isplate

- 7,70 EUR/58,04 kn od 30.11.2010. do isplate

- 8,13 EUR/61,26 kn od 31.12.2010. do isplate

- 7,83 EUR/58,98 kn od 31.01.2011. do isplate

- 7,93 EUR/59,78 kn od 28.02.2011. do isplate

- 7,80 EUR/58,76 kn od 31.03.2011. do isplate

- 7,82 EUR/58,95 kn od 30.04.2011. do isplate

- 8,39 EUR/63,25 kn od 31.05.2011. do isplate

- 8,45 EUR/63,67 kn od 30.06.2011. do isplate

- 8,61 EUR/64,86 kn od 31.07.2011. do isplate

- 8,37 EUR/63,08 kn od 31.08.2011. do isplate

- 8,11 EUR/61,13 kn od 30.09.2011. do isplate

- 7,36 EUR/55,42 kn od 31.10.2011. do isplate

- 7,34 EUR/55,28 kn od 30.11.2011. do isplate

- 7,45 EUR/56,13 kn od 31.12.2011. do isplate

- 7,55 EUR/56,86 kn od 31.01.2012. do isplate

- 7,56 EUR/56,96 kn od 29.02.2012. do isplate

- 7,49 EUR/56,45 kn od 31.03.2012. do isplate

- 7,54 EUR/56,80 kn od 30.04.2012. do isplate

- 7,57 EUR/57,03 kn od 31.05.2012. do isplate

- 7,52 EUR/56,64 kn od 30.06.2012. do isplate sve po kamatnoj stopi u visini od 15% godišnje do 31. prosinca 2007. g., a nadalje u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015. g., te nadalje po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022. godine, a od 1. siječnja 2023. godine, pa do isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanje kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranjem koje je objavila prije 1. kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

III./Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB: 53056966535), Zagreb, Magazinska cesta 69, da tužitelju DO (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], na ime povrata pretplaćenih iznosa otplate kredita zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 1.535,41 EUR/11.568,52 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od:

- 0,03 EUR/0,24 kn od 31.11.2007. do isplate

- 1,68 EUR/12,63 kn od 31.01.2008 do isplate

- 2,94 EUR/22,18 kn od 29.02.2008. do isplate

- 5,12 EUR/38,54 kn od 31.03.2008 do isplate

- 1,85 EUR/13,95 kn od 30.04.2008. do isplate

- 0,56 EUR/4,22 kn od 31.05.2008. do isplate

- 2,15 EUR/16,20 kn od 30.06.2008 do isplate

- 1,32 EUR/9,91 kn od 30.09.2008. do isplate

- 11,80 EUR/88,88 kn od 31.10.2008 do isplate

- 4,77 EUR/35,97 kn od 30.11.2008. do isplate

- 13,70 EUR/103,24 kn od 31.12.2008. do isplate

- 15,07 EUR/113,56 kn od 31.01.2009. do isplate

- 15,69 EUR/118,23 kn od 28.02.2009. do isplate

- 13,98 EUR/105,36 kn od 31.03.2009. do isplate

- 14,31 EUR/107,82 kn od 30.04.2009 do isplate

- 11,70 EUR/88,13 kn od 31.05.2009. do isplate

- 9,77 EUR/73,64 kn od 30.06.2009. do isplate

- 10,28 EUR/77,49 kn od 31.07.2009. do isplate

- 11,30 EUR/85,13 kn od 31.08.2009. do isplate

- 11,21 EUR/84,47 kn od 30.09.2009. do isplate

- 10,19 EUR/76,74 kn od 31.10.2009. do isplate

- 12,11 EUR/91,24 kn od 30.11.2009. do isplate

- 13,65 EUR/102,86 kn od 31.12.2009. do isplate

- 15,85 EUR/119,39 kn od 31.01.2010. do isplate

- 15,34 EUR/115,60 kn od 28.02.2010. do isplate

- 18,32 EUR/138,03 kn od 31.03.2010. do isplate

- 17,76 EUR/133,78 kn od 30.04.2010. do isplate

- 18,86 EUR/142,07 kn od 31.05.2010. do isplate

- 28,38 EUR/213,86 kn od 30.06.2010. do isplate

- 26,42 EUR/199,08 kn od 31.07.2010. do isplate

- 32,42 EUR/244,24 kn od 31.08.2010. do isplate

- 30,34 EUR/228,63 kn od 30.09.2010. do isplate

- 27,01 EUR/203,54 kn od 31.10.2010. do isplate

- 34,04 EUR/256,48 kn od 30.11.2010. do isplate

- 42,98 EUR/323,84 kn od 31.12.2010. do isplate

- 36,65 EUR/276,15 kn od 31.01.2011. do isplate

- 38,87 EUR/292,87 kn od 28.02.2011. do isplate

- 36,05 EUR/271,60 kn od 31.03.2011. do isplate

- 36,55 EUR/275,42 kn od 30.04.2011. do isplate

- 48,54 EUR/365,71 kn od 31.05.2011. do isplate

- 49,71 EUR/374,51 kn od 30.06.2011. do isplate

- 59,72 EUR/449,94 kn od 31.07.2011. do isplate

- 54,57 EUR/411,19 kn od 31.08.2011. do isplate

- 48,94 EUR/368,77 kn od 30.09.2011. do isplate

- 48,34 EUR/364,22 kn od 31.10.2011. do isplate

- 47,91 EUR/360,95 kn od 30.11.2011. do isplate

- 50,59 EUR/381,19 kn od 31.12.2011. do isplate

- 52,93 EUR/398,83 kn od 31.01.2012. do isplate

- 53,25 EUR/401,19 kn od 29.02.2012. do isplate

- 51,63 EUR/388,99 kn od 31.03.2012. do isplate

- 52,72 EUR/397,23 kn od 30.04.2012. do isplate

- 53,47 EUR/402,86 kn od 31.05.2012. do isplate

- 52,21 EUR/393,38 kn od 30.06.2012. do isplate

- 159,84 EUR/1.204,35 kn od 03.07.2012. do isplate sve po kamatnoj stopi u visini od 15% godišnje do 31. prosinca 2007. g., a nadalje u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015. g., te nadalje po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022. godine, a od 1. siječnja 2023. godine, pa do isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanje kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranjem koje je objavila prije 1. kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe. IV Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB: 53056966535), Zagreb, Magazinska cesta 69, da tužitelju DO (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.131,86 eura /16.062,50 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude tj. 28.veljače 2023. pa sve do isplate, po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanje kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranjem koje je objavila prije 1. kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

V./ Odbija se tužitelj sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva koji se odnosi na parnični trošak kao neosnovanim."

2. Tuženik podnosi žalbu protiv točaka I., II., III. i IV. presude zbog svih zakonskih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) te predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, podredno ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak žalbenog postupka.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Suprotno navodima žalbe, ne predleži bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer pobijana presuda sadrži sasvim jasne i neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama, a za što postoji podloga u izvedenim dokazima, te izreka pobijane presude nije u suprotnosti s njenim obrazloženjem, već je upravo rezultat cjelokupnog provedenog postupka razloženog u obrazloženju pobijane presude.

4.1. U odnosu na žalbene navode tuženika, u kojima žalitelj preocjenjuje iskaz saslušanog tužitelja, na isto nije ovlašten, jer u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a samo je sud ovlašten utvrditi koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Upravo tako je prvostupanjski sud postupio, jer je izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju, opravdavši svoje uvjerenje uvjerljivim i logičnim zaključcima, koje uvjerenje ima pravnu i činjeničnu utemeljenost zbog kojih razloga je prihvatio iskaze saslušane svjedokinje i tužitelja u ovom postupku.

5. Pri donošenju pobijane presude nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, a na koje ovaj viši sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Slijedom navedenoga, neosnovani su žalbeni navodi glede počinjenja bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

7. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s obzirom na to da je prvostupanjski sud u postupku utvrdio sve činjenice odlučne za zakonito presuđenje ovog spora i na temelju rezultata cjelokupnog postupka valjano utvrdio potrebno činjenično stanje izloživši ga u obrazloženju pobijane presude.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe Ugovora o [broj kredita] sklopljenog između tužitelja i tuženika 18. rujna 2007. u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valuta u švicarskim francima (CHF), te posljedično tome tužitelj zahtjeva da mu tuženik isplati preplaćeni iznos od 352,19 eura/2.653,58 kuna zbog ugovorene promjenjive kamatne stope, te preplaćeni iznos od 1.535,41 eur/11.568,52 kuna zbog ugovorene valutne klauzule u CHF.

9. Prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao banka - kreditor 18. rujna 2007. godine sklopili Ugovor o [broj kredita] u kunskoj protuvrijednosti 11.338,85 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, uz rok otplate kredita 60 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća, a prema otplatnom planu.

10. Prvostupanjski sud usvaja tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti sa zaključkom da pravomoćne odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuju sud u ovom postupku, na temelju čl. 502. a. i c. ZPP.

11. Među strankama nije prijeporno da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 vođen postupak povodom kolektivne tužbe Udruge potrošač protiv banaka u Republici Hrvatskoj, pa tako i ovdje tuženika, a predmet koje kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo utvrđenje ništetnosti ovakvog načina ugovaranja redovne kamate uz ugovorenu valutu u CHF.

12. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u Ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive niti jasne kao niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe Ugovora o kreditima bile ništetne.

13. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.g. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012, od 04. srpnja 2013.g. u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih tuženik u razdoblju od 01. lipnja 2004.g. do 01. srpnja 2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećega Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima.

14. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. godine, odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora 1 do 8 banka kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

15. Te presude donesene su na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, dalje: ZZP/07), a na temelju odredbe čl. 138 a. istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

16. Prvostupanjski sud je u odnosu na prijeporni Ugovor o kreditu između stranaka utvrdio da je u tom Ugovoru ugovorena promjenjiva ugovorna kamata koja će se mijenjati sukladno odlukama banke, te valuta CHF, te da tuženik prilikom sklapanja ugovora nije informirao tužitelja o rizicima vezanim uz sklapanje ugovora ugovaranjem valutne klauzule u CHF, niti o parametrima promjene stope ugovorene kamate. Ovakav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata i ugovaranja valutne klauzule u CHF je upravo bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, koja tužba je u tom dijelu usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata i valutne klauzule u CHF je utvrđen kao nepošten.

17. Na temelju iskaza tužitelja saslušanog kao stranke u postupku utvrđeno je da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije imao saznanja o mogućim promjenama anuiteta kredita vezanim uz valutnu klauzulu u CHF, a niti saznanja u svezi načina promjene kamatnih stopa od strane banke. Nadalje, je utvrđeno da je djelatnica tuženika potaknuo tužitelja sklopiti upravo ovaj ugovor jer da je "povoljniji kredit u CHF". Sud je dalje utvrdio iz iskaza tužitelja da mu je tuženik predao tipski, unaprijed sastavljen ugovor koji je mogao prihvatiti ili ne, a prilikom pregovaranja i sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bio upozoren na rizike ugovornih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu u CHF, a niti je od djelatnice banke bio upozoren na tzv. tečajni rizik.

18. Prvostupanjski sud je na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja utvrdio da su odredbe koje su sadržana u tipskim ugovorima koje je koristio tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za primjenu protivna i odredbi čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07 - dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, slijedom čega su ništave.

19. Zakon o zaštiti potrošača je u članku 96. st. 1., 2. i 4. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a da ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati, dok je odredbom čl. 102. st 1. ZZP/07, bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

20. Odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, dalje: ZZP) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. st. 1. toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP, kao što je to i u ovom slučaju.

21. Prema odredbi članka 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovne u skladu sa zakonom koji se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužbu za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

22. Odredbom članka 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP, dok je člankom 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a. st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

23. Navedene odredbe ZPP i ZZP propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

24. Stoga su bez utjecaja nepravilnost pobijane odluke žalbeni navodi kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke o kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.

25. Neosnovano tuženik smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje jer nije saslušao javnog bilježnika. Prvostupanjski sud je na temelju ovlaštenja iz odredbe čl. 220. st. 2. ZPP odlučio koje će dokaze izvesti radi utvrđenja činjenica koje su odlučne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je u potpunosti pravilno ocijenio da bi u konkretnom slučaju bilo suvišno i nesvrhovito saslušavati javnog bilježnika, s obzirom na vezanost suda na utvrđenja iz spora koji se vodio po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

25.1. Tuženik je predložio saslušanje javnog bilježnika, koji je ovjerio prijeporni Ugovor o kreditu. Iz odgovora na žalbu i prijedloga saslušanja toga svjedoka je razvidno da se javni bilježnik predlaže saslušati na okolnost da je prije sklapanja prijepornog ugovora tuženik pregovarao s tužiteljem, informirao tužitelja o konkretnom ugovoru o kreditu, pa dakle, o rizicima ugovora, tečajnim razlikama , valutnoj klauzuli.

25.2. Kako je predmetni ugovor o kreditu tipski ugovor, pripremljen unaprijed od strane tuženika te u njemu nisu jasno i transparentno sadržane opće informacije i parametri bitni za donošenje valjane odluke o zasnivanju kreditnog odnosa, niti tuženik u činjeničnim navodima iznesenim tijekom postupka tvrdi da je prije sklapanja ugovora pružio tužitelju obavijesti o prijepornim ugovornim odredbama za koje je u kolektivnom sporu pravomoćno utvrđeno da su bile nerazumljive, da se o njima nije pojedinačno pregovaralo te da su uzrokovale znatnu neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama, izvođenje dokaza saslušanjem javnog bilježnika nije potrebno niti bi bilo od utjecaja na ishod postupka u cjelini.

25.3. Naime, i po shvaćanju ovog drugostupanjskog suda saslušanjem javnog bilježnika ne može se utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora, obzirom javni bilježnik pri solemnizaciji pravnog posla potrošaču nije mogao objasniti parametre promjene kamatne stope ili fluktuacije tečaja CHF koji nisu bili sadržani u ugovoru o kreditu koji je bio predmet solemnizacije, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonskom okviru (tako i odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske brojU-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022.).

25.4. Ovdje valja podsjetiti na izraženo pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske u odluci broj U-III-1593/2021 od 29. studenoga 2023. u kojoj je u točki 35. navedeno: "Ustavni sud stoga zaključuje, kao u spomenutom rješenju broj: U-III- 530/2021 i dr. od 27. rujna 2023., da zbog neodređenosti dokaznih prijedloga podnositeljice za saslušanjem zaposlenika banke, te proturječnosti njihovog obrazloženja i drugih iznesenih navoda sa samom biti obveze banke da prije sklapanja ugovora potrošaču da "odgovarajuće" obavijesti o ovdje spornim ugovornim odredbama, a što je posljedica pravnog pristupa kojim iznova osporava pravomoćna utvrđenja iz kolektivnog spora, nijedan razuman sud u ovim predmetima nije mogao pretpostaviti da podnositeljica, suprotno ponovljenim i neosnovanim navodima iz kolektivnog spora, ovdje zapravo tvrdi da su potrošačima i tužiteljima predloženi zaposlenici banke prije sklapanja ugovora usmeno ili na drugi način dali "odgovarajuće" obavijesti o osporenim ugovornim odredbama koje su izostale u samim ugovorima. Slijedi da su svi prigovori o odbijanju dokaznih prijedloga za saslušanjem zaposlenika banke (ili javnog bilježnika) u skladu s navedenim načelnim stajalištima, očito neosnovani. (…)".

26. Neosnovano tuženik ističe da tužitelj nije dokazao svoje svojstvo potrošača. Svojstvo potrošača tužitelja proizlazi iz predmetnog Ugovora o kreditu jer je ugovor sklopljen između tužitelja kao fizičke osobe i korisnika kredita i tuženika kao kreditora, te iz Ugovora ne proizlazi da bi ga tužitelj sklopio u svojstvu trgovca, odnosno da bi ugovor sklopio u svrhu namijenjenu njezinu zanimanju, poslovnoj ili poduzetničkoj djelatnosti. Pače, tužitelj je predmetni ugovor o kreditu sklopio u svrhu kupnje osobnog automobila. Stoga je tužitelj potrošač u smislu odredbe članka 3. točka 1. ZZP.

27. Neosnovano žalitelj iznosi da bi se u ovom slučaju radilo o zahtjevu za naknadu štete.

27.1. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je Ugovor o [broj kredita] od 18. rujna 2007. godine sklopljen između stranaka potrošački ugovor, pravni učinci odluka sudova po tužbama za zaštitu kolektivnih interesa obvezujući su za ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene po pojedinačnom restitucijskom zahtjevu, sukladno odredbi čl. 502.c ZPP.

27.2. Odredbom čl. 502.c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora, ali navedenu odredbu je potrebno tumačiti teleološki, a ne strogo gramatički. Naime, uzimajući u obzir svrhu unošenja u ZPP čitave glave 32. (Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) te vodeći računa o tome da su "stjecanje bez osnove" i "naknada štete" kategorije materijalnog prava (obje predstavljaju izvanugovorne obveze i pravne osnove za isplatu), kao i činjenicu da je u glavi 32., zakonskom izmjenom na koju ukazuje žalitelj, izmijenjena samo odredba čl. 502.c ZPP dodavanjem iza riječi "naknada štete " riječi "ili isplata", ovaj sud smatra da bi strogo formalističko tumačenje navedene odredbe bilo neprihvatljivo, slijedom čega ne nalazi da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZZP (ni u odlukama Vrhovnog suda RH Rev-3142/18, a ni odluci Ustavnog suda RH br. U-III-2233/19, koje se također tiču primjene ove zakonske odredbe, nisu zauzeti stavovi koji bi dovodili u pitanje ovakav stav).

28. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio prigovor zastare novčane tražbine neosnovanim. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. zauzeto je shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05,41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - u daljem tekstu: ZOO), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. zastara je prekinuta u smislu čl. 241. ZOO, te je pravomoćnošću odluke u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, zastara počela ponovno teći.

28.1. Zastara potraživanja prema tuženiku s osnove isplate zbog ugovorenih ništetnih odredbi s osnova valutne klauzule počela je teći 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. Stoga je tužba od 12. lipnja 2019. podnijeta u roku od 5 godina propisanom odredbom čl. 225. ZOO.

28.2. Zastara potraživanja prema tuženiku s osnove promjenjive kamatne stope počela je teći 13. lipnja 2014., kada je presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž- 7129/13-4 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. Stoga je tužba od 12. lipnja 2019. podnijeta u roku od 5 godina propisanom odredbom čl. 225. ZOO.

29. Kako je utvrđeno da su ništetne odredbe kojom banka može vršiti promjenu ugovorene kamatne stope u skladu s odlukama banke, te kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, posljedica takvih ništetnih odredbi u smislu odredbe čl. 323. ZOO jest da je jedna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ništetnog Ugovora.

30. Visinu tužbenog zahtjeva je prvostupanjski sud utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka prema čijem izračunu razlika između anuiteta s osnove promjena kamatne stope iznosi 352,19 eur/2.653,58 kuna, a s osnove valutne klauzule iznosi 1.535,41 eur/11.568,52 kuna. Nalaz i mišljenje je sud prvog stupnja u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan, jasan i određen, s obzirom je vještak detaljno obrazložio isti, a radi se o vještačenju od strane stručne osobe na okolnost utvrđivanja činjenica za koje je potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže.

31. Tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od plaćanja svakog mjesečnog anuiteta tuženiku na temelju odredbi članaka 1111. st. 1. i 3. i čl. 1115. ZOO.

32. Odredbom članka 1111. st. 1. ZOO propisano je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 3. istog članka propisano je da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

33. Odredbom članka 1115. ZOO propisano je kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

34. Tuženik je, kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem, nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja tj. od dana kada joj je tužitelj plaćao mjesečne anuitete, te je dužan tužitelju platiti zateznu kamatu od plaćanja svakog mjesečnog anuiteta.

35. Sud prvog stupnja je dakle, u prvostupanjskom postupku pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje. Na takvo, pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. ZZP/07, čl. 502.c ZPP i čl. 1115. ZOO kada je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem djelomične ništetnosti i isplatom prihvatio. Nije stoga ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP kojeg u žalbi ističe tuženik.

36. Cjelokupan sadržaj žalbe tuženika svodi se na osporavanje pravnog pristupa prvostupanjskog suda te osporavanje načina na koji je prvostupanjski sud analizirao tužbu i dokumentaciju dostavljenu tijekom prvostupanjskog postupka kao i dokaze koje je proveo.

37. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvoga stupnja pravilno je primijenio odredbu čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 155. st. 1. ZPP-a. Naime, iz pobijane odluke je jasno razvidno koje radnje je sud prihvatio kao opravdane i nužne za vođenje ovog spora, a iz čega je razvidno i koliko bodova pripada tužitelju za svaku pojedinu poduzetu radnju, sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine”, broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22). Na taj način sud prvog stupnja pravilno je ispitao sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite odluke o trošku parničnog postupka te pravilno primijenio i materijalno pravo odlučujući o trošku.

37.1. Glede žalbenih navoda žalitelja da mu sud nije naknadio trošak za povučeni dio tužbenog zahtjeva, valja reći da je tužitelj u tužbi zatražio iznos od tada 16.000,00 kuna, sada 2.123,56 eura, a da je konačnim tužbenim zahtjevom za isplatu zatražio isplatu iznosa od 352,19 eura te isplatu iznosa od 1.535,41 eura. U Tbr. 7. t. 1. Tarife je navedeno kolika je vrijednost boda u odnosu na vrijednost predmeta spora. Kako je i prvo postavljeni tužbeni zahtjev i konačno precizirani tužbeni zahtjev u istom bodovnom razredu (od 1.327,01 eur do 13.272,00 eur) to tuženiku nisu nastali nikakvi posebni troškovi, budući je tužitelj uspio u cijelosti s tužbenim zahtjevom pa je sud prvog stupnja pravilno odlučio kada tuženiku nije posebno naknadio trošak za povučeni dio tužbenog zahtjeva.

38. Zbog svega izloženog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

39. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer nije uspio sa žalbom (čl. 166. st. 1. ZPP u vezi s čl. 154. st. 1 ZPP).

U Zagrebu 10. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Tihana Marija Miladin