Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2646/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Tihane Marije Miladin, suca izvjestitelja i člana vijeća Ivice Veselića i članice vijeća Vlatke Paškvalin Bošković, u pravnoj stvari tužitelja DU iz [adresa], 1. [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Zoranu Horvatiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u Zagrebu, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o., u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3636/2021-33 od 28. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj 10. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3636/2021-33 od 28. ožujka 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I., II. i III. izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 1. i 7. Ugovora o kreditu broj: 029-50-2922417, zaključenim između tužitelja DU iz [adresa], 1. [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Reiffeisenbank Austria d.d., [adresa], OIB:53056966535 solemniziran kod Javnog bilježnika Dubravke Grladinović iz Zagreba, Draškovićeva 13, pod poslovnim brojem OU- 577/2005, u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, i to dio koji glasi: 1. IZNOS KREDITA

„...kunska protuvrijednost od 26.413,81 CHF (slovima: dvadestetšesttisućačetristotrinaestšvicarskihfranakaiosamdesetjedan centima.“ 7. NAČIN OTPLATE

„ .....u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća.“

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, da isplati tužitelju TU iz [adresa], 1. [adresa], [osobni identifikacijski broj], iznos od 2.183,77 EUR zajedno sa zakonskom

zateznom kamatom na iznos od

- 7,04 EUR tekućom od 20.08.2005. do isplate

- 7,59 EUR tekućom od 01.10.2005. do isplate

- 7,62 EUR tekućom od 01.11.2005. do isplate

- 8,12 EUR tekućom od 04.12.2005. do isplate

- 6,12 EUR tekućom od 28.12.2005. do isplate

- 5,57 EUR tekućom od 18.01.2006. do isplate

- 2,54 EUR tekućom od 18.02.2006. do isplate

- 1,24 EUR tekućom od 11.03.2006. do isplate

- 0,73 EUR tekućom od 14.04.2006. do isplate

- 1,79 EUR tekućom od 17.05.2006. do isplate

- 0,8 EUR tekućom od 13.06.2006. do isplate

- 0,85 EUR tekućom od 23.08.2006. do isplate

- 1,02 EUR tekućom od 22.09.2006. do isplate

- 0,64 EUR tekućom od 19.10.2006. do isplate

- 11,47 EUR tekućom od 01.11.2008. do isplate

- 14,91 EUR tekućom od 01.01.2009. do isplate

- 17,39 EUR tekućom od 23.01.2009. do isplate

- 18,51 EUR tekućom od 28.02.2009. do isplate

- 15,68 EUR tekućom od 18.03.2009. do isplate

- 16,28 EUR tekućom od 24.04.2009. do isplate

- 11,48 EUR tekućom od 16.05.2009. do isplate

- 7,94 EUR tekućom od 27.06.2009. do isplate

- 8,88 EUR tekućom od 18.07.2009. do isplate

- 10,75 EUR tekućom od 25.08.2009. do isplate

- 10,58 EUR tekućom od 24.09.2009. do isplate

- 8,7 EUR tekućom od 18.10.2009. do isplate

- 12,24 EUR tekućom od 24.11.2009. do isplate

- 15,07 EUR tekućom od 22.12.2009. do isplate

- 19,11 EUR tekućom od 30.01.2010. do isplate

- 18,18 EUR tekućom od 25.02.2010. do isplate

- 23,66 EUR tekućom od 27.03.2010. do isplate

- 22,62 EUR tekućom od 18.04.2010. do isplate

- 24,65 EUR tekućom od 22.05.2010. do isplate

- 42,17 EUR tekućom od 25.06.2010. do isplate

- 3 8,57 EUR tekućom od 27.07.2010. do isplate

- 49,59 EUR tekućom od 28.08.2010. do isplate

- 45,78 EUR tekućom od 01.10.2010. do isplate

- 39,65 EUR tekućom od 21.10.2010. do isplate

- 52,58 EUR tekućom od 27.11.2010. do isplate

- 69,02 EUR tekućom od 18.12.2010. do isplate

- 57,38 EUR tekućom od 19.01.2011. do isplate

- 61,46 EUR tekućom od 17.02.2011. do isplate

- 56,27 EUR tekućom od 22.03.2011. do isplate

- 57,2 EUR tekućom od 19.04.2011. do isplate

- 79,24 EUR tekućom od 21.05.2011. do isplate

- 81,39 EUR tekućom od 22.06.2011. do isplate

- 99,66 EUR tekućom od 22.07.2011. do isplate

- 90,22 EUR tekućom od 25.08.2011. do isplate

- 79,88 EUR tekućom od 29.09.2011. do isplate

- 78,5 EUR tekućom od 20.10.2011. do isplate

- 77,71 EUR tekućom od 20.11.2011. do isplate

- 82,62 EUR tekućom od 03.01.2012. do isplate

- 86,91 EUR tekućom od 25.01.2012. do isplate

- 87,48 EUR tekućom od 26.02.2012. do isplate

- 84,52 EUR tekućom od11.03.2012. do isplate

- 86,52 EUR tekućom od 15.04.2012. do isplate

- 87,89 EUR tekućom od 20.05.2012. do isplate

- 85,58 EUR tekućom od 24.06.2012. do isplate

- 86,19 EUR tekućom od 01.08.2012. do isplate

s time da zakonska zatezna kamata teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. prosinca 2007. godine po stopi iz članka 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od dana 1. siječnja 2008. godine do dana 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB, koja je vrijedila zadnji dan polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.589,64 eura, sa zateznom kamatom tekućom od dana 28. ožujka 2024. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

IV Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, da isplati tužitelju TU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 3.649,56 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos:

23,55 kn tekućom od 01.12.2007. do isplate

23,43 kn tekućom od 01.01.2008. do isplate

23,86 kn tekućom od 01.02.2008. do isplate

24,09 kn tekućom od 01.03.2008. do isplate

24,49 kn tekućom od 01.04.2008. do isplate

23,89 kn tekućom od 01.05.2008. do isplate

34,38 kn tekućom od 01.06.2008. do isplate

34,81 kn tekućom od 01.07.2008. do isplate

34,18 kn tekućom od 01.08.2008. do isplate

34,21 kn tekućom od 01.09.2008. do isplate

34,59 kn tekućom od 01.10.2008. do isplate

37,40 kn tekućom od 01.11.2008. do isplate

35,52 kn tekućom od 01.12.2008. do isplate

37,91 kn tekućom od 01.01.2009. do isplate

38,28 kn tekućom od 01.02.2009. do isplate

38,45 kn tekućom od 01.03.2009. do isplate

70,47 kn tekućom od 01.04.2009. do isplate

70,63 kn tekućom od 01.05.2009. do isplate

69,33 kn tekućom od 01.06.2009. do isplate

68,37 kn tekućom od 01.07.2009. do isplate

68,63 kn tekućom od 01.08.2009. do isplate

69,13 kn tekućom od 01.09.2009. do isplate

69,09 kn tekućom od 01.10.2009. do isplate

68,58 kn tekućom od 01.11.2009. do isplate

69,53 kn tekućom od 01.12.2009. do isplate

70,30 kn tekućom od 01.01.2010. do isplate

71,40 kn tekućom od 01.02.2010. do isplate

71,15 kn tekućom od 01.03.2010. do isplate

72,63 kn tekućom od 01.04.2010. do isplate

72,35 kn tekućom od 01.05.2010. do isplate

72,90 kn tekućom od 01.06.2010. do isplate

77,64 kn tekućom od 01.07.2010. do isplate

76,67 kn tekućom od 01.08.2010. do isplate

79,65 kn tekućom od 01.09.2010. do isplate

78,62 kn tekućom od 01.10.2010. do isplate

76,96 kn tekućom od 01.11.2010. do isplate

80,46 kn tekućom od 01.12.2010. do isplate

84,92 kn tekućom od 01.01.2011. do isplate

81,76 kn tekućom od 01.02.2011. do isplate

82,87 kn tekućom od 01.03.2011. do isplate

81,46 kn tekućom od 01.04.2011. do isplate

81,71 kn tekućom od 01.05.2011. do isplate

87,69 kn tekućom od 01.06.2011. do isplate

88,27 kn tekućom od 01.07.2011. do isplate

89,54 kn tekućom od 01.08.2011. do isplate

87,08 kn tekućom od 01.09.2011. do isplate

84,39 kn tekućom od 01.10.2011. do isplate

75,84 kn tekućom od 01.11.2011. do isplate

75,66 kn tekućom od 01.12.2011. do isplate

76,82 kn tekućom od 01.01.2012. do isplate

77,83 kn tekućom od 01.02.2012. do isplate

77,96 kn tekućom od 01.03.2012. do isplate

77,26 kn tekućom od 01.04.2012. do isplate

77,73 kn tekućom od 01.05.2012. do isplate

78,06 kn tekućom od 01.06.2012. do isplate

77,51 kn tekućom od 01.07.2012. do isplate

77,66 kn tekućom od 01.08.2012. do isplate, s time da zakonska zatezna kamata teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do dana 31.12.2007. po stopi utvrđenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od dana 01.01.2008. godine pa do dana 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB, koja je vrijedila zadnji dan polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.'

2. Protiv dijela te presude pod točkom I., II. i III. izreke žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 12/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), s prijedlogom da ovaj viši sud preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška i troška žalbe, podredno ukine pobijanu presudu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno postupanje.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim dijela odredaba članaka 1. i 7. Ugovora o kreditu zaključenog između parničnih stranaka i isplatu preplaćenih iznosa anuiteta s osnove ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli.

5. Suprotno navodima žalbe, ne predleži bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer pobijana presuda i rješenje sadrže sasvim jasne i neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama, a za što postoji podloga u izvedenim dokazima, te izreka pobijane presude i rješenja nisu u suprotnosti s njihovim obrazloženjem, već je upravo rezultat cjelokupnog provedenog postupka razloženog u obrazloženju pobijane presude i rješenja.

6. U odnosu na žalbene navode tuženika, u kojima žalitelj preocjenjuje iskaz saslušanog tužitelja, na isto nije ovlašten, jer u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a samo je sud ovlašten utvrditi koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Upravo tako je prvostupanjski sud postupio, jer je izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju, opravdavši svoje uvjerenje uvjerljivim i logičnim zaključcima, koje uvjerenje ima pravnu i činjeničnu utemeljenost zbog kojih razloga je prihvatio iskaz saslušanog tužitelja u ovom postupku.

7. Pri donošenju pobijane presude nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, a na koje ovaj viši sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

8. Slijedom navedenoga, neosnovani su žalbeni navodi glede počinjenja bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

9. Sud prvog stupnja utvrdio je sve činjenice koje su potrebne za donošenje odluke u ovom predmetu te je ocjenom dokaza potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

10. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

11. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

12. Tužitelj u tužbi navodi da su ništetne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o kreditu kojeg je 1. srpnja 2005. godine sklopio kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom.

13. Sud prvog stupnja je utvrdio da su tužitelj kao korisnik kredita, i tuženik kao kreditor, sklopili naprijed navedeni Ugovor o kreditu kojim je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 26.413,81 CHF te način otplate u jednakim mjesečnim anuitetima prema srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća; da je tužitelj ugovor o kreditu sklopio u svojstvu potrošača; da je namjena kredita bila kupnja automobila; da su odredba čl. 1. i dijela članka 7. Ugovora u kojem je ugovorena valutna klauzula ništetne; da je tužitelj preplatio anuitete zbog promjene tečajnih razlika pa je slijedom navedenih utvrđenja prihvatio tužbeni zahtjev kojim obvezuje tuženika isplatiti tužitelju zbog tečajnih razlika preplaćeni iznos anuiteta od ukupno 2.183,77 eura sa zateznim kamatama sukladno odredbi čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22.,156/22. i 155/2. –dalje: ZOO).

14. Tužitelj je dokazao da je potrošač. Naime, prvostupanjski sud je na temelju saslušanja tužitelja i uvida u predmetni Ugovor o kreditu jasno utvrdio da tužitelj kao ugovorna stranka predmetnog ugovora ima svojstvo potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, 46/07 i 7/07, dalje ZZP), kojim je propisano da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

14.1. Naime, tužitelj je kao fizička osoba sklopio ugovor o kreditu jer je iznos kredita iskoristio za kupnju automobila kojeg koristi isključivo u vlastite svrhe. Također, sud prvog stupnja pravilno je, na temelju provedenih dokaza saslušanja tužitelja utvrdio da tužitelj nije pojedinačno pregovarao s tuženikom u svezi odredbi predmetnog ugovora o kreditu.

15. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da u konkretnom slučaju tužitelju nisu prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF kao i uvećanje mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF već je smatrao da svaka strana sklapanjem ugovora prihvaća samo opći valutni rizik.

15.1. Dakle, suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja u ovom predmetu pravilno je u postupku individualne zaštite kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi raspravio s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a imajući na umu da se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja.

15.2. Slijedom navedenoga, tuženiku je u ovom postupku bilo omogućeno dokazivanje da je u postupku sklapanja konkretnog ugovora o namjenskom kreditu dao odgovarajuće obavijesti tužitelju kao potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je tužitelj kao potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Međutim, kako je naprijed navedeno, tuženik nije uspio dokazati da bi tužitelj kao potrošač dobio odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba.

15.3. Žalitelju valja reći da je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju u kojem tužitelj kao potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi utvrđivao pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi te je utvrdio njihovu nepoštenost i posljedično ništetnost na temelju iskaza tužitelja, kao i na temelju utvrđenja iz presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača.

15.4. Tek je za istaknuti i to da za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. nije odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača. Za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan je samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora, koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisni o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu u odnosu na banku, kreditora, dijele jednaki, podređeni položaj.

15.5. Nadalje, prema praksi Suda Europske unije za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, s obzirom da su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem.

16. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima ističe da su presude iz kolektivnog spora neprimjenjive na konkretan slučaj. Upravo suprotno, pravilno se sud prvog stupnja pozvao na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koji je u točki I. izreke potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke I., II., III., IV., V. , VI. izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik "u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008." povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošača u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene ne potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03), u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 1., 82 i 90, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 133/09) i to čl. 96 i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, a zbog takve promjene tečaja CHF tužitelj je tuženiku platio znatno veći iznos.

17. Odredbom čl. 118. ZZP propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a sadržajno identično propisivala je i odredba čl. 138.a ZZP/07.

18. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

19. Dakle, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na sadržaj pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženika, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a (identično pravno shvaćanje izraženo je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019.).

20. Sud prvog stupnja je dakle, pravilno utvrdio da su prijeporne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli, nepoštene te time ujedno i ništetne, pozivajući se na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. U tom smislu neosnovani su žalbeni navodi tuženika da nije bilo osnove za primjenu odredbe čl. 502.c ZPP i da je istu sud retroaktivno primijenio jer je sud pravilno presudu temeljio na primjeni navedene odredbe. Stoga žalbeni navodi kojima tuženik u tom dijelu ističe da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, te da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno nisu osnovani.

21. Vještak je svoj nalaz i mišljenje utemeljio na priloženoj dokumentaciji, te ga iznio savjesno i u skladu s pravilima struke. Tuženik nije prigovarao matematičkom izračunu vještaka, a prvostupanjski sud je prihvatio nalaz financijskog vještaka kao objektivan i stručan. Upućivanje tuženika na drugu metodologiju izračuna predstavlja prigovor pravne prirode koji od strane prvostupanjskog suda pravilno nije prihvaćen.

22. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio prigovor zastare novčane tražbine na ime preplaćenog iznosa zbog ugovorene valutne klauzule neosnovanim. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. zauzeto je shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od od 31. siječnja 2022. zauzeto je pravno shvaćanje koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. 4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka." Podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. zastara prekinuta u smislu čl. 241. ZOO te je pravomoćnošću odluke u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zastara počela ponovno teći (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.).

23. Zastara potraživanja prema tuženiku s osnova valutne klauzule počela je teći 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Stoga je tužba od 2. svibnja 2021. podnijeta u roku od 5 godina propisanom odredbom čl. 225. ZOO.

24. Neosnovan je žalbeni navod da je sud pogrešno postupio kada je dopustio preinaku tužbe.

24.1. Preinaka tužbe regulirana je čl. 190. ZPP. Stavkom prvim toga članka je propisano da tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu, dok je stavkom drugim istoga članka propisano da iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.

24.2. Prvostupanjski sud pravilno je dopustio preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva prema podnesku tužitelja od 26. rujna 2022., iako se tuženik tome protivio. Preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva učinjena je nakon zaključenja prethodnog postupka, međutim, ista je pravilno dopuštena (čl. 190. st. 2. ZPP). Naime, preinaka je izvršena tijekom prvostupanjskog postupka na temelju iste činjenične osnove povećanjem generički određenog zahtjeva, nakon knjigovodstvenog vještačenja, od kada je tužitelj mogao postaviti konačni tužbeni zahtjev, jer on ne posjeduje potrebno stručno znanje primjereno knjigovodstvenom vještaku, pa stoga nije mogao bez svoje krivnje preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Stoga je odluka prvostupanjskog suda kojim je dopustio preinaku tužbe pravilna. Tek je za istaknuti da preinakom tužbe nije došlo do izmjene činjenične ni pravne osnove.

25. Pravilna je odluka suda prvog stupnja o zateznim kamatama. Naime, odredbom članka 1115. ZOO propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO). S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata, u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka. Nisu stoga osnovani niti žalbeni navodi tuženika koji se odnose na tijek zateznih kamata.

26. Sud prvog stupnja je dakle, u prvostupanjskom postupku pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje. Na takvo, pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 87. st. 1. u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 82. ZZP/03, čl. 502.c ZPP i čl. 1115. ZOO kada je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem djelomične ništetnosti i isplatom prihvatio. Nije stoga ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP kojeg u žalbi ističe tuženik.

27. Žalitelj je neosnovano istaknuo i povredu ustavnih i konvencijskih prava.

27.1. Pravo na pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 137/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 85/10, 150/13 i 5/14), koja određuje da svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, predstavlja skup institucionalnih i postupovnih jamstava kojima se osigurava pravičnost postupka.

27.2. Tuženik u žalbi navodi da su u obrazloženju suda prvog stupnja izostali ozbiljni, relevantni i dostatni razlozi za ocjene kakve su dane, pa da mu je zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno temeljno pravo na pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 29. Ustava i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda.

27.3. Međutim, ovaj viši sud u tvrdnjama o arbitrarnosti pobijane prvostupanjske odluke ne nalazi da bi se o povredi takve naravi i intenziteta radilo da bi za posljedicu imalo povredu temeljnih prava. Naime, arbitrarnim se može ocijeniti pojedinačni akt pri čijem je donošenju njegov donositelj bez razboritih ili bez ikakvih razloga odstupio od ustaljene prakse, nije uzeo u obzir očigledno mjerodavan propis ili je mjerodavni propis pogrešno protumačio i primijenio, na način i u mjeri koja konkretni pojedinačni akt čini pravno neprihvatljivim.

27.4. Iz osporene presude i rješenja je razvidno da je prvostupanjski sud proveo postupak i izveo dokaze i ocijenio ih na način utvrđen mjerodavnim postupovnim zakonskim odredbama te pravilno, na temelju valjano provedenih dokaza (na temelju dokumentacije u spisu, te iskaza saslušanog ravnatelja tuženika i tužitelja) i na valjanoj ocjeni svih relevantnih dokaza, donio pobijanu presudu i rješenje.

27.5. Osim toga, razvidno je i to da je tuženik bio u mogućnosti pratiti postupak i sudjelovati u njemu uz odgovarajuću stručnu pomoć punomoćnika u osobi odvjetnika te poduzimati sve zakonom dopuštene postupovne radnje, a osporena presuda i rješenje doneseni su u skladu s mjerodavnim pravom Republike Hrvatske, čije pravno stajalište i primjenu zakona prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

27.6. Slijedom navedenog, imajući na umu okolnosti konkretnog slučaja i činjenična utvrđenja u postupku pred sudom prvog stupnja te navode žalbe, za zaključiti je da tuženik u biti izražava nezadovoljstvo prvostupanjskom presudom kojom je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja te ovaj viši sud ocjenjuje da tuženik nije učinio vjerojatnim da bi u konkretnom slučaju zbog osobito teške povrede procesnih pravila ili pogrešne primjene materijalnog prava došlo do navodne povrede čl. 29. st. 1. Ustava na njenu štetu, a koje uključuje obvezu sudova da pruže dostatno obrazloženje svoje odluke.

28. Zaključno, valja imati na umu i pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odlukama U-III-1348/2006 od 2. prosinca 2006. i U-III-2646/2007 od 18. lipnja 2008. da se sudski postupci moraju provesti sukladno ustavnom načelu vladavine prava kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske te da se njihovo provođenje ne smije izjednačiti samo sa zahtjevom za zakonitošću postupanja suda već mora uključiti i zahtjev da zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima stranaka u svakom konkretnom slučaju.

29. Cjelokupan sadržaj žalbe tuženika svodi se na osporavanje pravnog pristupa prvostupanjskog suda te osporavanje načina na koji je prvostupanjski sud analizirao tužbu i dokumentaciju dostavljenu tijekom prvostupanjskog postupka kao i dokaze koje je proveo. Žalbeni prigovori sastoje se ustvari od iznošenja vlastitih zaključaka i predmnjeva – suprotno činjeničnim utvrđenjima suda prvog stupnja koji je zaključio da su ništetne odredbe ugovora o kreditu i pravo tužitelja na isplatu.

30. Dakle, žalbeni navodi tuženika svode se na selektivno ocjenjivanje dokaza provedenih u prvostupanjskom postupku, na način koji odgovara tuženiku.

31. Sud prvog stupnja, suprotno navodima žalbe, pravilno je primijenio odredbu članka 154. st. 1. ZPP-a. Također, pri odlučivanju koje će troškove tužitelju naknaditi jasno je razvidno, suprotno žalbenim navodima, koje radnje je sud prihvatio kao opravdane i nužne za vođenje ovog spora (čl. 155. st. 1. ZPP-a), a iz kojeg je razvidno i koliko bodova pripada tužitelju za svaku pojedinu poduzetu radnju, sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22, dalje: Tarifa). Na taj način sud prvog stupnja pravilno je ispitao sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite odluke o trošku parničnog postupka te pravilno primijenio i materijalno pravo odlučujući o trošku.

31.1. Protivno navodima iz žalbe da se predmetna vrijednost boda ne može retroaktivno primjenjivati na pravne radnje i ostale usluge izvršene prije dana 5. studenoga 2022., sud prvoga stupnja pravilno je primijenio odredbu čl. 48. Tarife.

31.2. Naime, Tarifom je propisano da odvjetnik primjenjuje tarifu koja je na snazi u trenutku naplate odvjetničke nagrade, a da se vrijednost boda obračunava prema vrijednosti boda u trenutku naplate odvjetničke nagrade. Stavkom 3. toga članka 48. Tarife propisano je: "Kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka".

31.3. Također, neosnovano tuženik prigovara da "ako je tužitelj platio pristojbu u roku tri dana, može imati pravo na naknadu samo onog iznosa kojeg je platio". Naime, iz spisa je razvidno da je tužitelj nije koristio privilegij iz čl. 7. st. 3. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj 118/18) da bi elektronskim putem platio polovicu propisanog iznosa pristojbe. Nekorištenje privilegija, povlastice ne mogu biti na štetu tužitelja, budući se ne radi o obvezi, već samo isključivom pravu, odnosno mogućnosti tužitelja koju nije iskoristio.

32. Zbog svega izloženog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu 10. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Tihana Marija Miladin