Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1044/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Tihane Marije Miladin, predsjednice vijeća, Ivice Veselića, člana vijeća i suca izvjestitelja i Vlatke Paškvalin Bošković, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnica Sandra Panjković, odvjetnica iz Siska, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u Zagrebu, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnica Mateja Vidaković, odvjetnica iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-23/2022-13 od 27. siječnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 10. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-23/2022-13 od 27. siječnja 2023.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 158-50-4023000 koji su dana 06. travnja 2007.g. sklopili tužitelj AJ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) kao korisnik kredita i tuženik Raiffesienbank Austria d.d. (OIB: 53056966535) kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II Nalaže se tuženiku Raiffesienbank Austria d.d. (OIB: 53056966535) da tužitelju AJ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) isplati iznos od 2.820,83eur/21.253,58 kn1 sa zakonskom zateznom kamatom i to:

- na iznos od 14,96eur/112,71 kn počam od 31.10.2008.g.,

- na iznos od 3,49eur/26,26 kn počam od 30.11.2008.g.,

- na iznos od 18,07eur/136,15 kn počam od 31.12.2008.g.,

- na iznos od 20,31eur/153,04 kn počam od 31.01.2009.g.,

- na iznos od 21,32eur/160,67 kn počam od 28.02.2009.g.,

- na iznos od 18,53eur/139,65 kn počam od 31.03.2009.g.

- na iznos od 19,07eur/143,66 kn počam od 30.04.2009.g.

- na iznos od 14,80eur/111,49 kn počam od 31.05.2009.g.,

- na iznos od 11,65eur/87,81 kn počam od 30.06.2009.g.,

- na iznos od 12,49eur/94,11 kn počam od 31.07.2009.g.,

- na iznos od 14,15eur/106,59 kn počam od 31.08.2009.g.,

- na iznos od 14,00eur/105,50 kn počam od 30.09.2009.g.,

- na iznos od 12,33eur/92,88 kn počam od 31.10.2009.g.,

- na iznos od 15,47eur/116,57 kn počam od 30.11.2009.g.,

- na iznos od 17,99eur/135,56 kn počam od 31.12.2009.g.,

- na iznos od 21,58eur/162,56 kn počam od 31.01.2010.g.,

- na iznos od 20,75eur/156,37 kn počam od 28.02.2010.g.

- na iznos od 25,62eur/193,02 kn počam od 31.03.2010.g.

- na iznos od 24,70eur/186,07 kn počam od 30.04.2010.g.

- na iznos od 26,49eur/199,62 kn počam od 31.05.2010.g.

- na iznos od 42,06eur/316,93 kn počam od 30.06.2010.g.,

- na iznos od 38,86eur/292,78 kn počam od 31.07.2010.g.,

- na iznos od 48,65eur/366,56 kn počam od 31.08.2010.g.

- na iznos od 45,27eur/341,07 kn počam od 30.09.2010.g.,

- na iznos od 39,82eur/300,06 kn počam od 31.10.2010.g.,

- na iznos od 51,31eur/386,57 kn počam od 30.11.2010.g.,

- na iznos od 65,91eur/496,62 kn počam od 31.12.2010.g.,

- na iznos od 55,57eur/418,70 kn počam od 31.01.2011.g.,

- na iznos od 59,20eur/446,03 kn počam od 28.02.2011.g.,

- na iznos od 54,58eur/411,27 kn počam od 31.03.2011.g.,

- na iznos od 55,41eur/417,51 kn počam od 30.04.2011.g.,

- na iznos od 74,99eur/565,04 kn počam od 31.05.2011.g.,

- na iznos od 76,90eur/579,41 kn počam od 30.06. 2011.g.,

- na iznos od 93,26eur/702,67 kn počam od 31.072011.g.,

- na iznos od 84,86eur/639,35 kn počam od 31.08.2011.g.,

- na iznos od 75,66eur/570,04 kn počam od 30.09.2011.g.,

- na iznos od 74,67eur/562,61 kn počam od 31.10.2011.g.,

- na iznos od 73,96eur/557,27 kn počam od 30.11.2011.g.,

- na iznos od 78,35eur/590,33 kn počam od 31.12.2011.g.,

- na iznos od 82,18eur/619,15 kn počam od 31.01.2012.g.,

- na iznos od 82,69eur/623,01 kn počam od 29.02.2012.g.,

- na iznos od 80,04eur/603,08 kn počam od 31.03.2012.g.,

- na iznos od 81,83eur/616,54 kn počam od 30.04.2012.g.,

- na iznos od 83,05eur/625,75 kn počam od 31.05.2012.g.,

- na iznos od 80,99eur/610,25 kn počam od 30.06.2012.g.,

- na iznos od 81,54eur/614,33 kn počam od 31.07.2012.g.,

- na iznos od 79,99eur/602,71 kn počam od 31.08.2012.g.,

- na iznos od 76,66eur/577,61 kn počam od 30.09.2012.g.,

- na iznos od 80,21eur/604,37 kn počam od 31.10.2012.g.,

- na iznos od 81,92eur/617,21 kn počam od 30.11.2012.g.,

- na iznos od 80,72eur/608,21 kn počam od 31.12.2012.g.,

- na iznos od 74,02eur/557,73 kn počam od 31.01.2013.g.,

- na iznos od 79,71eur/600,61 kn počam od 28.02.2013.g.,

- na iznos od 80,21eur/604,36 kn počam od 31.03.2013.g.,

- na iznos od 77,98eur/587,55 kn počam od 30.04.2013.g.,

sve do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

III Tuženik Raiffesienbank Austria d.d. ( OIB: 53056966535 ) dužan je tužitelju AJ ( OIB: [osobni identifikacijski broj] ) naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.231,90 eur/9,281,75 kn2 sa zakonskom zateznom kamatom počam od 27. siječnja 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana."

2. Protiv te presude žali se tuženik zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. t. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 12/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) te sadržajno povrede čl. 29. Ustava Republike Hrvatske i povrede čl. 6.1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, s prijedlogom da ovaj viši sud preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška i troška žalbe, podredno ukine pobijanu presudu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredbe čl. 7. Ugovora o [broj kredita] sklopljenog 6. travnja 2007. između parničnih stranaka u kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF i isplatu iznosa od 2.820,83eur/21.253,58 kuna na ime preplaćenog iznosa s osnove valutne klauzule.

5. Suprotno navodima žalbe, ne predleži bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer pobijana presuda sadrži sasvim jasne i neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama, a za što postoji podloga u izvedenim dokazima, te izreka pobijane presude nije u suprotnosti s njenim obrazloženjem, već je upravo rezultat cjelokupnog provedenog postupka razloženog u obrazloženju pobijane presude.

6. Odbijanjem prigovora mjesne nenadležnosti sud prvog stupnja je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

7. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti, pozivajući se na sporazum o mjesnoj nadležnosti suda u mjestu sjedišta kreditora (čl. 13. Ugovora o [broj kredita]).

7.1. Sud prvog stupnja, polazeći od utvrđenja da je odredbom čl. 13. Ugovora o kreditu ugovorena nadležnost suda u mjestu kreditora da se radi o odredbi koja je sastavljena na unaprijed formuliranom sadržaju o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te tužitelj nije imao nikakav utjecaj na njen sadržaj, zaključuje da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništetna (čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03; dalje ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu ,radi čega je i sporazum o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu banke tj. tuženika ništetan.

8. Odluka suda prvog stupnja pravilna je i zakonita, pa ju prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

9. Tuženik u žalbi ističe da se u konkretnom slučaju ne radi o ništetnoj ugovornoj odredbi (sporazumu o mjesnoj nadležnosti).

10. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio odredbu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03, dalje: ZZP), a koja je u osnovi identična odredbi čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;) kao i odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) kojom je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istog čl. da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. St. 3. istog čl. propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a st. 4. je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

10.1. U svezi navedenog u presudi Suda Europske unije Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj odluci sud zaključuje da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11. Sud je u konkretnom slučaju, pravilno utvrdio, a kako je to vidljivo iz samog Ugovora o [broj kredita], da je sastavljen kao standardni ugovor tuženika, (obrazac, a što je vidljivo i iz linija koje ispunjavanju prazne prostore između klauzula), a činjenicu da se radilo o tipskim ugovorima potvrđuje i svjedok ČJ (koji navodi da klijent nije mogao utjecati na sadržaj Ugovora, osim što je mogao utjecati na sadržaj ugovora na način da odabere drugu valutu i drugi rok otplate) slijedom čega je upravo na samom tuženiku, bilo da dokaže da se o pojedinačnim ugovornim odredbama (u konkretnom slučaju prijeporu o nadležnosti, pa i valutnoj klauzuli) pojedinačno pregovaralo, a što tuženik nije dokazao. S druge strane tužitelj je iskazao da mu je predmetni Ugovor o [broj kredita] ponuđen kao najpovoljniji (iako mu je ponuđen i ugovor vezan za EUR) no nakon odluke za upravo taj Ugovor, tužitelj nije imao drugih mogućnosti utjecati na sadržaj samog Ugovora. Ističe se da u svezi nadležnosti suda u slučaju spora, tužitelja nitko ništa nije pitao niti upozoravao na takvu odredbu.

12. Slijedom iznesenog, pravilno je zaključio sud prvog stupnja, primjenom pravila o teretu dokaza iz čl. 81. st. 4. ZZP, da se u svezi predmetnog Ugovora o [broj kredita] nije pregovaralo pojedinačno niti o jednoj ugovornoj odredbi (između ostalog valutnoj klauzuli) pa tako niti o nadležnosti suda slučaju spora odnosno odredbi čl. 13. Ugovora, a jedina činjenica o kojoj se stvarno i doista pregovaralo je iznos kredita koji je tužitelju isplaćen te visina mjeseče rate (početne koji je jedino tužitelju bio poznat i izvjestan) a koji iznos je tužitelj i prihvatio i mogao plaćati.

12.1. Naime, sama prorogacija nadležnosti mora biti rezultat suglasnosti (sporazuma) obiju stranka, što u ovom predmetu nije bio slučaj niti je tuženik dokazao da bi o takvoj odredbi pregovarao s tužiteljem ili da je tužitelja upozorio na takvu odredbu, već je ista bila rezultat tipskog sadržaja ugovora.

13. Valja istaknuti da je u konkretnom slučaju sam Ugovor o kreditu sklopljen i potpisan u Sisku, a gdje se nalazila i podružnica tuženika s kojom je sklopljen ugovor (kako je to vidljivo iz samog Ugovora), dakle na području nadležnosti Općinskog suda u Sisku (a na kojem području je i tužitelj u to vrijeme imao prebivalište-[adresa]), te bi sada pristup sudu tužitelju, a prema nadležnosti određenoj u Ugovoru svakako bilo otežano, kako to razumno primjećuje i sud prvog stupnja "obzirom na brojnost predmeta kojim je najveći sud u Hrvatskoj zadužen, pa i predmetima iste vrste ali drugih tužitelja", tim više što se u konkretnom slučaju radi o ekonomskoj neravnoteži između stranaka budući je tuženik bankarska institucija dok je tužitelj pojedinac, a koji je u predmetnom postupku potrošač po osnovi potrošačkog ugovora (kredit vezan za uređenje kuće za osobne i obiteljske potrebe, a protivno nije dokazano). Navedeno je moglo utjecati na tužiteljevu inicijativu za vođenje ove parnice, odnosno odvratiti ga od ostvarivanja svojih prava iz ugovora pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno od njegovog prava na pristup sudu, koji je zajamčen čl. 6.1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, dalje Konvencija).

14. Stoga, suprotno žalbenim navodima, pravilno je shvaćanje prvostupanjskog suda da je odredba čl. 13. Ugovora o [broj kredita] kojim je ugovorena mjesna nadležnost suda prema mjestu sjedišta kreditora, ništetna na temelju čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 87. ZZP, slijedom čega se u konkretnom slučaju ima primijeniti odredba čl. 59. ZPP, a u skladu s kojom je tužitelj odabrao sud mjesne nadležnosti prema sjedištu podružnice tuženika u kojoj je Ugovor sklopljen (kako to proizlazi iz Ugovora, Podružnica Sisak).

15. Žalitelju je tek za istaknuti da je tužitelj podnošenjem tužbe izabrao sud u kojem želi ostvariti zaštitu, a tuženik je imao mogućnost da se o tome izjasni, i tu mogućnost je iskoristio isticanjem prigovora mjesne nenadležnosti. Sud je omogućio i tužitelju izjašnjavanje o prigovoru mjesne nenadležnosti tuženika, tako što mu je dostavio odgovor na tužbu, a na koji se tužitelj očitovao podneskom, pa je po ocjeni ovog suda strankama omogućeno raspravljanje o prigovoru, na koji način je sud prvog stupnja pri preliminarnoj ocjeni nepoštenosti odredbe o mjesnoj nadležnosti u dovoljnoj mjeri utvrdio temeljem raspoloživih dokaza može li se dopustiti daljnje postupanje pred tim sudom.

16. Kako u postupku nije počinjena niti jedna druga bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), to nije osnovan istaknuti žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

17. Glede sadržajni žalbenih navoda tuženika da je sud povrijedio odredbu čl. 29. Ustava Republike Hrvatske, odmah valja istaknuti da na temelju te odredbe članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj: 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01, 76/10., 85/10., 150/13., 5/14., dalje: Ustav) samo sud tumači i primjenjuje pravne propise.

18. Kod donošenja ove odluke sud je imao na, umu pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odlukama U-III-1348/2006 od 2. prosinca 2006. i U-III-2646/2007 od 18. lipnja 2008. da se sudski postupci moraju provesti sukladno ustavnom načelu vladavine prava kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske te da se njihovo provođenje ne smije izjednačiti samo sa zahtjevom za zakonitošću postupanja suda, već mora uključiti i zahtjev da zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima stranaka u svakom konkretnom slučaju.

19. Slijedom navedenog, glede navoda tuženika koji se tiče povrede prava na pravično suđenje (u vidu povrede jednakosti procesnog oružja i povrede prava na obrazloženu sudsku odluku), tuženiku valja odgovoriti da čl. 6. st. 1. Konvencije i čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske sadrže samo određena procesna jamstva.

20. Ovaj sud smatra da je u postupku pred prvostupanjskim sudom tuženiku bilo omogućeno da se izjasni o zahtjevima i navodima tužitelja, da iznosi činjenice i predlaže dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojoj presudi sud prvog stupnja je odgovorio na sve odlučujuće navode tuženika, presuda je detaljno obrazložena te se ne može smatrati arbitrarnom ili očito nerazumnom. Zbog navedenog, ništa ne upućuje na zaključak da tuženik nije imao pravično suđenje.

21. Prvostupanjski sud je u postupku utvrdio sve činjenice odlučne za zakonito presuđenje ovog spora i na temelju rezultata cjelokupnog postupka valjano utvrdio potrebno činjenično stanje izloživši ga u obrazloženju pobijane presude, pa nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

22. Tužitelj tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da su ništetne odredbe ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF.

23. Među strankama nije prijeporno da su tužitelj kao korisnik kredita, RJ, kao solidarni jamac i tuženik kao kreditor zaključili 6. travnja 2007. Ugovor o [broj kredita] kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos od 22.000,00 CHF i da je ugovorena valutna klauzula u CHF.

24. Prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza i činjeničnih tvrdnji stranaka utvrdio da je tuženik kao banka-kreditor po predmetnom ugovoru o kreditu tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje iznos od 22.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, obračunat po srednjem tečaju banke na dan dospijeća kredita sa kamatnom stopom od 4,95 % godišnje koja je bila promjenjiva, a visina kamatne stope tijekom otplate biti će utvrđivana temeljem odluka banke. Ugovorena je otplata u 72 jednakih mjesečnih anuiteta plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF.

25. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. g. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012, od 04. srpnja 2013. g. u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik, u razdoblju od 01. lipnja 2004. g. do 01. srpnja 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećega Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima.

26. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. godine, odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora 1 do 8 banka kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

27. Te presude donesene su na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14, dalje ZZP), a na temelju odredbe čl. 138a. istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

27.1. Neosnovano se tuženik poziva na primjenu odredbe članka 326. st. 2. ZOO kojom je propisano da se ništetnost može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, a ugovor u cijelosti izvršen. U konkretnom slučaju, nametanje korisniku kredita ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, a što je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezi tužitelja kao korisnika kredita u odnosu na tuženika, ne može se podvesti pod zabranu manjeg značaja, pa je izneseni prigovor žalitelja neutemeljen.

28. Prvostupanjski sud je u odnosu na prijeporni Ugovor o kreditu između stranaka utvrdio da je u tom Ugovoru ugovorena valuta CHF, te da tuženik prilikom sklapanja ugovora nije informirao tužitelja o rizicima vezanim uz sklapanje ugovora ugovaranjem valutne klauzule u CHF. Ovakav način ugovaranja valutne klauzule u CHF je upravo bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, koja tužba je u tom dijelu usvojena i valutna klauzula u CHF je utvrđena kao nepoštena.

29. Odredbom članka 81. st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

29.1. Žalitelju je tak za istaknuti da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07) budući je taj Zakon objavljen 30. srpnja 2007. a stupio na snagu 8. kolovoza 2007., a predmetni Ugovor o [broj kredita] su stranke zaključile 6. travnja 2007. godine.

30. Odredbom čl. 502. c ZPP propisan je izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, na način da obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, što je sud prvog stupnja i učinio.

31. Slijedom navedenoga, pravilno je sud prvog stupnja, imajući na umu i sadržaj izreka pravomoćnih presuda Trgovačkog suda u Zagrebu koje su donesene u kolektivnom sporu, a odnose se i na tuženika u pojedinačnom sporu, usvojio tužbeni zahtjev kojim je utvrdio djelomično ništetnom ugovornu odredbe članka 7. Ugovora o kreditu broj 158-50-4023000 sklopljenog 6. travnja 2007. godine.

32. Neosnovani su i daljnji žalbeni prigovori, budući da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te narušila načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, jer se radi o odredbi koja je bila sastavni dio ugovora, unaprijed sastavljenog od tuženika, te se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na sadržaj označene ugovorne odredbe, a tom odredbom je nametnuta obveza koju tužitelj objektivno nije mogao sagledati u cjelini niti razumjeti koje će se promjene događati tijekom otplate kredita u razdoblju trajanja ugovora o kreditu.

33. Pri tome ugovorne odredbe potrošaču ne moraju biti samo gramatički razumljive, što znači da u ugovoru moraju na potpuno jasan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja koja se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

34. Odredbom čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 78/15 – dalje: ZOO) definiran je pojam ugovora o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

35. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, što znači da osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošača plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj stvarnoj vrijednosti jednak vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču a sve to kako bi se ispoštovalo jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa, načelo jednake vrijednosti činidaba. Valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koji je banka isplatila potrošaču, međutim, kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija se visina mijenja ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava na temelju ugovornog tečaja naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

36. Sukladno navedenom, to znači da prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti, osobito, ukupnu cijenu svog zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da snosi rizik od pada valute od kojih ostvaruje dohodak, što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

37. Pritom nije dostatno da su odredbe tužitelju kao osobi prosječnog potrošača koja je razumno dobro informirana i razumno pažljiva i oprezna, samo gramatički razumljive, nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora nije dovoljno da potrošač samo razumije da se, primjerice, tečaj valute može mijenjati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga je banka, kao pružatelj usluge, morala iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena pri sklapanju ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe, postupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

38. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je podigao kredit kod tuženika radi uređenja kata kuće u kojoj je živio s obitelji. Bio mu je ponuđen gotov ugovor s valutnom klauzulom u CHF o čijim odredbama nije mogao pregovarati niti je bio upozoren da bi moglo doći do znatnijeg rasta tečaja CHF u odnosu na kunu.

39. Iz iskaza tužitelja jasno proizlazi odlučna činjenica u ovom postupku da se o predmetnim ugovornim odredbama koje se odnose na valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo, te da su one bile unaprijed formulirane od strane tuženika, zbog čega je očito da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03, prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

40. Takvim načinom ugovaranja prema jednostranoj odluci tuženika, tuženik je maksimalno zaštitio svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena i jednostrano promjenjive kamatne stope, prebacio na tužitelja, grubo narušivši time ugovornu ravnotežu.

41. Stoga je tuženiku kao instituciji koja se bavi kreditiranjem bila poznata ili trebala biti poznata izuzetna riskantnost ugovora s valutnom klauzulom CHF, ali je unatoč tome plasirao takve kredite potrošačima, koji su u pregovorima bili u podređenom položaju bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjesni stvarnog rizika u koji se upuštaju uslijed propusta banke da ih valjano informira o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje primjena takvih odredbi može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta, zbog čega postoji kod tuženika odgovornost koja se očituje u ništetnosti takvih ugovornih odredbi, te posljedično povrata onog što je po osnovi takvog ugovornog odnosa stekao.

42. Uz iznijeto, navedena odredba o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, suprotna je odredbi čl. 12. ZOO, kojom je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarenju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja, odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane, te kad je riječ o profesionalnoj djelatnosti urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane.

43. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio prigovor zastare novčane tražbine na ime preplaćenog iznosa zbog ugovorene valutne klauzule neosnovanim. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. zauzeto je shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. zauzeto je pravno shvaćanje koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. 4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka." Podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. zastara je prekinuta u smislu čl. 241. ZOO te je pravomoćnošću odluke u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zastara počela ponovno teći (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.).

44. Zastara potraživanja prema tuženiku s osnova valutne klauzule počela je teći 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Stoga je tužba od 21. ožujka 2022. podnijeta u roku od 5 godina propisanom odredbom čl. 225. ZOO.

45. Prvostupanjski sud je ocjenom nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrdio da je tužitelj tuženiku preplatio iznos od ukupno 2.820,83 eura zbog promjene deviznog tečaja, koji iznos između stranaka nije prijeporan.

46. Slijedom iznijetog, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbi čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZOO. usvojio tužbeni zahtjev.

47. Odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO propisano je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 3. istog članka propisano je da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

48. Odredbom čl. 1115. ZOO propisano je kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

49. Tuženik je, kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem, nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja tj. od dana kada mu je tužitelj plaćao mjesečne anuitete, te je dužan tužitelju platiti zateznu kamatu od plaćanja svakog mjesečnog anuiteta.

50. Neosnovan je prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Naime, tuženiku je prijeporno pitanje je li korisnik kredita ovlašten zahtijevati stečeno bez osnove i za one uplate koje je izvršavao sudužnik po kreditu, ovdje njegova supruga kao solidarni jamac te shvaćanje tuženika da nije došlo do umanjenja tužiteljeve imovine u smislu čl. 1111. ZOO.

50.1. Suprotno shvaćanjima žalitelja, korisnik kredita ovlašten je zahtijevati stečeno bez osnove i za one uplate koje je izvršavao sudužnik po kreditu ili koji drugi sudionik kreditnog odnosa, odnosno koje je vršila treća osoba koja nije stranka ugovora o kreditu, a koje su uplate izvršene u ime i za račun korisnika kredita.

51. Cjelokupan sadržaj žalbe tuženika svodi se na osporavanje pravnog pristupa prvostupanjskog suda te osporavanje načina na koji je prvostupanjski sud analizirao tužbu i dokumentaciju dostavljenu tijekom prvostupanjskog postupka kao i dokaze koje je proveo.

52. Protivno navodima iz žalbe da se "Naslovni sud tužitelju pogrešno sve poduzete radnje dosuđuje prava vrijednosti boda od 15 kuna, iako je navedena vrijednost boda stupila na snagu tek 5.11.2022. godine", sud prvoga stupnja pravilno je primijenio odredbu čl. 48. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22, dalje: Tarifa).

52.1. Naime, Tarifom je propisano da odvjetnik primjenjuje tarifu koja je na snazi u trenutku naplate odvjetničke nagrade, a da se vrijednost boda obračunava prema vrijednosti boda u trenutku naplate odvjetničke nagrade. Stavkom 3. toga članka 48. Tarife propisano je: "Kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka".

53. Sud prvoga stupnja pravilno je primijenio odredbu čl. 154. st. 5. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 155. st. 1. ZPP-a. Naime, iz pobijane odluke je jasno razvidno koje radnje je sud prihvatio kao opravdane i nužne za vođenje ovog spora, a iz čega je razvidno i koliko bodova pripada tužitelju za svaku pojedinu poduzetu radnju, sve sukladno važećoj Tarifi. Na taj način sud prvog stupnja pravilno je ispitao sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite odluke o trošku parničnog postupka te pravilno primijenio i materijalno pravo odlučujući o trošku.

54. Neosnovano žalitelj prigovara dosuđenom iznosu troška objave. Naime, uvidom u spis predmeta iz zapisnika suda prvog stupnja od 23. prosinca 2024. o održanom ročištu za objavu presude, vidljivo je da je ročištu pristupio punomoćnik tužiteljice, iz čega proizlazi da je tužiteljica došla na ročište za objavu presude. Prema tome, sud je pravilno primijenio Tbr. 9 t. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

54.1. Također, neosnovano tuženik prigovara da "ako je tužitelj platio pristojbu u roku tri dana, može imati pravo na naknadu samo onog iznosa kojeg je platio". Naime, iz spisa je razvidno da je tužitelj platio u odluci mu određenu pristojbu na presudu te nije koristio privilegij iz čl. 7. st. 3. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj 118/18) da je elektronskim putem platio polovicu propisanog iznosa pristojbe.

55. Zbog svega izloženog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu 10. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Tihana Marija Miladin