Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4289/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Tihane Marije Miladin, predsjednice vijeća, Ivice Veselića, člana vijeća i suca izvjestitelja i Vlatke Paškvalin Bošković, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Vinka Brundula Tadić, odvjetnica u Donjoj Stubici, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, koju zastupa punomoćnica Petra Vatavuk, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10419/2021-22 od 3. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 10. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10419/2021-22 od 3. lipnja 2024., u pobijanom dijelu pod točkom IV., V., VI., VII., VIII. i IX. izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u toč III. izreke koji glasi: "III. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju FL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime razlike preplaćenih iznosa kamata isplati iznos od 944,39 €, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena i to:

na iznos od 5,90 € od 21.8.2007. pa do isplate

na iznos od 5,90 € od 17.9.2007. pa do isplate

na iznos od 5,90 € od 27.11.2007. pa do isplate

na iznos od 5,90 € od 27.11.2007. pa do isplate

na iznos od 5,90 € od 20.12.2007. pa do isplate

na iznos od 5,90 € od 28.1.2008. pa do isplate

na iznos od 13,99 € od 28.2.2008. pa do isplate

na iznos od 13,99 € od 28.3.2008. pa do isplate

na iznos od 13,99 € od 30.4.2008. pa do isplate

na iznos od 13,99 € od 15.5.2008. pa do isplate

na iznos od 13,99 € od 30.6.2008. pa do isplate

na iznos od 13,99 € od 29.7.2008. pa do isplate

na iznos od 13,99 € od 25.8.2008. pa do isplate

na iznos od 13,99 € od 18.9.2008. pa do isplate

na iznos od 13,99 € od 30.10.2008. pa do isplate

na iznos od 13,99 € od 28.11.2008. pa do isplate

na iznos od 13,99 € od 31.12.2008. pa do isplate

na iznos od 13,99 € od 28.1.2009. pa do isplate

na iznos od 13,99 € od 24.2.2009. pa do isplate

na iznos od 13,99 € od 18.3.2009. pa do isplate

na iznos od 13,99 € od 28.4.2009. pa do isplate

na iznos od 13,99 € od 20.5.2009. pa do isplate

na iznos od 13,99 € od 17.6.2009. pa do isplate

na iznos od 13,99 € od 31.7.2009. pa do isplate

na iznos od 13,99 € od 18.8.2009. pa do isplate

na iznos od 13,99 € od 29.9.2009. pa do isplate

na iznos od 13,99 € od 29.10.2009. pa do isplate

na iznos od 13,99 € od 30.11.2009. pa do isplate

na iznos od 13,99 € od 31.12.2009. pa do isplate

na iznos od 13,99 € od 28.1.2010. pa do isplate

na iznos od 13,99 € od 26.2.2010. pa do isplate

na iznos od 13,99 € od 31.3.2010. pa do isplate

na iznos od 13,99 € od 28.4.2010. pa do isplate

na iznos od 13,99 € od 25.5.2010. pa do isplate

na iznos od 13,99 € od 28.6.2010. pa do isplate

na iznos od 13,99 € od 29.7.2010. pa do isplate

na iznos od 13,99 € od 30.8.2010. pa do isplate

na iznos od 13,99 € od 28.9.2010. pa do isplate

na iznos od 13,99 € od 26.10.2010. pa do isplate

na iznos od 13,99 € od 30.11.2010. pa do isplate

na iznos od 13,99 € od 22.12.2010. pa do isplate

na iznos od 13,99 € od 28.2.2011. pa do isplate

na iznos od 13,99 € od 30.3.2011. pa do isplate

na iznos od 13,99 € od 29.4.2011. pa do isplate

na iznos od 13,99 € od 30.5.2011. pa do isplate

na iznos od 13,99 € od 30.6.2011. pa do isplate

na iznos od 13,99 € od 1.8.2011. pa do isplate

na iznos od 13,99 € od 31.8.2011. pa do isplate

na iznos od 13,99 € od 3.10.2011. pa do isplate

na iznos od 13,99 € od 31.10.2011. pa do isplate

na iznos od 13,99 € od 29.11.2011. pa do isplate

na iznos od 13,99 € od 30.12.2011. pa do isplate

na iznos od 13,99 € od 30.1.2012. pa do isplate

na iznos od 13,99 € od 21.2.2012. pa do isplate

na iznos od 13,99 € od 28.3.2012. pa do isplate

na iznos od 13,99 € od 30.4.2012. pa do isplate

na iznos od 13,99 € od 25.5.2012. pa do isplate

na iznos od 13,99 € od 29.6.2012. pa do isplate

na iznos od 13,99 € od 27.7.2012. pa do isplate

na iznos od 13,99 € od 28.8.2012. pa do isplate

na iznos od 13,99 € od 17.9.2012. pa do isplate

na iznos od 13,99 € od 29.10.2012. pa do isplate

na iznos od 13,99 € od 27.11.2012. pa do isplate

na iznos od 13,99 € od 28.12.2012. pa do isplate

na iznos od 13,99 € od 25.1.2013. pa do isplate

na iznos od 13,99 € od 18.2.2013. pa do isplate

na iznos od 13,99 € od 29.3.2013. pa do isplate

na iznos od 13,99 € od 26.4.2013. pa do isplate

na iznos od 13,99 € od 17.5.2013. pa do isplate, a sve u roku od 15 dana.“

IV. Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u članku 6.2. Ugovora o kreditu [broj kredita] od dana 16. lipnja 2006. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Jadranke Knego- Rogina, pod brojem: OU-752/2006 dana 16. lipnja 2006. godine, koji glasi: “plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja".

V. Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka odredba sadržana u članku 11.9. Ugovora o kreditu [broj kredita] dana 16. lipnja 2006. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Jadranke Knego-Rogina, pod brojem: OU-752/2006 dana 16. lipnja 2006. godine, koji glasi: "Potpisom ovog Ugovora Korisnik kredita i Protivnik osiguranja izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.“.

VI. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju FL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 2.575,38 €, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče po stopi do 31. prosinca 2007. utvrđenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i to:

na iznos od 0,02 € od 22.9.2006. pa do isplate

na iznos od 0,02 € od 22.9.2006. pa do isplate

na iznos od 10,20 € od 30.10.2008. pa do isplate

na iznos od 11,58 € od 31.12.2008. pa do isplate

na iznos od 10,69 € od 28.1.2009. pa do isplate

na iznos od 15,33 € od 24.2.2009. pa do isplate

na iznos od 8,20 € od 18.3.2009. pa do isplate

na iznos od 11,75 € od 28.4.2009. pa do isplate

na iznos od 8,56 € od 20.5.2009. pa do isplate

na iznos od 6,66 € od 17.6.2009. pa do isplate

na iznos od 5,77 € od 31.7.2009. pa do isplate

na iznos od 5,98 € od 18.8.2009. pa do isplate

na iznos od 7,00 € od 29.9.2009. pa do isplate

na iznos od 5,19 € od 29.10.2009. pa do isplate

na iznos od 9,03 € od 30.11.2009. pa do isplate

na iznos od 11,50 € od 31.12.2009. pa do isplate

na iznos od 13,83 € od 28.1.2010. pa do isplate

na iznos od 14,32 € od 26.2.2010. pa do isplate

na iznos od 19,56 € od 31.3.2010. pa do isplate

na iznos od 17,88 € od 28.4.2010. pa do isplate

na iznos od 18,44 € od 25.5.2010. pa do isplate

na iznos od 29,44 € od 28.6.2010. pa do isplate

na iznos od 28,29 € od 29.7.2010. pa do isplate

na iznos od 43,28 € od 30.8.2010. pa do isplate

na iznos od 38,93 € od 28.9.2010. pa do isplate

na iznos od 33,65 € od 26.10.2010. pa do isplate

na iznos od 44,74 € od 30.11.2010. pa do isplate

na iznos od 54,79 € od 22.12.2010. pa do isplate

na iznos od 97,00 € od 28.2.2011. pa do isplate

na iznos od 48,27 € od 30.3.2011. pa do isplate

na iznos od 47,45 € od 29.4.2011. pa do isplate

na iznos od 66,90 € od 30.5.2011. pa do isplate

na iznos od 69,70 € od 30.6.2011. pa do isplate

na iznos od 86,62 € od 1.8.2011. pa do isplate

na iznos od 78,42 € od 31.8.2011. pa do isplate

na iznos od 69,77 € od 3.10.2011. pa do isplate

na iznos od 68,25 € od 31.10.2011. pa do isplate

na iznos od 66,24 € od 29.11.2011. pa do isplate

na iznos od 71,00 € od 30.12.2011. pa do isplate

na iznos od 74,55 € od 30.1.2012. pa do isplate

na iznos od 74,98 € od 21.2.2012. pa do isplate

na iznos od 73,14 € od 28.3.2012. pa do isplate

na iznos od 74,50 € od 30.4.2012. pa do isplate

na iznos od 76,31 € od 25.5.2012. pa do isplate

na iznos od 74,64 € od 29.6.2012. pa do isplate

na iznos od 74,28 € od 27.7.2012. pa do isplate

na iznos od 73,08 € od 28.8.2012. pa do isplate

na iznos od 66,81 € od 17.9.2012. pa do isplate

na iznos od 73,40 € od 29.10.2012. pa do isplate

5 Poslovni broj spisa: P-10419/2021-22

na iznos od 75,35 € od 27.11.2012. pa do isplate

na iznos od 73,86 € od 28.12.2012. pa do isplate

na iznos od 67,40 € od 25.1.2013. pa do isplate

na iznos od 70,17 € od 18.2.2013. pa do isplate

na iznos od 73,46 € od 29.3.2013. pa do isplate

na iznos od 70,13 € od 26.4.2013. pa do isplate

na iznos od 65,83 € od 17.5.2013. pa do isplate

na iznos od 66,93 € od 3.6.2013. pa do isplate

na iznos od 66,63 € od 3.6.2013. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

VII. Utvrđuje se ništetnim odredba sadržana u članku 11. toč. 3. Ugovora o kreditu [broj kredita] od dana 16. lipnja 2006. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Jadranke Knego-Rogina, pod brojem: OU-752/2006 dana 16. lipnja 2006. godine, koji glasi: "Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % (slovima: jedan posto) od iznosa kredita.”.

VIII. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb,

Radnička cesta 50, OIB 02535697732 da tužitelju FL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime plaćane naknade za obradu kreditnog zahtjeva isplati iznos od 145,54 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. lipnja 2006. do isplate, po stopi do 31. prosinca 2007. utvrđenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku 15 dana.

IX. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.213,17 eur sa zateznim kamatama od 3. lipnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku 15 dana.

1.1. Rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:

"Odbacuje se tužba u dijelu tužbenog zahtjeva pod toč. I. i II. koji glasi: „I. Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u članku 4. Ugovora o kreditu [broj kredita] od dana 16. lipnja 2006. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Jadranke Knego-Rogina, pod brojem: OU-752/2006 dana 16. lipnja 2006. godine, koji glasi: "sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.“

II. Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u članku 6. točki 2. Ugovora o kreditu [broj kredita] od dana 16. lipnja 2006. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Jadranke Knego-Rogina, pod brojem: OU-752/2006 dana 16. lipnja 2006. godine, koji glasi: "U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.“

2. Protiv dijela te presude pod točkom IV., V., VI., VII., VIII. i IX. izreke žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 12/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), s prijedlogom da ovaj viši sud preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška i troška žalbe, podredno ukine pobijanu presudu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. U žalbenoj fazi postupka predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredaba članaka 6.2., 11.9. i 11.3. Ugovora o kreditu sklopljenog 16. lipnja 2006. između parničnih stranaka te isplatu iznosa od 2.575,38 eura na ime preplaćenog iznosa s osnove valutne klauzule i isplatu iznosa od 145,54 eura s osnove plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

5. Suprotno navodima žalbe, ne predleži bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer pobijana presuda sadrži sasvim jasne i neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama, a za što postoji podloga u izvedenim dokazima, te izreka pobijane presude nije u suprotnosti s njenim obrazloženjem, već je upravo rezultat cjelokupnog provedenog postupka razloženog u obrazloženju pobijane presude.

6. Kako u postupku nije počinjena niti jedna druga bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), to nije osnovan istaknuti žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

7. Prvostupanjski sud je u postupku utvrdio sve činjenice odlučne za zakonito presuđenje ovog spora i na temelju rezultata cjelokupnog postupka valjano utvrdio potrebno činjenično stanje izloživši ga u obrazloženju pobijane presude, pa nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

8. Tužitelj tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da su ništetne odredbe ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF i kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

9. Među strankama nije prijeporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili 16. lipnja 2006. Ugovor o kreditu kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos od 23.466,47 CHF, da je ugovorena valutna klauzula u CHF i naknada za plaćanje obradu kreditnog zahtjeva.

10. Prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza i činjeničnih tvrdnji stranaka utvrdio da je tuženik kao banka-kreditor po predmetnom ugovoru o kreditu tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje iznos od 23.466,47 CHF u kunskoj protuvrijednosti, obračunat po srednjem tečaju banke na dan dospijeća kredita sa kamatnom stopom od 4,99 % godišnje koja je bila promjenjiva, a visina kamatne stope tijekom otplate biti će utvrđivana temeljem odluka banke. Ugovorena je otplata u 84 jednakih mjesečnih anuiteta plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF.

11. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 04. srpnja 2013. godine u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik, u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 01. srpnja 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećega Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima.

12. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. godine, odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora 1 do 8 banka kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

13. Te presude donesene su na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14, dalje ZZP), a na temelju odredbe čl. 138a. istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13.1. Neosnovano se tuženik poziva na primjenu odredbe članka 326. st. 2. ZOO kojom je propisano da se ništetnost može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, a ugovor u cijelosti izvršen. U konkretnom slučaju, nametanje korisniku kredita ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, a što je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezi tužitelja kao korisnika kredita u odnosu na tuženika, ne može se podvesti pod zabranu manjeg značaja, pa je izneseni prigovor žalitelja neutemeljen.

14. Prvostupanjski sud je u odnosu na prijeporni Ugovor o kreditu između stranaka utvrdio da tuženik prilikom sklapanja ugovora nije informirao tužitelja o rizicima vezanim uz sklapanje ugovora ugovaranjem valutne klauzule u CHF. U konkretnom slučaju ugovaranja valutne klauzule u CHF je upravo bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, koja tužba je u tom dijelu usvojena i takav način ugovaranja valutne klauzule u CHF je utvrđen kao nepošten.

15. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, što znači da osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošača plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj stvarnoj vrijednosti jednak vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču a sve to kako bi se ispoštovalo jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa, načelo jednake vrijednosti činidaba. Valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koji je banka isplatila potrošaču, međutim, kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija se visina mijenja ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava na temelju ugovornog tečaja naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

16. Sukladno navedenom, to znači da prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti, osobito, ukupnu cijenu svog zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da snosi rizik od pada valute od kojih ostvaruje dohodak, što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

17. Pritom nije dostatno da su odredbe tužitelju kao osobi prosječnog potrošača koja je razumno dobro informirana i razumno pažljiva i oprezna, samo gramatički razumljive, nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora nije dovoljno da potrošač samo razumije da se, primjerice, tečaj valute može mijenjati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga je banka, kao pružatelj usluge, morala iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena pri sklapanju ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe, postupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

18. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je podigao kredit kod tuženika radi kupnje osobnog automobila. Bio mu je ponuđen gotov ugovor s valutnom klauzulom u CHF o čijim odredbama nije mogao pregovarati niti je bio upozoren da bi moglo doći do znatnijeg rasta tečaja CHF u odnosu na kunu.

19. Iz iskaza tužitelja jasno proizlazi odlučna činjenica u ovom postupku da se o predmetnim ugovornim odredbama koje se odnose na valutnu klauzulu i naknadu za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, te da su one bile unaprijed formulirane od strane tuženika, zbog čega je očito da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03, prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

20. Takvim načinom ugovaranja prema jednostranoj odluci tuženika, tuženik je maksimalno zaštitio svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena, prebacio na tužitelja, grubo narušivši time ugovornu ravnotežu.

21. Stoga je tuženiku kao instituciji koja se bavi kreditiranjem bila poznata ili trebala biti poznata izuzetna riskantnost ugovora s valutnom klauzulom CHF, ali je unatoč tome plasirao takve kredite potrošačima, koji su u pregovorima bili u podređenom položaju bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjesni stvarnog rizika u koji se upuštaju uslijed propusta banke da ih valjano informira o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje primjena takvih odredbi može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta, zbog čega postoji kod tuženika odgovornost koja se očituje u ništetnosti takvih ugovornih odredbi, te posljedično povrata onog što je po osnovi takvog ugovornog odnosa stekao.

22. Odredbom članka 81. st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

23. Odredbom čl. 502. c ZPP propisan je izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, na način da obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, što je sud prvog stupnja i učinio.

24. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio prigovor zastare novčane tražbine neosnovanim. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. zauzeto je shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. zauzeto je pravno shvaćanje koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. 4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“ Podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. zastara prekinuta u smislu čl. 241. ZOO te je pravomoćnošću odluke u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zastara počela ponovno teći (odluka Vrhovnog suda RH Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.).

24.1. Zastara potraživanja prema tuženiku je s osnova valutne klauzule počela teći 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Stoga je tužba od 21 prosinca 2021. podnijeta je u roku od 5 godina propisanom odredbom čl. 225. ZOO.

25. Slijedom navedenoga, pravilno je sud prvog stupnja, imajući na umu i sadržaj izreka pravomoćnih presuda Trgovačkog suda u Zagrebu koje su donesene u kolektivnom sporu, a odnose se i na tuženika u pojedinačnom sporu, usvojio tužbeni zahtjev kojim je utvrdio djelomično ništetnim ugovornu odredbu članka 6.2. i 11.9. Ugovora o kreditu zaključenog 16. lipnja 2006. godine.

26. Člankom 11.3. Ugovora određeno je da se tužitelj obvezuje "prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % od iznosa kredita".

27. Prvostupanjski sud je utvrdio da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ovdje pobijanoj odredbi iz čl. 11.3. Ugovora o kreditu prije zaključenja Ugovora o kreditu, da je tužitelj potpisao unaprijed pripremljeni ugovor, te da mu djelatnica banke nije ništa govorila o ulaznoj naknadi koju mora platiti, iz čega slijedi da mu nitko nije objasnio za što se koristi i od čega se sastojala ulazna naknada koju je platio jer joj osim iznosa rata kredita "nije mu rečeno da će platiti troškove obrade kredita ".

28. Pravilno prvostupanjski sud zaključuje da je odredba o naknadi za obradu zahtjeva predmetnog Ugovora o kreditu, ugovorena suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 - dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, slijedom čega je ništava.

29. Zakon o zaštiti je u članku 81. st. 1., 2. i 4. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a da ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati, dok je odredbom čl. 87. st 1. ZZP/03, bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

30. Kako iz rezultata provedenog postupka proizlazi je tužitelj potrošač, jer iz predmetnog Ugovora o kreditu jasno proizlazi da je kao korisnik kredita naveden tužitelj kao fizička osoba, te da je u konkretnom slučaju riječ o Ugovoru čiji je sadržaj tuženik unaprijed formulirao, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, pa tako niti na prijepornu odredbu (kojom se tužitelj, kao korisnik, obvezao tuženiku platiti naknadu za obradu zahtjeva), a da tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije niti tvrdilo, niti dokazivao (na tuženiku je teret dokazivanja činjenica koje mu idu u prilog u skladu s čl. 219. st. 1. i čl. 220. st. 1. ZPP), a navedeno ne tvrdi niti sada u žalbi, da je u fazi pregovaranja i zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu, tužitelju, kao korisniku kredita, dao dovoljno informacija koje su bile važne za donošenje informirane odluke o sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, te da je tužitelja informirao o uvjetima i parametrima koji su utjecali na određivanje visine predmetne naknade (u čemu bi se sastojali troškovi obrade zahtjeva i na što se odnosi visina tih troškova), kao što nije dokazivo niti da se o prijepornoj odredbi Ugovora pojedinačno s tužiteljem pregovaralo, a neupitno je da je navedena odredba u standardni ugovor ušla na inicijativu tuženika. Iz navedenog jasno slijedi da je u konkretnom slučaju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju, kao potrošaču, nametnuta obveza koju on u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu, te da je tužitelj bio u ovisnom položaju u odnosu na tuženika koji je sklapanje Ugovora uvjetovao odredbama koje je sam formulirao, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji način je ta ugovorna odredba, suprotno žalbenim navodima tuženika, prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja, kao potrošača, čime se takva odredba ukazuje nepoštenom.

31. Stoga, kako je tuženik sebi ostavio isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem kao drugom ugovornom stranom, valjalo je o ništavosti predmetnih odredbi Ugovora o kreditu (kojom se tužitelj, kao korisnik, obvezao tuženiku platiti naknadu obrade zahtjeva), primjenom odredbi čl. 96. i 102. ZZP/07, zaključiti istovjetno kao i sud prvog stupnja, da se radi o ništavoj odredbi Ugovora. U tom smislu se ukazuje i na zaključak donesen na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i sudaca Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su IV – 308/2020, od 5. studenoga 2020., točka 8., koje glasi: „Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“

32. Utoliko su neosnovani žalbeni navodi tuženika da prijeporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, ne predstavljaju nepoštenu ugovornu odredbu u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03.

33. Valja navesti da i je praksa Suda Europske unije odraz ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banku), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktive Vijeća 93/13/EEZ, obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

34. Stoga čl. 4/2 Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma prijevremene otplate kredita i obrade zahtjeva, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

35. Stajališta Suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ, jasno naglašavaju važnost obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama, te da je takvo obavještavanje od bitne važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje iz toga za njega proizlaze.

36. Kako je utvrđeno da je ništetna odredba kojima je ugovorena jednokratna naknada, posljedica takve ništetne odredbe u smislu odredbe čl. 323. ZOO jest da je jedna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ništetnog Ugovora, te je tuženik dužan tužitelju isplati iznos od 145,54 eura, koja visina među strankama nije bila prijeporna.

37. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da istaknuti prigovor zastare nije osnovan. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/20 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeto je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Navedeno znači da će zastara restitucijskog zahtjeva početi teći tek pravomoćnošću presude donesene u ovom postupku u kojoj je odlučeno o ništetnosti.

38. Tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od plaćanja predmetne jednokratne naknade tuženiku na temelju odredbi članaka 1111. st. 1. i 3. i čl. 1115. ZOO.

39. Odredbom članka 1111. st. 1. ZOO propisano je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 3. istog članka propisano je da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

40. Odredbom članka 1115. ZOO propisano je kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

41. Tuženik je, kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem, nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja tj. od dana kada mu je tužitelj plaćao mjesečne anuitete, te je dužan tužitelju platiti zateznu kamatu od plaćanja svakog mjesečnog anuiteta.

42. Slijedom navedenog, suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja pravilnog je shvaćanja da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen između ovdje parničnih stranaka djelomično ništetan te da postoji obveza tuženika prema tužitelju za isplatu iznosa navedenog u točki VIII. izreke.

43. Cjelokupan sadržaj žalbe tuženika svodi se na osporavanje pravnog pristupa prvostupanjskog suda te osporavanje načina na koji je prvostupanjski sud analizirao tužbu i dokumentaciju dostavljenu tijekom prvostupanjskog postupka kao i dokaze koje je proveo.

44. Sud prvoga stupnja pravilno je primijenio odredbu čl. 154. st. 2. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 155. st. 1. ZPP-a. Naime, iz pobijane odluke je jasno razvidno koje radnje je sud prihvatio kao opravdane i nužne za vođenje ovog spora, a iz čega je razvidno i koliko bodova pripada tužitelju za svaku pojedinu poduzetu radnju, sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine”, broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22). Na taj način sud prvog stupnja pravilno je ispitao sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite odluke o trošku parničnog postupka te pravilno primijenio i materijalno pravo odlučujući o trošku.

45. Zbog svega izloženog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom VI., VII., VIII. i IX. izreke.

U Zagrebu 10. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Tihana Marija Miladin