Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1032/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Tihane Marije Miladin, suca izvjestitelja i člana vijeća Ivice Veselića i članice vijeća Vlatke Paškvalin Bošković, u pravnoj stvari tužitelja IE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Marijan Fosin i Božica Petak Vujec iz Varaždina, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P- 496/2021-19 od 16. prosinca 2022., u sjednici vijeća održanoj 10. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-496/2021-19 od 16. prosinca 2022.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-496/2021-19 poslovni broj P-496/2021-19 od 16. prosinca 2022. u pobijanom dijelu pod točkom 1. izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio ugovorne odredbe čl. 7. Ugovora o [broj kredita] od 19.09.2007., zaključenog između tužitelja CE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, a koja ugovorna odredba glasi:

''Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća… '', te je ništetna i odredba čl. 1. Ugovora o kreditu temeljem koje je glavnica vezana uz valutu CHF.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, da tužitelju CE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 26.204,84 kn/3.477,98 eur (dvadeset šest tisuća dvjesto četiri kune i osamdeset četiri lipe/tri tisuće četiristo sedamdeset sedam eura i devedeset osam centi, fiksni tečaj konverzije 1 eur = 7,53450 kuna) sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za 5 postotnih poena, tekućom od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, u kunskoj protuvrijednosti CHF pa do 31.07.2015. godine, od 01.08.2015. godine pa do isplate uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, i to:

- na iznos 27,20 kuna (3,61 EUR) sa kamatom od 31. siječanj 2008. do plaćanja;

- na iznos 25,40 kuna (3,37 EUR) sa kamatom od 29. veljača 2008. do plaćanja;

- na iznos 55,40 kuna (7,35 EUR) sa kamatom od 31. ožujak 2008. do plaćanja;

- na iznos 32,40 kuna (4,30 EUR) sa kamatom od 30. travanj 2008. do plaćanja;

- na iznos 11,80 kuna (1,57 EUR) sa kamatom od 31. svibanj 2008. do plaćanja;

- na iznos 19,80 kuna (2,63 EUR) sa kamatom od 30. lipanj 2008. do plaćanja;

- na iznos 2,80 kuna (0,37 EUR) sa kamatom od 31. srpanj 2008. do plaćanja;

- na iznos 12,80 kuna (1,70 EUR) sa kamatom od 31. kolovoz 2008. do plaćanja;

- na iznos 16,80 kuna (2,23 EUR) sa kamatom od 30. rujan 2008. do plaćanja;

- na iznos 69,80 kuna (9,26 EUR) sa kamatom od 31. listopad 2008. do plaćanja;

- na iznos 51,80 kuna (6,88 EUR) sa kamatom od 30. studeni 2008. do plaćanja;

- na iznos 104,80 kuna (13,91 EUR) sa kamatom od 31. prosinac 2008. do plaćanja;

- na iznos 144,80 kuna (19,22 EUR) sa kamatom od 31. siječanj 2009. do plaćanja;

- na iznos 152,80 kuna (20,28 EUR) sa kamatom od 28. veljača 2009. do plaćanja;

- na iznos 121,21 kuna (16,09 EUR) sa kamatom od 31. ožujak 2009. do plaćanja;

- na iznos 116,21 kuna (15,42EUR) sa kamatom od 30. travanj 2009. do plaćanja;

- na iznos 121,21 kuna (16,09 EUR) sa kamatom od 31. svibanj 2009. do plaćanja;

- na iznos 141,21 kuna (18,74 EUR) sa kamatom od 30. lipanj 2009. do plaćanja;

- na iznos 191,21 kuna (25,38 EUR) sa kamatom od 31. srpanj 2009. do plaćanja;

- na iznos 191,21 kuna (25,38 EUR) sa kamatom od 31. kolovoz 2009. do plaćanja;

- na iznos 191,21 kuna (25,38 EUR) sa kamatom od 30. rujan 2009. do plaćanja;

- na iznos 191,21 kuna (25,38 EUR) sa kamatom od 31. listopad 2009. do plaćanja;

- na iznos 191,21 kuna (25,38 EUR) sa kamatom od 30. studeni 2009. do plaćanja;

- na iznos 191,21 kuna (25,38 EUR) sa kamatom od 31. prosinac 2009. do plaćanja;

- na iznos 147,21 kuna (19,54 EUR) sa kamatom od 31. siječanj 2010. do plaćanja;

- na iznos 191,21 kuna (25,38 EUR) sa kamatom od 28. veljača 2010. do plaćanja;

- na iznos 191,21 kuna (25,38 EUR) sa kamatom od 31. ožujak 2010. do plaćanja;

- na iznos 191,21 kuna (25,38 EUR) sa kamatom od 30. travanj 2010. do plaćanja;

- na iznos 171,21 kuna (22,72 EUR) sa kamatom od 31. svibanj 2010. do plaćanja;

- na iznos 191,21 kuna (25,38 EUR) sa kamatom od 30. lipanj 2010. do plaćanja;

- na iznos 191,21 kuna (25,38 EUR) sa kamatom od 31. srpanj 2010. do plaćanja;

- na iznos 191,21 kuna (25,38 EUR) sa kamatom od 31. kolovoz 2010. do plaćanja;

- na iznos 191,21 kuna (25,38 EUR) sa kamatom od 30. rujan 2010. do plaćanja;

- na iznos 191,21 kuna (25,38 EUR) sa kamatom od 31. listopad 2010. do plaćanja;

- na iznos 191,21 kuna (25,38 EUR) sa kamatom od 30. studeni 2010. do plaćanja;

- na iznos 191,21 kuna (25,38 EUR) sa kamatom od 31. prosinac 2010. do plaćanja;

- na iznos 445,21 kuna (59,09 EUR) sa kamatom od 31. siječanj 2011. do plaćanja;

- na iznos 391,21 kuna (51,92 EUR) sa kamatom od 28. veljača 2011. do plaćanja;

- na iznos 381,21 kuna (50,60 EUR) sa kamatom od 31. ožujak 2011. do plaćanja;

- na iznos 391,21 kuna (51,92 EUR) sa kamatom od 30. travanj 2011. do plaćanja;

- na iznos 391,21 kuna (51,92 EUR) sa kamatom od 31. svibanj 2011. do plaćanja;

- na iznos 466,21 kuna (61,88 EUR) sa kamatom od 30. lipanj 2011. do plaćanja;

- na iznos 516,03 kuna (68,49 EUR) sa kamatom od 31. srpanj 2011. do plaćanja;

- na iznos 476,03 kuna (63,18 EUR) sa kamatom od 31. kolovoz 2011. do plaćanja;

- na iznos 466,03 kuna (61,85 EUR) sa kamatom od 30. rujan 2011. do plaćanja;

- na iznos 439,32 kuna (58,31 EUR) sa kamatom od 31. listopad 2011. do plaćanja;

- na iznos 459,32 kuna (60,96 EUR) sa kamatom od 30. studeni 2011. do plaćanja;

- na iznos 469,32 kuna (62,29 EUR) sa kamatom od 31. prosinac 2011. do plaćanja;

- na iznos 489,32 kuna (64,94 EUR) sa kamatom od 31. siječanj 2012. do plaćanja;

- na iznos 489,32 kuna (64,92 EUR) sa kamatom od 29. veljača 2012. do plaćanja;

- na iznos 459,32 kuna (60,96 EUR) sa kamatom od 31. ožujak 2012. do plaćanja;

- na iznos 489,32 kuna (64,94 EUR) sa kamatom od 30. travanj 2012. do plaćanja;

- na iznos 509,32 kuna (67,60 EUR) sa kamatom od 31. svibanj 2012. do plaćanja;

- na iznos 504,32 kuna (66,93 EUR) sa kamatom od 30. lipanj 2012. do plaćanja;

- na iznos 509,32 kuna (67,60 EUR) sa kamatom od 31. srpanj 2012. do plaćanja;

- na iznos 509,32 kuna (67,60 EUR) sa kamatom od 31. kolovoz 2012. do plaćanja;

- na iznos 459,32 kuna (60,96 EUR) sa kamatom od 30. rujan 2012. do plaćanja;

- na iznos 489,32 kuna (64,94 EUR) sa kamatom od 31. listopad 2012. do plaćanja;

- na iznos 509,32 kuna (67,60 EUR) sa kamatom od 30. studeni 2012. do plaćanja;

- na iznos 509,32 kuna (67,60 EUR) sa kamatom od 31. prosinac 2012. do plaćanja;

- na iznos 409,32 kuna (54,33 EUR) sa kamatom od 31. siječanj 2013. do plaćanja;

- na iznos 489,32 kuna (64,94 EUR) sa kamatom od 28. veljača 2013. do plaćanja;

- na iznos 9.481,03 kuna (1.258,35 EUR) sa kamatom od 19. ožujak 2013. do plaćanja;

u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 11.543,00 kn/1.532,02 eur (jedanaest tisuća petsto četrdeset tri kune/tisuću petsto trideset dva eura i dva centa, fiksni tečaj konverzije 1 eur = 7,53450 kuna) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. prosinca 2022. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova odbija kao neosnovan.

1.1. Rješenjem suda prvog stupnja riješeno je:

"1. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, kao neosnovan.

2. Utvrđuje se da je tužba tužitelja preko iznosa dosuđenog u toč. II. izreke ove presude do iznosa zatraženog tužbom od 16. srpnja 2021. povučena."

2. Protiv te presude i dijela rješenja pod točkom 1. izreke žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 12/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), s prijedlogom da ovaj viši sud preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška i troška žalbe, podredno ukine pobijanu presudu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno postupanje.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim dijela odredaba članaka 1. i 7. Ugovora o kreditu zaključenog između parničnih stranaka i isplatu preplaćenih iznosa anuiteta s osnove ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli.

5. Suprotno navodima žalbe, ne predleži bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer pobijana presuda i rješenje sadrže sasvim jasne i neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama, a za što postoji podloga u izvedenim dokazima, te izreka pobijane presude i rješenja nisu u suprotnosti s njihovim obrazloženjem, već je upravo rezultat cjelokupnog provedenog postupka razloženog u obrazloženju pobijane presude i rješenja.

6. U odnosu na žalbeni prigovor mjesne nadležnosti, točno je da je tuženik u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti, pozivajući se na sporazum o mjesnoj nadležnosti suda u mjestu sjedišta kreditora (čl. 12. Ugovora o kreditu).

7. Sud prvog stupnja, polazeći od utvrđenja da je odredbom čl. 12. Ugovora ugovorena nadležnost suda u mjestu kreditora da se radi o odredbi koja je sastavljena na unaprijed formuliranom sadržaju o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te tužitelj nije imao nikakav utjecaj na njen sadržaj, zaključuje da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništava (čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. Zakona zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03; dalje ZZP), radi čega je i sporazum o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu banke tj. tuženika ništetan.

8. Dalje, sud prvog stupnja zaključuje da se u konkretnom slučaju za donošenje odluke o prigovoru mjesne nenadležnosti suda ne primjenjuje ništavan sporazum o mjesnoj nadležnosti sklopljen između stranaka već dolazi do primjene odredba čl. 59. ZPP, budući da iz Ugovora o kreditu i ostale priložene dokumentacije proizlazi da je podružnica tuženika u [adresa] vodila i vodi sve poslove u svezi sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu.

9. Stoga odbija tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti i odlučuje kao u izreci.

10. Odluka suda prvog stupnja pravilna je i zakonita, pa ju prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

11. Tuženik u žalbi ističe da se u konkretnom slučaju ne radi o ništetnoj ugovornoj odredbi (sporazumu o mjesnoj nadležnosti) prema odredbama čl. 81. i 87. ZZP, kao i da se odredba čl. 59. ZPP u ovom slučaju ne može primijeniti jer podružnica tuženika u [adresa] nije niti je ikada bila upisana u sudski registar.

12. Odredbom je čl. 70. st. 1. ZPP propisano, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan, dok je st. 3. istog članka propisano da taj sporazum važi samo ako je sastavljen u pismenom obliku i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji proistječu iz određenog pravnog odnosa.

13. Sporazum o mjesnoj nadležnosti iz predmetnog Ugovora o kreditu prema kojem je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta Kreditora, a to je Općinski sud u Zagrebu, je jasna i razumljiva, a u skladu je s odredbom čl. 70. ZPP.

14. Međutim, prema ocjeni ovog suda, sklapanjem sporazuma o mjesnoj nadležnosti suda u Zagrebu otežava se pravo tužitelja kao potrošača ostvariti svoja prava iz ugovora pred sudom ili drugim nadležnim tijelom.

15. Odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu (čl. 81. st. 1. ZZP) koja je sročena od strane tuženika sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu svog sjedišta, te time ostvari pogodnost i bitno smanji troškove, da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj, a ona (suprotno načelu savjesnosti i poštenja) uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, kako je to pravilno ocijenio i sud prvog stupnja.

16. Naime, tužitelj, čije je prebivalište u [adresa]., a u čijoj blizini se i nalazi poslovnica tuženika u povodu čije djelatnosti je nastao predmet ovoga spora, te koji je za ovaj predmet uzeo punomoćnika za zastupanje čija je pisarnica sa sjedištem u [adresa], za koje područje je nadležan Općinski sud u Varaždinu, cijeneći udaljenost od prebivališta tužitelja ([adresa].) do [adresa] i potrebu ulaganja dodatnog vremena, očito je da bi financijski trošak, utrošak vremena i način dolaska/putovanja na sud u Zagreb mogli utjecati na tužiteljevu inicijativu za vođenje ove parnice, odnosno odvratiti ga od ostvarivanja svojih prava iz ugovora pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno od njegovog prava na pristup sudu, koji je zajamčen čl. 6.1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10).

17. U tom se smislu, ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti može smatrati nepoštenom odredbom ugovora, kako to pravilno zaključuje sud prvog stupnja, pravilnom primjenom odredbe čl. 81. st. 1. ZZP.

18. Žalitelju je tek za istaknuti da je tužitelj podnošenjem tužbe izabrao sud u kojem želi ostvariti zaštitu, a tuženik je imao mogućnost da se o tome izjasni, i tu mogućnost je iskoristio isticanjem prigovora mjesne nenadležnosti. Sud je omogućio i tužitelju izjašnjavanje o prigovoru mjesne nenadležnosti tuženika, tako što mu je dostavio odgovor na tužbu, a na koji se tužitelj očitovao podneskom od 13. travnja 2022., pa je po ocjeni ovog suda strankama omogućeno raspravljanje o prigovoru. Stoga, ne može se prihvatiti tvrdnja tuženika da nije raspravljano o prigovoru mjesne nenadležnosti. Tako je sud prvog stupnja pri preliminarnoj ocjeni nepoštenosti odredbe o mjesnoj nadležnosti u dovoljnoj mjeri utvrdio temeljem raspoloživih dokaza može li se dopustiti daljnje postupanje pred tim sudom.

19. Žalitelju valja reći da je na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 5. studenog 2020. prihvaćen zaključak (broj 11) po kojemu je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke o kojoj se nije posebno pregovaralo ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znanu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti u svakom pojedinom slučaju.

20. Tako u postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP, na koju određeno ukazuje tuženik u žalbi te je zbog navedenih razloga, sukladno odredbi čl. 380. t. 2. ZPP-a odbijena žalba tuženika i potvrđen pobijani dio rješenje pod točkom 1. izreke.

21. U odnosu na žalbene navode tužitelja, u kojima žalitelj preocjenjuje iskaz saslušanog tužitelja, na isto nije ovlašten, jer u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a samo je sud ovlašten utvrditi koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Upravo tako je prvostupanjski sud postupio, jer je izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju, opravdavši svoje uvjerenje uvjerljivim i logičnim zaključcima, koje uvjerenje ima pravnu i činjeničnu utemeljenost zbog kojih razloga je prihvatio iskaz saslušanog tužitelja u ovom postupku.

22. Pri donošenju pobijane presude nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, a na koje ovaj viši sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

23. Slijedom navedenoga, neosnovani su žalbeni navodi glede počinjenja bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

24. Suprotno žalbenim navodima, sud ne mora provesti sve dokaze predložene od stranaka pa niti po tuženiku predložene dokaze, ako ocjeni da to nije potrebno za utvrđenje relevantnih činjenica, budući sud samostalno odlučuje koje će dokaze izvesti radi utvrđivanja onih činjenica koje su odlučne za donošenje odluke u određenoj pravnoj stvari i ako iz ostalih dokaza smatra činjenično stanje utvrđenim. Stoga, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio primjenom odredbe članka 220. stavka 2. ZPP-a kako izvođenje daljnjih dokaza nije potrebno.

25. Zaključno, u konkretnom slučaju, sud ne izvođenjem dokaza predloženim po tuženiku, nije povrijedio posebno jamstvo „poštenog postupka“ (jednakost procesnih sredstava) u smislu odredbe čl. 5. st. 1. ZPP-a, a nije povrijedio niti odredbu čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske.

26. Sud prvog stupnja utvrdio je sve činjenice koje su potrebne za donošenje odluke u ovom predmetu te je ocjenom dokaza potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

27. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

28. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

29. Tužitelj u tužbi navodi da su ništetne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o kreditu kojeg je 19. rujna 2007. godine sklopio kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom.

30. Sud prvog stupnja je utvrdio da su tužitelj kao korisnik kredita, i tuženik kao kreditor te sudužnik ŽE, sklopili naprijed navedeni Ugovor o kreditu kojim je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.797,87 CHF te način otplate u jednakim mjesečnim anuitetima prema srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća; da je tužitelj ugovor o kreditu sklopio u svojstvu potrošača; da je namjena kredita bila kupnja rabljenog automobila; da su odredba čl. 1. i dijela članka 7. Ugovora u kojem je ugovorena valutna klauzula ništetne; da je tužitelj preplatio anuitete zbog promjene tečajnih razlika pa je slijedom navedenih utvrđenja prihvatio tužbeni zahtjev kojim obvezuje tuženika isplatiti tužitelju zbog tečajnih razlika preplaćeni iznos anuiteta od ukupno 26.204,84 kuna – sada 3.477,98 eura sa zateznim kamatama sukladno odredbi čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22.,156/22. i 155/2. –dalje: ZOO).

31. Tijekom postupka tužitelj je snizio tuženi zahtjev te su žalbeni navodi tuženika u tom dijelu u cijelosti neosnovani, kako je to obrazložio sud prvog stupnja u točki 24. obrazloženja, koje prihvaća i ovaj viši sud a u kojoj je jasno navedeno da je tužbeni zahtjev snižen nakon provedenog financijskog vještačenja.

32. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da tužitelj nije dokazao da je potrošač. Naime, prvostupanjski sud je na temelju saslušanja tužitelja i uvida u predmetni ugovor o kreditu jasno utvrdio da tužitelj kao ugovorna stranka predmetnog ugovora ima svojstvo potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, 46/07 i 7/07, dalje ZZP), kojim je propisano da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

32.1. Naime, tužitelj je kao fizička osoba sklopio ugovor o kreditu jer je iznos kredita iskoristio za kupnju rabljenog automobila kojeg koristi isključivo u vlastite svrhe. Također, sud prvog stupnja pravilno je, na temelju provedenih dokaza saslušanja tužitelja utvrdio da tužitelj nije pojedinačno pregovarao s tuženikom u svezi odredbi predmetnog ugovora o namjenskom kreditu.

33. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da u konkretnom slučaju tužitelju nisu prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF kao i uvećanje mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF već je smatrao da svaka strana sklapanjem ugovora prihvaća samo opći valutni rizik.

33.1. Dakle, suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja u ovom predmetu pravilno je u postupku individualne zaštite kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi raspravio s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a imajući na umu da se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja.

33.2. Slijedom navedenoga, tuženiku je u ovom postupku bilo omogućeno dokazivanje da je u postupku sklapanja konkretnog ugovora o namjenskom kreditu dao odgovarajuće obavijesti tužitelju kao potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je tužitelj kao potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Međutim, kako je naprijed navedeno, tuženik nije uspio dokazati da bi tužitelj kao potrošač dobio odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba.

33.3. Žalitelju valja reći da je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju u kojem tužitelj kao potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi utvrđivao pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi te je utvrdio njihovu nepoštenost i posljedično ništetnost na temelju iskaza tužitelja, kao i na temelju utvrđenja iz presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača.

33.4. Tek je za istaknuti i to da za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. nije odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača. Za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan je samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora, koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisni o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu u odnosu na banku, kreditora, dijele jednaki, podređeni položaj.

33.5. Nadalje, prema praksi Suda Europske unije za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, s obzirom da su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem.

34. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima ističe da su presude iz kolektivnog spora neprimjenjive na konkretan slučaj. Upravo suprotno, pravilno se sud prvog stupnja pozvao na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koji je u točki I. izreke potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke I., II., III., IV., V. , VI. izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik "u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008." povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošača u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene ne potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03), u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 1., 82 i 90, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 133/09) i to čl. 96 i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, a zbog takve promjene tečaja CHF tužitelj je tuženiku platio znatno veći iznos.

35. Odredbom čl. 118. ZZP propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a sadržajno identično propisivala je i odredba čl. 138.a ZZP/07.

36. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

37. Dakle, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na sadržaj pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženika, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a (identično pravno shvaćanje izraženo je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019.).

38. Sud prvog stupnja je dakle, pravilno utvrdio da su prijeporne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli, nepoštene te time ujedno i ništetne, pozivajući se na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. U tom smislu neosnovani su žalbeni navodi tuženika da nije bilo osnove za primjenu odredbe čl. 502.c ZPP i da je istu sud retroaktivno primijenio jer je sud pravilno presudu temeljio na primjeni navedene odredbe. Stoga žalbeni navodi kojima tuženik u tom dijelu ističe da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, te da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno nisu osnovani.

39. U tom smislu potrebno je i navesti i da zakonitost i pravilnost prvostupanjske odluke ne utječe žalbeno pozivanje na presudu Suda EU br. C-81/19 u predmetu SC Banca Transilvania SA. Naime, nakon što je temeljem direktnog učinka pravomoćne presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđena ništetnost odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, pitanje iz žalbe tuženika predstavlja li odredba o valutnoj klauzuli dispozitivnu odredbu hrvatskog nacionalnog prava i je li tužiteljica upotrijebila dužnu pažnju pri sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, s obzirom na proširenje granica pravomoćnosti temeljem presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. iz postupka po kolektivnoj tužbi za zaštitu kolektivnih interesa na predmetni postupak individualne pravne zaštite, nije odlučno za donošenje pravilne i na zakonu osnovane presude.

40. Vještak je svoj nalaz i mišljenje utemeljio na priloženoj dokumentaciji, te ga iznio savjesno i u skladu s pravilima struke. Tuženik nije prigovarao matematičkom izračunu vještaka, a prvostupanjski sud je prihvatio nalaz financijskog vještaka kao objektivan i stručan. Upućivanje tuženika na drugu metodologiju izračuna predstavlja prigovor pravne prirode koji od strane prvostupanjskog suda pravilno nije prihvaćen.

41. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio prigovor zastare novčane tražbine na ime preplaćenog iznosa zbog ugovorene valutne klauzule neosnovanim. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. zauzeto je shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od od 31. siječnja 2022. zauzeto je pravno shvaćanje koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. 4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka." Podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. zastara prekinuta u smislu čl. 241. ZOO te je pravomoćnošću odluke u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zastara počela ponovno teći (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.).

42. Zastara potraživanja prema tuženiku s osnova valutne klauzule počela je teći 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Stoga je tužba od 16. srpnja 2021. podnijeta u roku od 5 godina propisanom odredbom čl. 225. ZOO.

43. Slijedom navedenog, tužbeni zahtjev upravljen na visinu potraživanja nije u zastari.

44. Pravilna je odluka suda prvog stupnja o zateznim kamatama. Naime, odredbom članka 1115. ZOO propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO). S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata, u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka. Nisu stoga osnovani niti žalbeni navodi tuženika koji se odnose na tijek zateznih kamata.

45. Sud prvog stupnja je dakle, u prvostupanjskom postupku pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje. Na takvo, pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 87. st. 1. u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 82. ZZP/03, čl. 502.c ZPP i čl. 1115. ZOO kada je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem djelomične ništetnosti i isplatom prihvatio. Nije stoga ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP kojeg u žalbi ističe tuženik.

46. Žalitelj je neosnovano istaknuo i povredu ustavnih i konvencijskih prava.

46.1. Pravo na pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 137/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 85/10, 150/13 i 5/14), koja određuje da svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, predstavlja skup institucionalnih i postupovnih jamstava kojima se osigurava pravičnost postupka.

46.2. Tuženik u žalbi navodi da su u obrazloženju suda prvog stupnja izostali ozbiljni, relevantni i dostatni razlozi za ocjene kakve su dane, pa da mu je zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno temeljno pravo na pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 29. Ustava i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda.

46.3. Međutim, ovaj viši sud u tvrdnjama o arbitrarnosti pobijane prvostupanjske odluke ne nalazi da bi se o povredi takve naravi i intenziteta radilo da bi za posljedicu imalo povredu temeljnih prava. Naime, arbitrarnim se može ocijeniti pojedinačni akt pri čijem je donošenju njegov donositelj bez razboritih ili bez ikakvih razloga odstupio od ustaljene prakse, nije uzeo u obzir očigledno mjerodavan propis ili je mjerodavni propis pogrešno protumačio i primijenio, na način i u mjeri koja konkretni pojedinačni akt čini pravno neprihvatljivim.

46.4. Iz osporene presude i rješenja je razvidno da je prvostupanjski sud proveo postupak i izveo dokaze i ocijenio ih na način utvrđen mjerodavnim postupovnim zakonskim odredbama te pravilno, na temelju valjano provedenih dokaza (na temelju dokumentacije u spisu, te iskaza saslušanog ravnatelja tuženika i tužiteljice) i na valjanoj ocjeni svih relevantnih dokaza, donio pobijanu presudu i rješenje.

46.5. Osim toga, razvidno je i to da je tuženik bio u mogućnosti pratiti postupak i sudjelovati u njemu uz odgovarajuću stručnu pomoć punomoćnika u osobi odvjetnika te poduzimati sve zakonom dopuštene postupovne radnje, a osporena presuda i rješenje doneseni su u skladu s mjerodavnim pravom Republike Hrvatske, čije pravno stajalište i primjenu zakona prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

46.6. Slijedom navedenog, imajući na umu okolnosti konkretnog slučaja i činjenična utvrđenja u postupku pred sudom prvog stupnja te navode žalbe, za zaključiti je da tuženik u biti izražava nezadovoljstvo prvostupanjskom presudom kojom je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja te ovaj viši sud ocjenjuje da tuženik nije učinio vjerojatnim da bi u konkretnom slučaju zbog osobito teške povrede procesnih pravila ili pogrešne primjene materijalnog prava došlo do navodne povrede čl. 29. st. 1. Ustava na njenu štetu, a koje uključuje obvezu sudova da pruže dostatno obrazloženje svoje odluke.

47. Zaključno, valja imati na umu i pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odlukama U-III-1348/2006 od 2. prosinca 2006. i U-III-2646/2007 od 18. lipnja 2008. da se sudski postupci moraju provesti sukladno ustavnom načelu vladavine prava kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske te da se njihovo provođenje ne smije izjednačiti samo sa zahtjevom za zakonitošću postupanja suda već mora uključiti i zahtjev da zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima stranaka u svakom konkretnom slučaju.

48. Cjelokupan sadržaj žalbe tuženika svodi se na osporavanje pravnog pristupa prvostupanjskog suda te osporavanje načina na koji je prvostupanjski sud analizirao tužbu i dokumentaciju dostavljenu tijekom prvostupanjskog postupka kao i dokaze koje je proveo. Žalbeni prigovori sastoje se ustvari od iznošenja vlastitih zaključaka i predmnjeva – suprotno činjeničnim utvrđenjima suda prvog stupnja koji je zaključio da su ništetne odredbe ugovora o kreditu i pravo tužitelja na isplatu.

49. Dakle, žalbeni navodi tuženika svode se na selektivno ocjenjivanje dokaza provedenih u prvostupanjskom postupku, na način koji odgovara tuženiku.

50. Sud prvog stupnja, suprotno navodima žalbe, pravilno je primijenio odredbu članka 154. st. 1. ZPP-a. Također, pri odlučivanju koje će troškove tužitelju naknaditi jasno je razvidno koje radnje je sud prihvatio kao opravdane i nužne za vođenje ovog spora (čl. 155. st. 1. ZPP-a), a iz kojeg je razvidno i koliko bodova pripada tužitelju za svaku pojedinu poduzetu radnju, sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22, dalje: Tarifa). Na taj način sud prvog stupnja pravilno je ispitao sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite odluke o trošku parničnog postupka te pravilno primijenio i materijalno pravo odlučujući o trošku.

50.1. Protivno navodima iz žalbe da se predmetna vrijednost boda ne može retroaktivno primjenjivati na pravne radnje i ostale usluge izvršene prije dana 5. studenoga 2022., sud prvoga stupnja pravilno je primijenio odredbu čl. 48. Tarife.

50.2. Naime, Tarifom je propisano da odvjetnik primjenjuje tarifu koja je na snazi u trenutku naplate odvjetničke nagrade, a da se vrijednost boda obračunava prema vrijednosti boda u trenutku naplate odvjetničke nagrade. Stavkom 3. toga članka 48. Tarife propisano je: "Kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka".

50.3. Također, neosnovano tuženik prigovara da "ako je tužitelj platio pristojbu u roku tri dana, može imati pravo na naknadu samo onog iznosa kojeg je platio". Naime, iz spisa je razvidno da je tužitelj platio u odluci mu određenu pristojbu na presudu te nije koristio privilegij iz čl. 7. st. 3. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj 118/18) da je elektronskim putem platio polovicu propisanog iznosa pristojbe.

51. Zbog svega izloženog, na temelju odredbe iz odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu 10. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Tihana Marija Miladin