REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-638/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Darka Milkovića, mr. sc. Senije Ledić i Renate Šantek članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KUEHNE & NAGEL d.o.o., Vukovina, Zelena aleja 53, OIB: 81210206592, kojeg zastupa punomoćnik Marko Reš, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika METALSKA INDUSTRIJA VARAŽDIN d.d., Varaždin, Metalska ulica 2, OIB: 95240603723, kojeg zastupa punomoćnik Damir Pokupec, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3376/2023-3 od 2. travnja 2025., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj Povrv-120/2022-17 od 7. lipnja 2023., u sjednici održanoj 10. veljače 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Odbija se prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije u odnosu na naznačena pitanja.

II. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Predlagatelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3376/2023-3 od 2. travnja 2025., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj Povrv-120/2022-17 od 7. lipnja 2023.

2. Tuženik je u odgovoru na prijedlog predložio odbiti isti kao neosnovan, podredno odbaciti kao nedopušten.

3. Postupajući u skladu s odredbama čl. 385.a st. 1. i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), revizijski sud je ocijenio da je predlagatelj naznačio četiri prava pravna pitanja koja smatra važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlagatelj je istaknuo i da mu je povrijeđeno temeljno ljudsko pravo, pravo na pravično suđenje i pravo na žalbu.

4. Predlagatelj je naznačio sljedeća pitanja:

„1. Je li, prema članku 863. Zakona o obveznim odnosima, obveza nalogodavca na naknadu potrebnih troškova otpremniku ograničena samo na one troškove koji su unaprijed ugovoreni ili uobičajeni u okviru ugovora o otpremi, ili se proteže na sve nužne i razumno nastale troškove koje otpremnik učini radi izvršenja naloga o otpremanju stvari, uključujući troškove iz ugovora koje otpremnik sklapa u svoje ime, a za račun nalogodavca?

2. Može li se, tumačenjem članka 863. Zakona o obveznim odnosima, uz eventualnu pomoćnu primjenu članka 13. FIATA pravila, pravo otpremnika na naknadu potrebnih troškova iz ugovora o prijevozu sklopljenog radi izvršenja naloga o otpremanju stvari uvjetovati time da su ti troškovi bili posebno ugovoreni, unaprijed predviđeni ili odobreni od strane nalogodavca, odnosno uobičajeni ili u interesu nalogodavca?

3. Prestaje li obveza nalogodavca iz članka 863. Zakona o obveznim odnosima da otpremniku nadoknadi potrebne troškove izvršenja naloga o otpremanju stvari prijenosom vlasništva nad tim stvarima na treću osobu?

4. Može li se sud pozvati na pravila o teretu dokazivanja ako prethodno nisu izvedeni predloženi dokazi po parničnoj stranci na čiju štetu se u odluci poziva na pravila o teretu dokazivanja odbijajući navode i zahtjeve navedene stranke?“.

5. U postupku koji je prethodio podnošenju prijedloga za dopuštenje revizije, utvrđeno da je tuženik, kao prodavatelj, sklopio ugovor o kupoprodaji robe (ventila) sa svojim poslovnim partnerom kupcem WABAG, da su tužitelj i tuženik sklopili ugovor o otpremi robe (ventila) do pomorske luke sjedišta kupca, da je tužitelj kao otpremnik izvršio nalog tuženika, da je predmetna roba prevezena u ugovorenu luku odredišta u Manili, Filipini, 12. prosinca 2018. u 20,32 sati, no ugovorni partner tuženika, kupac robe nije preuzeo pošiljku i to u razdoblju od dvije godine, da su zbog toga nastali troškovi ležarine koje troškove je podmirio tužitelj. Tužitelj navodi da je taj trošak podmirio za tuženika u dobroj vjeri dok je tuženik istaknuo da je to bio trošak kupca. Nižestupanjski sudovi su utvrdili da tuženik nije dao nalog tužitelju da plati ležarinu niti je ugovorio plaćanje ležarine, kao i da trošak ležarine nije bio dio ugovora o otpremi i da tužitelj nije dokazao da bi taj trošak bio sastavni dio ugovora stranaka niti je dokazao da bi predmetni trošak bio posebno dogovoren jer je utvrđeno da je tuženik od tužitelja naručio samo uslugu prijevoza robe. Nižestupanjski sudovi su zaključili da plaćanje troškova ležarine u luci odredišta u konkretnom slučaju ne bi predstavljalo uobičajen posao ili radnju u okviru konkretnog ugovora o otpremi stoga je na tužitelju bio teret dokazivanja da bi plaćanje ležarine u luci odredišta bio uobičajen posao i radnja u okviru pojedinog ugovora o otpremi. S obzirom da je tuženik platio nagradu za izvršenu uslugu kao i naknadu za prijevoz na tužitelju je bio teret dokazivanja odlučnih činjenica odnosno da je tuženik eventualno trebao platiti nepredviđen trošak ležarine za robu koju je prodao kupcu i koju je kupac platio, ali nije preuzeo. Kako tužitelj nije dokazao da bi postojala obveza tuženika kao nalogodavca platiti tužitelju kao otpremniku utuženi iznos, tužbeni je zahtjev odbijen u cijelosti.

6. Naznačenim pitanjima (prvim, drugim i trećim) koja su usko vezana uz konkretne činjenične okolnosti ovog spora predlagatelj preispituje primjenu materijalnog prava dajući svoju interpretaciju činjenica (da se radi o nužnim i razumnim troškovima) dok je tužbeni zahtjev odbijen zbog procesnih razloga stoga o takvim pitanjima ne ovisi odluka u sporu. Osim toga, s obzirom da su naznačena pitanja usko vezana za činjenične okolnosti ovog konkretnog spora i ovise o konkretnim činjeničnim okolnostima i utvrđenjima pojedinog spora (jesu li unaprijed ugovoreni troškovi, radi li se o nužnim i potrebnim troškovima, je li u interesu nalogodavca podmiriti te troškove) potrebno je istaknuti da odgovor na takva pitanja ovisi o činjeničnim okolnostima svakog pojedinog spora stoga naznačena pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni odnosno ne radi o pitanjima u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP koja bi opravdala intervenciju ovog suda.

7. U odnosu na četvrto naznačeno predlagatelj polazi od netočne procesne pretpostavke, jer je sud u postupku izveo dokaze koji su bili odlučni za utvrđivanje odlučnih činjenica sukladno čl. 220. st. 2. ZPP, dok je odbio izvesti dokaze provođenje kojih nije bilo usmjereno na utvrđivanje merituma spora odnosno postojanja obveze tuženika da plati otpremniku trošak ležarine. Stoga o četvrtom naznačenom pitanju ne ovisi odluka u sporu i pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

8. Slijedom iznesenog, u ovom sporu u odnosu na naznačena pitanja nisu ispunjene pretpostavke za postupanje revizijskog suda propisane odredbom čl. 385.a st. 1. ZPP, stoga je prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na naznačena pitanje trebalo odbiti sukladno odredbi čl. 389.b st. 1. ZPP kao u točki I. izreke.

9. Predlagatelj je u prijedlogu za dopuštenje revizije istaknuo i da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zaštićeno čl. 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 - dalje: Ustav) i čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori", broj 18/97, 6/99-proč. tekst, 8/99-ispr., 14/02, 1/06 i 13/17 - dalje: Konvencija), ističe da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na žalbu i obrazloženu sudsku odluku kao i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

10. U vezi navoda da je do povrede prava na pravično suđenje došlo uslijed pogrešne primjene materijalnog prava, treba istaknuti da čl. 6. st. 1. Konvencije i čl. 29. st. 1. Ustava sadrže samo određena procesna jamstva. Stoga do povrede tog prava u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj.

11. Ovaj sud je ocijenio da je u postupku pred nižim sudovima tužitelju bilo omogućeno da se izjasni o svojim zahtjevima i navodima, iznese činjenice i predloži dokaze te ravnopravno sudjeluje u postupku. U pobijanoj presudi sud je odgovorio na sve odlučujuće navode. Pobijana presuda je detaljno obrazložena i ne može se smatrati arbitrarnom ili očito nerazumnom. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tužitelj nije imao pravično suđenje odnosno predlagatelj nije učinio vjerojatnim da je istom u postupku pred nižim sudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

12. Slijedom iznesenog nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz čl. 385.a st. 2. ZPP i dopuštenje revizije pa je na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP valjalo riješiti kao u točki II. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 10. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Marina Paulić