Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca: Jasne Momirović kao predsjednice vijeća, te Katice Lučić i Ivane Bosnić-Kovačić kao članica vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Hane Bogović, kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljenika LČ, zbog prekršaja iz čl. 10. st. 3. Zakona o zabrani i sprječavanju obavljanja neregistrirane djelatnosti („Narodne novine“, broj 61/11, 66/19), odlučujući o žalbi okrivljenika LČ podnijetoj putem branitelja Ilije Franjića, odvjetnika iz Zagreba, protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu, broj: Pp-10024/2025, od 17. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj 10. veljače 2026.,

p r e s u d i o j e:

I. Odbija se kao neosnovana žalba okrivljenika LČ i potvrđuje pobijana prvostupanjska presuda.

II. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3c. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18, 114/22 – dalje u tekstu PZ) okrivljenik LČ je dužan naknaditi trošak žalbenog postupka u paušalnom iznosu od 30,00 (trideset eura), u roku od 30 (trideset) dana, računajući od dana primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom okrivljenik je proglašen krivim i kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 1.500,00 eura, zbog prekršaja iz čl. 10. st. 3. Zakona o zabrani i sprječavanju obavljanja neregistrirane djelatnosti, činjenično opisanog u izreci, uz pravilno upozorenje da će se novčana kazna smatrati u cjelini plaćenom ako u određenom roku plati dvije trećine izrečene kazne.

2. Istom presudom okrivljenik je dužan naknaditi troškove prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 180,00 eura.

3. Navedenom presudom okrivljeniku je oduzeta imovinska korist ostvarena počinjenjem prekršaja u iznosu od 159,27 eura.

4. Protiv te presude okrivljenik je putem branitelja pravodobno podnio žalbu, zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava, odluke o kazni i odluke o oduzimanju imovinske koristi.

5. Predlaže da se iz razloga navedenih u žalbi, ista prihvati.

6. Žalba nije osnovana.

7. Odlučujući u okviru žalbenih navoda i čl. 202. st. 1. PZ, ovaj sud je utvrdio da u predmetu nisu počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 6., 7., 9. i 10. PZ, da presudom nisu na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i da u predmetu nije nastupila zastara prekršajnog progona, a na što ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, te da je činjenično stanje u potpunosti i pravilno utvrđeno i djelo okrivljenika pravilno pravno označeno kao prekršaj iz primijenjenog propisa.

8. Naime, na temelju provedenih dokaza prvostupanjski sud je imao osnove za zaključak da su se u ponašanju okrivljenika stekla sva bitna obilježja prekršaja koji mu se stavlja na teret, za koji je pravilno i zakonito proglašen krivim i kažnjen.

9. Shodno ovlaštenju da dokaze ocjenjuje po slobodnom uvjerenju prvostupanjski sud svoje saznanje o djelu okrivljenika zasnovao je na ocjeni svih u postupku izvedenih dokaza, te je za odluku o krivnji i zbog čega je prihvatio vjerodostojnim iskaze svjedokinja UČ i GČ, više tržišne inspektorice, suprotno tvrdnji žalitelja, dao valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud, a žalbenim navodima u kojima u bitnom tvrdi da na navedenoj lokaciji nije moguće obavljati automehaničarsku djelatnost jer za to ne postoje nikakvi uvjeti, te da samo parkiranje vozila na cesti ispred obiteljske kuće automatski ne znači da je okrivljenik obavljao bilo kakvu radnju, pa da je netočan navod svjedokinje UČ da je svoje vozilo parkirala na cesti poradi popravka, zatim da bi se u ovom postupku kao dokaz mogla uzeti u obzir samo činjenica da je tržišna inspekcija na licu mjesta zatekla okrivljenika da obavlja automehaničarsku djelatnost, što u ovom slučaju nije utvrđeno, žalitelj nije objektivno i argumentirano doveo u sumnju pravilnost činjeničnog utvrđenja niti pravilnu primjenu materijalnog prava.

10. Nadalje, neosnovano žalitelj tvrdi da je nastupila zastara i da je nerazumljivo vrijeme počinjenja prekršaja. Ovo stoga što sukladno čl. 16. st. 2. PZ sastoji li se počiniteljeva djelatnost iz više vremenski odvojenih radnji, prekršaj je počinjen danom posljednje radnje, a okrivljenik je proglašen krivim da je u vremenskom razdoblju nakon 2020. pa do 15. veljače 2022. obavljao djelatnost održavanja i popravak motornih vozila a da istu nije registrirao kod nadležnog tijela, pa je u ovom slučaju vrijeme počinjenja prekršaj 15. veljače 2022. i nije nastupila zastara, jer od vremena počinjenja prekršaja nije proteklo četiri godine (čl. 13. st. 1. PZ).

11. U odnosu na žalbeni navod da je inspekcijski nadzor izvršen 23. svibnja 2023., dakle 14 mjesec nakon inkriminiranog događaja, pa da je nejasno kako je tržišna inspekcija utvrdila počinjenje prekršaja nakon 14 mjeseci, ističe se da je prema iskazu svjedokinje GČ i zapisniku o inspekcijskom nadzoru od 15. veljače 2022., inspekcijski nadzor na mjestu događaja obavljen i 15. veljače 2022. kada je zatečeno parkirano vozilo svjedokinje UČ, a prema iskazu svjedokinje UČ, ista je na predmetnoj lokaciji ostavila svoje vozilo na popravak okrivljeniku.

12. Izrečena kazna okrivljeniku u granicama je zakona, valjano je obrazložena i nije prestroga, tim više što je izrečena blizu minimalnog iznosa propisane kazne za predmetni prekršaj (od 10.000,00 do 30.000,00 kuna), a koju kaznu i ovaj sud smatra primjerenom prirodi i težini prekršaja, stupnju krivnje, opasnosti djela, kao i ostalim okolnostima odlučnim za odmjeravanje kazne i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. PZ, pa iako je u odnosu na pravomoćne odluke o prekršaju na koje se poziva prvostupanjski sud, cijeneći raniju kažnjavanost I okrivljenika kao otegotnu okolnost, za I okrivljenika nastupila rehabilitacija, jer je od pravomoćnosti iste proteklo više od tri godine (čl. 77. PZ), ovaj sud nije našao uvjeta za izricanje blaže kazne.

13. Odluka o oduzimanju imovinske koristi na zakonu je osnovana i protivno tvrdnji žalitelja, valjano je obrazložena, a neosnovani su žalbeni navodi da nije ostvario imovinsku korist, te da na temelju iskaza svjedokinje UČ sud nije mogao utvrditi ostvarenu protupravnu imovinsku korist i žalbenim navodima žalitelj nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost odluke o oduzimanju imovinske koristi ostvarene prekršajem u iznosu od 159,27 eura.

14. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c PZ, koji propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika i određen je u okvirima određenim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13), a s obzirom na složenost i trajanje postupka pred ovim sudom.

15. Slijedom navedenog trebalo je žalbu okrivljenika odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu 10. veljače 2026.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Hana Bogović, v.r.

Jasna Momirović, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Zagrebu u 5 otpravaka: za spis, okrivljenika, branitelja i tužitelja.