Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž R-596/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću koje čine sutkinje toga suda Ksenija Jakovčević, predsjednica vijeća, Jadranka Matić, članica vijeća i sutkinja izvjestiteljica i Lidija Bošnjaković, članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Marina Franulović Ažman, odvjetnica iz Rijeke, protiv tuženika A1 Hrvatska d.o.o., Zagreb, Vrtni put 1, OIB: 29524210204, kojeg zastupa punomoćnik Marijan Ruždjak, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Ruždjak i partneri d.o.o. iz Zagreba, rad isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2131/2022-45 od 06. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj 10. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2131/2022-45 od 06. listopada 2025. u dijelu pod točkom I. izreke u cijelosti i pod točkom III. izreke za iznos od 10.074,08 eura sa zateznom kamatom tekućom od 06. listopada 2025. do isplate.

II. Preinačava se odluka o troškovima postupka sadržana pod točkom III. izreke presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2131/2022-45 od 06. listopada 2025. u dijelu kojim je zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka prihvaćen preko iznosa iz točke I. izreke ove presude s pripadajućom kamatom te se odbija zahtjev tužitelja BŽ iz [adresa] za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 3.875,00 eura sa zateznom kamatom tekućom od 06. listopada 2025. do isplate kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženika A1 Hrvatska d.o.o., Zagreb, Vrtni put 1, za naknadu troška žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku platiti tužitelju 61.216,60 eura sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose glavnice od ukupno navedenog na način kako je pobliže određeno izrekom te presude (točka I. izreke), odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim zahtjeva isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prirez porezu na dohodak koji je sadržan u dosuđenom iznosu glavnice (točka II. izreke) i naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 13.949,08 eura sa zateznim kamatama tekućim od 06. listopada 2025. do isplate (točka III. izreke).

2. Protiv te presude, u dijelu pod točkama I. i III. izreke, žali se tuženik pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP). Predlaže da žalbeni sud preinači prvostupanjsku presudu na način da tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan u cijelosti i da troškove postupka priznatu ženiku te zahtjeva naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. U žalbenoj fazi postupka nije sporno da je pravomoćnom presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-10033/14 od 22. veljače 2018., utvrđena nedopuštenom odluka prednika tuženika, VIPnet usluga d.o.o. Zagreb, od 15. lipnja 2011. o otkazu ugovora o radu tužitelju, da je tom presudom naloženo predniku tuženika da tužitelja vrati na radno mjesto višeg specijalista za planiranje radijske mreže-penjača te da mu isplati naknadu plaće za razdoblje od otkaza do 28. veljače 2016. i da je tuženik tu isplatu izvršio tužitelju. Nije sporno niti da izvan isplate naložene tom odlukom, tuženik tužitelju, do vraćanja tužitelja na rad 01. siječnja 2020., nije isplatio naknadu plaće. Slijedom toga, u ovom parničnom postupku. tužitelj potražuje naknadu plaće za period od 01. ožujka 2016. do 31. prosinca 2019. (do vraćanja na rad), sukladno ugovorenom Ugovorom o radu koji je imao sklopljen s tuženikom prije donošenja nedopuštene odluke o otkazu ugovora o radu.

5. Sud prvog stupnja je tužbeni zahtjev prihvatio u cijelosti, utvrdivši visinu do koje je zahtjev osnovan na temelju rezultata provedenog financijskog vještačenja te pozivom na propisano odredbom sadržanom u čl. 95. st. 1. Zakona o radu (Nar. nov. broj 93/14., 127/17., 151/22., dalje: ZR), kao i pozivom na shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženo u odluci Rev263/2020-2 od 26. ožujka 2024., povodom revizije tuženika na pravomoćnu presudu donesenu vezano uz nedopuštenost odluke o otkazu i zahtjeva za isplatu ovdje tužitelju, koje glasi:

„Tužitelju ne pripada neka „primjerena“ plaća, na isplati koje tuženik inzistira (ako bi njegova Odluka bila utvrđena nedopuštenom) - već (budući da je „poslodavac dužan radniku kojemu je rad prekinut krivnjom poslodavca, omogućiti položaj koji bi imao da mu svojstvo radnika nije niti prestalo“) samo ona („upravo prema obračunu vještaka“) iz Ugovora kojeg je sklopio sa tužnikom, Ugovora kojeg valja (posljedično vezano uz utvrđenje otkaza nedopuštenim) tretirati egzistirajućim za svo utuženo razdoblje - ali i (jer nije raskinut, utvrđen ništavnim ili poništen te izgubio učinke valjanog) svojim sadržajem obvezujućim za tuženika „za cjelokupno razdoblje za koje tužitelj traži isplatu plaće“. (list 136 spisa)

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu ovaj je sud ocijenio da ista nema nedostataka zbog kojih ju se ne bi moglo ispitati u smislu čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a, a ocijenjeno i da u postupku pred sudom prvog stupnja nisu počinjene ni povrede iz te zakonske odredbe na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u skladu s čl. 365. st. 2. ZPP-a.

7. Neosnovano navodima žalbe žalitelj ističe i postojanje povrede iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a.

7.1. Tuženik tijekom postupka nije dostavio dokaz za činjeničnu tvrdnju da radno mjesto na kojem je tužitelj radio prije odluke o otkazu ne postoji od 30. srpnja 2011., niti je dostavio dokaze da radno mjesto na koje je tužitelj vraćen faktično nije radno mjesto na kojem se obavljaju identični poslovi na kojima je radio prije donošenja nedopuštene odluke o otkazu ugovora o radu. Isto tako tuženik nije dostavio dokaze za svoju činjeničnu tvrdnju da od 01. siječnja 2015. radnicima ne isplaćuje 13. plaću, niti je tvrdio da ugovor o radu tužitelja, u tuženom periodu više ne postoji, ne vrijedi ili da je izmijenjen u dijelu bitnom za odluku u ovom postupku. Stoga navodima žalbe u ovom dijelu nije dovedena u pitanje pravilnost ili potpunost utvrđenog činjeničnog stanja.

8. Neosnovano navodima žalbe tuženik ukazuje i na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

8.1. Nakon vraćanja tužitelja na rad, tuženik s tužiteljem nije sklopio neki novi ugovor o radu ili ga izmijenio u dijelu koji se odnosi na visinu ugovorene plaće i prava na isplatu tzv. 13. plaće. Prema stanju spisa, u utuženom periodu ugovor o radu tužitelja nije stavljen izvan snage niti je izmijenjen na bilo koji način. Slijedom toga, i po shvaćanju ovoga suda, postoji obveza tuženika isplatiti tužitelju naknadu plaće u utuženo periodu sukladno ugovorenom ugovorom o radu koji je bio na snazi između stranaka, umanjeno za iznose plaće koje je u utuženom periodu tužitelj ostvario kod drugih poslodavaca, o čemu je sud prvog stupnja vodio računa i što je pravilno sve navedeno u izračunu iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke. Navedeno se odnosi i na isplatu 13. plaće koja je bila ugovorena u utuženom periodu, u kojem dijelu također nije dokazano da je ugovor o radu tužitelja na bilo koji način izmijenjen ili da je prestao.

9. Žalitelju valja reći i da tijekom postupka nije predlagao da se zadatak vještaku odredi na drugačiji način od onoga kako ga je sud zadao. Također, na sve njegove prigovore, dane na pisani dio nalaza i mišljenja, vještak je usmeno odgovorio na jasan, stručan i razumljiv način, te su na taj način svi prigovori tuženika, i po shvaćanju ovoga suda otklonjeni. Pri tome tuženik, nakon usmenog očitovanja vještaka, nije stavljano nikakve daljnje prigovore i nije predlagao provođenje drugog vještačenja, što, po shvaćanju ovoga suda, ukazuje da i po tuženiku više nema nejasnoća u nalazu i mišljenju vještaka. Stoga se neosnovano navodima žalbe ukazuje i na postojanje povrede iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 259. st. 1. ZPP-a.

10. Također valja odgovoriti da je točna činjenica da je tužitelj, u utuženom periodu, kod drugih poslodavaca, ponekad, radio nepuno radno vrijeme, da je zato dobio manju plaću i točno je da to utječe na visinu razlike naknade plaće koju tužitelj sada potražuje. Da je tužitelj radio puno radno vrijeme kod drugih poslodavaca u utuženom periodu tuženik bi sigurno morao platiti manje nakon izvršenog uračunavanja.

10.1. Stoga, jer iz isprava u spisu proizlazi koliko je kod kojeg poslodavca, prije vraćanja na rad kod tuženika, tužitelj primio na ime plaće, pravilno je vještak postupio kada je za te iznose umanjio plaću koju bi tužitelj, za određeni mjesec utuženog perioda, ostvario kod tuženika. Pri tome nije bilo potrebe nekakvom računanju razlike plaće između nepunog do punog radnog vremena na što se ukazuje navodima žalbe. Ovo jer je za pravilan izračun bilo potrebno utvrditi samo koliko je faktično tužitelj primio u odnosu na ono što mu je pripadalo po ugovoru o radu, što je i utvrđeno i u skladu s čim je sud i sudio.

11. Zbog navedenog je sud prvog stupnja pravilnom primjenom materijalnog prava na koje se pozvao zakonito odlučio kao u izreci pod točkom I. izreke pobijane presude te je stoga, u tom dijelu, prvostupanjska presuda potvrđena na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a.

12. Osnovano se, međutim, navodima žalbe ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava u vezi odluke o troškovima postupka.

12.1. Sukladno Tbr. 8. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Nar. nov. broj. 138/23., 107/25., dalje: Tarifa) za sastavljanje odgovora na tužbu, prigovora protiv platnog naloga i četiri obrazložena podneska u prvostupanjskom postupku odvjetniku pripada nagrada kao za tužbu po Tbr. 7. toč. 1., 4., 7. i 8. (točka 1.), za sastavljanje obrazloženih podnesaka izvan Tbr. 8. toč. 1. odvjetniku pripada 50 % nagrade iz Tbr. 7. toč. 1., 4., 7. i 8., ali ne više od 100 bodova (točka 3.), dok za sastavljanje ostalih podnesaka odvjetniku pripada 25 % nagrade iz Tbr. 7. toč. 1., 4., 7. i 8., ali ne više od 25 bodova (točka 4.).

12.2. Slijedom toga sud prvog stupnja je pravilno tužitelju, za sastav tužbe i podnesaka od 27. travnja 2023., 11. ožujka 2024., 09. siječnja 2025. i 19. ožujka 2025., priznao naknadu za svaku od tih radnji po 500 bodova, ali je pravilnom primjenom prava za sastavljanje podnesaka od 15. svibnja 2024. i 17. lipnja 2025. tužitelju trebao priznati naknadu u iznosu od 100 bodova za svaki ili ukupno, u ovom dijelu, 2 700 bodova što daje iznos od 5.400,00 eura, a uvećano za PDV 6.750,00 eura.

12.3. Isto tako u pravo je žalitelj da tužitelju za zastupanje na ročištima održanim 16. listopada 2023., 12. veljače 2025. i 17. rujna 2025. ne pripada naknada po Tbr. 9/1. Tarife, već po Tbr. 9/2. Tarife. Radi se o ročištima na kojima se nisu izvodili dokazi ili se faktično raspravljalo o glavnoj stvari. Slijedom toga za ta ročišta tužitelj ima pravo na naknadu troška od 250 bodova za svako, što uz pravilno priznatih 500 bodova za zastupanje na ročištu 12. veljače 2025. daje ukupno 1 250 bodova ili 2.500,00 eura, a uvećano za PDV daje iznos od 3.125,00 eura.

13. Time tužitelj ima pravo na naknadu troškova postupka za zastupanje po odvjetniku u iznosu 9.875,00 eura, čemu treba pribrojiti materijalni trošak na ime plaćenog predujma za vještačenje u iznosu od 199,08 eura ili ukupno 10.074,08 eura, dok u preostalom dijelu njegov zahtjev nije osnovan te je stoga odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske odluke na temelju čl. 380. točke 2. i 3. ZPP-a.

14. Tuženiku, koji je djelomično uspio samo glede sporednog zahtjeva, trošak žalbe nije priznat (čl. 166. ZPP-a).

U Zagrebu 10. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Jakovčević