Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3529/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Gordane Bošković Majerović, predsjednice vijeća, Milene Frankić, izvjestiteljice i članice vijeća i Vlaste Mrzljak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćnici Saši Pulfer, odvjetnici iz Osijeka, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Ćerković & Šanjug iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, poslovni broj P-526/2023-18 od 21. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 10. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Addiko Bank d.d. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, poslovni broj P- 526/2023-18 od 21. lipnja 2024. pod toč. I. izreke u dijelu kojim su utvrđene ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 5140230452-20010381232/2006., sklopljenog dana 16. svibnja 2006. između stranaka koji je potvrđen kod javnog bilježnika Zdenke Pavelić-Musa pod brojem OU-685/06 dana 23. svibnja 2006. i to čl. 3. toč. 2., čl. 3. toč. 4., čl. 4., čl. 19. i čl. 24., pod toč. II. izreke te pod toč. III. izreke u dijelu kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.490,04 eura sa zateznim kamatama tekućim od 21. lipnja 2024. pa do isplate.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, poslovni broj P-526/2023-18 od 21. lipnja 2024. pod toč. I. izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnom odredba Ugovora o [broj kredita]., sklopljenog dana 16. svibnja 2006. između stranaka koji je potvrđen kod javnog bilježnika Zdenke Pavelić-Musa pod brojem OU-685/06 dana 23. svibnja 2006. i to u čl. 2. koji glasi: „… u kunskoj protuvrijednosti iznosa od CHF… po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita.“, i u tom dijelu zahtjev tužitelja odbija.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora o [broj kredita]., sklopljenog dana 16. svibnja 2006. između stranaka koji je potvrđen kod javnog bilježnika Zdenke Pavelić-Musa pod brojem OU- 685/06 dana 23. svibnja 2006., i to: u čl. 2. glasi: "… u kunskoj protuvrijednosti iznosa od.. CHF.. po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita."; u čl. 3. toč. 2. glasi: "…u kunskoj protuvrijednosti. CHF"; u čl. 3. toč. 4. "Kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja"; u čl. 4. glasi: "Korisnik kredita izričito prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope (ugovorene i zatezne), sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke, koje se smatraju sastavnim dijelom Ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa ovom Ugovoru, što potvrđuje svojim potpisom na ovom Ugovoru."; čl. 19. glasi: "Ako nakon sklapanja ovog Ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obveze jedne strane, ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora, ugovorne strane se doriču prava prigovora promijenjenih okolnosti (clausula rebis sic stantibus)."; čl. 24. glasi: "Potpisom ovog Ugovora stranke potvrđuju da su ga pročitale, razumjele, te da on predstavlja njihovu pravu i ozbiljnu volju, te prihvaćaju sva prava i obveze koji iz njega proistječu, kao i pravne posljedice koje za njih proistječu iz ovog Ugovora, te se odriču prava na pobijanje iz razloga nerazumijevanja Ugovora. Potpisom na ovom Ugovoru Korisnik kredita – Fiducijarni dužnik u cijelosti prihvaća odredbe Općih uvjeta Banke, a naročito odredbe Odluke o kamatnim stopama i Odluke o visini naknade za usluge Banke, kao i sve kasnije njihove izmjene i dopune." (toč. I. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju isplati iznos od 2.143,98 € sa zateznom kamatom koja na svaki pojedini iznos teče od dospijeća pa do isplate, sve to kako je pobliže navedeno pod toč. II. izreke presude. Konačno, naloženo je tuženiku naknaditi parnični trošak u iznosu od 1.490,04 € sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude tj. 21. lipnja 2024. pa do isplate, dok je tužitelj s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova u iznosu od 33,23 € odbijen. (toč. III, izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tuženik.

3. Tuženik se sadržajno žali protiv presude pod toč. I., II. i toč. III. izreke u dijelu u kojem je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23-dalje: ZPP). Predlaže presudu preinačiti sukladno navodima žalbe i zahtjev tužitelja odbiti, uz naknadu cjelokupnih troškova postupka, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Ispitujući presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Presuda suda prvog stupnja sadrži jasne i logične razloge o svim relevantnim činjenicama, u potpunosti je jasna i razumljiva, nije proturječna sama sebi niti razlozima presude, te ju je moguće ispitati, slijedom čega u postupku pred sudom prvog stupnja, kojom su utvrđene ništetnim odredbe Ugovora o kreditu i to: čl. 3. toč. 2., čl. 3. toč. 4. i čl. 4., te pod toč. II. izreke nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju određeno ukazuje tuženik.

7. Međutim, osnovano tuženik ističe da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer nedostaju razlozi o određenim odlučnim činjenicama (u pogledu ništenosti odredaba čl. 2., čl. 19. i čl. 24. Ugovora o kreditu) te je nejasno po kojoj osnovi je sud prvog stupnja utvrdio ništetnost tih odredbi.

8. No, koristeći ovlaštenje iz odredbe čl. 373.a st. 1. toč. 2. i 3. ZPP, ovaj sud je tu povredu odlučio otkloniti te donijeti presudu kao u izreci, a kako je to izneseno pod toč. 34. i 35. obrazloženja ove presude.

9. Pobijana presuda nije arbitrarna ni očito nerazumna, a nema stoga niti povrede prava na pravično suđenje u smislu odredbe čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17).

10. Prema odredbi čl. 187. st. 1. i 2. ZPP tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave a takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost takve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav pravni interes za podizanje takve tužbe. Nadalje prema odredbi čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21-dalje: ZOO) na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba.

11. Slijedom gore navedenog po ocijeni ovoga suda tužitelj ima pravni interes za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF u konkretnom ugovoru (o tome VSRH, Rev-18/2018, Rev- 2868/2018, Revd-1805/2020, Rev-809/2021 itd.).

12. Tužitelj je već u tužbi iznio činjenične i pravne tvrdnje u odnosu na ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te je sud prvog stupnja sukladno tome odredio zadaću vještaku, kako u odnosu na preplatu s osnova valutne klauzule. Kraj neprijeporne činjenice da ni sud, niti stranke ne raspolažu dovoljnim stručnim znanjem za određivanja iznosa tražbine, a s obzirom da je tuženik u odgovoru na tužbu osporio visinu zahtjeva. Tužitelj je tužbu preinačio nakon provedenog financijskog vještačenja, jer je tek tada mogao znati visinu svoga potraživanja, pa je pravilno sud prvog stupnja dopustio preinaku tužbe. Navedeno je u skladu i sa zaključkom sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-162/2021 od 26.11.2021. prema kojemu u predmetnima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Pritom tuženiku valja ukazati da bi nedopuštanjem preinake tužbe nakon provedenog financijskog vještačenja tužiteljici bili nametnuto ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje koje je zajamčeno čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori, broj: 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 1/06, 2/10-dalje: Konvencija), jer ona u vrijeme podnošenja tužbe nije niti raspolagala svim relevantnim činjenicama potrebnim za postavljanje tužbenog zahtjeva. Naime, legitimni cilj zabrane preinake tužbe iz čl. 190. st. 1. ZPP nakon zaključenja prethodnog postupka je onemogućavanje zloupotrebe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a u konkretnom slučaju takve zloupotrebe nije bilo, jer tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave.

13. Neosnovan je žalbeni prigovor zastare preinačenog dijela tužbe imajući u vidu i da je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici održanoj dana 27. svibnja 2024. broj Su-IV-123/2024-5 izrazio pravno shvaćanje prema kojemu u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i 191. ZPP)- da se zastara prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Tome valja nadodati da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u Objedinjenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. (a koje obuhvaća pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u presudi broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. i njegovo pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020.) naveo da-ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, pa je imajući u vidu da je presuda Trgovačkoga suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u pogledu utvrđenja vezana uz ugovornu odredbu o o valutnoj klauzuli postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. te da je predmetna tužba podnesena 1. lipnja 2023.-da petogodišnji zastarni rok nije protekao-kao što je to posve pravilno zaključio i sud prvog stupnja.

14. Nisu osnovani žalbeni navodi kojima tuženik pobija prvostupanjsku presudu zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP s tvrdnjom da mu je onemogućeno raspravljanje pred sudom time što sud nije izveo sve dokaze predložene od strane tuženika, budući prema odredbama čl. 220. st. 2. ZPP sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica.

14.1. Naime, sud prvog stupnja je pobijanoj odluci obrazložio razloge zbog koji nije izveo dokaz saslušanjem svjedoka (djelatnika banke) jer tuženik do ročišta za glavnu raspravu na kojem je glavna rasprava zaključena (21. svibnja 2024.) nije dostavio niti ime niti točnu adresu svjedoka, a na navedenom ročištu je naveo da nema daljnjih prijedloga za dopunu dokaznog postupka, pa se može smatrati da je predloženog dokaza odustao.

14.2. Nadalje, iz sadržaja spisa proizlazi da je sud prvog stupnja, prema prijedlogu tuženika izveo dokaz dopunom očitovanje vještaka, da je vještak u dopunskom očitovanju od 20. svibnja 2024. odgovorio na sve prigovore tuženika dajući za to jasne i dostatne razloge, a temeljem tog nalaza tužitelj je precizirao svoj tužbeni zahtjev.

15. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbi čl. 2., čl. 3. toč. 2., čl. 3. toč. 4. i čl. 4., čl. 19. i čl. 24. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica u CHF te posljedično navedenom zahtjev za isplatu temeljem tako ništetnih odredbi Ugovora o kreditu.

16. Među strankama nije bilo sporno da je tužitelj s prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na pokretnini u korist Banke za kupnju osobnog vozila i plaćanje premije osiguranja u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 21.000,00 CHF s rokom otplate na 7 godina; da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, uvećano za obračunanu i pripisanu kamatu, a podmiruje u kunama obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize na dan dospijeća, odn. na dan plaćanja i da je kredit prijevremeno otplaćen 22. svibnja 2012.

17. Sud prvog stupnja, rukovodeći se utvrđenjima iz odluka domaćih sudova donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (na koje se pozvao tužitelj u tužbi) te odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09-dalje: ZZP/07) te odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21-dalje: ZOO), zaključuje da je pravomoćnim presudama u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno da je, između ostalih V-tuženik Addiko bank d.d. (ranije Hypo Alpe Adria bank d.d. Zagreb pravni prednik tuženika i pravni sljednik Slavonske banke d.d.) u razdoblju od od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula. uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećega Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18-dalje ZOO).

18. Stoga, cijeneći predmetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu, te iskaz tužitelja, kao i utvrđenja iz odluka domaćih sudova donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (čl. 502.c ZPP), nalazeći prigovor zastare neosnovanim obvezuje tuženika na povrat tužitelju neosnovano isplaćenog iznosa od 2.143,98 eura s osnove valutne klauzule, kako je to utvrđeno financijskim vještačenjem, te odlučuje kao u izreci.

19. Imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/03-dalje. ZZP/03) pa je neodlučno što se sud prvog stupnja obzirom pozvao na Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj:79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09-dalje: ZZP/07), jer oba zakona sadrže identične odredbe o nepoštenim odredbama.

20. Odredbom čl. 81. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, a koji je mjerodavni propis koji se ima primijeniti u ovoj pravnoj stvari, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.), time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Odredbom čl. 87. st. 1. istog Zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

21. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. je, između ostalog, utvrđeno da je između ostalih tuženik (ranije Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb, pravni prednik tuženika i pravni slijednik Slavonske Banke d.d. Osijek) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/07) te suprotno odredbama ZOO.

22. Odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija 1. -8. tuženih banaka (dakle i tuženika) i potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda RH od 14. lipnja 2018. broj Pž-6632/2017, u dijelu u kojem je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora 1. do 8. tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

23. U konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru, dakle upravo o onom sporu koji je obuhvaćen kolektivnom zaštitom.

24. U postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, jasno je utvrđeno da su odredbe kojim je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom banke, kao i odredba o valutnoj klauzuli, bile nejasne, nerazumljive i teško uočljive i da su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, slijedom čega je sud prvog stupnja, suprotno žalbenim prigovorima tuženika, imao osnova zaključivati o tome da se i u konkretnom slučaju radi o odredbama koje su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Iz navedenog razloga, suprotni žalbeni navodi tuženika koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, ne mogu se prihvatiti kao pravno relevantni, jer su u pitanju razlozi koje je raspravio sud u postupku kolektivne zaštite.

25. Pored iznesenog, valja navesti kako su sudovi u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženika, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja Ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, da potrošači nisu mogli imati utjecaj (reklamacijom) na izmjenu jednostrane odluke banke u pogledu promjene kamatne stope, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

26. Naravno da naprijed navedeno ne bi isključivalo mogućnost da tuženik u predmetnoj pojedinačnoj parnici dokazuje da se konkretni ugovor ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja i stavovi iz presuda donesenih u kolektivnom sporu-na primjer da tužitelj nema svojstvo potrošača, što ona u predmetnoj parnici nije ni tvrdio, ili da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da je odredba predmetnog ugovora bila razumljiva za potrošača, i da se je o njoj prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se ista ne bi mogle smatrati nepoštenom.

27. Međutim, tuženik to u provedenom postupku, i prema ocjeni ovog suda, nije dokazao jer u tom pravcu sudu prvog stupnja nije niti ponudio odgovarajuće dokaze kojima bi bilo moguće utvrditi da su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno da su mu te odredbe učinili razumljivima, ali razumljivim ne samo formalno i gramatički kako tužena poima razumljivost ugovorne odredbe, već razumljivima i suštinski kako ju poima i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, ali i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze.

28. Stoga, kako iz iskaza tužitelja proizlazi da se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, na tuženiku je bio, prema čl. 81. st. 4. ZZP/03 teret dokaza da tome nije tako, a što tuženik nije dokazao. Pritom je za istaknuti da pozivanje tuženika na mogućnost izbora tužitelja između kredita vezanog uz valutu u CHF ili EUR, odnosno bez valutne klauzule, nije od utjecaja na pitanje je li tuženik informirao tužitelja o svim rizicima ugovorene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope i jesu li o takvim ugovornim odredbama stranke potom pregovarale, na temelju čega bi tužitelj potom mogao donijeti valjanu odluku utemeljenu na potpunoj obavijesti.

29. Temeljem čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja odluke. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO.

30. Pravilan je zaključak suda prvog stupnja da tužitelju osim dosuđenog iznosa kojeg je tuženik naplatio temeljem ništetnih odredbi (čl. 323. st. 1. ZOO), pripada pravo i na isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice i to od dana kada je tužitelj plaćao dosjele anuitete kredita tuženiku odnosno od kada je tuženik primio novac (čl. 1115. ZOO)

31. Tuženik je nepošteni stjecatelj, kakvim ga je očito ocijenio i sud prvog stupnja jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je također postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP i odredbama ZOO, slijedom čega su žalbeni navodi tuženika neosnovani.

32. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud trebao provesti vještačenje primjenom kamatne stope koja je vrijedila za kunske kredite. Ovo iz razloga što predmet ovog spora nije kredit u kunama, već kredit u CHF kod kojeg je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i zahtjev za restitucijom zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Radi se zapravo o neslaganju tuženika s pravnim pristupom rješavanju spornih pitanja, a što ne dovodi u sumnju pravilnost i stručnost provedenog vještačenja. Nadalje, metodologija izračuna temelji se na utvrđenju da su ništave ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za tečaj CHF, kao odredbi o kojima se nije pregovaralo, što znači da se primjenjuje početno ugovoreni tečaj u trenutku isplate kredita, dakle o pravnom pitanju koje je sud valjano obrazložio.

33. Sud prvog stupnja je u cijelosti prihvatio pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka kao i njegovu usmenu dopunu, jer je vještak odgovorio na sve prigovore tuženika dajući za to jasne i dostatne razloge, a temeljem tog nalaza tužitelj je precizirao svoj tužbeni zahtjev. Zbroj pojedinačnih iznosa navedenih u točki II. izreke odgovaraju zatraženom iznosu od 2.143,98 eur. Vještak se jasno očitovao na primjedbe koje je tuženik imao na njen pismeni nalaz o čemu se sud prvog stupnja izjasnio u svom obrazloženju koje prihvaća ovaj sud, jer nalaz i mišljenje vještaka ocjenjuje objektivnim i stručnim.

34. Iako pitanje pitanje ništetnosti ugovorne odredbe čl.19. i čl.23.predmetnog Ugovora o kreditu, izlazi iz pravnog dosega učinaka ranije citiranih mjerodavnih presuda proizašlih iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača (niti o razlozima utvrđenja ništetnom tih odredbi presuda suda prvog stupnja sadrži ikakvo obrazloženje) to međutim s obzirom na ranije navedena utvrđenja valja zaključiti da su iste nepoštene i ništetne u smislu odredbi ZZP/03 jer dovode potrošača (tužitelja) u neravnopravan položaj da se unaprijed odriče prava pobijanja predmetnog ugovora iako u času sklapanja istog nije mogao (zbog isključivog postupanja kreditora) objektivno sagledati i razumjeti opseg svojih ugovornih obveza. Pored toga i odredbom čl. 373. ZOO propisano je da se stranke mogu ugovorom unaprijed odreći pozivanja na određene promijenjene okolnosti, osim ako je to u opreci s načelom savjesnosti i poštenja.

35. Međutim, pogrešno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništetnim i odredbu čl.2. Ugovora o kreditu koja glasi „…. u kunskoj protuvrijednosti iznosa od … CHF.. po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita.“ Naime, iz dokaza u spisu te činjeničnih navoda u tužbi ne proizlazi da bi tako ugovorena odredbe Ugovora o kreditu bila ništetna, odnosno protivna odredbama ZZP i odredbama ZOO, niti je ista bile predmetom osporavanja u kolektivnom sporu. Tijekom postupka nije bilo sporno da je tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu od 21.000 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, kako je i ugovoreno u čl.2. Ugovora tako da ne postoji niti jedan zakonski razlog koji bi upućivao na ništetnost navedene ugovorne odredbe.

36. Slijedom iznesenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i čl. 373.a st. 1. toč. 2. i st. 3. ZPP odlučeno kao pod toč. I. i II. izreke ove presude.

37. U odnosu na žalbu protiv odluke o troškovima postupka (dio toč. III. Izreke).

38. Odlučujući o snošenju parničnog troška sud o zahtjevima stranaka za naknadu parničnog troška nije u obvezi odlučiti njihovim prihvaćanjem ili odbijanjem, već u odluci o parničnom trošku može odmjeriti parnični trošak stranci koja ostvaruje pravo na njegovu naknadu.

39. U konkretnom slučaju s obzirom na vrijeme donošenje odluke o troškovima postupka valjalo je primijeniti Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23; dalje: OT). Ovo stoga, jer je odredbom Tbr. 52/3 OT, koja je bila u primjeni u vrijeme donošenja pobijane odluke, propisano da kada sud odlučuje o naknadi troškova zastupanja na teret protivne stranke, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, radi čega suprotni žalbeni navodi tuženika nisu osnovana.

40. Nadalje, tužitelj ima pravo na nagradu za pristup ročištu za objavu presude, jer se radi o radnji koja je bila potrebna za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. ZPP s obzirom da se na tom ročištu stranci uručuje pisani otpravak presude, a od toga dana teče i rok za izjavljivanje žalbe. Prema stanju u spisu tužiteljev punomoćnik je pristupio na ročište za objavu presude i taj trošak popisao. Pri tom valja dodati da objava presude na internetskim stranicama e-oglasne ploče ne supstituira pravo stranke na pristup ročištu za objavu presude i s tim u vezi njezino pravo na nadoknadu troška koji se odnosi na nagradu odvjetnika koji je bio nazočan na tom ročištu.

41. Kako je odluka preinačena u neznatnom dijelu, a budući je odluka o parničnom trošku pravilno i zakonito odmjerena, sukladno odredbama čl. 154. ZPP to ista ostaje neizmijenjena.

42. Tuženik je uspio sa žalbom u razmjerno neznatnom dijelu pa mu ne pripadaju troškovi žalbenog postupka (čl. 154. st. 5. u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

43. Tužitelju nije priznat trošak odgovora na žalbu jer isti nije potreban za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 10. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Gordana Bošković Majerović