1

Poslovni broj: 4 Kž-707/2023-6

Poslovni broj: 4 Kž-707/2023-6

U   I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Rajka Kipkea, predsjednika vijeća te Tomislava Brđanovića i Vlaste Patrčević Marušić, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Vesne Štefulj, u kaznenom predmetu protiv optuženog E. B., zbog kaznenog djela iz čl. 139. st. 3. u vezi st. 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21., dalje: KZ/11), odlučujući o žalbama Općinskog državnog odvjetništva u Splitu i optuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj K-1214/2022-33 od 28. rujna 2023., u javnoj sjednici vijeća održanoj 9. siječnja 2024., u odsutnosti stranaka i branitelja optuženika

p r e s u d i o   j e

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog E. B. kao neosnovane i potvrđuje pobijana prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1.              Pobijanom presudom suda prvoga stupnja optuženi E. B. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv osobne slobode, prijetnjom iz čl. 139. st. 3. u vezi st. 2. KZ/11 (prvostupanjski sud je kazneno djelo označio primjenom ZI KZ/11 iz NN 114/22. koji zakon nije bio na snazi u vrijeme počinjenja djela, a isti nije blaži za optuženika, niti navedeno prvostupanjski sud obrazlaže u pobijanoj presudi).

1.1.              Na temelju čl. 139. st. 3. KZ/11 optuženik je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 6 mjeseci.

1.2.              Na temelju čl. 54. KZ/11 u izrečenu kaznu zatvora uračunato je vrijeme koje je optuženi E. B. proveo u istražnom zatvoru od 2. rujna do 15. prosinca 2022.

1.3.              Na temelju čl. 148. st. 1. u vezi čl. 145. st. 2. toč. 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka USRH, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. – dalje: ZKP/08) optuženik je dužan platiti trošak kaznenog postupka od 365,45 EUR (2.753,45 kuna) za psihijatrijsko vještačenje i paušalnu svotu (prvostupanjski sud nije odredio tko je vjerovnik te obveze i paricijski rok, ali je suvišno u izreku unio podatke "s obzirom na složenost i duljinu trajanja kaznenog postupka", što stvarno predstavlja obrazloženje određivanja visine paušalne svote).

2.              Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da županijski sud pobijanu presudu preinači i optuženiku "izrekne bezuvjetnu kaznu zatvora".

2.1.              Žalbu podnosi i optuženi E. B. po branitelju P. B., odvjetniku, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači "na način da se okrivljeniku E. B. izrekne uvjetna osuda ili izrečena kazna zatvora zamijeni radom za opće dobro".

3.              Stranke nisu odgovorile na žalbe protivne strane.

4.              U smislu čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje.

5.              Optuženik je u žalbi zatražio obavijest o sjednici vijeća drugostupanjskog suda, pa su stranke i branitelj izviješteni o održavanju drugostupanjske sjednice, na koju nitko od uredno obaviještenih nije pristupio, pa je sjednica održana u odsutnosti stranaka.

6.              Žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane.

7.              Ovaj sud drugog stupnja ispitao je pobijanu presudu povodom žalbi stranaka, po službenoj dužnosti, u smislu čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08, kakvim ispitivanjem nije utvrdio postojanje koje od povreda iz navedene odredbe.

8.              Optuženik ističe da se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, koje se odnosi na činjenice odlučne za izbor vrste i mjere kazne, tvrdeći da mu prvostupanjski sud nije cijenio olakotnim određene okolnosti. Tako žalitelj tvrdi da prvostupanjski sud nije našao niti jednu olakotnu okolnost iako je on u svojoj obrani priznao slanje prijeteće poruke i izrazio žaljenje, a osim toga radilo se o, od strane žrtve, isprovociranoj reakciji optuženika na njezino prethodno ponašanje. Navedeno je prema stajalištu žalitelja prvostupanjski sud trebao utvrditi kao okolnosti odlučne za izbor vrste i mjere kaznene sankcije te potom iste cijeniti kao olakotne okolnosti. Osim toga, žalbom se sugerira da izvršenje preostalog dijela kazne, nakon uračunavanja vremena provedenog u istražnom zatvoru, neće ostvariti svrhu kažnjavanja, već će negativno utjecati na optuženikov privatni, obiteljski i poslovni život. Žalitelj stoga predlaže zamjenu izrečene kazne zatvora radom za opće dobro, čime će se ostvariti svrha kažnjavanja.

              Ispitujući pravilnost utvrđenja i ocjene činjenica na kojima počiva odluka o izboru vrste i mjere kazne optuženiku, ovaj sud drugog stupnja nalazi da je ispravno i potpuno utvrđeno i potom i vrednovano činjenično stanje za ovu odluku. Optuženiku opravdano nije utvrđeno i olakotnim vrednovano priznanje kaznenog djela i izraženo žaljenje, jer optuženik nije priznao krivnju za počinjeno kazneno djelo, već se izjasnio kako se ne smatra krivim. Dio obrane u kojoj potvrđuje da je autor i pošiljatelj prijeteće poruke nema značenje priznanja počinjenja kaznenog djela, već tek djelomično priznanje objektivne činjenice da je izgovorio i poslao prijeteću poruku, što predstavlja neosporenu činjenicu u ovom postupku. Izraženo žaljenje, kako je isto izraženo, "da mu je sada žao" valja dovesti u vezu s drugim dijelom obrane u kojem žalitelj opravdava svoje postupanje provokacijama žrtvinim ponašanjem i postupcima, kako to ispravno utvrđuje i zaključuje prvostupanjski sud (toč. 14.1. razloga). Iz tih razloga prvostupanjski sud nije opravdano ocijenio ove utvrđene činjenice kao olakotne okolnosti optuženiku jer stvarno iste ne predstavljaju pozitivan i kritičan odnos optuženika prema kaznenom djelu, već nastojanje za opravdanjem svojeg ponašanja koje ima obilježja kaznenog djela. Provokacije o kojima iskazuje optuženik ne predstavljaju činjenicu koja bi bila utvrđena u prvostupanjskom postupku, ali i u odnosu na iste prvostupanjski sud ocjenjuje da se ne radi o okolnostima koje opravdavaju optuženikovo činjenje kaznenog djela, a time niti olakotne okolnosti (toč. 14.1. razloga).

              Točan je žalbeni navod o provedenom uračunavanju vremena lišenja slobode u izrečenu kaznu zatvora, no ne predstavlja pravilo u KZ/11 da se kratkotrajne kazne zatvora zamjenjuju radom za opće dobro ili modificiraju izricanjem uvjetne osude. Odredba čl. 45. st. 1. KZ/11 govori o iznimnosti kratkotrajnih kazni zatvora, ali pod uvjetom da se svrha kažnjavanja može ostvariti novčanom kaznom, uvjetnom osudom ili radom za opće dobro. U konkretnom slučaju, kako to ispravno obrazlaže prvostupanjski sud, ranija i naknadna osuđivanost optuženika, pri čemu su mu izricane uvjetne osude, a konkretno kazneno djelo počinio je unutar roka kušnje po presudi prvostupanjskog suda broj K-121/2021, ukazuju na potrebu izricanja bezuvjetne kazne zatvora optuženiku, kao adekvatne sankcije po vrsti. Rad za opće dobro, kao zamjena kazne, ne ukazuje se adekvatnom kaznenom sankcijom za optuženika i njegovo djelo, gledajući prema njegovom ranijem i naknadnom ponašanju i neusklađenosti njegova ponašanja s zakonima i gledajući nedjelotvornost izrečenih mu dosadašnjih sankcija i izostanak odvraćajućeg učinka istih. Stoga, razmatrajući retribucijski i odvraćajući učinak izbora vrste sankcije na optuženika, u smislu svrhe kažnjavanja iz čl. 41. KZ/11, valja zaključiti kako je isključivo kazna zatvora adekvatna sankcija za optuženika i njegovo kazneno djelo. Ovo sve uzimajući u obzir utvrđene otegotne okolnosti u pobijanoj presudi. Pitanje učinka izvršenja kazne na različite aspekte života optuženika je pitanje koje uređuje Zakon o izvršavanju kazne zatvora (Narodne novine broj: 14/21.) u dijelu koji uređuje razloge za odgodu izvršavanja kazne zatvora i nije predmetom odlučivanja o žalbi protiv prvostupanjske presude zbog odluke o kazni.

              Iz tih je razloga optuženiku, na temelju stupnja krivnje koji je utvrđen u pobijanoj presudi u obliku izravne namjere 1. stupnja, pogibeljnosti djela koja se ogleda u ostvarenju obilježja kaznenog djela u odnosu na trudnu žrtvu, te na temelju utvrđene daljnje otegotne okolnosti, ispravno izrečena kazna zatvora kao vrsta kazne. Potpuno je ispravno izrečena i odgovarajuća mjera kazne od 6 mjeseci kazne zatvora, na donjem minimumu zapriječene kazne zatvora za ovo kazneno djelo, koji izbor vrste i mjere kazne je i ispravno i potpuno obrazložen u pobijanoj presudi. Slijedom navedenoga, optuženiku je izrečena adekvatna sankcija kojom će se ostvariti svrha kažnjavanja u općem i posebnom smislu iz čl. 41. KZ/11, uz poštivanje odgovarajućih kriterija iz čl. 47. st. 1. KZ/11. Iz tih razloga nije osnovana žalba optuženika zbog odluke o kazni.

9.              Državni odvjetnik pledira za izricanjem strože kazne optuženiku na temelju utvrđene otegotne okolnosti ranije osuđivanosti optuženika, tvrdeći da je prvostupanjski sud podcijenio njezino značenje. Osim toga ističe i zakonski tekst odredbe o svrsi kažnjavanja, tvrdeći da izrečena mjera kazne ne odgovara svrsi kažnjavanja niti u općem, niti u posebnom smislu.

              Upravo iz razloga navedenih u toč. 8. razloga ove presude, ovaj sud drugog stupnja je stajališta da je prvostupanjski sud potpuno pravilno ocijenio okolnosti od utjecaja na izbor vrste i mjere kazne i nakon toga izrekao u cijelosti adekvatnu kaznu optuženiku. Naime, uzimajući u obzir stupanj krivnje, svrhu kažnjavanja u općem i posebnom smislu, otegotne okolnosti i izostanak olakotnih okolnosti, sasvim je ispravno izrečena kazna zatvora kao vrsta sankcije, u trajanju od 6 mjeseci, kao mjera sankcije. Ovakvom će se sankcijom i prema nalaženju ovog suda drugog stupnja u cijelosti ostvariti svrha kažnjavanja iz čl. 41. KZ/11. Iz tih razloga nije osnovana žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni.

10.              Slijedom svega navedenoga, iz razloga jer žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane, valjalo je iste odbiti i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu primjenom čl. 482. ZKP/08.

U Varaždinu 9. siječnja 2024.