Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-547/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Ivici Veseliću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Pula Herculanea d.o.o. iz Pule, Trg 1. Istarske brigade 14, OIB 11294943436, protiv tuženog ĆG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Mateju Zuboviću, odvjetniku iz Pazina, Družbe Sv. Ćirila i Metoda 6, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj PU Povrv- 88/2022-4 od 8. studenoga 2022., dana 9. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja Pula Herculanea d.o.o. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj PU Povrv-88/2022-4 od 8. studenoga 2022., u dijelu izreke pod I, kojim je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Denisa Krajcara, poslovni broj Ovrv-537/2021-3 od 10. veljače 2021., kojim je tuženom naloženo isplatiti tužitelju iznos od 17,49 €[1] / 131,80 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. siječnja 2020. do isplate, kao i u dijelu kojim je isti ukinut u dijelu kojim je tuženom naloženo naknaditi tužitelju troškove ovršnog postupka u iznosu od 19,78 € / 149,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 7. lipnja 2021. do isplate.

II Preinačuje se navedena presuda u dijelu izreke pod I, kojim je ukinut platni nalog iz naprijed navedenog rješenja o ovrsi te je odbijen tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tuženom naloženo isplatiti tužitelju iznos od 209,90 € / 1.581,61 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i u izreci pod II, te se sudi:

Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Denisa Krajcara, poslovni broj Ovrv-537/2021-3 od 10. veljače 2021., u dijelu kojim je tuženom ĆG naloženo isplatiti tužitelju Pula Herculanea d.o.o. iznos od 209,90 € / 1.581,61 kn sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose kako slijedi:

- na iznos od 17,49 € / 131,80 kn od 22. veljače 2020. do isplate,

- na iznos od 17,49 € / 131,80 kn od 21. ožujka 2020. do isplate,

- na iznos od 17,49 € / 131,80 kn od 25. travanja 2020. do isplate,

- na iznos od 17,49 € / 131,80 kn od 25. svibnja 2020. do isplate,

- na iznos od 17,49 € / 131,80 kn od 24. lipnja 2020. do isplate,

- na iznos od 17,49 € / 131,80 kn od 24. srpnja 2020. do isplate,

- na iznos od 17,49 € / 131,80 kn od 29. kolovoza 2020. do isplate,

- na iznos od 17,49 € / 131,80 kn od 26. rujna 2020. do isplate,

- na iznos od 17,49 € / 131,80 kn od 24. listopada 2020. do isplate,

- na iznos od 17,49 € / 131,80 kn od 21. studeni 2020. do isplate,

- na iznos od 17,49 € / 131,80 kn od 29. prosinca 2020. do isplate,

- na iznos od 17,49 € / 131,80 kn od 26. siječnja 2021. do isplate,

po stopi koja tužiteljima pripada kao sudionicima u ostalim odnosima u smislu čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima, u roku od 8 dana.

Nalaže se tuženom ĆG naknaditi tužitelju Pula Herculanea d.o.o. trošak parničnog postupka u iznosu od 76,97 €, u roku 8 dana.

III Nalaže se tuženom ĆG naknaditi tužitelju Pula Herculanea d.o.o. trošak žalbenog postupka u iznosu od 26,54 €, u roku 8 dana.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Denisa Krajcara, poslovni broj Ovrv- 537/2021-3 od 10. veljače 2021., a kojim je naloženo tuženom ĆG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], da tužitelju Pula Herculanea d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB 11294943436, isplati iznos od 1.713,40 kuna sa zateznim kamatama, po stopi propisanoj čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. srpnja 2015. određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, na iznos duga od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do namirenja ovrhovoditelja, na pojedinačne iznose kako slijedi:

- na iznos od 131,80 kn od 22. siječnja 2020. pa do isplate,

- na iznos od 131,80 kn od 22. veljače 2020. pa do isplate,

- na iznos od 131,80 kn od 21. ožujka 2020. pa do isplate,

- na iznos od 131,80 kn od 25. travanja 2020. pa do isplate

- na iznos od 131,80 kn od 24. lipnja 2020. pa do isplate

- na iznos od 131,80 kn od 24. srpnja 2020. pa do isplate,

- na iznos od 131,80 kn od 29. kolovoza 2020. pa do isplate

- na iznos od 131,80 kn od 26. rujna 2020. pa do isplate

- na iznos od 131,80 kn od 24. listopada 2020. pa do isplate

- na iznos od 131,80 kn od 21. studeni 2020. pa do isplate,

- na iznos od 131,80 kn od 29. prosinca 2020. pa do isplate

- na iznos od 131,80 kn od 26. siječnja 2021. pa do isplate

te da mu naknadi nastale troškove ovršnog postupka u iznosu od 149,00 kn, sa zateznim kamatama, po stopi propisanoj čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima, od dana donošenja rješenja 7. lipnja 2021. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i odbijen je tužbeni (stavak I izreke), te je tužitelju naloženo naknaditi tuženom trošak parničnog postup0ka u iznosu od 1.037,50 kn (stavak II izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tužitelj, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st 2 toč. 11 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, u daljnjem tekstu - ZPP) i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, uz naknadu troška žalbenog postupka.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. U ovom predmetu radi se o postupku u povodu prigovora protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, nastavljenom kao povodom prigovora protiv platnog naloga, u smislu odredbe čl. 58 st. 2 Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20-u daljnjem tekstu OZ), pri čemu je predmet postupka potraživanje tužitelja po osnovu dospjelog duga za neplaćenu javnu uslugu prikupljanja miješanog komunalnog otpada za jednog člana kućanstva, te minimalne javne usluge, za obračunsko mjesto [adresa], u vremenskom razdoblju od 22. siječnja 2020. do 26. siječnja 2021.

5. Rješenjem ovog drugostupanjskog suda poslovni broj Gž-815/2022-2 od 30. ožujka 2022. ukinuta je presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj Povrv- 206/2021-8 od 11. veljače 2022., kojom je ukinut platni nalog sadržan u rješenju na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Denisa Krajcara, poslovni broj Ovrv- 537/2021-3 od 10. veljače 2021., kojim je naloženo tuženom isplatiti tužitelju iznos od 1.713,40 kn, kao i naknaditi mu trošak ovršnog postupka u iznos od 149,00 kn, sve s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom pobliže određenom u izreci pobijane presude (stavak I izreke), te je naloženo tužitelju da tuženom na ime troška parničnog postupka isplati iznos od 100,00 kn (stavak II izreke).

6. To iz razloga što je prvostupanjski sud utemeljio odluku na pravnom stavu da je odnos između korisnika usluge i davatelja javne usluge ugovorni odnos, a da je, u situaciji kada je tuženi osporio činjenicu da bi on bio korisnikom usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada, teret dokaza da je takav odnos zasnovan te da je javna usluga korištena, na tužitelju. Nadalje, kako tužitelj nije priložio Izjavu o načinu korištenja javne usluge na propisanom obrascu s potpisom tuženoga, niti je na drugi način dokazao da je ugovor zasnovan prilikom prvog korištenja javne usluge ili zaprimanja na korištenje spremnika za primopredaju komunalnog otpada, a nije priložio niti ispis iz Evidencije o preuzetom komunalnom otpadu, koju je bio dužan voditi, a sastavni dio koje su upravo spomenuta Izjava i dokazi o izvršenoj javnoj usluzi (čl. 17 Uredbe o gospodarenju komunalnim otpadom, "Narodne novine" broj 50/2017, u daljnjem tekstu - Uredba), to je sud zaključio da tužitelj nije dokazao osnovanost utužene tražbine, slijedom čega je, pozivom na odredbu čl. 451 st. 3 ZPP, ukinuo platni nalog.

7. Obzirom da je sud prvog stupnja propustio primijeniti odredbu čl. 30 Zakona o održivom gospodarenju otpadom ("Narodne novine", broj: 94/13, 73/17, 14/19 i 98/19, u daljnjem tekstu - ZOGO), koja odredba propisuje da javna usluga prikupljanja miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog komunalnog otpada podrazumijeva prikupljanje tog otpada na određenom području pružanja usluge putem spremnika od pojedinih korisnika i prijevoz tog otpada do ovlaštene osobe za obradu tog otpada, kao i da se javna usluga prikupljanja otpada se smatra uslugom od općeg interesa, to je navedena presuda ukinuta, uz zaključak da je između tužitelja i tuženog poseban odnos uspostavljen već samom činjenicom što je tuženi vlasnik nekretnine na području na kojem tužitelj pruža komunalne usluge (koju činjenicu tuženi u postupku nije posebno osporio), kao i da je kod takvog odnosa riječ o posebnoj vrsti ugovora o pristupanju, kojeg uređuje odredba čl. 248 ZOO. Prema navedenoj odredbi je tuženi mogao sklopiti sa tužiteljem zaseban pisani ugovor, no iako takav zaseban ugovor nije sklopljen, tuženi je morao poštivati sadržaj onoga što je propisano odlukom organa lokalne uprave i samouprave za istu djelatnost. U konkretnom slučaju, tuženi je bio u obvezi koristiti tužiteljeve usluge (morao je pristupiti odnosu sa tužiteljem), a morao ih je i plaćati prema uvjetima koji su kod tužitelja važili i za sve druge korisnike.

8. Stoga je presuda poslovni broj Povrv-206/2021-8 od 11. veljače 2022. ukinuta zbog pogrešnog zaključka prvostupanjskog suda da između tužitelja i tuženog nije bio zasnovan ugovorni odnos, temeljem kojeg je tužitelj, kao isporučitelj komunalnih usluga, imao valjanu pravnu osnovu za izdavanje računa tuženiku, a tuženik je bio u obvezi te račune uredno podmirivati, uz danu uputu da kako zbog pogrešnog pravnog stava sud prvog stupnja nije utvrđivao odlučne činjenice u ovom predmetu, a to je prvenstveno visina utuženog potraživanja (koju je tuženi osporio još u prigovoru protiv rješenja o ovrsi), niti je raspravio izneseni prigovor zastare, pa u ponovnom postupku treba prvenstveno otkloniti navedenu bitnu povredu.

9. Sud prvog stupnja, međutim, u ponovnom postupku nije postupio u skladu sa naprijed navedenom uputom, te u pobijanoj odluci ponovno zauzeo pogrešan stav, ovo puta zaključivši da u konkretnom slučaju javna usluga nije izvršena, te da tuženom unatoč pravnoj osnovi nisu omogućeni isti uvjeti koji su kod tužitelja važili i za sve druge korisnike, a da je time izostala osnova za prisilnu naplatu predmetnog potraživanja.

10. Naime, u odlomku 6.3 pobijane odluke prvostupanjski sud, u odnosu na pravni osnov, navodi da je, sukladno čl. 30. Zakonu o održivom gospodarenju otpadom ("Narodne novine" broj 94/13, 73/17, 14/19 i 98/19, u daljnjem tekstu - ZOGO), javna usluga prikupljanja miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog komunalnog otpada podrazumijeva prikupljanje tog otpada na određenom području pružanja usluge putem spremnika od pojedinih korisnika i prijevoz tog otpada do ovlaštene osobe za obradu tog otpada. Javna usluga prikupljanja otpada se smatra uslugom od općeg interesa. Kako tuženik ne osporava da je vlasnik nekretnine u [adresa], te da predmetnu nekretninu koristi, sukladno odredbi čl. 28 st. 1, dok prema čl. 7 ZOGO, postoji obaveza organiziranja i obavljanja javne usluge odvojenog prikupljanja miješanog komunalnog otpada u svrhu sprečavanja nastanka otpada, pripreme za ponovnu uporabu ako je to moguće, njegovog recikliranja te zbrinjavanja. Konačno, prvostupanjski sud zaključuje da se obveze korištenja ove javne usluge i plaćanje naknade prema odluci lokalne zajednice vlasnik nekretnine se može osloboditi jedino ako se tom nekretninom ne koristi, što je dužan dokazati na zakonom i odlukom lokalne zajednice predviđeni način (a što tuženi niti ne tvrdi). Nadalje prvostupanjski sud pravilno navodi da je između tužitelja i tuženog poseban odnos uspostavljen već samom činjenicom što je tuženi vlasnik nekretnine na području na kojem tužitelj pruža komunalne usluge (koju činjenicu tuženi u postupku nije posebno osporio), kao i da je kod takvog odnosa riječ o posebnoj vrsti ugovora o pristupanju, kojeg uređuje odredba čl. 248 ZOO.

11. Konačno prvostupanjski sud pravilno zaključuje da, iako takav zaseban ugovor nije sklopljen, tuženi je morao poštivati sadržaj onoga što je propisano odlukom organa lokalne uprave i samouprave za istu djelatnost. Prenijeto na ovaj slučaj, tuženi je bio u obvezi koristiti tužiteljeve usluge (morao je pristupiti odnosu sa tužiteljem), a morao ih je i plaćati prema uvjetima koji su kod tužitelja važili i za sve druge korisnike.

12. Međutim, iako su naprijed navedene zakonske odredbe kogentne naravi, u nastavku obrazloženja prvostupanjski sud zaključuje da iste ipak neće primijeniti u konkretnom slučaju, obrazlažući svoju odluku zaključkom da tužitelj nije tuženom osigurao uvjete za zakonsko zbrinjavanje otpada koji su kod tužitelja važili i u odnosu na druge korisnike, da je tužitelj proizvoljno utvrdio te uvjete i okolnosti navedene u računima, uz napomenu kako sam tuženi tvrdi da ne stvara nikakav otpad (tuženi je naveo da on problem kućnog otpada rješava na način da u svom domaćinstvu razvrstava otpad i odvojeno pakira staklo, plastiku, metal, papir i organski otpad, zatim tuženik staklo, plastiku, metal i papir odlaže u za to propisane reciklažne kontejnere koji nisu pod elektronskim ključem i čije pražnjenje ne podliježe naplati).

13. Takav stav prvostupanjskog suda je neprihvatljiv.

13.1. Naime, zaključak da tužitelj nije tuženom osigurao uvjete za zakonsko zbrinjavanje otpada koji su kod tužitelja važili i u odnosu na druge korisnike, te da je tužitelj proizvoljno utvrdio te uvjete i okolnosti navedene u računima, nema uporište u rezultatima provedenog dokaznog postupka. Naime, nije sporno da je tuženiku predan spremnik za otpad, a iz računa na koje se sud poziva vidljivo je da se tuženom naplaćuje obvezna minimalna javna usluga, koja predstavlja samo dio cijene javne usluge, dok se količina predanog otpada tuženom naplaćuje za jednu osobu (čl. 33 Odluke o načinu pružanja javne usluge prikupljanja miješanog i biorazgradivog komunalnog otpada Općine Fažana, "Službene novine" Istarske Županije broj 3/2018 od 20. veljače 2018.).

13.2. Konačno, dok bi se i mogla prihvatiti tvrdnja tuženoga, koju prvostupanjski sud smatra životnom i logičnom, kako tuženi problem kućnog otpada rješava na način da u svom domaćinstvu razvrstava otpad i odvojeno pakira staklo, plastiku, metal, papir i organski otpad, zatim tuženik staklo, plastiku, metal i papir odlaže u za to propisane reciklažne kontejnere, ista je u suprotnosti s također njegovom tvrdnjom da ne proizvodi otpad, dok tvrdnja da sav miješani otpad zbrinjava spaljivanjem na svom zemljištu nije niti životna, niti logična.

14. Obzirom da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je potraživanje za prvu utuženu ratu u iznosu od 17,49 € / 131,80 kn s dospijećem 21. siječnja 2020. u zastari, to je u tom dijelu pobijanu presudu valjalo potvrditi, temeljem odredbe čl. 368 st. 1 ZPP, kao u izreci pod I.

15. Također je valjalo navedenu presudu potvrditi i u dijelu izreke pod I, kojim je ukinut platni nalog u dijelu kojim je naloženo tuženom naknaditi tužitelju troškove ovršnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom pobliže određenom u izreci pobijane presude. To iz razloga što je postupak u ovom predmetu započet prijedlogom za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave, koji predstavlja tužbu s prijedlogom za izdavanje platnog naloga, pa se cijeli ovaj postupak valja smatrati parničnim postupkom od trenutka podnošenja samog prijedloga za ovrhu do donošenja pravomoćne odluke. Iz tog razloga je pobijanu presudu, u dijelu kojim je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog u odnosu na trošak ovršnog postupka valjalo potvrditi, kao u izreci pod I, po osnovi čl. 368 st. 1 ZPP.

16. Imajući u vidu da je pobijana odluka, temeljem odredbe čl. 373 toč. 2 ZPP preinačena, te da je tužitelj uspio s tužbenim zahtjevom u pretežitom dijelu, valjalo je odlučiti i o troškovima postupka, a kako je postupak započet po prijedlogu za ovrhu i nastavljen u parnici, to isti procesnopravno predstavlja jedinstveni postupak, pa je o troškovima postupka valjalo odlučiti jednom odlukom.

17. Dakle, tužitelju pripada pravo na naknadu troška javnobilježničke nagrade za izdavanje rješenja o ovrsi u iznosu od 10,62 € / 80,00 kn, sukladno čl. 6 tada važećeg Pravilnika o nagradama i naknadi troškova javnih bilježnika u ovršnom postupku ("Narodne novine" broj 8/11, 112/12, 114/12, 131/20 i 9/21), kao i za pristojbu na presudu u predmetu tog suda poslovni broj Povrv-206/21 u iznosu od 26,54 €, pristojbu na žalbu protiv te presude u iznosu od 26,54 €, pristojbu na presudu u predmetu poslovni broj Povrv-88/22 u iznosu od 13,27 €, odnosno ukupno 76,97 €, slijedom čega je valjalo odlučiti kao u izreci pod II/2.

18. Obzirom da je tužitelj u pretežitom dijelu uspio sa žalbom, valjalo mu je priznati trošak pristojbe na žalbu u iznosu od 26,54 € u cijelosti, kao u izreci pod III.

U Zagrebu, 9. veljače 2026.

Sudac:

Ivica Veselić