Poslovni broj K-112/2017-76
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U VELIKOJ GORICI
Velika Gorica, Trg kralja Tomislava 36
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Velikoj Gorici, po sucu toga suda Dubravki Pavišić kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje Biljane Friščić kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog TC, zbog kaznenog djela iz članka 293. st. 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" br. 110/97, 27/98 – ispravak, 50/00 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 - dalje: KZ/97), povodom optužnice Općinskog državnog odvjetništva u Velikoj Gorici broj K-DO-443/2015, sada KO-DO-58/2020, nakon održane rasprave zaključene dana 4. veljače 2026. u prisutnosti ZODO Velika Gorica, optuženika i branitelja te u odsutnosti uredno pozvanog oštećenika, a koja presuda je objavljena dana 9. veljače 2026.
p r e s u d i o j e
Temeljem čl. 453. stavak 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" br. 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22. i 36/24 – dalje: ZKP/08.)
Optuženi DC
VRHOVEC,
OIB: [osobni identifikacijski broj], sin T i D, rođene Ć, rođen **.**.1970. u [adresa], s prebivalištem u [adresa], državljanin RH, stručni suradnik u indok djelatnostima, nezaposlen, izvanbračna zajednica, bez djece, SSS, bez imovine,
OSLOBAĐA SE OD OPTUŽBE
da bi
- tijekom srpnja 2011. kao direktor trgovačkog društva BEAPROM TRGOVAČKI CENTAR d.o.o. iz Donje Lomnice, u nakani da za trgovačko društvo BEAPROM TRGOVAČKI CENTAR d.o.o. ostvari nepripadnu materijalnu dobit, sa ĆC, direktorom trgovačkog društva Sajam Ideja d.o.o usmeno dogovorio uslugu tiskanja časopisa WHAT CAR te je kao sredstvo osiguranja predao dvije bjanko zadužnice, svaku na iznos od 100.000,00 kuna, neistinito pritom predočivši da će uslugu tiskanja platiti po dospijeću svakog pojedinog računa, u što mu je PC povjerovao, pa je od 07. studenog 2011. do 22. kolovoza 2012. trgovačko društvo SAJAM IDEJA d.o.o. za trgovačko društvo BEAPROM TRGOVAČKI CENTAR d.o.o. izvršilo uslugu tiskanja časopisa u ukupnoj vrijednosti od 458.706,80 kuna, od kojeg iznosa je podmiren iznos od 258.513,40 kuna, a kada je radi podmirenja duga, dana 23. siječnja 2013. zatražena naplata putem zadužnice br. OV-1996/12, DC je ĆC neistinito predočio da će iznos od 200.193,40 kuna platiti ako povuče zatraženu naplatu putem bjanko zadužnice, u što je PC povjerovao te je dana 27. veljače 2013. povukao zadužnicu iz postupka prisilne naplate kod FINA-e, nakon čega je DC sva sredstva i poslovanje usmjerio na trgovačko društvo Velicotas Media d.o.o. u kojem je osnivač i direktor, uslijed čega trgovačko društvo Sajam ideja d.o.o. nije moglo naplatiti potraživanje, jer na žiro računu više nije bilo sredstava te je iznos od 6.855,29 kuna naplaćen temeljem naplate po bjanko zadužnici dana 29. svibnja 2013, dok je neprekidna blokada računa nastupila 31. svibnja 2013., a preostali iznos od 193.338,11 kuna nije plaćen do danas,
dakle, kao odgovorna osoba u pravnoj osobi sa ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi za tu pravnu osobu lažnim prikazivanjem činjenica doveo nekoga u zabludu i time ga naveo da ovaj na štetu tuđe imovine nešto učini, a djelom je pribavljena znatna imovinska korist i počinitelj je postupao sa ciljem pribavljanja takve koristi,
pa da bi time počinio kazneno djelo protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja – prijevarom u gospodarskom poslovanju – opisano po članku 293. stavak 1. i 2. Kaznenog zakona, a kažnjivo po članku 293. stavak 2. Kaznenog zakona.
Na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08 troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. t. 1. do 5. ZKP/08 te nužni izdaci optuženika i nagrada i nužni izdaci njegovog branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.
Obrazloženje
1. Općinsko državno odvjetništvo u Velikoj Gorici podnijelo je optužnicu protiv optuženog TC, zbog kaznenog djela iz članka 293. st. 2. KZ/97.
2. Pozvan da se očituje o osnovanosti optužn ice, optuženik je izjavio da se ne smatra krivim za kazneno djelo koje mu se stavlja na teret.
3. Okrivljenik DC ispitan pred državnim odvjetnikom naveo je da poriče počinjenje kaznenog djela navodeći da je u veljači 2011. počeo pregovore o kupovini licence iz Engleske te da su pregovori trajali skoro devet mjeseci, sve dok nije pokrenuo časopis WHAT CAR. Navodi da je cijelo to vrijeme gospodin PC s njim surađivao i podržavao ih je jer je znao da će on štampati. Navodi da nakon što je potpisao ugovor u ljeto 2011. sa partnerima iz Engleske, isti su tražili da plati tri licence unaprijed kako bi se dokazala njihova ozbiljnost te su platili 6.000,00 funti, a što je otprilike 60.000,00 kuna. Navodi da je isto platilo njegovo trgovačko društvo Beaprom - trgovački centar d.o.o. Navodi da je prvi broj časopisa WHAT CAR izašao u studenom 2011. godine te da su P bili vrlo zadovoljni te da ga je nakon toga gospodin PC tražio da mu da zadužnice koje je ovjerio kod javnog bilježnika te ističe da kada je izdao te zadužnice na računu je bilo novca te da su nakon toga još godinu dana njemu plaćali te mu je plaćeno više od 250.000,00 kuna, a nakon izdavanja tih zadužnica. Ističe da su dugovanja rješavali kako je njima bilo plaćeno, neki oglas kada se platio, potom su onda prvo plaćali PDV, a potom gospodinu PC te su plaćali E licence, zatim svoje troškove telefona, redakcije i sve ostalo. Dodaje da se početkom 2011. auto tržište pomaknulo na bolje, međutim, ističe da je onda Vlada Republike Hrvatske donijela odluke o ukidanju odbitka od PDV-a na kupovinu novih automobila te je isto jednostavno ubilo kompletno tržište te su se strahovito smanjili budžeti za marketing i nastavno niti mnogi izdavači nisu mogli funkcionirati jer jednostavno nije više bilo novca na tržištu. Navodi da su oni još neko vrijeme gurali koliko se moglo, no nažalost išlo je sve gore i gore. Ističe da više nisu mogli navedeno financirati te je došlo do dugovanja koje on nikada nije porekao te da je napravio apsolutno sve što je bilo u njegovoj moći te ističe da kada god ga je gospodin PC zvao da se je javio i nikada se nije dogodilo da bi mu skrivao nešto. Dodaje da je sa svojom suprugom išao na nekoliko sastanaka sa PC kojem je dao kompletnu dokumentaciju od firme sa svim podacima o poslovanju da jednostavno vide da je situacija takva. Dodaje da je dogovor bio da se plaća u roku od 60 dana od fakture te da su plaćali sukcesivno kada je njima netko platio. Navodi da su te 2011. imali samo taj projekat. Navodi da je negdje za Novu godinu 2011. izašao drugi broj, u ožujku 2012. treći broj i otprilike da je dinamika izlaženja bila svaki mjesec i pol do dva, da bi se to prorijedilo sa studenim sljedeće godine kada su imali pauzu do studenog 2012. godine. Ističe da su zadnje dvije godine napravljeni samo po jedan ljetni broj te da ove godine nisu ništa radili dok je prošle godine napravljen zadnji, a pretprošle predzadnji broj. Navodi da su se uopće prestali baviti sa tiskom već su napravili Web stranicu. Navodi da se časopis štampao u Grafičkom zavodu Hrvatske ali oni nisu ispostavljali fakture već je fakture ispostavljao gospodin PC. Potom se časopis dostavljao u Tisak u distribuciju, a Tisak je u Distri press. Znači oni su na CD-u nosili pripremu njemu oni su štampali časopis, preveli su ga u distribuciju i kada je bio gotov išao je u kioske i dućane. Navodi da je imao ugovor sa Tiskom i sa Distri press, odnosno da je nakon nekog vremena Tisak kupio Distri press i nakon toga su oni postali monopolisti te su im promijenili uvjete poslovanja tijekom 2012. Dodaje da Tisak obračunava na način da nakon što proda novine od istog su dobivali 25% od vrijednosti časopisa te 1,20 kuna po prodanom primjerku, umanjeno za PDV, a potom zaračunaju troškove prijevoza te da se vrlo mali dio dobije po prodanom primjerku. Ističe da problemi sa plaćanjem nastaju nakon travnja 2012. kada su imali godišnje ugovore sa nekim oglašivačima koji su potom morali biti prekinuti te da su potom ostali bez stalnih prihoda, iako su imali prihode koje su uspjeli namaknuti od marketinga, ali to jednostavno nije bilo dovoljno da bi se producirao tako skupi časopis. Ističe da su plaćali licenca u iznosu od 2.000,00 funti po svakom broju te da je ranija suradnja sa PC bila u manjem obujmu, radilo se o iznosu od 10.000,00 do 12.000,00 kuna po svakom broju za razliku od ove suradnje u kojoj je vrijednost izdavanja časopisa bila oko 70.000,00 kuna po broju. Dodaje da je to bilo 2009. ili 2010. godine. Ističe da su imali dobru suradnju i dobre odnose, međutim kada su oni počeli "štekati sa plaćanjem" PC je njega nazivao svaki drugi dan i dodaje da mu nikada nije davao neka lažna obećanja tipa "sutra ćemo ti platiti" ili "za tjedan dana ćemo ti platiti 50.000,00 kuna", ako nije znao da će stvarno neki novac doći. Navodi da je PC govorio da će mu platiti manje cifre u iznosu od 10.000,00 ili 15.000,00 kuna kad god je on imao neku najavu da će dobiti novac, na što mu je isti rekao: "Nemoj mi to uopće uplaćivati ove manje cifre, samo mi pljuješ po računu". Navodi da on nikada nije imao priljev sredstava u iznosu od 200.000,00 kuna te da su stoga dugovanje rješavali sukcesivno. Navodi da ga je PC zablokirao sa puštanjem zadužnice te ga je tražio da dopusti da nastave sa radom jer ako ne pusti da rade tu sve staje. Navodi da je PC povukao zadužnicu te da su oni onda odštampali časopis direktno u Grafičkom zavodu, a što je PC znao pošto je on radio s njima. Dodaje da su jedva isfinancirali taj broj te da se nakon toga PC naljutio jer nisu njemu podmirili dug te da mu je on rekao da ne može očekivati da on sada riješi 200.000,00 kuna i da će dugovanje rješavati sukcesivno. Navodi da su bili prisiljeni izdavati časopisa pod drugom firmom sa kojom su radili ranije iz razloga jer je Beaprom-trgovački centar bila blokirana i nisu mogli raditi. Navodi da se to dogodilo nakon što je PC ponovno pustio zadužnicu na naplatu. Dodaje da je prebacio poslovanje na drugu firmu u travnju 2013. te da je prva prisilna naplata bila 23. siječnja 2013., dok je druga bila 13. veljače 2013., a 03. srpnja 2013. je išla zadnja prisilna naplata na iznos od 1.600,00 kuna i da su ukupno do sada platili 290.000,00 kuna te da nije imao namjeru nikoga prevariti. Navodi da je Beaprom-trgovački centar blokiran posljednje tri godine te da je otvoren stečaj nad navedenim trgovačkim društvom te da je zadnji broj časopisa WHAT CAR izdan u srpnju 2015. Dodaje da je krenuo direktno štampati u GZH časopis uz blagoslov PC te da je to bilo u studenom 2012., dok je PC zadnji ljetni broj napravio 2012. i da je nakon toga rekao da više ne želi štampati časopis. Navodi da je napravio nekoliko kompenzacija na način da mu je izradio alarm za cijelu kuću PC te da su mu kompenzirali gume za automobil. Navodi da je točan dug 458.706,80 kuna te ističe da nije nikada poricao navedeno dugovanje. Ističe da nije mogao pretpostaviti katastrofalne izmjene u 2011., a koje se odnose na odluku Vlade koje su u principu uništile časopise te navodi da se radi o nekoliko mjera gospodina Z, ministra financija, a najgora mjera je bila ta koja se odnosila na ukidanje odbitka PDV-a za kupovanje novih automobila, jednostavno su 70% tržišta u Hrvatskoj bili leasinzi, što znači da su tvrtke kupovale aute, a kad se ukinuo PDV to je palo za 16 % samo u toj godini, a u sljedećoj još za 12 % uslijed čega su se marže smanjile automatski i marketinški budžeti su se smanjili i sve je jednostavno krenulo nizbrdo. Ističe da je gospodin PC sa svim bio upoznat i nije bilo pred njim nikakvih tajni te je čak neke od njegovih koraka on i dirigirao. Ističe da je zamolio gospodina PC da se časopis štampa u manje od 8000 primjeraka kada je vidio kuda sve to ide jer troškovi jednostavno rastu, a što je isti odbio, a kada se on obratio direktno u Grafički zavod Hrvatske isti su uredno napravili 6000 primjeraka u toj istoj rotaciji. Ističe da su redovno davali na uvid svoje financijsko poslovanje supruzi gospodina PC, koja je revizor te su se nalazili kod njih u redakciji. Navodi da je prijavio gospodina PC za prijetnje u Heinzelovoj te da je nakon toga isti bio uhićen, ali je nakon toga oslobođen te smatra da je ovo sve njegova osveta. Ističe da radi činjenice što je Beaprom-trgovački centar bio blokiran, nisu mu mogli niti rješavati dugovanja te smatra da bi navedeni dug danas bio puno manji da je mogao rješavati dugove. Dodaje da su štampana dva ili tri broja u Grafičkom zavodu Hrvatske te da su plaćena sva navedena tri broja, nakon čega su prebacili štampanje časopisa u Printeru. Dodaje da je Grafički zavod Hrvatska tražio avansno plaćanje te da u Printeri nisu plaćali avansno, već sukcesivno kako su njima ostali plaćali. Ističe da GZH nije ostao dužan, dok je Printeri za zadnji broj dužan 7.000,00 kuna te da je dužan samo PC. Ističe da dok su postojali priljevi po žiro računu trgovačkog društva nije kupio auto niti nekretninu niti je potrošio na "bilokakve gluposti", jednostavno je sve uslijed Linićeve odluke krenulo nizbrdo. Ističe da je predao zadužnice i nakon toga uplatio još 250.000,00 kuna te nisu bili nelikvidni niti nisu imali sredstava na računu te da nije imao nikakve prijevarne niti zle namjere. Ističe da su jako puno uložili u marketing po Zagrebu i okolici te da su na auto show - u imali svoj štand, kao i da su imali jumbo plakate.
3.1. Na raspravi dana 4. veljače 2026. optuženi DC naveo je da Iskazuje sukladno kao u svom prvom iskazu od 27. travnja 2016. (list 207-218 spisa) te kao na zapisniku od dana 20. ožujka 2025. (list 466-468 spisa).
3.2. Iz iskaza okrivljenog TC od dana 20. ožujka 2025. proizlazi da će aktivno iznositi svoju obranu i odgovarati na sva postavljena pitanja. Navodi da u cijelosti ostaje kod svih svojih navoda koje je dao ranije u postupku. Poslovna suradnja s tvrtkom oštećenika okončana je u kolovozu 2012. godine kada je tiskan zadnji časopis, a nastali dug je podmirivan sve do siječnja 2013. godine, a u kojem razdoblju je dug tvrtke oštećenika podmirivan u iznosima i dinamikom koja je bila moguća kada bi tražbine njegove tvrtke netko podmirio. Dakle, kada je njegova tvrtka dobila neku uplatu iz te uplate bi se odmah plaćao uplaćeni iznos za dug tvrtke oštećenika. U siječnju 2013. godine oštećenik je aktivirao zadužnicu. Do siječnja 2013. godine njegova tvrtka je podmirila ukupno oko 50.000,00 HRK, ali danas se doista ne sjeća točnog iznosa, a nakon siječnja 2013. godine, misli da je sveukupno podmireno 290.000,00 HRK u razdoblju dok je postojala i bila aktivna njegova tvrtka Beaprom. Ukupna tražbina je iznosila oko 450.000,00 HRK. Preostali iznos je podmiren oštećeniku kroz plaćanja u više navrata za vrijeme trajanja ovog postupka. Prije pokretanja ovog postupka ukupno je plaćeno 2/3 duga tvrtke oštećenika. Nadalje navodi da je oštećeniku predložio povlačenje zadužnice, ne zato da bi ga prevario, već da bi stvorio uvjete da tvrtka posluje kako bi kroz poslovanje mogao nastaviti plaćati odnosno podmirivati dug prema tvrtki oštećenika. Također, navodi da su se njegova supruga, supruga oštećenog, oštećeni i on više puta zajedno sastali od trenutka kad su nastali problemi solventnosti njegove tvrtke, kako bi zajednički pokušali naći način podmirenja predmetne tražbine tvrtke oštećenika. Dapače, oni su supruzi oštećenog, a koja je stručnjak revizor, predočili ukupnu dokumentaciju njihove tvrtke, kako bi osobno utvrdila da dug prema tvrtki oštećenika podmiruju isključivo u manjim iznosima od 5.000,00 HRK, 15.000,00 HRK ili 20.000,00 HRK, s obzirom da nisu imali ukupan iznos tražbine tvrtke oštećenika, već su ove uplate obavljali čim bi sjela uplata neke njihove tražbine od njihovih dužnika. Navodi da je kroz poslovnu suradnju s tvrtkom oštećenika tiskano ukupno sedam brojeva, pa iz prikazanih novčanih podataka iz optužnice i priloga razvidno je da je krivo navedeno da je riječ o tiskanju tri broja. S obzirom da je još u plaćanjima prije blokade računa, te kroz blokadu i trajanje tvrtke u poslovanju u stečaju plaćeno sveukupno 290.000,00 HRK, proizlazi da bi u tom slučaju oni bili u preplati cijelog jednog broja što iznosi 70.000,00 HRK. Navedeno može potvrditi i oštećeni gospodin PC. Navodi da su nakon ovih sastanaka u četvero, čak zajedno oštećeni gospodin PC i on posjećivali banke kako bi pokušao dobiti kredit. No, kako nije mogao ponuditi nikakav kolateral u nekretninama ili vrijednim pokretninama, a tvrtka je bila od siječnja 2013. godine u blokadi, to nije mogao niti od jedne banke, a misli da je obišao nekih pet banaka, dobiti kredit. Nadalje navodi da se Grafičkom zavodu Hrvatske obratio radi tiskanja isključivo u ovim pokušajima da tvrtka opstane. Dapače, oštećeni gospodin PC je bio prisutan po njihovom pozivu na proslavi prve obljetnice časopisa koja je održana prilikom projekcije filma James Bond, na kojoj projekciji su bili prisutni i kolege iz Velike Britanije kojima su plaćali licencu za časopis. Ništa nisu skrivali, htjeli su održati poslovanje, spasiti tvrtku i podmiriti ukupan dug tvrtke oštećenog gospodina PC. Sve se pogoršalo kada se uprava Grafičkog zavoda Hrvatske promijenila, pa im je onemogućeno da plaćaju naručeno tiskanje u duljem roku plaćanja, već su morali tiskanje plaćati unaprijed, a što je iznosilo do 50.000,00 HRK i njihovoj tvrtki nemoguće. Dva zadnja broja časopisa izdana su u ljeto 2014. i 2015. godine. Nadalje navodi da nije točan podatak razvidan iz spisa da je tvrtka Beaprom bila novo osnovana tvrtka, već je ta tvrtka bila osnovana 1996. godine i nikada nije bila ranije blokirana. Također, navodi da je Velocitas Media nastavila raditi kako bi upravo mogla podmirivati dugove, s tim da su preko te tvrtke uspjeli isplatiti i zaposlene koji su radili kao honorarni radnici na izdavanju časopisa tvrtke Beaprom, te kako bi u cijelosti bio podmiren porez i doprinosi prema državi. Jedini dug koji je ostao iz poslovanja obje tvrtke je dug prema tvrtki oštećenika. Navodi da iako nisu prigovarali vještačenju valja istaknuti da financijski vještak nije uzeo u obzir pozajmicu u iznosu 120.000,00 HRK koju je dobila tvrtka Beaprom. Taj iznos iz provedenog vještačenja uopće nije razvidan. Navodi da su povezali gospodina PC s tvrtkom Hyundai s kojom je mogao ostvariti poslovnu suradnju, kada više nije mogao s njima surađivati zbog nesolventnosti. Oni su to uradili zbog dobrih odnosa u kojima su bili s oštećenim gospodinom PC, a on je njima pokušavao pomoći da dođu do novca, pa između ostaloga i sa sastancima u Croatia osiguranju. Tvrtka Beaprom prije blokade nije imala velike tražbine, već više manjih tražbina od svojih dužnika. Također, navodi da nikada nije imao namjeru prevariti gospodina PC, niti je ikada prevario gospodina PC. Također, navodi da je točan navod razvidan iz provedenog vještačenja da je poslovna klima u branši tiska i publikacije bila teška, a "Tisak" nakon što je kupio "Disripress", podmirivala je njihove tražbine za uslugu prodaju časopisa u rokovima od četiri do šest mjeseci.
3.3. Iz iskaza okrivljenog TC od dana 4. veljače 2026. proizlazi da iskazuje sukladno kao u svom prvom iskazu od 27. travnja 2016. (list 207-218 spisa) te kao na zapisniku od dana 20. ožujka 2025. (list 466-468 spisa). S time da ističe da je njegovo trgovačko društvo Velocitas media d.o.o. osnovano još 2008.g. i on je prvo sa oštećenim poslovao sa tim poduzećem. Onda kada je sklopio poslove s E vezano za izdavanje časopisa What Car, a to je bilo 2011. godine, onda su počeli i preko tog poduzeća međusobno surađivati kako je navedeno u spisu, a kako je to naveo i oštećeni. Onda kada je došlo do svih tih promjena na tržištu vezano za to što je ministar financija C ukinuo mogućnost odbitka pretporeza, tj. PDV-a za kupovinu novih automobila za firme, tada je tržište krahiralo, odnosno više se automobili nisu prodavali, a kako je to naveo i vještak u spisu. Zbog toga, odnosno od tog trenutka upao je u financijske poteškoće i nikako nije imao nikakvu prijevarnu namjeru, jer je bio osim svega u dobrim i prijateljskim odnosima sa oštećenim i on je bio upućen u sve njegovo poslovanje, a što je vidljivo u spisu, a osobito je bio upućen u to što nakon takvog smanjenog poslovanja Beaproma je opet počeo poslovati unutar njegovog poduzeća koje je već postojalo kako je naveo od 2008. tj. Velocitas media. Ta sredstva koja je on pozajmljivao u navedeno trgovačko društvo Velocitas, to je činio samo kako bi uspio održati cijelo to poslovanje i da nešto može zaraditi i o tome svemu je bio upoznat i oštećenik. Međutim, nije uspio sa svim tim pozajmicama izvući niti G iz razloga što je tada bila velika kriza na tom tržištu automobila, a to što je on onda sa tim njegovim trgovačkim društvom Velocitas počeo poslovati sa Hrvatskim grafičkim zavodom (dalje: HGZ), u to je sve isto tako bio upućen i oštećenik jer je i on znao da će mu HGZ dati odgodu plaćanja jer je on i prije tiskao njegov list u HGZ -u, a onda je počeo sa oštećenim raditi tako da je znao da je on morao ponovno aktivirati poslovanje u Velocitas jer je Beaprom već bio u stečaju i bez ikakvih sredstava jer je "krahiralo" tržište automobila, odnosno smanjila se kupnja automobila za oko 75% u to vrijeme zbog te nove zakonske regulative ministra C. Dakle, ovdje se radi o tome da on nikako nije imao nikakvu prijevarnu namjeru prema oštećenom, a što je vidljivo i iz dugoročnosti njegove suradnje sa oštećenim kao i iz nalaza i mišljenja vještaka, već je do neplaćanja predmetnog duga na vrijeme došlo zbog cjelokupne naprijed navedene situacije, dakle krize na tržištu automobila i samim time više nije bilo priljeva sredstava od oglašavanja u časopisu What Car, jer se zapravo najviše zarađivalo od marketinga od čega zarađuju i svi ostali časopisi, novine, televizija, odnosno svi mediji. Također, da nije imao namjeru prevariti oštećenog proizlazi što su oni i nadalje razgovarali i surađivali, a što je vidljivo iz spisa i priležećih slika u spisu i iskaza oštećenika koji je na kraju u cijelosti namiren. Navodi da je ta firma Beaprom bila osnovana još oko 1997. godine, a nju je osnovao još njegov pokojni otac. Dakle, obje te njegove firme su bile jako poznate oštećenom kao i njihovo poslovanje jer su zajedno radili još puno prije predmetnog razdoblja. Navodi i to da kada je zbog te teške materijalne situacije njegove firme Beaprom počeo ponovno poslovati sa Velocitas firmom i sa HGZ-om, oštećenik je sve to dobro znao jer on ga je i doveo u HGZ koji mu je odobravao odgodu plaćanja, zato je i pokušao poslovati na taj način, a sve kako bi vratio dug oštećenom, ali zbog lošeg stanja na tržištu nije mu uspjelo. U svakom slučaju, dug je do današnjeg dana isplaćen.
4. U dokaznom postupku pročitana je cjelokupna dokumentacija i dokazi koji prileže spisu i to: Izvadak iz sudskog registra Trgovačkog suda u Zagrebu za BEAPROM TRGOVAČKI CENTAR d.o.o. (list 11-13), Podaci FINA-E o otvorenom transakcijskom računa poslovnog subjekta (list 15-16), Očevidnik o redoslijedu plaćanja (list 17), Očevidnik o danima insolventnosti (list 18-21), Bon 1 (list 22), Podaci i pokazatelji poslovanja za 2011. i 2012. za BEAPROM TRGOVAČKI CENTAR d.o.o. (list 23-25), Ispis e-mail prepiske (list 26-33), Račun Sajam ideja d.o.o. br. 236/11 od 07. 11. 2011. (list 34-33), Račun Sajam ideja d.o.o. br. 251/11 od 13. 12. 2011. (list 34-33), Račun Sajam ideja d.o.o. br. 264/11 od 15. 12. 2011. (list 34-33), Račun Sajam ideja d.o.o. br. 024/12 od 02. 02. 2012. (list 34-33), Račun Sajam ideja d.o.o. br. 042/12 od 06. 03. 2012. (list 38), Račun Sajam ideja d.o.o. br. 042/12 od 15. 04. 2012. (list 39), Račun Sajam ideja d.o.o. br. 104/12 od 15. 06. 2012. (list 40), Račun Sajam ideja d.o.o. br. 170/12 od 22. 08. 2012. (list 41), Otpremnica GZH br. 3980, 3979 (list 42), Otpremnica GZH br. 3978 (list 43), Otpremnica GZH br. 2833, 2834 (list 44), Otpremnica GZH br. 2835, 2836 (list 45), Otpremnica GZH br. 1529, 1530 (list 46), Otpremnica GZH br. 1527, 1528 (list 47), Otpremnica GZH br. 904 (list 48), Otpremnica GZH br. 916 (list 49), Otpremnica GZH br. 915 (list 50), Otpremnica GZH br. 942 (list 51), Otpremnica GZH br. 941 (list 52), Otpremnica GZH br. 483,493 (list 53), Otpremnica GZH br. 498, 499 (list 54), Financijska kartica kupca (list 55-58), Ispis e- mail prepiske (list 59-61), zahtjev za naplatu Bjanko zadužnice (list 62), Bianco zadužnica (list 63-64), Dopis Fina-e vraćanje zadužnice (list 65-68), Ugovor o kreditu broj 13025010116 od 05. lipnja 2013. između RBA d.d. Zagreb i korisnika kredita Sajam ideja d.o.o. iz Zagreba (list 69-70), Ugovor o kreditu broj 13025500036 od 05. lipnja 2013. između RBA d.d. Zagreb i korisnika kredita Sajam ideja d.o.o. iz Zagreba (list 71-72), Otkaz ugovora o radu radniku EC zaposlenom u trgovačkom društvu Sajam ideja d.o.o. (list 73), Preslika 7. stranice časopisa WHAT CAR, izdanje ljeto 2013. (list 74), Otvorene stavke salda konti Grafičkog zavoda Hrvatske za trgovačko društvo Beaprom-trgovački centar d.o.o. (list 75), Preslika stranice časopisa WHAT CAR (list 76), Original i preslika 7. stranice časopisa WHAT CAR, izdanje zima 2013./2014. (list 77-78), Povijesni izvadak iz sudskog registra za Velocitas media d.o.o. (list 79-81), Očevidnik FINE od danima insolventnosti za Velocitas media d.o.o. (list 82-86), Podaci iz jedinstvenog registra računa FINE za Velocitas media d.o.o. (list 87-88), Bon 1 za Velocitas media d.o.o. (list 89-92), Obrazac Bon 1 za Velocitas media d.o.o. za 2010. (list 93-96), Obrazac o bonitetu Bon 1 za Velocitas media d.o.o. (list 97-100), Informacija o bonitetu Bon 1 za 2012. (list 101-104), Dopis, pismo namjere se uvjetima licence Haymarketmedia group London od 26. srpnja 2011. (list 105-136),
Zapisnik o ispitivanju svjedoka-oštećenika PC (list 167-170), Presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, broj Ko-26/14 (list 171), Zapisnik Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 03. travnja 2014., broj Ko-26/14 u postupku protiv ĆC radi kaznenog djela iz članka 330. stavak 2. Kaznenog zakona (list 172 -173), Preslika presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, broj Ko-2533/13 od 18. prosinaca 2013. u kaznenom predmetu protiv ĆC zbog kaznenog djela iz članka 330. stavak 2. i 3. Kaznenog zakona (list 174), Zapisnik o prvom ispitivanju okrivljenika DC od 22. travnja 2016. sa DVD snimkom (list 180-184), Bjanko zadužnica od 14. veljače 2012. broj Ov-1996/12 (list 184-186), Bjanko zadužnica od 14. veljače 2012. broj Ov-1997/12 (list 187-189), Pregled prometa po žiro računu RBA za Beaprom-trgovački centar d.o.o. (list 190-192), Preslike jumbo plakata – oglasa za časopis WHAT CAR (list 193-205), Preslika uplata za licencu WHAT CAR magazina (list 230-232), Pregled deviznih naloga Internet bankarstva RBA za BEAPROM TRGOVAČKI CENTAR d.o.o. (list 233), Business Plan for croatian market (list 234-236), Potvrda Ministarstva financija, Porezne uprave, Ispostave Velika Gorica od 22. studenog 2012. (list 238), Podaci o solventnosti za BEAPROM TRGOVAČKI CENTAR d.o.o. RBA (list 239), Obavijest FINA-e o plaćanju broj 006/13 (list 240), Preslika podataka agencije Promocija plus za prodaju novih i rabljenih osobnih vozila u RH od 2004. do 2015. (list 241), Promet po računu za BEAPROM TRGOVAČKI CENTAR d.o.o. za razdoblje od 01. travanj 2011. do 31. prosinac 2014. sa DVD snimkom (list 242-243), Očevidnik FINA-e o danima insolventnosti za BEAPROM TRGOVAČKI CENTAR d.o.o. (list 245-251), Zapisnik o ispitivanju svjedokinje ZC od 14. lipnja 2016. (list 258-261 i list 465), Ispis e-mail kontakata između okrivljenika i PC te bankarskih institucija (list 262 -266), Zapisnik o ispitivanju svjedoka CC od 14. lipnja 2016. (list 267-268), Otkaz ugovora o zakupu oglasnog prostora u časopisu WHAT CAR Tokić d.o.o. (list 281-283), Potvrda o upisu u upisnik HGK o izdavanju i distribuciji tiska od 06. lipnja 2013. zajedno sa evidencijom izdanih potvrda HGK (list 285-287), Ispis provedenih kunskih plaćanja za BEAPROM TRGOVAČKI CENTAR d.o.o. prema Sajam ideja d.o.o. u razdoblju od 01. rujna 2011. do 31. listopada 2012. (list 288), Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Mate Veselić (list 289 -300), Rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu broj St-7016/15 od 24. svibnja 2016. (list 301- 302), Račun GZH broj 001-001-003581/12 od 07. studenog 2012. (list 303), Račun GZH broj 001-001-000704/13 od 07. ožujka 2013. (list 304), Račun BEAPROM TRGOVAČKI CENTAR d.o.o. prema Velocitas media d.o.o. broj 01 -PJ1/01 od 15. ožujka 2013. (list 305), Račun BEAPROM TRGOVAČKI CENTAR d.o.o. prema Velocitas media d.o.o. broj 02-PJ1/01 od 10. svibnja 2013. (list 306), Konto kartice kratkotrajni zajmovi Velocitas media d.o.o. (list 307), Račun Velocitas media d.o.o. broj 12-PJ1/01 od 13. svibnja 2013. (list 308), Zapisnik o ispitivanju svjedokinje GC od 18. studenog 2016. (list 328-330), usmeno očitovanje vještaka Mate Veselića (list 386), iskaz oštećenika (list 460 i list 468), iskaz okrivljenika (list 466-468), izvadak iz kaznene i prekršajne evidencije za okrivljenika.
5. Analizom svakog dokaza zasebno i svih dokaza u njihovoj međusobnoj cjelini sud nalazi da ničim nije nedvojbeno dokazano da bi optuženik počinio predmetno kazneno djelo.
6. Ispitan u svojstvu svjedoka oštećeni PC u svom prvom iskazu naveo je da je sa okrivljenikom u periodu prije inkriminacije surađivao putem trgovačkog društva Velocitas Media d.o.o. na način da je njegovo trovačko društvo vršilo usluge štampanja promotivnih materijala i u tom periodu je bilo problema sa plaćanjem u vidu kašnjenja, ali u konačnici su ipak dugovanja bila plaćena. Navodi da mu je negdje u rujnu ili listopadu 2011. godine okrivljenik rekao da ide u veliki projekt izdavanja časopisa WHAT CAR? za koji mu je naveo da će ga raditi u suradnji sa engleskim izdavačem te navodi da se radi i o veoma poznatom časopisu. Također mu je rekao da će ovaj posao odrađivati putem novog trgovačkog društva Beaprom -trgovački centar d.o.o. kako bi imao zasebno poslovanje, budući se ovo tiče engleskih partnera. Navodi da je dogovor bio da će on putem GZH tiskati navedeni časopis te da će mu isti nakon izvršene isporuke časopisa plaćati po ispostavljenom računu sa odgodom plaćanja od 45 do 60 dana. Dodaje da je cijena svakog pojedinog broja iznosila 70.000,00 kuna. Isporuka se vršila na način da je on o tome dobivao obavijest od GZH, koji su potom dio časopisa isporučivali u redakciju, a ostatak je preuzimao Tisak koji je dalje vršio distribuciju po Republici Hrvatskoj. Navodi da je tijekom navedenih dogovora provjeravao stanje trgovačkog društva na Poslovnoj Hrvatskoj gdje je vidio da je sve u redu, odnosno da Beaprom-trgovački centar d.o.o. nije u blokadi. Navodi da mu je negdje u siječnju ili veljači 2012. DC predao dvije zadužnice, svaku na iznos od 100.000,00 kuna i to upravo na njegovo inzistiranje jer je naveo da ne želi ovako veliki posao raditi bez osiguranja plaćanja. Navodi da su negdje kod drugog ili trećeg broja časopisa krenuli problemi sa plaćanjem, međutim, na žiro račun je "sjedalo" po nekih desetak tisuća kuna pa je on ipak nastavio sa poslom. Navodi da se veliki problem javio kod uskrsnog broja 2012. kada je DC rekao da neće tiskati časopis radi neplaćanja, jer se radilo o dugu od oko 100.000,00 kuna s tim što je tada platio nekih 20.000,00 do 30.000,00 kuna te ga je molio da tiska časopis i obećavao da će mu platiti jer kada se časopis izda, onda će on naplatiti od svojih komitenata koji imaju reklame u tom časopisu. Nakon srpnja ili kolovoza 2012. a što je bio i zadnji broj koji mu je tiskao ponovno mu je okrivljenik obećao da će riješiti dugovanje i naveo da on ne može obustaviti izdavanje tog časopisa jer ima dogovor sa E i slično. Navodi da se nakon toga u njegovoj firmi pogoršalo poslovanje te je ušao i u dozvoljeni minus samo da prema svojim partnerima odradi dugovanja i da ne bude dužan, a vezano uz navedeni časopis. Navodi da je u prosincu 2012. DC otišao u Grafički zavod Hrvatske i dogovorio štampanje časopisa mimo njegova znanja, a što je on kasnije doznao. Kada ga je upitao zašto je to učinio isti je odgovorio da kada to riješi će tako i tako novac ići njemu za podmirenje njegovih dugova. Navodi da su tijekom prosinca komunicirali više puta vezano uz plaćanje, a uglavnom mu je uvijek obećavao da će platiti dugovanje i da će kada riješi prodaju časopisa njemu platiti njegovo, da on nikada nije nikoga zeznuo i slično. Navodi da mu je poznato da je Vrhovec dio plaćanja riješio avansno, a kasnije je dugovanje GZH platio u cijelosti, a što je njemu bilo neprihvatljivo jer dakle njemu dugovanje nije bilo nikada plaćeno. Na koncu navodi da mu je u siječnju 2013. bilo dosta okrivljenikovih obećanja te ga je obavijestio da šalje zadužnicu na naplatu. Dodaje da se njegovo ponašanje odmah promijenilo na način da mu je postao nedostupan te mu se čak u ranijem periodu znalo događati da mu se ne javlja pa da se nakon toga javi za nekoliko dana. Navodi da je zadužnica naplaćena u jednom vrlo malom iznosu te da su se u tom periodu okrivljenik i on te njegova supruga, kao i djevojka okrivljenika sastavljali više puta, a vezano uz plaćanje. Navodi da mu je tom prilikom okrivljenik rekao da ima dogovoreno da će riješiti cesijama dugovanje, međutim da to ne može učiniti budući je blokiran radi puštanja na naplatu navedene zadužnice. Navodi da mu je tada obećao plaćanje minimalnog iznosa od 120.000,00 kuna kroz cesije, a što je njemu u tom trenutku izgledalo kao veliki iznos, a koji bi njemu mogao pomoći u poslovanju. Navodi da je potom u konačnici pristao da povuče zadužnicu s tim što je okrivljenik obećao da će to riješiti u roku od dva tjedna. Navodi da je povukao zadužnicu 27. veljače 2013. a nakon što ju je povukao doznao je da je izdan jedan ili dva broja časopisa u Grafičkom zavodu Hrvatske te ga je nazvao i podsjetio na njegov dogovor na što mu je isti odgovorio da mora ići u Englesku da se čuju kada se on vrati. Navodi da je poslovanje njegove firme otišlo u minus te je došao u situaciju kada je razmišljao da svom zaposleniku da otkaz. Navodi da je krajem svibnja 2013. ga nazvao okrivljenik te rekao da ima neke novce za njega ali da se radi o novcu koji će mu dati u gotovini. Dodaje da mu je odmah rekao da mu je to neprihvatljivo već da je potrebno da plati preko računa, međutim kako je isti inzistirao na tome, on je ipak pristao te je došao u Arena centar sa svojim zaposlenikom i došao je okrivljenik koji mu je predao kovertu i rekao "sorry". Navodi da je nakon toga stigla policija koji su njega i njegovog zaposlenika odveli na ispitivanje u Henizelovu, a radilo se o tome da je okrivljenik protiv njega podnio kaznenu prijavu radi protupravne naplate. Navodi da je dva ili tri dana nakon toga pustio zadužnicu na naplatu ponovno i tada se naplatilo nekih 1.000,00 kuna i od tada je žiro-račun trgovačkog društva optuženog u blokadi. Navodi da se časopis WHAT CAR i dalje tiska i to kroz firmu Velocitas media d.o.o. te da se tiska u tiskari Printera. Smatra da okrivljenik uopće nije imao namjeru platiti dugovanje i da je period u kojem je on njega blokirao, dakle period od dva do tri mjeseca kada je s njim vršio intenzivne pregovore vezane uz plaćanje, iskoristio kako bi prebacio poslovanje na trgovačko društvo Velocitas media d.o.o. i na taj način došao do kapitala za poslovanje tog trgovačkog društva.
6.1. Iz iskaza oštećenog PC od dana 11. veljače 2025. proizlazi da je njegova tvrtka SAJAM IDEJA d.o.o. tiskala časopis po narudžbi tvrtke okrivljenika. Tiskali su neka dva ili tri broja, više se ne sjeća, a nakon čega je došlo do neplaćanja njihove tražbine. Prekinuli su suradnju, a tvrtka okrivljenika je nastavila tiskanje tog časopisa s drugom tvrtkom. U njihovoj suradnji misli da je čak prvi broj tog časopisa tvrtka okrivljenika platila i prijevremeno, potom je uslijedilo par urednih plaćanja ili sa malim zakašnjenjem, a nakon toga tih par brojeva koje su tiskali i prije raskida suradnje, su bili neplaćeni odnosno dospjela, a neplaćena potraživanja za tiskanje časopisa. Nadalje, navodi da mu je okrivljenik objašnjavao kada mu se obratio zbog neplaćanja, da postoji kriza u naplati, da on ne može naplatiti svoje tražbine, pa je čekao naplatu nekih mjenica proizvođača automobila – a sve je bilo vezano za automobilsku industriju. Onda bi mu doista uspio platiti neki manji iznos, iako ne u dogovorenom roku. Nadalje, navodi vezano u kojem trenutku mu je postalo jasno da podmirenje duga neće biti i da podmirenje duga nije izgledno, da kada mu je negdje u svibnju 2013. ili 2014. godine – sada se više ne sjeća zbog proteka vremena, okrivljenik telefonski javio da ima novac za podmirenje duga, ali da mu može dati u gotovini, pa su se dogovorili naći u Areni na kavi. Navodi da je on došao po dogovoru, okrivljenik mu je predao omotnicu s lažnim novcem, a nakon koje predaje se pojavila policija koji su ga uhitili zbog navodnog iznuđivanja ili prijetnje okrivljeniku, a po njegovoj lažnoj prijavi. Iako je bio pokrenut u tom predmetu postupak po prijavi okrivljenika, državni odvjetnik je odustao od kaznenog progona. Nadalje, navodi da je on nakon toga angažirao odvjetnika koji mu je pomogao prijaviti predmetno kazneno djelo nadležnom državnom odvjetniku. Nakon toga nije niti imao neku komunikaciju s okrivljenikom do ovog postupka. Što mu je okrivljenik rekao o razlozima da ga prijavi na takav način, zapravo je taj što se navodno osjećao ugroženim od njega, iako je točno da je u ovim višekratnim pokušajima naplate tražbine, u jednom trenutku možda i bio grub prema njemu. Nadalje pojašnjava ponašanje okrivljenika koje mu tijekom ovog postupka podmiruje imovinskopravni zahtjev kojeg je priznao u cijelosti, a u odnosu na vrijeme počinjenja kaznenog djela, navodi da vidi da se okrivljenik kao i cijela njegova obitelj, doista trude vratiti dug. Međutim, u ono vrijeme okrivljenik je njemu odnosno njegovoj tvrtki bio dužan, odnosno njegova tvrtka njegovoj tvrtki veliki novac. On je to dugi niz godina pokušavao naplatiti bezuspješno. Tako da doista ne može govoriti ništa, zna što je doživio, ali zna i da se sve ovo vrijeme okrivljenik trudi podmiriti ovu njegovu tražbinu. Nadalje navodi da njihova poslovna suradnja traje nekih dvije i pol godine i prije ovog inkriminiranog razdoblja. U toj suradnji nije bilo nikakvih problema, uredno su poslovno funkcionirali. Međutim, iskazano u nekoj novčanoj vrijednosti ta suradnja je bila vrijednosti oko 3.000,00€ tijekom godine. U konkretnom slučaju, odlučili su se na puno veći posao. Dakle, radi se o vrijednosti preko 20.000,00€. Oni u takav postao ne bi ulazili da je on sumnjao iz bilo kojeg razloga da ta suradnja ne bi bila dobra. Ne bi nikada ušao u takav posao da mu je bilo što bilo suspektno. Navodi da niti kod tiskanja zadnjeg broja u nizu koji im je ostao neplaćen, a to je za broj časopisa koji je trebao biti objavljen za Uskrs, kada je okrivljeniku rekao da ne bi ipak išao u tiskanje tog broja časopisa, ukoliko mu ne plati barem dio do tada dospjele ukupne tražbine, okrivljenik mu je rekao da bi u takvom uskršnjem broju bilo veći broj reklama, koje će sigurno biti plaćene pa da mu može onda platiti i njegovu tražbinu makar djelomično, tako da je on na to pristao. Također, nakon tog časopisa platio je dio ukupne tražbine novčano, a dio kroz kompenzaciju, ali to je bilo oko 30% ukupne dospjele, a neplaćene tražbine. Navodi da u trenutku kada mu je okrivljenik predavao sredstva osiguranja plaćanja nije imao dojam da ga vara, jer ne bi inače preuzeo zadužnicu. Na poseban upit branitelja okrivljenika bi li mislio da ga je okrivljenik prevario, a da istodobno nije bilo problema u auto industriji odnosno da li bi mu okrivljenik bio dužan, a da nije bilo problema u auto industriji, navodi da danas čak misli da možda i ne bi, ali to su sve neke pretpostavke, pa se ne može iskreno o tome očitovati jer ne zna. Nadalje navodi da ne zna točno koliko brojeva časopisa je okrivljenik platio prije no što je počeo ne plaćati, čini mu se dva ili tri, ali se zbilja ne sjeća. Pojašnjenja radi tvrdi da je on u trenutku kada je otišao u DORH prijaviti okrivljenika bio uvjeren da ga je okrivljenik prevario, jer ga zapravo u protivnom nikada ne bi prijavio. Pojašnjenja radi navodi da je točno da je bio malo grub prema okrivljenik prije no što ga je prijavio, ali je jednako tako činjenica da na sve moguće druge načine nije uspijevao naplatiti svoju tražbinu, pa zaključuje da ispada samo kada si grub tada te slušaju. Nadalje navodi da je prva uplata u visini 25.000,00 HRK uslijedila nakon deset godina, ali doista danas se ne sjeća i ne može se precizno očitovati. Nadalje navodi da je točno da je prva uplata dijela predmetnog duga bila deset godina nakon početka postupka, a zadnje uplate, posebice u razdoblju sredine prosinca prošle godine do sredine siječnja ove godine, kada se i majka okrivljenika uključila u pomoć u podmirenju duga, te je 8.000,00€ pomogla u novčanom plaćanju, potom dio duga u prijenosu vlasništva zemljišta, a zadnji dio duga mu je okrivljenik platio danas na sudu gotovinski u visini 1.000,00€, tako da je ukupan preostali predmetni dug u iznosu 1.000,00€. Također, navodi da se ne sjeća koliko je novca plaćeno za izdane brojeve nakon predaje zadužnice. Zaključno navodi da se sjeća da je pomagao okrivljeniku sklapati ugovore s drugim tvrtkama, koje bi u slučaju naručivanja usluga od okrivljenika, kada bi iste platili taj novac okrivljenik automatski proslijedio njegovoj tvrtki. Ali nije uspjelo sklapanje niti jednog takvog posla.
6.2. Iz iskaza oštećenog PC od dana 20. ožujka 2025. proizlazi da su točni navodi okrivljenika, koliko se sjeća događaja. Naime, ne sjeća se svih detalja danas zbog proteka vremena. Točno je da mu nije bila namjera zatvoriti tvrtku okrivljenika, već pružiti pomoć i surađivati u tom poslovnom odnosu kako bi naplatio tražbinu svoje tvrtke. Stoga mu je upravo i poznato za ugovor i angažman radi tiskanja časopisa tvrtke Grafičkog zavoda Hrvatske. Koliko se sjeća točni su i navodi o ukupnom broju časopisa, kao i spominjani iznosi, ali se danas doista ne sjeća. Posebice je točno da su pokušali pomoći tvrtki okrivljenika na način da nađu tvrtke s kojima oni surađuju kako bi ih animirali za oglašavanje u časopisu koji je izdavala tvrtka okrivljenika. Navodi da je ukupan preostali dug okrivljenik podmirio za vrijeme trajanja ovog postupka, tako da u cijelosti povlači imovinskopravni zahtjev.
7. Ispitana u svojstvu svjedoka ZC u svom prvom iskazu navela je da je upoznata sa poslovnom suradnjom svojeg izvanbračnog supruga DC i PC. Navodi da je trgovačko društvo Velocitas Media d.o.o. surađivalo sa trgovačkim društvom PC još sredinom 2010. kada je on štampao tri broja časopisa za automobile. Nakon toga u svibnju 2011. navedeni časopis nije više izlazio te su ona i izvanbračni suprug kontaktirali WHAT CAR u Londonu te su im isti ponudili licencu za svoj Web logo, a kasnije i za časopis WHAT CAR. Navodi da se potom okrivljenik obratio PC radi štampanja navedenog časopisa te je PC na isto pristao. Poznato joj je da je okrivljenik predao PC **.**.2012. dvije bjanko zadužnice, svaku na iznos od 100.000,00 kuna i to na traženje PC krajem 2011. godine. Navodi da je osumnjičenik nakon toga otputovao u London na dogovore te je dogovoreno plaćanje licence koja se plaćala u kolovozu, rujnu i listopadu 2011. godine i to svaki puta u iznosu od 2.000,00 funti, a nakon toga se plaćalo kako je koji broj izlazio. Navedeno je plaćalo trgovačko društvo Beaprom - trgovački centar d.o.o. U rujnu 2011. se počelo raditi na izdavanju navedenog časopisa koji je potom izašao u studenom 2011. Navodi da je dogovor okrivljenika i PC bio da se po izdavanju časopisa izda račun sa dospijećem plaćanja u roku od 60 dana, a poznato joj je da je prvi broj bio plaćen i prije toga roka. Poznato joj je da je trgovačko društvo PC izdalo sedam brojeva časopisa WHAT CAR s tim što je sedmi broj bio dvobroj 7/8 te je plaćanje vršeno na način da su se plaćale usluge tiskanja sukladno priljevu sredstava oglašivača, a koji se gotovo nikada nisu držali rokova plaćanja. Navodi da joj je poznato da je PC u siječnju 2013. pustio prvu zadužnicu te uslijed blokade računa nisu mogli dobiti kredit iako su predali četiri zahtjeva za kredit, dva kod Zagrebačke banke, Hypo banke i kod RBA te su kod sv ih banaka odbijeni, a pisani odgovor Hypo banke predaje u spis. Navodi da su se u tom periodu nekih dva do tri puta DC i ona sastali sa PC i njegovom suprugom, a u svrhu rješavanja ove situacije te navodi da nije točno da su obećali plaćanje u iznosu od 120.000,00 kuna jer takav iznos nisu mogli skupiti od prodaje jednog broja, a što je PC tražio u roku od dva tjedna. Navodi da je bilo prijedloga za cesijama od strane ĆC, međutim isto nije urodilo plodom. Navodi da što se tiče poslovanja sa Tiskom koji je vršio distribuciju časopisa navodi da oni nisu nikada njima ispostavljali računi, već su oni sami sebi ispostavili račun za prodane brojeve i od toga oduzeli naknadu za prijevoz te sve ostale provizije. Navodi da je tijekom tih razgovora okrivljenik tražio PC da povuče zadužnicu iz prisilne naplate jer se ne može u protivnom nastaviti poslovanje, odnosno uopće izdavanje časopisa na što je isti pristao. Poznato joj je da je 14. veljače i povukao zadužnicu. Poriče da bi poslovanje sa Velocitas media d.o.o. bilo prebačeno već se radi o promjeni izdavača časopisa WHAT CAR, a što je uredno prijavljeno pri Hrvatskoj gospodarskoj komori u svibnju 2013. godine. Navodi da je sveukupno izdano 12 brojeva časopisa WHAT CAR s tim što je trgovačko društvo Velocitas media d.o.o. izdalo zadnja dva ili tri broja, ali je zadnji broj bio u ljeto 2015. Ističe da je dobro upućena u financijsko poslovanje trgovačkog društva Beaprom-trgovački centar d.o.o., kao i Velocitas media d.o.o. Navodi da su u listopadu i studenom 2012. izvršili dogovor sa GZH kako bi im isti nastavili štampanje časopisa WHAT CAR, a isto je dogovarao okrivljenik, a što je njima bilo prihvatljivo jer su tražili dosta mali avans te su tražili predaju dvije zadužnice za iznos od 50.000,00 kuna, što je njima odgovaralo a da ostaju u istoj tiskari. Dodaje da je PC bio upoznat sa tim i suglasan iz razloga jer mu je bilo jasno da ako ne budu nastavili izdavanje časopisa njemu neće biti niti plaćeno dugovanje. Navodi da je gospođi GC koja je u to vrijeme radila u GZH bilo poznato da je PC blagoslovio da oni dogovaraju direktno da GZH tiskanje časopisa WHAT CAR, a radi se o gospođi koja je zaprimala narudžbe za tisak te kojoj su nosili CD sa pripremom. Dodaje da joj je poznato da su ukupna dugovanja Beaprom-trgovačkog centra d.o.o. prema Sajam ideja d.o.o. u iznosu od 482.000,00 kuna za svih 7 brojeva te da je plaćeno 280.000,00 kuna do sada i 6.800,00 kuna putem ovrha. Navodi da su u 2012. imali sklopljen godišnji ugovor sa velikim oglašivačima, tj. sa Tokić d.o.o. koji je trebao iznositi po broju 16.500,00 kuna neto, međutim tržište je palo te su raskinul i ugovor, a isto se dogodilo i sa Citroenom sa kojim su imali nepisani dogovor putem e- maila. Navodi da je sa ostalim oglašivačima bilo problema u vezi naplate, a rijetko je koji oglašivač redovno ispunjavao svoje obveze. Dodaje da u okviru distribucije apsolutno postoji monopol od strane Tiska d.d. što znači da nema mogućnosti ugovaranja uvjeta, već jednostavno morate prihvatiti njihove uvjete što u praksi znači da je njihov rok plaćanja mjesec i pol dana od prodaje časopisa te da se događalo da plate i nakon toga roka, odnosno nakon obračuna svih njihovih provizija. Navodi da je takva situacija nastala negdje krajem 2012. kada je Tisak d.d. kupio Distripress d.o.o. koji su se bavili distribucijom pa je na takav način Tisak d.d. postao jedini distributer u RH.
7.1. Iz iskaza svjedokinje ZC od dana 20. ožujka 2025. proizlazi da u cijelosti ostaje kod svog iskaza danog ranije u postupku, a kao što je naprijed u tekstu navedeno. Opetovano u vrijeme inkriminacije okrivljenik je pokušavao na sve moguće načine skinuti zadužnice, dobiti kredit od više banaka, pozajmiti novac od bilo koga ali bezuspješno, uključujući i drugu tvrtku Velocitas Media. Naime, za sve banke ključan je bio podatak o bonitetu iz kojeg se vidjelo da je tvrtka Beaprom trgovački centar u blokadi, pa niti jedna banka nije htjela odobriti kredit. S obzirom da Beaprom nije imala zaposlenih, jer je tada okrivljenik bio zaposlen u tvrtki Velocitas Media, niti osobno nije mogao podignuti kredit. Ona mu osobno iz svoje plaće nije mogla pozajmiti novac za podmirenje predmetnog duga, kao niti njegova mama koja je umirovljenica, te nakon smrti njegovog tate, njena mirovina nije bila dovoljna za njen život i osobno uzdržavanje, a bila je i podstanar u to doba. Nadalje navodi da u vrijeme počinjenja kaznenog djela i nastanka nepodmirene tražbine o dospijeću tvrtke oštećenika, drugih značajnih vjerovnika nije bilo. Naime, podmirivale su se redovito tražbine s naslova režija i tražbina tvrtke Hay market iz Londona, kojoj se plaćala licenca. Dakle, jedina tražbina koja je bila dospjela i nepodmirena je bila tražbina tvrtke oštećenika. Zaključno navodi da se financije okrivljenika zapravo nikada nisu oporavile, a tvrtka Beaprom je okončala svoje poslovanje kroz stečajni postupak, kao i tvrtka Velocitas Media, koja je također zatvorena u stečajnom postupku. Od nastanka tog duga, te daljnjih razvoja stvari i stečaja obje tvrtke, okrivljenik živi od njenih prihoda iz plaće. Predmetni dug za vrijeme trajanja ovog postupka, okrivljenik je zatvorio prema oštećeniku, isključivo zaduživanjem prije svega od njegove mame, koja se prema drugim osobama zadužila.
8. Ispitan u svojstvu svjedoka CC navodi da je okrivljenik njegov kolega sa kojim je radio u Vjesniku od 2006. do 2012. kao novinar. Navodi da mu se isti obratio negdje u veljači 2012. te rekao da će pokrenuti web site "Koji auto". Navodi da je osumnjičenik potom kontaktirao WHAT CAR u Velikoj Britaniji koji su mu ponudili licencu pa su se prihvatili da rade časopis WHAT CAR, s tim što je časopis imao prioritet ispred web site-a. Navodi da misli da je cijena za licencu bila oko 1.500,00 do 2.000,00 funti, a da je ista bila plaćena unaprijed za 3 broja. Navodi da su pripreme za izdavanje časopisa bile opsežne te da je prvi broj izašao u studenom 2011. i da je on bio izvršni urednik časopisa, dok je DC bio glavni urednik. Navodi da je drugi broj izašao oko Nove godine, a treći broj malo kasnije jer je tržište automobila počelo drastično padati. Navodi da je radio u časopisu WHAT CAR do svibnja 2012. kada je isti napustio jer je vidio da dolazi do velikog pada tržišta automobila te ističe da je prva tri broja radio pro bono, dok je za druga dva broja od strane okrivljenika dobio laptop pa da mu isti na takav način nije ostao dužan. Ističe da nije nikad bio zaposlenik Beaprom-trgovačkog centra d.o.o. niti Velocitas media d.o.o. te da ne poznaje PC i da je bio isključivo zadužen za sadržaj i proizvodnju samih novina te mu nije ništa poznato u vezi financijskog poslovanja jer je isto radio okrivljenik.
9. Ispitana u svojstvu svjedoka GC navodi da je tijekom 2011. i 2012. bila zaposlena u GZH na radnom mjestu voditelja prodaje. Navodi da joj je poznato da je u tom periodu GZH štampao časopis koji je izdavao DC, ali se ne može sjetiti kako se zvao časopis te je GZH izravno surađivao sa trgovačkim društvom PC Sajam ideja, a koji je bio njihov naručitelj, dok je izdavač DC naručivao uslugu tiskanja od PC. Navodi da se pred sam kraj 2012. okrivljenik narudžbenicom direktno obratio GZH te neposredno naručio tisak jednog ili dva broja. Navodi da je sigurna da je u tome komunicirao sa njom, ali se ne može sjetiti da li je kontaktirao i neke druge osobe. Nije joj poznato da li je PC bio upoznat sa tom njegovom direktnom narudžbom te navodi da se sjeća da je usluga jednog tiska broja od strane okrivljenika plaćena, dok za drugi nije sigurna. Dodaje da joj nije ništa poznato vezano za posao između okrivljenika i PC te da je čula od PC da mu je DC ostao dužan za uslugu tiska. Navodi da je po njezinom odlasku od početka 2013. njezine poslove preuzela ŠC te da o konkretnom poslovnom odnosu od tada nema saznanja. Navodi da je PC bio njezin klijent i da je ona preuzela taj časopis kada je on došao u njihovu firmu te navodi da je Šestanova firma Sajam ideja nabavljala papir za GZH te joj je poznato da je bila dogovorena kompenzacija papira ili cesija na način da su se vršile višestruke kompenzacije. Izjavljuje da je Sajam ideja izdavao fakture prema DC za uslugu tiska njegovog časopisa te joj nije poznato da bi PC u jednom trenutku odbio tiskati Vrhovčev časopis. Nadalje ističe da se tijekom 2011. i 2012. uprava mijenjala te nije sigurna koliko bi uopće PC poznavao članove uprave te sa njima svakodnevno kontaktirao. Dodaje da je moguće da okrivljenik dođe i naruči tiskanje časopisa bez znanja PC te ponavlja da joj nije poznato da li je to PC znao ili ne, kao i da je moguće da se tiska časopis, a bez odobrenja PC jer je njihova poslovna praksa bila da tiskaju isti časopis za dva klijenta, a da oni to međusobno ne znaju. Nadalje navodi da se ne sjeća da li je GZH okrivljeniku uvjetovao avansno plaćanje, ali ističe da su moguće tri varijante da se u cijelosti plati avansno, samo djelomično, odnosno da se od naručitelja zatraži izdavanje vlastite mjenice ili vlastite zadužnice.
10. Iz podataka Fine, očevidnika o danima insolventnosti proizlazi da je blokada žiro računa trgovačkog društva Beaprom-trgovački centar d.o.o. nastupila 23. siječnja 2013. te je potom ista blokada prestala 26. veljače 2013. da bi ponovno nastupila neprekidna blokada koja je trajala od 31. svibnja 2013. pa sve do 28. travnja 2016., odnosno do zatvaranja žiro računa.
11. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Mate Veselića proizlazi da osumnjičenik nakon što nije izmirio dospjeli dug prema trgovačkom društvu Sajam ideja d.o.o. u iznosu od 193.338,11 kuna u studenom 2012. ugovara nastavak tiskanja časopisa WHAT CAR direktno sa Grafičkim zavodom Hrvatske d.o.o, dakle bez posredovanja trgovačkog društva Sajam ideja d.o.o. Isto proizlazi iz sljedećih računa Grafičkog zavoda Hrvatske koji su ispostavljeni za trgovačko društvo Beaprom trgovački centar d.o.o. Radi se o dva računa na ukupan iznos od 111.950,00 kuna. Oba računa su isplaćena sa žiro računa trgovačkog društva Beaprom trgovački centar d.o.o. uslijed čega nije bilo sredstava na žiro računu da se podmiri ranije dospjeli dug prema trgovačkom društvu Sajam ideja d.o.o. Nadalje u periodu od 05. studenog 2012. do 07. siječnja 2013. ukupne isplate trgovačkog društva Beaprom trgovački centar d.o.o. prema GZH iznosile su 111.950,00 kuna. Nadalje, proizlazi da je nakon povlačenja zadužnice od strane trgovačkog društva Sajam ideja d.o.o. 27. veljače 2013. na žiro račun trgovačkog društva Beaprom trgovački centar d.o.o. ostvaren priljev novčanih sredstava u iznosu od 73.109,49 kuna te proizlazi da je sredstva uplaćena na žiro račun u ukupno iznosu od 73.109,49 kuna osumnjičenik utrošio na isplatu računa broj 26 GZH u iznosu od 52.550,00 kuna, za plaćanje licence High market servises London u iznosu od 4.631,62 kuna, najam poslovnog prostora u iznosu od 4.500,00 kuna, odvjetničke usluge u iznosu od 2.699,38 kuna, knjigovodstvene usluge u iznosu od 1.250,00 kuna, isplate na POS terminalima poslovnom karticom u iznosu od 1.192,57 kuna te telekom usluge u iznosu od 1.200,97 kuna, isplate ostalim dobavljačima u iznosu od 3.455,35 kuna, prisilna naplata po zadužnici trgovačkog društva Sajam ideja d.o.o. u iznosu od 1.629,60 kuna. Nadalje proizlazi da su sve navedene obveze isplaćene nakon povlačenja zadužnice 27. veljače 2013. iako je ranije dospjela obveza prema trgovačkom društvu Sajam ideja d.o.o. iznosila 193.338,11 kuna. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je u 2012. godini priljev sredstava od oglašavanja u časopisu WHAT CAR iznosio 629.128,21 kunu, dok je u 2013. naplata od oglasa iznosila samo 31.931,80 kuna, a što je samo 5% iznosa od naplate dakle u 2012. godini. Nadalje proizlazi da su tijekom 2012. pozajmljivana sredstva sa žiro računa društva osumnjičeniku u ukupnom iznosu od 166.300,00 kuna, dok je od tog iznosa vraćeno 70.450,00 kuna. Nadalje proizlazi da su navedene pozajmice uplaćivane okrivljeniku na njegov tekući račun kod RBA te da tijekom 2013. nije vratio društvu, kao niti do zaključenja stečaja nad društvom 24. svibnja 2016. iznos od 95.850,00 kuna. Nadalje proizlazi da je treći razlog neplaćanja činjenica da nisu naplaćena potraživanja koja je trgovačko društvo Beaprom trgovački centar d.o.o. imalo prema trgovačkom društvu Velocitas media d.o.o., također u vlasništvu okrivljenika u iznosu od 110.000,00 kuna. Nadalje, proizlazi da je Tisak d.d. iznose mjesečnih obračuna prodaje časopisa prebijao sa računima za prijevoz, a razliku nakon prijeboja uplaćivao na žiro račun trgovačkog društva Beaprom trgovački centar d.o.o. pa da je u razdoblju od 03. siječnja 2012. do 02. srpnja 2013. Tisak d.d. uplatio ukupno 105.235,97 kuna, tako da društvo nema tražbina prema tom distributeru. Nadalje, proizlazi da je nakon prijeboja obračuna prodaje sa računima za prijevoz trgovačko društvo Distri press d.o.o. u razdoblju od 16. siječnja 2012. do 05. studenog 2012. uplatilo na žiro račun trgovačkog društva Beaprom trgovački centar d.o.o. ukupno 51.982,47 kuna tako da trgovačko društvo nema nikakvih tražbina prema tom distributeru. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da dug prema trgovačkom društvu Sajam ideja d.o.o. u iznosu od 193.338,11 kuna koji je dospio u 2012. trgovačko društvo Beaprom trgovački centar d.o.o. nije nikada podmirilo, da su uzroci zbog kojih dug prema podnositelju nije podmiren drastičan pad priljeva sredstava na žiro račun od oglašavanja u časopisu 2013. u odnosu na 2012, pozajmice koje je okrivljenik primio od društva te ih nije vratio u ukupnom iznosu od 95.850,00 kuna te nenaplaćene tražbine prema trgovačkom društvu Velocitas media d.o.o. koje nakon prijeboja s obvezama iznose 79.000,00 kuna.
11.1. Iz iskaza vještaka Mate Veselića od dana 20. svibnja 2020. proizlazi da na poseban upit sutkinje navodi da u cijelosti ostaje kod svog pisanog nalaza i mišljenja. Nadalje pojašnjava da osobno drži glavnim razlogom propasti firme okrivljenika onaj koji je prvi naveo u svom nalazu i mišljenju, a to je drastičan pad prodaje automobila u 2013. godini u odnosu na 2012. godinu. Nadalje drži da je i danas jednako loše stanje na istom tržištu kao i tada. Navodi u svezi stanja duga koje je prikazano u optužnici - ima li utjecaja prebacivanje poslovanja s trgovačkog društva Beaprom na Velocitas media d.o.o., izravno na zapisnik iskazuje kako slijedi: "Ima utjecaja utoliko što tvrtka Velocitas media nije platila dva računa koje joj je ispostavio Beaprom. Dug je ostao u iznosu od 79.000,00kn. Da je to potraživanje Beaprom naplatio bilo bi djelomično više sredstava za smanjenje dugova Beaproma." Navodi da dugovanje prema oštećeniku Sajam Ideja u iznosu od 193.338,11kn nije preneseno na Velocitas media d.o.o.
12. Dakle, u ovom postupku je nesporno, a na temelju suglasnih iskaza okrivljenika i oštećenika te nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka postojanje poslovnog odnosa. Naime, nesporno je da su optuženik kao direktor trgovačkog društva Beaprom d.o.o. i oštećenik PC kao direktor trgovačkog društva Sajam ideja d.o.o. u srpnju 2011. sklopili usmeni ugovor o pružanju usluga tiskanja časopisa WHAT CAR.
13. Nesporno je da je trgovačko društvo oštećenika u cijelosti i uredno izvršilo uslugu tiskanja čime je nastalo predmetno potraživanje od 458.706,80 kuna. Nesporno je da je optuženik prije pokretanja i tijekom trajanja ovog postupka vršio periodične uplate te da je u jednom trenutku dug iznosio 193.338,11 kuna koji iznos je do završetka ovog postupka u cijelosti namiren.
14. Nadalje, iz nalaza i mišljenja vještaka koji stranke nisu osporavale nesporno proizlazi drastičan pad prihoda optuženika u utuženom razdoblju. Utvrđeno je da je naplata oglasa u 2012. godini iznosila 629.128,21 kuna, dok je u 2013. pala na svega 31.931,80 kuna (pad od 95%). Što je izravna posljedica tadašnje krize u autoindustriji.
15. Nesporno je da su se optuženik i oštećenik višekratno sastajali, zajednički odlazili u banke radi ishođenja kredita za sanaciju duga, te da je oštećenik bio upoznat s financijskim poteškoćama optuženika te da je oštećeni pomogao optuženom sklapati ugovore sa drugim tvrtkama ali ti poslovi nisu uspjeli, a sve kako to proizlazi iz njihovih iskaza. Nesporno je da je do zaključenja rasprave optuženik dug u cijelosti namirio, dijelom u novcu, a dijelom kroz prijenos prava vlasništva na nekretnini tj. zemljištu uz angažman obiteljske imovine optuženika i uz pomoć njegove majke. Dakle, nesporno je da je postojao dug i da on nije bio plaćen na vrijeme , odnosno pojednostavljeno rečeno, oštećeni je u svome iskazu naveo da su istiniti svi navodi optuženika vezano za cijeli tijek predmetnog događanja od sklapanja usmenog ugovora između optuženika i oštećenika, izdavanja časopisa WHAT CAR, svih međusobnih dogovaranja i susretanja optuženog i oštećenog vezano za predmetni dug, svi njihovi razgovori oko vraćanja duga koji je u jednom trenutku nastao nakon promjene na tržištu automobila. Stoga, sporno je jedino da li je optuženik u srpnju 2011. imao namjeru prevariti oštećenika.
16. Budući da su i nadalje sve naprijed navedene nesporne činjenice (pad prihoda, zajednički odlasci u banku, uplate "malo-pomalo" suprotne prijevarnoj namjeri. Dakle, sporno je subjektivno obilježje kaznenog djela, tj. pitanje kaznene odgovornosti optuženika, odnosno postojanje prijevarne namjere (dolus), tj. da li je optuženi već u trenutku sklapanja usmenog dogovor u srpnju 2011. godine postupao s izravnom namjerom da ošteti društvo Sajam ideja d.o.o., odnosno da li je on tada znao ili morao znati da uslugu tiskanja nikada neće moći platiti, a da je tu činjenicu zatajio oštećeniku. Kod ovog kaznenog djela cilj je pribavljanje protupravne koristi pa se postavlja ovdje pitanje da li je optuženik svjesno dovodio oštećenika u zabludu kako bi za sebe ili svoje društvo pribavio korist koju inače ne bi mogao ostvariti ili je neplaćanje rezultat isključivo naknadno nastalih objektivnih gospodarskih okolnosti, tj. krize u autoindustriji, a samim time i krizi oko prodaje časopisa WHAT CAR. Stoga se ovdje postavlja pitanje radi li se možda u ovom slučaju o čistom građanskopravnom odnosu dužničko vjerovničkom koji je nastao iz dopuštenog, ali neuspješnog poslovnog rizika.
17. Dakle, iako državno odvjetništvo ustraje u tvrdnji da je optuženik postupao s namjerom prijevare, sud takvu tezu ne prihvaća. Naime, to sporno pitanje namjere nije ničim u ovom postupku nedvojbeno dokazano, osobito kada se uzme u obzir i nalaz i mišljenje vještaka o kolapsu prihoda i nespornoj činjenici da je optuženik vodio oštećenika u banke i na kraju ga namirio uz pomoć obitelji, prodaje zemljišta i majke. Takvo ponašanje nije ponašanje prevaranta, već poduzetnika koji se bori s nelikvidnošću.
18. Slijedom svega navedenog, sud nalazi da u ovom postupku ostaje sporno isključivo postojanje prijevarne namjere optuženika u trenutku zasnivanja obvezno - pravnog odnosa sa oštećenim u srpnju 2011. godine. Međutim, analizirajući sve izvedene dokaze, tj. od financijske dokumentacije i nalaza vještaka koji potvrđuje kolaps prihoda od 95%, preko nespornih zajedničkih nastojanja optuženog i oštećenog da ishode kredit i suradnju sa drugim tvrtkama, pa sve do konačnog namirenja duga uz pomoć obitelji. Stoga sud zaključuje da optužba nije ponudila niti jedan relevantan dokaz koji bi potvrdio da je optuženik postupao s izravnom namjerom pribavljanja protupravne koristi.
19. Naprotiv, utvrđeno činjenično stanje ukazuje na to da se ovdje radi o poslovnom riziku koji je zbog ekstremnih tržišnih poremećaja u 2012. godini prerastao u nemogućnost ispunjenja obveze, a što je isključivo domena građanskog prava, a ne kaznene odgovornosti.
20. Dakle, sud je kao nesporno utvrdio da je između optuženog i oštećenog postojao legitiman poslovni odnos započet u srpnju 2011. Usluga tiskanja časopisa WHAT CAR je izvršena te je tada nastao predmetni dug. Također je nesporno da je optuženik tijekom godina vršio uplate te da je do zaključenja rasprave dug u cijelosti namiren uz pomoć majke optuženika.
21. Također, vještak je egzaktno utvrdio da je naplata oglasa optuženika u 2012. godini iznosila 629.128,21 kuna, dok je u 2013. godini pala na svega 31.931,80 kuna, pa tako pad prihoda od 95% u jednoj godini predstavlja ekstremni tržišni poremećaj uzrokovan tadašnjom krizom u auto industriji i promjenom poreznih propisa koji optuženik u trenutku sklapanja posla sa oštećenim tijekom srpnja 2011. godine nije mogao predvidjeti. Naime, da bi postojalo kazneno djelo iz čl. 293. st. 2. KZ/97 namjera mora postojati u trenutku sklapanja posla. Nakon cjelokupnog provedenog postupka sud nalazi da optuženik nije dovodio oštećenika u zabludu. Naprotiv, njihovi zajednički odlasci u banke radi ishođenja kredita, zajednički sastanci u četvero tj. s njihovim partnericama i transparentna komunikacija o problemima optuženog sa njegovim poslovanjem ukazuju na to da je oštećenik bio svjestan financijskog stanja optuženika. S time da valja istaći da prijenos poslovanja na društvo Velicotas Media sud ne smatra "izvlačenjem novca", već neuspjelim pokušajem sanacije poslovanja što potvrđuje i vještak navodeći da iz tih transakcija optuženik nije ostvario osobnu korist, a osim toga oštećenik je još prije utuženog razdoblja poslovao s optuženim unutar tog društva Velicotas Media i znao je za njegovo postojanje, a u razgovorima sa optuženim znao je i zašto optuženik pokušava preko tog svog starog d.o.o. kojeg je još osnovao njegov otac, dakle pokušao je poslovati, a kako bi se mogao izvući iz financijske krize, no nije uspio pa su mu oba poduzeća otišla u stečaj.
22. Sud posebno ističe da je optuženik usprkos propasti svojih poduzeća uložio izniman trud u obeštećenje oštećenika. Angažiranje imovine majke tj. zemljišta i njenog novca radi povrata poslovnog duga izravno pobija tezu o prijevarnoj namjeri jer počinitelj koji planira prijevaru ne osiromašuje imovinu vlastite obitelji da bi vratio dug nastao iz poslovnog rizika.
23. Slijedom svega naprijed navedenog, sud zaključuje da u radnjama optuženika nedostaje bitno subjektivno obilježje kaznenog djela – namjera pribavljanja protupravne imovinske koristi. Kazneni postupak ne smije služiti kao represivni institut prisilne naplate potraživanja u situacijama kada je do neispunjenja obveza došlo uslijed objektivnih gospodarskih okolnosti, tj. u ovom slučaju krize na tržištu automobila. Budući da se radi o čistom građansko pravnom odnosu proizašlom iz neuspješnog poslovnog pothvata, a u nedostatku dokaza o kaznenoj odgovornosti, sud je primjenom načela In dubio pro reo optuženika oslobodio optužbe.
24. Naime, valja razjasniti da temeljem podataka iz medija proizlazi da je 2012. godina bila pogubna za autoindustriju u Hrvatskoj iz razloga što je u to vrijeme došlo do ukidanja odbitka pretporeza (PDV-a). Naime, do tada su tvrtke mogle odbiti 100% pretporeza pri kupnji automobila i za sve troškove vezane za njih (gorivo, servisi i slično). U to vrijeme to je potpuno ukinuto za osobna vozila koja su se koristila u poslovne svrhe. To je u naravi značilo da su firmama automobili odjednom postali skuplji za najmanje 25%. Ujedno, došlo je to povećanja opće stope PDV -a koja je podignuta sa 23% na 25% što je dodatno podiglo osnovnu cijenu vozila. Također, pooštrena su pravila za korištenje službenih automobila što je postalo dodatni porezni teret za poslodavce i radnike. Tržište automobila u Hrvatskoj ovisilo je o pravnim osobama (firmama). Kada su firme izgubila pravo na povrat PDV-a, kupnja novih vozila postala im je financijski neisplativa, tako da je prodaja automobila pala za više od 50% u odnosu na prethodne godine te budući da nitko više nije kupovao nova vozila, vozni park u Hrvatskoj počeo je naglo starjeti. Stoga mnogi zastupnici i trgovci automobila nisu preživjeli taj period jer je potražnja automobila gotovo nestala. Kasnije je Europski sud reagirao na ovakve odluke pa je Hrvatska nakon par godina morala djelomično vratiti pravo na odbitak pretporeza (danas je to obično u iznosu od 50%).
25. Naprijed navedeno razjašnjeno je, a sve vezano za iskaze oštećenog i optuženog kojem se stavlja na teret počinjenje kaznenog djela iz čl. 293. st. 2. KZ/97, tj. prijevare u gospodarskom poslovanju koji zahtijeva da počinitelj djeluje s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi lažnim prikazivanjem ili prikrivanjem činjenica. Kako se optuženog tereti da je u srpnju 2011. sklopio ugovor koji kasnije nije ispunio, ovdje se postavlja ključno pitanje je li on tada mogao znati da će autoindustrija upasti u takav financijski kolaps na tržištu automobila. Naime, kako je naprijed navedeno, krajem 2011. i početkom 2012. došlo je do radikalne promjene porezne politike (ukidanje odbitaka PDV-a za automobile). Kako se ovdje radilo o poslu vezanom za autoindustriju (Sajam ideja d.o.o. i izdavanje lista WHAT CAR), taj nagli pad likvidnosti u cijelom tom sektoru također ukazuje da se nije moglo raditi o prijevarnoj namjeri, već o objektivnoj nemogućnosti ispunjenja obveze zbog sloma tržišta u autoindustriji, pa je očito došlo do pada prodaje lista WHAT CAR zbog globalnog pada prodaje automobila u to vrijeme. Sve iz razloga koji su naprijed navedeni, pa očito ni te firme koje su prodavale automobile nisu više mogle plaćati oglase jer je općepoznato da i list WHAT CAR a i svi ostali u toj autoindustriji uglavnom "žive od" oglasa i reklama firmi koje prodaju automob ile. Dakle, kod gospodarske prijevare mora biti dokazano da je namjera postojala u trenutku sklapanja ugovora . U tom poslovnom svijetu, osobito u predmetno vrijeme, usmeni dogovori su bili česti a kako to suglasno navode i oštećenik i optuženik, pogotovo ako su stranke ranije poslovale uredno, a kako su to obojica naveli, tada je nemoguće dokazati da je okrivljenik planirao prijevaru.
26. S obzirom na to da su u srpnju 2011. uvjeti na tržištu još uvijek bili stabilni, a problemi su nastali tek kasnije, kada je država "stisnula" likvidnost, u takvim slučajevima neophodno je donošenje oslobađajuće presude jer se kazneni postupak ne smije pretvoriti u sredstvo prisilne naplate duga koji je nastao zbog poslovnog rizika. Ako je poduzeće Beaprom u tom trenutku sklapanja tog usmenog ugovora imalo neke resurse ili planove koji su bili realni a kako to oštećeni i navodi da je provjerio poslovanje i stanje računa optuženog pri sklapanju njihovog usmenog ugovora, a propali su zbog opće nelikvidnosti koja je tada vladala, tj. navedene recesije u prodaji automobila, onda u tom slučaju nema kaznenog djela.
27. Dakle, ovdje ničim nije dokazano da bi postojala prijevarna namjera optuženog i svjesno dovođenje oštećenog u zabludu jer oni su i prije uspješno poslovali, a također i određeno vrijeme tiskanja tog lista WHAT CAR, no padom prodaje automobila, a samim time i firmi koje su prodavale te automobile, očito je došlo do znatno smanjene prodaje i lista WHAT CAR, a kako to navode ne samo optuženik i oštećenik već i vještak u svom nalazu i mišljenju.
28. Valja istaći da je oštećeni u svom iskazu naveo da su točni svi navodi optuženika, ali je njemu bilo dosta toga da mu dug nije u cijelosti vraćen već samo djelomično, periodično, kompenzacijama i slično, ali ne u potpunosti i da je on znao za cjelokupno financijsko stanje optuženika.
29. S obzirom što je Beapromov prihod (okrivljenika) ovisio o oglasima u autoindustriji (WHAT CAR), kolaps tog tržišta početkom 2012. zbog PDV-a i ukidanja pretporeza predstavlja vanjski nepredvidivi događaj, iz čega se zaključuje da je optuženik u taj posao ušao u dobroj vjeri, ali je došlo do promjene gospodarsk ih okolnosti što on nije mogao predvidjeti, obzirom što je to bila odluka tadašnjeg ministra i tu se jednostavno može govoriti jedino o lošoj poslovnoj sreći, a ne o počinjenju predmetnog kaznenog djela. Obzirom što je oštećeni znao za optuženikove financijske poteškoće i cijelu tu situaciju oko problema u prodaji automobila i sa optuženim se u više navrata sastajao radi dogovora a kako on to i sam navodi kao i izvanbračna supruga optuženika. To potvrđuje da se radilo o poslovnom odnosu dvije strane koje su bile svjesne rizika tržišta i nastalih poteškoća oko prodaje lista WHAT CAR.
30. Nadalje, budući da je dug u cijelosti namiren tj. oštećenik je obeštećen u potpunosti te je oštećenik naveo u svom iskazu da su točni svi navodi optuženika i da mu je dug na kraju isplaćen u cijelosti. Stoga zbog svega naprijed navedenog nije dokazan subjektivni element bića predmetnog kaznenog djela, tj. namjera da se oštećenika dovede u zabludu. Naprotiv, radnje optuženika (djelomične uplate, komunikacija s oštećenikom i konačna isplata cijelog duga) upućuje na postojanje iskrene namjere ispunjena ugovora koja je bila privremeno onemogućena stanjem na tržištu automobila i stečajem obje firme optuženika.
31. Dakle, ovaj sud nalazi, a što proizlazi i iz prakse Vrhovnog suda RH, da za postojanje kaznenog djela iz čl. 293. st. 2. KZ/97 nije dovoljno da obveza nije ispunjena, već je potrebno da je optuženik u trenutku sklapanja ugovora znao da je neće moći ispuniti, a u konkretnom slučaju u srpnju 2011. nitko nije mogao sa sigurnošću predvidjeti tako drastičan pad prodaje automobila koji je uslijedio nakon ukidanja odbitka pretporeza 2012. godine. Stoga je optuženik u trenutku narudžbe tiskanja (srpanj 2011) imao realnu osnovu vjerovati da će oglasni prostor tog lista WHAT CAR prodati i tako je postupao unutar dopuštenog poslovnog rizika. Isto tako, kod ovog kaznenog djela kontinuirano makar i djelomično podmirivanje duga dokaz je da optuženik nije imao namjeru oštetiti partnera jer je još prije pokretanja postupka svoj dug smanjio za više od pola, što također pobija tezu o prijevarnoj namjeri, a da je postojao plan prijevare on bi sredstva izvukao za sebe, a ne bi ih uopće uplaćivao oštećeniku, osobito ne u trenucima svoje nelikvidnosti i na kraju otvaranja stečajnog postupka njegovih firmi. S obzirom što je optuženikova firma upala u blokadu i to nakon što je država promijenila "pravila igre" za auto kuće, stoga optuženik nije niti mogao podmirivati svoje dugove za što je oštećenik znao i pokušavao pomoći optuženiku da se izvuče iz dugova, a kako on to i sam navodi u svom iskazu. Obzirom što je oštećenik bio svjestan financijskog stanja optuženika i obzirom što je optuženik pokazivao trud u vraćanju duga sukladno svojim tadašnjim mogućnostima, uz napomenu da je oštećenik znao da je optuženik upao u financijsku krizu, a kako to i sam navodi, stoga u ovom slučaju nedostaje bitan element bića predmetnog kaznenog djela, tj. prijevarno postupanje.
32. Dakle, optuženik nije "nestao", nego je uplaćivao sukladno mogućnostima, što ukazuje na to da je do duga došlo zbog ekonomske nemogućnosti, a ne zbog kriminalne volje. Dakle, ako je optuženik u srpnju 2011. vjerovao da će prodajom oglasa u WHAT CARU koji je tada bio relevantan brend, moći platiti tiskanje, on nije prevarant. Činjenica da je država 2012. promijenila porezni tretman automobila predstavlja ekstremni tržišni poremećaj koji isključuje optuženikovu namjeru oštećivanja poslovnog partnera. Dakle, očito se u konkretnom slučaju desio nagli pad potražnje za oglašavanjem u specijaliziranim medijima poput WHAT CARA, došlo je do opće nelikvidnosti u sektoru trgovine motornim vozilima, a s time i do nemogućnosti optuženika da naplati svoja potraživanja od trećih osoba (klijenata koji su trebali zakupiti oglasni prostor lista WHAT CAR).
33. Dakle, sud nalazi da je do neispunjenja obveze došlo uslijed objektivnih gospodarskih okolnosti koje su izravno pogodile sektor autoindustrije, a time i oglašavanja prodaje automobila, a ne zbog svjesnog dovođenja oštećenog u zabludu. Tome u prilog govori i činjenica da je optuženik sukladno svojim mogućnostima podmirio dug da bi ga u konačnici u cijelosti isplatio, čime je otklonjena svaka sumnja u postojanje "animus lucrandi" (namjere bogaćenja) na štetu oštećenog. U ovom slučaju optuženik je pokušao spasiti brend WHAT CAR i radna mjesta tako što je resurse prebacio na prijašnju firmu koja nije bila opterećena trenutnom blokadom i iz te svoje prijašnje firme Velicotas Media d.o.o. plaćao je obveze i druge dugove što pokazuje da novac nije išao u njegov privatni džep, već je pokušao nastaviti s poslovanjem kako bi mogao vratiti sve dugove pa tako i oštećeniku, a o čemu je oštećenik bio upoznat, no nije u tome uspio zbog već više puta navedenih razloga stanja na tržištu automobila.
34. S obzirom što je optuženik i ranije poslovao sa oštećenikom, to znači da je očito oštećenik bio iskusan gospodarski subjekt koji je poznavao strukturu optuženikovog poduzeća i stoga se oštećenik ne može pozivati na zabludu jer je očito znao s kim posluje i u kakvom je stanju branša (autoindustrija). Po stavu ovog suda optuženik nije lažno prikazivao činjenice, već je donosio poslovne odluke u uvjetima ekstremne nelikvidnosti, a članak 293. KZ-a zahtijeva da je on htio oštetiti oštećenog pa ako je optuženik sve svoje resurse (pa i preko prve firme) na kraju usmjerio na to da posao opstane i da se dugovi vrate, onda tu svakako nema prijevarne namjere a time niti počinjenja predmetnog kaznenog djela.
35. Sve to proizlazi iz u cijelosti prihvaćenih okolnosnih i vjerodostojnih iskaza oštećenog, optuženog, optuženikove izvanbračne supruge ZC, djelatnice Grafičkog zavoda GC, svjedoka CC te iz nalaza i mišljenja vještaka ing. Mate Veselića, koji nalaz je sud u cijelosti prihvatio jer je dan na temelju pravila financijske i knjigovodstvene znanosti i struke.
36. Zbog svega navedenog proizlazi da niti iz jednog provedenog dokaza nedvojbeno ne proizlazi da bi optuženik počinio predmetno kazneno djelo pa sukladno svemu navedenom, a analizirajući i cijeneći kako obranu optuženika, tako i iskaze svih naprijed navedenih svjedoka kao i nalaz i mišljenje vještaka Mate Veselića i priležećih dokaza u optužnici. Stoga je ovaj sud ocijenio kako nije dokazano da bi optuženik počinio predmetno kazneno djelo te ga je stoga sud u nedostatku dokaza oslobodio optužbe.
37. Dakle, temeljem svih provedenih dokaza sud nalazi da ničim nije nedvojbeno dokazano da bi optuženik počinio kazneno djelo koje mu se optužbom stavljaju na teret. Naime, zbog naprijed navedenog sud je ostao u sumnji da bi isti počinio predmetno kazneno djelo, a kada je u sumnji u korist optuženika, valja presuditi da neka činjenica nije dokazana, pa stoga i u ovom konkretnom slučaju sud nije utvrdio da bi bilo nedvojbeno dokazano da je optuženik počinio kazneno djelo iz čl. 293. st. 2. KZ/97, stoga je isti oslobođen od optužbe temeljem čl. 453. st. 3. ZKP/08.
38. S obzirom što je sud donio oslobađajuću presudu i to temeljem čl. 453. st. 3. ZKP/08, stoga odluka o troškovima postupka se temelji na odredbi čl. 149. st. 1. ZKP/08, iz koje odredbe proizlazi da kada se optuženog oslobodi optužbe, troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. točka 1. do 5. ZKP/08 kao i nužni izdaci optuženika te nagrada i nužni izdaci njegovog branitelja, padaju na teret proračunskih sredstava suda.
39. Zbog navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Velikoj Gorici 9. veljače 2026.
Zapisničar:
Sudac
Biljana Friščić
Dubravka Pavišić
UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:
Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe u roku 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka. Žalba se podnosi ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, a o njoj odlučuje Županijski sud.
