Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž-4094/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Županijski sud u Zagrebu, sud drugoga stupnja, po sutkinji tog suda Jadranki Matić, u pravnoj stvari tužitelja DŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Vinko Adžić, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Vinko Adžić i Ivan Adžić, u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatska, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Sesvetama, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Općinskog suda u Sesvetama, poslovni broj P-556/2022-32 od 19. rujna 2025., dana 9. veljače 2026.
r i j e š i o j e
Uvažava se žalba tužitelja DŠ iz [adresa], preinačava se rješenje Općinskog suda u Sesvetama, poslovni broj P-556/2022-32 od 19. rujna 2025. i rješava:
Svaka stranka snositi će svoj trošak parničnog postupka.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskim rješenjem naloženo je tužitelju naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 4.454,97 eura sa zateznima kamatama tekućim od 19. rujna 2025. do isplate.
2 Protiv tog rješenja žali se tužitelj pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP). Predlaže da sud drugoga stupnja uvaži njegovu žalbu i da preinači prvostupanjsko rješenje na način da odbije zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog postupka ili da ukine pobijano rješenje i da predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.
3. Žalba je osnovana.
4 Odlučujući o zahtjevu tuženice za naknadu troškova parničnog postupka sud je pošao od slijedećih činjenica:
- da je u vrijeme podnošenja tužbe (18. srpnja 2007.) egzistiralo rješenje Republike Hrvatske, Ministarstva obrane RH, Uprave za obranu Zagreb [broj] UR broj: 512-62-97-2, od 25. kolovoza 1997. na kojem je tužitelj temeljio svoj zahtjev za isplatu,
- da je tuženica to rješenje utvrdila ništavim u tijeku ovog postupka (presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske posl. br. Usž-282/22-3 od 25. svibnja 2022), čime je prestao postojati osnov za isplatu iz tužbe te je tužbeni zahtjev pravomoćno odbijen.
- da je tužitelj (su)vlasnik nekretnina navedenih pod točkama 11. do 13. pobijanog prvostupanjskog rješenja,
- da je njegova mirovina, prema obavijesti o mirovinskim primanjima za svibanj, lipanj i srpanj 2024. (list 208-210) iznosila 2.048,37 eura, a da iz službene bilješke o uvidu o podatke o visini dohodaka i primitaka za tužitelja u periodu od 1. siječnja 2024. do 31. prosinca 2024. (list 220) proizlazi da je prosječna tužiteljeva mirovina za 2024. iznosila 2.463,95 eura,
- dok da prosječna mirovina, prema izvješću Državnog zavoda za statistiku za lipanj 2025. iznosi 654,63 eura.
- te da iz potvrde o blokadi računa i novčanih sredstava za tužitelja FINA-e, sa stanjem na dan 19. veljače 2025. (list 219), proizlazi da tužitelj nema nikakvih blokada računa i novčanih sredstava na navedeni dan
4.1. Na temelju tih činjenica sud prvog stupnja zaključuje da plaćanje parničnog troška, sukladno čl. 154. st. 1. i čl. 163. ZPP-a, u konkretnom slučaju, ne predstavlja povredu čl. 1 Protokola br. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovori br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/1. i 13/17; dalje: Konvencija), slijedom čega odlučuje kao u izreci pobijanog prvostupanjskog rješenja.
4.2. Obrazlaže da tužitelj nije neutemeljeno podigao tužbu, s obzirom na upravno rješenje koje je egzistiralo u vrijeme podnošenja tužbe. Odnosno, smatra da je podnošenje tužbe, u vrijeme kada je podnesena težilo legitimnom cilju. No, kako je o pravu na invalidninu i posebni dodatak, na temelju čega tužitelj postavlja predmetni tužbeni zahtjev za isplatu, konačno odlučeno tek presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske posl. br. Usž-282/22-3 od 25. svibnja 2022., na način da tužitelj nema to pravo (dakle nakon podnošenja tužbe, zbog čega je postupak i više puta bio prekidan) te je stoga tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, sud smatra da priznavanje troška tuženici ne predstavlja nedozvoljeno miješanje države u pravo tužitelja na mirno uživanje vlasništva i u smislu toga prekomjeran teret za njega, jer da tužitelj ima u (su)vlasništvu nekoliko nekretnina te prima mirovinu koja bitno premašuje i iznose prosječne mirovine i iznos prosječne plaće u Republici Hrvatskoj.
5. Ispitujući pobijano rješenje ovaj je sud ocijenio da postupku pred sudom prvog stupnja nisu počinjene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u skladu s čl. 365. st. 2. ZPP-a, a žalitelj ne navodi i ne obrazlaže postojanje neke druge povrede iz čl. 354. st. 2. tog Zakona.
6. Iako se poziva na žalbeni razlog iz čl. 353. st. 1. točka 3. ZPP-a žalitelj, suštinski, ne osporava činjenična utvrđenja od kojih je sud pošao, već, zapravo, osporava pravilnost primjene prava utemeljenog na tim činjenicama. Slijedom toga, ovaj se neosnovanim ocjenjuje isticanje žalbenog razloga iz čl. 353. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a, bez potrebe posebnog odgovaranja na navode žalbe u ovom dijelu (čl. 375. st. 1. ZPP-a).
7. Međutim, ovaj je sud ocijenio da je, u konkretnom slučaju, trebalo donijeti odluku da svaka stranaka snosi svoj trošak i da se stoga osnovano navodima žalbe ukazuje da je sud pogrešno primijenio pravo kada je troškove postupka priznao tuženici.
9. Isplata je u ovom predmetu zatražena podnošenjem tužbe 18. srpnja 2007., na temelju rješenja Republike Hrvatske, Ministarstva obrane RH, Uprave za obranu Zagreb [broj] UR broj: 512-62-97-2, od 25. kolovoza 1997., na koje je dana suglasnost Ministarstva obrane Republike Hrvatske.
10. Odgovorom na tužbu tuženica se upustila u raspravljanje po tužbi, ističući prije svega prigovor zastare potraživanja tužitelja, prigovor zastare prava traženja izvršenja pozivom na čl. 270. st. 7. Zakona o opće upravno postupku (Nar. nov. broj 53/91., 103/96., 47/09.) i prigovor, uopće postojanja prava tužitelja priznatog odlukom na temelju koje je pokrenut predmetni postupak. Pri tome nije sporno da je tuženici za konačnu odluku o pravu priznatom tužitelju rješenjem koje je bilo osnov za isplatu i koje doneseno 1997. trebalo više desetaka godina (do 2022.) i to u upravnom postupku koji je tuženica pokrenula po službenoj dužnosti.
11. Imajući stoga na umu sve navedeno za zaključiti je da je tužitelj imao razlog ustrajati u vođenju ovog postupka. Naime, odluka o prigovoru zastare i osnovanosti tužbenog zahtjev uopće, zavisila je o konačnoj odluci upravnih tijela o pravu tužitelja na isplatu. Stoga se vođenje ovog postupka svakako ne može smatrati neosnovanim i uskraćenim od legitimnog očekivanja uspjehu u postupku, sve do konačne odluke o valjanosti rješenja iz kojeg tužitelj izvodi svoje pravo. Osim toga, tuženica nije imala posebne troškove vezane uz zastupanje, niti neke materijalne troškove vezane uz ovaj postupak, a s druge strane je bezrazložno dugačkim odugovlačenjem donošenja odluke u upravnom postupku, onemogućila donošenje odluke o osnovanosti prigovora koje je istaknula u ovom postupku, a time i o osnovanosti samog tužbenog zahtjeva. Ne smije se pri tome ispustiti iz vida da je tuženica imala i 10 godina prije pokretanja ovog postupka da riješi pitanje prava tužitelja koje je predmet ovog postupka, a propust da to učini ne može ići na teret tužitelja.
12. Stoga je u konkretnom slučaju, u skladu s načelom prava na pravično suđenje i načelom izbjegavanja pretjeranog formalizma, koje se ovdje odnosi na striktno pridržavanje pravila da gubitnik snosi troškove (čl. 154. st. 1. ZPP-a), bez obzira na imovinske prilike tužitelja, valjalo odlučiti kao u izreci na temelju čl. 380. točka 3. ZPP-a. Suprotno bi tumačenje, upravo s obzirom na specifične okolnosti konkretnog slučaja, prema shvaćanju ovoga suda, predstavljalo povredu čl. 1 Protokola br. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovori br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/1. i 13/17; dalje: Konvencija) i prekomjeran teret za tužitelja, tim više što, kako je već rečeno, tuženica nije ni imala posebne troškove vezane uz zastupanje, niti neke materijalne troškove vezane uz ovaj postupak.
U Zagrebu 9. veljače 2026.
Sudac.
Jadranka Matić
