1

Poslovni broj: 4 Kžmp-1/2024-4

Poslovni broj: 4 Kžmp-1/2024-4

U   I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Rajka Kipkea, predsjednika vijeća te Tomislava Brđanovića i Vlaste Patrčević Marušić, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Vesne Štefulj, u kaznenom predmetu protiv optužene ml. pljt. N. M., zbog kaznenih djela iz čl. 179.a i dr. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21., dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženice protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Kmp-23/2023-8 od 9. studenog 2023., u sjednici vijeća održanoj 9. siječnja 2024.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se žalba optužene ml. pljt. N. M. kao neosnovana i potvrđuje pobijana prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1.              Pobijanom presudom suda prvoga stupnja utvrđeno je da je optužena ml. pljt, N. M. u stanju neubrojivosti ostvarila  protupravna djela zakonskih obilježja kaznenih djela protiv braka, obitelji i djece, nasilja u obitelji iz čl. 179.a KZ/11 i protiv života i tijela, tjelesne ozljede iz čl. 117. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11 (za napomenuti je kako prvostupanjski sud nije naveo sve oznake Narodnih novina u kojima je objavljen Kazneni zakon važeći u vrijeme počinjenja kaznenih djela, odnosno brojeve 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21.).

1.1.              Na temelju čl. 554. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka USRH, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. – dalje: ZKP/08 – prvostupanjski sud nije naveo puni naziv niti brojeve Narodnih novina u kojima je objavljen primijenjeni procesni zakon) optuženici je određen prisilni smještaj u psihijatrijskoj ustanovi u trajanju od 6 mjeseci.

              Ovdje valja naglasiti kako je prvostupanjski sud prisilni smještaj odredio rješenjem unutar izrečene presude, što je pogrešno i nije sukladno odredbama ZKP/08, koje u čl. 554. st. 1. ZKP/08 govore o određivanju prisilnog smještaja presudom.

1.2.              Na temelju čl. 148. st. 6. ZKP/08  optuženica je u cijelosti oslobođena obveze naknade troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. do 5. ZKP/08 i nagrade i nužnih izdataka postavljenog branitelja (ispravno bi bilo na temelju čl. 554. st. 1. ZKP/08 odrediti da ti troškovi padaju na teret proračunskih sredstava).

2.              Protiv te presude žalbu je podnijela optužena ml. pljt. N. M., po braniteljici A. J., odvjetnici "iz svih žalbenih razloga", s prijedlogom da se "usvoji žalba okrivljenice".

3.              Državni odvjetnik nije odgovorio na žalbu optuženice.

4.              U smislu čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje.

5.              Optuženica nije u žalbi zatražila obavijest o sjednici vijeća drugostupanjskog suda, a ovaj sud drugog stupnja ne smatra prisutnost stranaka sjednici korisnom za razjašnjenje stvari.

6.              Žalba optuženice nije osnovana.

7.              Iako je žaliteljica navela da žalbu podnosi iz svih žalbenih razloga, stvarno je žalba podnijeta samo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, jer se druge žalbene osnove ne obrazlažu. Stoga je ovaj sud drugog stupnja ispitao pobijanu presudu povodom žalbe  optuženice, po službenoj dužnosti, u smislu čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08, kakvim ispitivanjem nije utvrdio postojanje koje od povreda iz navedene odredbe.

8.              U žalbi se osporava ocjena vjerodostojnosti iskaza žrtve tvrdnjom da je na isti način kako je to učinio u pobijanoj presudi, prvostupanjski sud mogao zaključiti da je vjerodostojna obrana optuženice. Iz tih razloga smatra da se osuda zasniva isključivo na iskazu žrtve, kojem je suprotstavljena obrana optuženice, da je valjalo primijeniti odredbu čl. 3. st. 3. ZKP/08 i primjenom pravila in dubio pro reo, optuženicu osloboditi od optužbe. U odnosu na određivanje prisilnog smještaja žaliteljica tvrdi da iz nalaza i mišljenja vještaka psihijatra proizlazi da se opasnost od ponavljanja djela može otkloniti i ambulantnim liječenjem, pa da je stoga prvostupanjski sud trebao odrediti psihijatrijsko liječenje optuženice na slobodi, a ne njezin prisilni smještaj u psihijatrijskoj ustanovi.

8.1.              Optuženica je u svojoj obrani doista iskazala kako je kod drugog događaja nju majka verbalno napala i udarila, a da ju je ona tada uhvatila za ruke i odgurnula u zid, da je vidjela ozljedu na majčinoj ruci i da je to posljedica posebne preosjetljivosti njezine kože i krvnih žila. No, izvoditi iz tog dijela iskaza tvrdnju o postupanju u nužnoj obrani jednostavno nije moguće. Kratka tvrdnja o prethodnom napadu, udarcem, bez specifikacije da li se radilo o jednokratnom događaju ili je predstojao nastavak napada, pa da se stoga optuženica poslužila obrambenom reakcijom, ne pruža dostatnu podlogu za zaključak o postupanju optuženice u nužnoj obrani. S druge strane prvostupanjski je sud opravdano ocijenio iskaz žrtve o napadu optuženice na nju vjerodostojnim, jer je isti potvrđen i medicinskom dokumentacijom i nalazom i mišljenjem sudsko medicinskog vještaka o mogućem mehanizmu nastanka ozljede. Dovodeći u vezu ove dokaze, ali i nalaz i mišljenje psihijatrijskog vještačenja koji govori o opasnosti od ponavljanja istovrsnog ponašanja optuženice, prvostupanjski je sud opravdano zaključio kako je vjerodostojan iskaz žrtve. Osim toga, optuženica u svojoj obrani potvrđuje kako je verbalno napala majku, zalupila joj u lice vratima, ali je kod toga opovrgla izgovaranje bilo kakvog prijetećeg sadržaja. Ovdje valja primijetiti kako ovakva obrana optuženice dijelom potvrđuje iskaz žrtve, koja je majka optuženice, pa i s tog aspekta roditeljskog odnosa, kako to, donekle sumarno čini prvostupanjski sud, valja procijeniti da žrtva uvjerljivo i vjerodostojno iskazuje.

              S obzirom da prvostupanjski sud utvrđuje činjenično stanje ocjenjujući vjerodostojnost izvedenih dokaza, utvrđujući da je optuženica počinila protupravna djela, to nije bilo mjesta primjeni pomoćnog pravno logičnog pravila in dubio pro reo. Primjena tog pravila moguća je tek kada izvođenjem svih dostupnih dokaza i njihovom ocjenom nije moguće odlučiti koja je verzija događaja vjerodostojna, pa se takva "pat" pozicija rješava na način povoljniji za optuženika. U konkretnom predmetu nije bilo mjesta primjeni tog pravila iz čl. 3. st. 3. ZKP/08.

              Interpretacija nalaza i mišljenja psihijatrijskog vještaka o tome da je izraženo mišljenje da se utvrđena opasnost od ponavljanja kaznenog djela može sanirati ambulantnim liječenjem ne proizlazi iz sadržaja nalaza i mišljenja. Naime, zaključak je vještaka da je kod optuženice, s obzirom na utvrđeno neubrojivo stanje i utjecaj uzroka takvog stanja na opasnost od ponavljanja djela moguće neutralizirati najprije forenzičkim tretmanom u hospitalnim uvjetima, a nakon postignute remisije moguće je isto nastaviti ambulantno. Iz navedenoga nikako ne slijedi zaključak koji se sugerira žalbom, već naprotiv, kako su ispunjeni uvjeti iz čl. 51. st. 1. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama (Narodne novine broj: 76/14.) za prisilni smještaj optuženice u psihijatrijsku ustanovu. Navedeno je samo potvrđeno dopunom nalaza i mišljenja koje je napravljeno nakon što je protiv optuženice ponovno određen istražni zatvor (tako proizlazi iz dopune nalaza i mišljenja od 3. studenog 2023.) na temelju osnovane sumnje da je ponovila kazneno djelo iz čl. 117. st. 2. KZ/11 na štetu majke, da i nadalje postoji ista opasnost koju je potrebno otkloniti prisilnim smještajem. Iz tih razloga nije osnovana žalba optuženice zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

8.2.              Iako u nalazu i mišljenju psihijatrijskog vještaka nije izraženo mišljenje o potrebnoj duljini trajanja prisilnog smještaja, već se govori o trajanju prisilnog smještaja do postignute remisije, ZKP/08 i Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama propisuju izričito kako sud određuje u kaznenom postupku prisilni smještaj u trajanju od 6 mjeseci. Radi se o kogentnoj normi s fiksnim rokom trajanja prisilnog smještaja, nakon čega je na građanskom sudu da u izvanparničnom postupku preispituje daljnju potrebu prisilnog smještaja, ovisno o rezultatima liječenja.

9.              Slijedom svega navedenoga, iz razloga jer žalba optuženice nije osnovana, valjalo je istu odbiti i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu primjenom čl. 482. ZKP/08.

U Varaždinu 9. siječnja 2024.