Republika Hrvatska
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske
Zagreb, Savska cesta 62
Poslovni broj: I Kž-rz-23/2025-8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Lane Petö Kujundžić, predsjednice vijeća, te mr.sc. Ljiljane Stipišić, mr.sc. Zorislava Kaleba, Slavena Vidmara i Elme Kaleb Mamić članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nikoline Maretić, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog AD, zbog kaznenog djela iz članka 120. stavak 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 53/91., 39/92., 91/92., 31/93. – pročišćeni tekst – dalje: OKZ RH), odlučujući o žalbi optuženog AD, podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 11. studenog 2025., broj K-Rz-2/2025., u sjednici vijeća održanoj 5. veljače 2026., u prisutnosti u javnom djelu sjednice odvjetnice Sanje Ormuž kao zamjene za odvjetnika Antu Nobila,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba optuženog AD kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Zagrebu od 11. studenog 2025. broj K- Rz-2/2025. optuženi AD proglašen je krivim u odsutnosti zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavak 1. OKZ RH te je na temelju istog članka osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) godina.
2. Na temelju članka 45. OKZ RH optuženom AD se u izrečenu kaznu zatvora uračunava vrijeme lišenja slobode te vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 22. ožujka 2017. do 6. lipnja 2017.
3. Na temelju članka 148. stavak 5. u vezi s člankom 145. stavak 2. točka 1. do 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.
– odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., 36/24. i 72/25., dalje: ZKP/08.) optuženi AD oslobođen je dužnosti snašanja troškova kaznenog postupka u cijelosti.
4. Protiv navedene presude žalbu je podnio optuženi putem branitelja, Ante Nobila, odvjetnika u Zagrebu i to zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da se ukine pobijana presuda i optuženik oslobodi odgovornosti podredno da se predmet vrati na ponovni postupak.
5. Odgovor na žalbu nije podnesen.
6. Spis je u smislu članka 474. stavak 1. ZKP/08. bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
7. Sjednica vijeća u javnom djelu održana je u prisutnosti odvjetnice Sanje Ormuž kao zamjene za odvjetnika Antu Nobila dok optuženi AD nije pozvan jer mu je suđeno u odsutnosti, a uredno pozvani državni odvjetnik nije pristupio.
8. Žalba optuženika nije osnovana.
9. Suprotno žalbenim navodima optuženika u konkretnom slučaju nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 3. ZKP/08. Naime, optuženik u žalbi navodi da se presuda ne može temeljiti isključivo, niti u odlučujućoj mjeri na jednom dokazu i to iskazu svjedokinje RD kao što je to u konkretnom slučaju, upućujući i na odluku Europskog suda za ljudska prava (dalje- ESLJP) Č i E protiv Ujedinjenog Kraljevstva. Također navodi da je iskaz svjedokinje RD ne samo odlučujući već i jedini dokaz koji tereti optuženika te da je prvostupanjski sud umjetno stvorio podupiruće dokaze ispitivanjem svjedoka A BD te PD koji su svjedoci po čuvenju, a čiji iskazi da nemaju snagu podupirućih dokaza koju je praksa ESLJP postavila da bi se utvrdilo da nekonfrontirani dokaz nije odlučujući.
9.1. Suprotno žalbenim navodima ispravno je prvostupanjski sud pod točkom 22.3. obrazloženja pobijane presude naveo da je svjedokinja RD ispitana po sucu istrage, tada bez prisutnosti okrivljenika i branitelja, koji iskaz je kao nekronfrontiran pročitan na temelju odredbe članka 431. stavak 1. ZKP/08. jer je svjedokinja u međuvremenu preminula, a na njezinom iskazu isključivo ili u odlučujućoj mjeri se ne temelji osuđujuća presuda. To iz razloga jer su tijekom postupka ispitani drugi svjedoci prethodno navedeni i to kao svjedoci po čuvenju kojima je svjedokinja ispričala određeni događaj. U konkretnom slučaju iskaz svjedokinje RD nije ni nezakoniti dokaz te je ispravno prvostupanjski sud utvrdio vjerodostojnost iskaza analizirajući ga kako za sebe tako i u odnosu na ostale provedene dokaze i to iskaze svjedoka TD, BD i PD, jer u svojoj ukupnosti čine logičku cjelinu i čine protutežu iskazu svjedokinje RD čiji iskaz u bitnom potvrđuju. Navedeno je ispravno obrazložio prvostupanjski sud pod točkom 22.4. u pobijanoj presudi, a što prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Osim toga vjerodostojnost iskaza svjedokinje RD sud je procjenjivao i u odnosu na iskazivanje svjedoka MD koji je za RD naveo da je bila neuračunljiva odnosno da je "prolupala u ratu", a što da mu je prepričala pokojna JD. Svjedok DD je pak iskazivao da je po oslobođenju Đulovca viđao svjedokinju RD koja je bila normalna te da mu nije poznato da je imala bilo kojih zdravstvenih problema. O ovoj okolnosti su iskazivali svjedoci TD i BD navodeći da svjedokinja nikada nije posjetila psihijatra, ni uzimala lijekove, kao i da nije nikoga mrzila i da je sve oprostila, dok je svjedok PD iskazivao da smatra da je imala nedijagnosticiran PTSP, te da je znala burno reagirati vezano uz ratna zbivanja što ne dovodi u sumnju vjerodostojnost njezinog iskazivanja kako ispravno navodi prvostupanjski sud pod točkom 22.7. Nadalje, ista je suvislo iskazivala i pred sucem istrage jer iz zapisnika ne proizlazi da se s njom nije moglo komunicirati ni bilo što drugo. Stoga ispravno prvostupanjski sud nije prihvatio iskaz svjedoka MD kao vjerodostojan. Kako samo na iskazu svjedokinje RD nije isključivo niti u odlučujućoj mjeri utemeljena presuda, a kako to pogrešno navodi optuženik u svojoj žalbi, u konkretnom slučaju nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 3. ZKP/08., te nije povrijeđena ni odredba članka 411. stavak 4. ZKP/08. kako to optuženik ističe žalbom.
10. Ispitujući pobijanu presudu sukladno članku 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08. ovaj sud nije našao da bi bile počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koji pazi po službenoj dužnosti.
11. Suprotno žalbenim navodima optuženika činjenično stanje nije pogrešno utvrđeno kako se navodi u žalbi. Naime, u pogledu iskazivanja svjedokinje RD za istaknuti je da je ispravno prvostupanjski sud pročitao njezin iskaz sukladno članku 431. stavak 1. ZKP/08. kako je i navedeno pod točkom 22.3. obrazloženja pobijane presude, te je iskaz te svjedokinje ocijenio kako za sebe tako i u odnosu na ostale izvedene dokaze, a prvenstveno uzimajući u obzir iskaze ispitanih svjedoka TD, BD i PD te je iskaz navedene svjedokinje ispravno ocijenio vjerodostojni, jer su i ispitani svjedoci po čuvenju potvrdili iskazivanja svjedokinje, a odnose se na to da je inkriminirane zgode, jedna od tri osobe, koja je došla do kuće obitelji PD, bio upravo optuženi AD i da je isti bio maskiran te da je upravo ovaj optuženik osoba koja je inkriminirane zgode pucala i usmrtila R, ND i ŠD te ranila RD. Ispravno je prvostupanjski sud pod točkom 22.3. naveo da iskaz svjedokinje RD zajedno sa iskazima prethodno navedenih svjedoka čini logičnu cjelinu obrazlažući da ga je trebalo sagledati u kontekstu iskaza tih svjedoka koji čine protutežu iskazu svjedokinje koju obrana nije mogla ispitati, a koji svjedoci u bitnom potvrđuju njezin iskaz što je sve ispravno obrazloženo pod točkom 22.4. pobijane presude. Stoga nije od značaja ni to što svjedok ND iskazuje da mu je RD pričala da su ubojstvu obitelji ŠD sudjelovale dvije osobe i nije mu spominjala AD jer to ne znači da isti nije počinio kazneno djelo, jer suprotno proizlazi iz iskaza ostalih ispitanih svjedoka i to TD, BD i PD čije iskaze je prvostupanjski sud detaljno analizirao i ocijenio kao vjerodostojne pod točkom 22.4. obrazloženja pobijane presude, a što sve prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.
11.1. Suprotno žalbenim navodima u odnosu na iskazivanje svjedoka MD koji je za RD naveo da je ista bila neuračunljiva i da je "prolupala u ratu" prvostupanjski sud je dao detaljno obrazloženje pod točkom 22.5. pobijane presude te naveo da je ovaj svjedok u Đulovac došao tek 1999. godine, a s druge strane analiziran je i iskaz svjedoka DD u tom dijelu, koji je naveo da je nakon rata viđao RD koja je bila normalna žena i o kojoj nije mogao reći ništa loše te da mu nije poznato da je imala ikakovih zdravstvenih smetnji, a što su među ostalim potvrdili svjedoci TD i BD. Stoga iskaz svjedoka MD prvostupanjski sud nije prihvatio o čemu je dato obrazloženje pod točkom 22.7. pobijane presude što prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Nadalje, u pogledu pristranog iskazivanja svjedoka PD kako se ističe žalbom, jer je sin i brat ubijenih ND, B i ŠD, za istaknuti je da je taj svjedok upozoren po zakonskim odredbama na dužnost istinitog kazivanja te nije utvrđeno da je lažno iskazivao, a prvostupanjski sud je prihvatio njegovo iskazivanje kao istinito i vjerodostojno, analizirajući detaljno njegov iskaz pod točkom 16.1. pobijane presude, a što sve prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Stoga činjenično stanje nije pogrešno utvrđeno. Osim toga odgovor svjedoka TD na pitanje branitelja u pogledu stava svjedokinje RD prema osobama druge nacionalnosti ne predstavlja zauzimanje nikakvog stava kako optuženik ističe u žalbi niti je od značaja za počinjenje kaznenog djela za koje se tereti optuženik pa stoga činjenično stanje nije pogrešno utvrđeno. U odnosu na navode iznesene u žalbi da usporedba bitnih elemenata događaja pokazuje da je RD mijenjala i nadograđivala svoju priču, prvostupanjski sud se izjasnio pod točkom 22.4. obrazloženja pobijane presude te je ispravno naveo da je u odnosu na detalje događaja u obzir trebalo uzeti protek vremena od inkriminiranog događaja kao i činjenicu da su ispitani svjedoci PD, TD i BD svjedoci po čuvenju te da je i svjedokinja RD prepričavajući im događaj u više navrata u različitim vremenskim razdobljima s vremenskim odmakom sami događaj u nekim detaljima možebitno različito prepričala. Ispravno je prvostupanjski sud naveo da u obzir treba uzeti i sposobnost različitih osoba da upamte prepričani događaj te ga potom vjerno reproduciraju nakon više godina. Međutim, u tom pravcu nema dvojbe jer se prvostupanjski sud izjasnio u pogledu iskazivanja svjedoka TD, BD i PD čije iskaze je prihvatio kao vjerodostojne. Nadalje, od značaja nije ni činjenica koja se navodi u žalbi da je svjedokinja bila teška oko 50 kg, a da su dvojica navaljivala na vrata koja da nisu mogli otvoriti, jer da ih je ona držala jer to nije od značaja za samo počinjenje kaznenog djela za koje se tereti optuženik. Zbog svega iznesenog u konkretnom slučaju činjenično stanje nije nepotpuno utvrđeno.
12. Kako žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja podnesena u korist optuženika sadrži u sebi žalbu zbog odluke o kazni, sudskoj opomeni, djelomičnoj uvjetnoj osudi, zamjeni radom za opće dobro na slobodi, posebnim obvezama, zaštitnim nadzorom, sigurnosnoj mjeri, oduzimanju imovinske koristi ili oduzimanju predmeta ovaj sud se osvrnuo i u odnosu na to sve prema članku 478. ZKP/08. Naime, ispravno je prvostupanjski sud na strani optuženika cijenio sve olakotne i otegotne okolnosti prilikom odmjeravanja kazne te mu kao olakotne okolnosti uzeo u obzir da je obiteljski čovjek, kao i protek vremena od počinjenja kaznenog djela te da prema dostupnim podacima nije osuđivan. Kao otegotno mu je ispravno uzeta u obzir činjenica da su pobude iz kojih je djelo počinjeno zapravo najniži oblik postupanja naoružane osobe koja pripada vojnim formacijama bez obzira na to što se radilo o nelegalnim vojnim formacijama te da je kazneno djelo počinio prema oštećenicima koje je poznavao kao svoje suseljane i s kojima je prethodno živio i to isključivo iz razloga jer se radi o osobama hrvatske nacionalnosti. Također je sud kao otegotnim cijenio i stupanj povrijeđenosti zaštićenog dobra jer je ubijena cijela obitelj i to roditelji i sin, koji kao civili ni na koji način nisu ugrožavali počinitelja kaznenoga djela. Upravo stoga izrečena mu je kazna zatvora od deset godina koja je i po mišljenju ovog drugostupanjskog suda takva da će se njome izraziti jasna društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela te takvom kaznom utjecati na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela kao i na sve ostale da ne čine kaznena djela, a i na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja te ispuniti zahtjevi kako generalne tako i specijalne prevencije, čime će se ostvariti svrha kažnjavanja.
13. Kako u konkretnom slučaju nisu utvrđene povrede na koje drugostupanjski sud sukladno članku 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP/08. pazi po službenoj dužnosti donesena je odluka kao u izreci, a sve na temelju članka 482. ZKP/08.
U Zagrebu 5. veljače 2026.
Predsjednica vijeća:
dr.sc. Lana Petö Kujundžić
