Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maria Soljačića kao predsjednika vijeća, te Marjane Rajić i Tomislava Tomašić kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika - specijalista Željka Kudrića, kao zapisničara, u prekršajnom postupku protiv I okrivljenika Helicon za trgovinu d.o.o., kao pravne osobe i i II okrivljenika OA kao odgovorne osobe, zbog prekršaja iz članka 229. stavka 1. točka 3. i stavka 2. Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 93/14., 127/17., 98/19. i 151/22., 46/23. i 64/23.) i dr., odlučujući o žalbi tužitelja, Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Područni ured Split, Služba za nadzor radnih odnosa, podnijetoj protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu broj: Pp-7881/2023-6 od 23. prosinca 2024. na sjednici vijeća održanoj 5. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Područni ured Split, Služba za nadzor radnih odnosa, i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom I okrivljena pravna osoba Helicon za trgovinu d.o.o. i II okrivljenik odgovorna osoba NA proglašeni su krivima i primjenom odredbi o ublažavanju kažnjeni i to I okrivljena pravna osoba ukupnom novčanom kaznom u iznosu od 1300,00 eura i II okrivljenik odgovorna osoba ukupnom novčanom kaznom u iznosu od 170,00 eura, zbog prekršaja iz članka 229. stavka 1. točka 3. i stavak 2. Zakona o radu i članka 172. stavak 2. točka 5. i stavak 3. Zakona o mirovinskom osiguranju, činjenično opisanih u izreci pobijane presude pod točkom I. a) i I. b), dok su temeljem članka 182. točka 3. Prekršajnog zakona oslobođeni od optužbe za djelo prekršaja iz članka 229. stavak 1. točka 1. i stavak 2. Zakona o radu, činjenično opisano pod točkom II. izreke presude, s obrazloženjem da nije dokazano da prvookrivljenik nije vodio evidenciju o radnom vremenu radnice ČA na propisani način.

2. Istom presudom okrivljenici su obvezani na naknadu troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 100,00 eura.

3. Protiv prvostupanjske presude pravodobnu žalbu podnio je tužitelj zbog bitne povrede prekršajnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, navodeći da su okrivljenicima izrečene novčane kazne znatno niže od zakonom propisanih minimalnih kazni za prekršaje iz Zakona o radu i Zakona o mirovinskom osiguranju, iako se radi o prekršajima za koje su propisane visoke novčane kazne, jer su prema navedenim zakonima kvalificirani kao teški prekršaji. Nadalje, tužitelj u žalbi navodi zakonom propisani raspon novčanih kazni za pravnu i odgovornu osobu za prekršaje opisane pod točkama I. a) i I. b) izreke presude. U odnosu na oslobađajući dio presude, tužitelj navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio članak 9. stavak 3. Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima, ne primijenivši članak 9. stavak 4. istog Pravilnika („Narodne novine“, broj 55/24.), prema kojem je poslodavac, u slučaju neevidentiranja početka i završetka rada, dužan evidentirati sate korištenja dnevnog i tjednog odmora.

3.1. Žalitelj predlaže da se iz razloga navedenih u žalbi, žalba prihvati.

4. Žalba je neosnovana.

5. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj: 107/2007., 39/2013., 157/2013., 110/2015., 70/2017., 118/2018. i 114/2022.), ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, a po službenoj dužnosti ispitao je jesu li presudom na štetu okrivljenika počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih tužitelj pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene postupovne povrede niti je nastupila zastara prekršajnog progona, na što ovaj sud, sukladno gore navedenom zakonskom propisu, pazi po službenoj dužnosti.

6. Naime, u odnosu na oslobađajući dio odluke za djelo prekršaja iz članka 229. stavka 1. točke 1. i stavka 2. Zakona o radu, tužitelj se u žalbi poziva na zakonske odredbe, međutim iste ne obrazlaže na način propisan člankom 193. stavkom 1. točkom 3. Prekršajnog zakona, niti ih dovodi u vezu s činjeničnim opisom djela koje se okrivljenicima stavlja na teret, već svoje navode temelji na okolnostima koje činjeničnim opisom prekršaja nisu obuhvaćene, zbog čega se takvi žalbeni navodi ocjenjuju paušalnima i neosnovanima, dok je sud prvog stupnja svoju odluku valjano obrazložio.

7. Razmotrivši odluke o prekršajnopravnim sankcijama za prekršaje iz članka 229. stavka 1. točke 3. i stavka 2. Zakona o radu te članka 172. stavka 2. točke 5. i stavka 3. Zakona o mirovinskom osiguranju, a povodom navoda žalbe, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz članka 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, te je okrivljenicima za počinjene prekršaje utvrdio novčane kazne primjerene težini počinjenog prekršaja, stupnju njihove odgovornosti i svrsi kažnjavanja iz članka 6. i članka 32. Prekršajnog zakona. Po ocjeni ovog suda, ukupno izrečene novčane kazne svakom okrivljeniku primjerene su i dostatne kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja.

8. Pritom se napominje da dio navoda tužitelja u vezi postojanja otegotnih okolnosti zapravo predstavlja opću težinu inkriminiranih prekršaja, koju je zakonodavac već uzeo u obzir propisivanjem vrste i visine kazne, a ne okolnosti koje bi bile individualizirane i kao takve ocjenjivane u odnosu na okrivljenike prilikom odmjeravanja kazne.

9. Nakon donošenja pobijane presude, a u tijeku ovog žalbenog postupka, dana 1. srpnja 2025. stupio je na snagu novi Zakon o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 96/2025), kojim je zadržan pravni kontinuitet prekršaja iz članka 172. stavka 2. točke 5. i stavka 3. ranije važećeg Zakona o mirovinskom osiguranju, koji odgovara prekršaju iz članka 166. stavka 2. točke 5. i stavka 3. važećeg Zakona o mirovinskom osiguranju, pri čemu su za obveznika doprinosa – pravnu osobu i odgovornu osobu – propisane iste novčane kazne kao i Zakonom o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj: 157/2013., 151/2014., 33/2015., 93/2015., 120/2016., 18/2018., 62/2018., 115/2018., 102/2019., 84/2021. i 119/2022.), koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja prekršaja.

10. Iz navedenih razloga, na temelju članak 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 5. veljače 2026.

Zapisničar :

Predsjednik vijeća:

Željko Kudrić, v. r.

Mario Soljačić, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu, u 5 otpravaka: za spis, okrivljenike i tužitelja.