REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-237/2025-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenome od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Jadranke Anić -Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. ŽJT, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa]; 2. ŽJ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa]. ĆJ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koje zastupa punomoćnica Ivona Perišić Rošić, odvjetnica u Šibeniku, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB 52634238587, kojeg zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Šibeniku, Građansko upravni odjel, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-757/2020-2 od 16. studenoga 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-1630/2017-44 od 20. veljače 2020., u sjednici vijeća održanoj 4. veljače 2026.,
r i j e š i o j e:
I. Uvažava se revizija, ukidaju se presuda Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-757/2020-2 od 16. studenoga 2020. i presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-1630/2017-44 od 20. veljače 2020. i predmet vraća prvostupanjskome sudu na ponovno suđenje.
II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.
Obrazloženje
1. Drugostupanjskom je presudom odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda kojom su odbijeni tužbeni zahtjevi tužitelja za utvrđenje da su tužitelji vlasnici posebnih fizički odvojenih dijelova nekretnine oznake [broj ZK uloška] Z. U. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], posebno označenih u skici mjesta očevida izrađenoj po vještaku Mariju Mikulandri od 27. kolovoza 2019., i to tužitelj ŽJT onih označenih slovima A-D-E-F-G-A, površine 867 m2, zatim slovima M-N-O-P-R-M, površine 2788 m2 i slovima A1-B1-C1-D1-A1, površine 12345 m2; tužitelj ŽJ onoga označenog slovima S-T-T1-T2-V2-Z-X-Y, površine 3836 m2, te tužitelj ĆJ onoga označenog slovima Z-X-Y-Y1-Z1-Z, površine 3836 m2, te je naloženo tužiteljima da tuženiku naknade parnične troškove.
2. Protiv drugostupanjske presude tužitelji su podnijeli reviziju iz članka 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP), dopuštenu im rješenjem ovoga suda poslovni broj Revd 2441/2021 od 19. listopada 2021., zbog pravnoga pitanja: „Da li se u rok dosjelosti u trajanju od četrdeset godina za stjecanje prava vlasništva na nekretninama u društvenom vlasništvu može računati i posjed prije 8. listopada 1991.?“. Predložili su ovome sudu da preinači nižestupanjske presude tako da prihvati tužbene zahtjeve ili da ih ukine i predmet vrati prvostupanjskome sudu na ponovno suđenje.
3. Tuženik nije odgovorio na reviziju.
4. S obzirom na dio sadržaja predmetnoga spisa nakon podnošenja revizije, najprije valja ustvrditi da je predmetna revizija pravovremena. To stoga što su tužitelji u ovome postupku predložili da im se dopusti povrat u prijašnje stanje zbog eventualnoga propuštanja roka za podnošenje revizije. Taj je prijedlog prvostupanjski sud rješenjem poslovni broj P-1630/2017-42 od 16. siječnja 2025. sud odbacio ustvrdivši da je revizija podnesena pravovremeno s obzirom na to da je utvrđena nepravilnost u dostavi rješenja ovoga suda kojim je tužiteljima dopušteno podnošenje revizije, zbog čega se uzima da im je to rješenje dostavljeno e-komunikacijom tek 1. ožujka 2024. Kod takve tvrdnje prvostupanjskoga suda, koji je taj koji odluke dostavlja strankama, i kod činjenice da su tužitelji predmetnu reviziju podnijeli 8. ožujka 2024., revizija je podnesena u roku iz članka 382. stavka 2. ZPP.
5. Ovaj je sud, na temelju članka 391. stavka 1. ZPP, drugostupanjsku presudu ispitao u cijelosti, kako je tužitelji prema dopuštenju ovoga suda revizijom i pobijaju, i samo zbog pitanja zbog kojega je revizija dopuštena.
6. Revizija je osnovana.
7. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi da su oni vlasnici posebnih fizički odvojenih dijelova nekretnine, kako je to podrobnije opisano ovdje pod točkom 1., a za koje tvrde da su ih stekli na temelju zakona, dosjelošću. Radi se o nekretninama koje su bile u društvenome vlasništvu.
8. Što se predmetnoga revizijskoga pitanja tiče, ovaj je sud u nizu svojih odluka (tako u Rev 2021/2014-2 od 17. prosinca 2019., Rev 2469/2016-2 od 10. prosinca 2019., Rev 1669/2017-2 od 11. veljače 2020., Rev 443/2021-2, Rev 494/2021-2, Rev 1095/2021-2, Rev 660/2023-2) izrazio pravno shvaćanje da se u rok za stjecanje vlasništva dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenome vlasništvu, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju članka 388. stavka 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09). Shodno tome, to je odgovor na predmetno revizijsko pitanje.
9. Kako se taj odgovor pak odražava na pravilnost i zakonitost predmetnih nižestupanjskih presuda, za sada se, zbog nejasnoća u njihovu obrazloženju, ne može utvrditi.
10.1. Naime, iz obrazloženja drugostupanjske presude proizlazi da je drugostupanjski sud upoznat sa shvaćanjem ovoga suda koje je odgovor na predmetno revizijsko pitanje, pa i da ga prihvaća. To proizlazi iz dijela obrazloženja drugostupanjske presude koji glasi: „tužitelji … neosnovano žalbom upiru u stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u odluci broj Rev-1669/2017 od 11. veljače 2020. godine iz razloga što se ne radi o identičnim ili sličnim činjeničnim utvrđenjima.“ Inače, u odluci ovoga suda Rev-1669/2017 od 11. veljače 2020. izneseno je također shvaćanje kao i pod točkom 8. obrazloženja ovoga rješenja.
10.2. Međutim, čini se da nižestupanjski sudovi smatraju da to pravno shvaćanje nije relevantno za odluku o tužbenim zahtjevima iz predmetne tužbe, jer da je odlučna činjenica samo to jesu li tužitelji vlasništvo stekli dosjelošću prije uspostave društvenoga vlasništva na nekretninama. Tako prvostupanjski sud obrazlaže: „Da bi se dosjelošću moglo steći pravo vlasništva na zemljištu koje je ranije bilo upisano u zemljišnim knjigama kao državno, odnosno društveno vlasništvo, potrebno je pored ostalih pretpostavki za stjecanje prava vlasništva (sposobnost stjecatelja, sposobnost stvari da budu u vlasništvu - stvar u prometu, posjed određenih kvaliteta) i vrijeme zakonom određeno (40 godina), ostvareno prije 6. travnja 1941., po tada važećim propisima (par. 1451 i sl. bivšeg OGZ-a), pa je u konkretnom slučaju sud u postupku trebao utvrditi odlučnu činjenicu - posjed tužiteljevih prednika od početka 20 stoljeća, dakle, preko 40 godina računajući do 6. travnja 1941.“
10.3. Drugostupanjski sud pak obrazlaže da tužitelj „tužbu temelje na posjedovanju nekretnina po prednicima „od pamtivijeka“ i stjecanju prava vlasništva dosjelošću prije 1941. godine“ te nastavlja: „U ovoj pravnoj stvari bitno je za utvrditi kvalificiranost posjeda prednika tužitelja do 1941. godine, te da li su bile ispunjene u to vrijeme zakonom propisane pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću po pravnim pravilima OGZ-a, a ne u periodu kasnije, bilo do stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima … ili vremenu za važenja odredbi istog.“
11. Međutim, iz obrazloženja drugostupanjske presude nije jasno otkud zaključak da su se tužitelji isključivo opredijelili za to da su vlasništvo stekli već do 1941. godine. Naime, tužitelji su u tužbi ustvrdili, na što osnovano ukazuju u reviziji, da predmetne nekretnine njihovi prednici koriste „od pamtivijeka“, a nisu ustvrdili da ih nakon 1941. godine ni njihovi prednici ni oni sami ne posjeduju. Iz obrazloženja prvostupanjske presude ne proizlazi jasan stav u vezi s činjenicom posjedovanja nekretnina, jer je težište obrazloženja na pravnim pravilima u vezi sa stjecanjem prava vlasništva do 1941. godine, dok se dio koji se odnosi na same posjedovne čini svodi na navođenje određenih okolnosti (kao što su: „malo tragova posjeda“ i „ostale nekretnine nisu ograđene“) uz zaključak da „sve dovodi u pitanje tvrdnje tužitelja o posjedovanju predmetnih nekretnina“. Kod takvoga obrazloženja, napominje se da je tvrdnje tužitelja o ovoj odlučnoj činjenici „u pitanje doveo“ tuženik u odgovoru na tužbu i u tijeku postupka, a na sudu je da spornu odlučnu činjenicu utvrdi i to utvrđenje jasno i neproturječno obrazloži, što je ovdje izostalo. Ovo je važno, jer ako se utvrdi da tužitelji i prije toga njihovi prednici predmetne nekretnine posjeduju uz kvalitete posjeda potrebne za stjecanje vlasništva dosjelošću i u za to propisanome vremenu i nakon 1941. godine, onda valja voditi računa o mogućnosti da se u rok za stjecanje vlasništva dosjelošću računa i vrijeme posjedovanja u skladu s pravnim shvaćanjem koji je odgovor na revizijsko pitanje.
12. Zato je valjalo odlučiti kao u točki I. izreke na temelju članka 395. stavka 2. ZPP.
13. Odlučivanje o troškovima revizije ostavljeno je za konačnu odluku na temelju članka 166. stavka 3. ZPP (točka II. izreke).
Zagreb, 4. veljače 2026.
Predsjednica vijeća:
Renata Šantek
