REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-150/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, mr. sc. Neri Radas članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice PB, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici Darko Šuper, Iva Kovačev Radić, JB, Dino Vukušić i Ena Šuper, odvjetnici u Osijeku, protiv tuženika MB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Dražen Srb, odvjetnik u Osijeku, zbog smetanja posjeda, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tuženika protiv rješenja Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1902/2024- 2 od 19. kolovoza 2024., kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Psp-1/2022-58 od 5. lipnja 2024., na sjednici održanoj 4. veljače 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Odbija se prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.

II. Prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje se u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

III. Odbija se tužiteljičin zahtjev za naknadu troškova sastava odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.

Obrazloženje

1. Rješenjem suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana te je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Psp-1/2022-58 od 5. lipnja 2024. kojim je odlučeno o zatraženoj posjedovnoj zaštiti tužiteljice tako da je odlučeno: „I. Utvrđuje se da je tuženik MB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], smetao tužiteljicu PB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u posjedu nekretnine kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], u naravi kuća i dvor [adresa], na način da je postavljanjem zida odnosno ograde sastojeće od cigle, fosne, neregistriranog motora i cerade ispred kuće tužiteljice i kuće u svom suvlasništvu u [adresa], onemogućio tužiteljici dosadašnji način posjedovanja predmetne nekretnine i nemogućnost parkiranja osobnog vozila ispred njezine kuće pa mu se nalaže da u roku od osam dana ukloni navedeni zid odnosno ogradu te se zabranjuje tuženiku takvo ili slično smetanje posjeda pod prijetnjom novčane kazne.

II. Tuženik je dužan tužiteljici naknaditi troškove postupka u iznosu do 1.693,78 EURa (tisućušestodevedesettrieura-sedamdesetosamcenti), u roku od 15 dana.“.

2.1. Protiv rješenja suda drugog stupnja prijedlog za dopuštenje revizije podnosi tuženik zbog pitanja:

„1. Radi li se o preinaci tužbe u smislu čl. 191. st.1. ZPP-a u parnicama smetanja posjeda kada tužitelj u prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu zatražio da se utvrdi smetanje posjeda na njegovoj nekretnini izgradnjom ograde, da bi, bez ikakve izvršene promjene od strane tuženika (činjenično stanje jednako kao i u vrijeme podnošenja tužbe), cca 3 godine od podnošenja tužbe, u dva navrata izmijenio mjesto smetanja označujući ga „ispred kuće tužiteljice“ i dodajući mu druge pokretne stvari (motor i ceradu) koje su se nalazile na spornom mjestu i u trenutku podnošenja tužbe? Da li ovakvom promjenom tužitelj promijenio njegovu istovjetnost i ujedno ga proširio? Zavisno od navedenog (ako se radi o preinaci) da li je tužitelj dužan, u odnosu na preinačeni dio, dokazati da je zatražio posjedovnu zaštitu u rokovima iz čl. 21.st.3. ZV- a?

2. Čini li drugostupanjski sud bitnu povredu iz čl. 354.st.2.t.11. ZPP -a kada odlučuje o protivljenju preinaci tužbe u obrazloženju odluke navodi da se radi o dopuni pojedinih navoda u tužbi zbog okolnosti koje su nastale tijekom postupka postupanjem tuženika, iako iz isprava u spisu nesporno tuženik stanje nije mijenjao od podnošenja tužbe?

3. Predstavlja li radnja izgradnje zida/ograde na dijelu međe koja u vlasništvu (suvlasništvu) i posjedu tuženika samovlasno smetanje posjeda tužitelju koji i nadalje može izvršavati radnje na svojoj nekretnini za koje u postupku traži posjedovnu zaštitu (parkirati vozilo)? U takvoj situaciji uživa li tužitelj posjedovnu zaštitu, posebice ako je utvrđeno da i nadalje ima pristup svojoj nekretnini i parkira vozilo?

4. Uživa li tužitelj posjedovnu zaštitu kada je čin smetanja izvršen na međi, a opisana međa je sporna među strankama?

5. Može li potencijalni posredni posjednik tražiti posjedovnu zaštitu prema neposrednom posjedniku, ako bi za odlučivanje nužno raspravljati o njihovom pravnom odnosu?

6. Da li korištenje spornog dijela nekretnine u kojoj tuženik ne živi na način da parkira svoje vozilo iskrcava i ukrcava stvari, povremeno sjedi znači da je njegov posjed izgubio trajnost u smislu čl. 19 ZV-a?“.

2.2. Tuženik ističe da se radi o pitanjima koja udovoljavaju uvjetima dopuštenosti sadržanim u odredbi čl. 385.a st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).

3. U odgovoru na prijedlog tužiteljica predlaže odbaciti prijedlog za dopuštenje revizije kao nedopušten ili ga odbiti kao neosnovan te obvezati tuženika na naknadu troška tužiteljici za sastav odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.

4. Postupajući u skladu s odredbama čl. 385.a st. 1. i čl. 387. ZPP, ovaj sud je ocijenio da pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

5. U pogledu prva dva pitanja problematiziraju se pravna stajališta nižestupanjskih sudova o uređenju tužbenog zahtjeva i dopuni pojedinih navoda te zaključak nižestupanjskih sudova da se radi o istom životnom događaju i jednom pravnom odnosu, kroz pitanja dopuštenosti preinake, prekluzije prava na zaštitu posjeda i bitne povrede parničnog postupka. Kao razloge važnosti tuženik ističe različitu praksu drugostupanjskog suda s pozivom na rješenje Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-983/2022 od 26. rujna 2022. i rješenje Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj Psp-42/2020 od 25. svibnja 2022. Međutim, izraženo shvaćanje drugostupanjskog suda u konkretnom slučaju ne odstupa od pravnog shvaćanja ovog suda i već ustaljene sudske prakse vezano uz pitanje preinake tužbe u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP i prekluzije u smislu čl. 21. st. 3. ZVDSP kada se tijekom postupka, nakon obavljenog vještačenja po vještaku geodetske struke, preciznije odredi i uredi tužbeni zahtjev u okviru prvotno označenog počinjenog smetanja posjeda (Rev-744/13-2 od 11. rujna 2018., Rev-2346/88 od 7. prosinca 1989. (PSP 47/128 itd.).

6. U pogledu preostalih pravnih pitanja (od 3. do 6.) tuženik u prijedlogu za dopuštenje revizije navodi da su pravna stajališta iznesena u drugostupanjskom rješenju suprotna odlukama revizijskog suda i to Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 814/2010 od 19. siječnja 2011., Rev-x-219/2016 od 12. listopada 2016. i Rev-881/2021 od 14. rujna 2021. Rješenjem poslovnog broja Rev-814/2010 od 19. siječnja 2011. o odbačaju revizije kao nedopuštene nije izneseno pravno stajalište u vezi postavljenih pitanja budući da je navedeno da odluka o tužbenom zahtjevu nije donesena na temelju rezultata raspravljanja o pravu vlasništva nego na utvrđenjima u vezi sa činom smetanja posjeda (vezano za pitanje je li tuženica smjela na međi postaviti ogradu). Rješenjem poslovnog broja Rev-x-219/2016 od 12. listopada 2016. prihvaćena je revizija tuženika s pravnim stajalištem da se ne može raditi o smetanju posjeda ako tuženik drži posjed stvari na temelju dopuštenja tužitelja. U rješenju poslovnog broja Rev-881/2021 od 14. rujna 2021. izraženo je stajalište da „…promjena korištenja nekretnine (branje kuka i šparoga, lovljenje divljih životinja, branje drugog raslinja umjesto dotadašnjeg obrađivanja vinove loze, samo po sebi ne znači da je tužitelju prestao posjed predmetne nekretnine…“. Dakle, slijedom iznijetih navoda, odluke ovog suda na koje se poziva tuženik, se ne temelje na pravnom shvaćanju donesenom u usporedivim činjeničnim okolnostima u odnosu na pobijano drugostupanjsko rješenje.

7. Naime, u ovoj pravnoj stvari radi se o sporu zbog smetanja posjeda u kojem se utvrđuju samo dvije činjenice - stanje posjednog mirnog posjeda (kao činjenice) i čina smetanja i ovisno o takvim utvrđenjima sud pruža posjedovnu zaštitu. Stoga, odluka u ovom sporu ovisi o specifičnim činjeničnim utvrđenjima vezanim samo za ovu konkretnu situaciju te osim toga pitanja koja postavlja tuženik polaze od drugačije činjenične osnove od one koje su utvrdili sudovi nižeg stupnja, a u bitnom da je tuženik tužiteljici, koja je bila u mirnom posjedu spornog dijela nekretnine „…postavljanjem zida, odnosno ograde sastojeće od cigle, fosne, neregistriranog motora i cerade ispred kuće tužiteljice i kuće u svom suvlasništvu onemogućio tužiteljici dosadašnji način posjedovanja dijela predmetne nekretnine. Pri tome je sud prvog stupnja utvrdio, kako tuženik nije imao faktičnu vlast nad spornim dijelom , u smislu odredbe članka 19. ZVDSP-a jer povremeno korištenje spornog dijela nekretnine, na način na koji je to tuženik koristio nekretninu - kao ukrcajno-iskrcajni prostor, povremeno parkirao vozila, nije bilo takvog karaktera koji bi predstavljalo trajno posjedovanje spornog dijela…“. Stoga pitanja koja postavlja tuženik nisu važna pitanja u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP jer o odgovoru na njih ne ovisi odluka u ovom sporu, a iz navoda prijedloga za dopuštenje revizije razvidno je da pitanjima i sadržajem prijedloga tuženik osporava utvrđenja sudova nižeg stupnja i s ocjenama sudova polemizira, no to se ne može smatrati razlozima zbog kojih bi pitanja koja u prijedlogu postavlja tuženik bila pitanja o kojima bi ovisila jedinstvena primjena zakona, ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ili koja bi bila važna za razvoj prava kroz sudsku praksu.

8. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci primjenom odredbe čl. 389.a st. 1. ZPP (točka I. izreke).

9. U prijedlogu je tuženik također naveo da mu je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog pogrešne primjene materijalnog prava i povrede odredbi parničnog postupa povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 - dalje: Ustav) i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 6/99-pročišćeni tekst, 8/99- ispravak, 14/02, 1/06 i 13/17 - dalje: Konvencija).

10. Prema ocjeni ovoga suda, tuženik navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim da su mu tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđena ljudska prava zajamčena Ustavom i Konvencijom, a kako to tvrdi u prijedlogu za dopuštenje revizije s tim da povredu prava vezuje upravo uz pitanja primjene procesnog i materijalnog prava koja se ogledaju u prethodno naznačenim pravnim pitanjima u samom prijedlogu.

11. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci primjenom odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP (točka II. izreke).

12. Odluka o troškovima postupka donesena je primjenom odredbe čl. 166. u svezi s čl. 155. ZPP jer radnja sastavljanja odgovora na prijedlog nije bila potrebna za ovaj postupak (točka III. izreke).

Zagreb, 4. veljače 2026.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ante Perkušić