REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-360/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Pajalića člana vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Bojana Marčelan, odvjetnica u Varaždinu, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, koju zastupa punomoćnica CZ i drugi odvjetnici u Odvjetničkom društvu Leko i partneri u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-299/2023-2 od 4. lipnja 2024., kojima je potvrđena presuda i rješenje sadržano u presudi Općinskog suda u Varaždinu broj P-294/2020-31 od 11. studenoga 2022., u sjednici održanoj 4. veljače 2026.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije odbija se u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.
II. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije odbacuje se u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Obrazloženje
1.Tužitelj je, na temelju odredbe čl. 385.a Zakona o parničnom postupku, podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-299/2023-2 od 4. lipnja 2024. kojima je potvrđena presuda i rješenje sadržano u presudi Općinskog suda u Varaždinu broj P-294/2020-31 od 11. studenoga 2022.
1.1. U prijedlogu za dopuštenje revizije tužitelj je naveo da prijedlog podnosi zbog pravnih pitanja:
"1. Ima li tužitelj u sporu protiv banke za povrat preplaćenih sredstava po osnovi stjecanja bez osnove na temelju djelomične ništetnosti ugovora o kreditu, u kojem je utvrđena djelomična ništetnost odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF, pravo na naknadu svih troškova postupka koje je sud utvrdio potrebnim za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP i stavova Suda Europske unije u spojenim predmetima broj C-224/19 i C-259/19 od 16.07.2020. godine, ili u slučaju djelomičnog uspjeha tužitelja s kondemnatornim zahtjevom za restituciju po ništetnim dijelovima ugovora, dolaze do primjene pravila iz odredbe čl. 154. ZPP o razmjernom naknađivanju troškova postupka u skladu s uspjehom tužitelja u sporu?
2. Može li sud u vrsti spora opisanoj pod 1. primijeniti odredbu čl. 154. st .2. ZPP i odnosu na troškove provedenih financijskih vještačenja visine restitucijskog zahtjeva za isplatu (preliminarnog vještačenja, provedenog prije pokretanja postupka i sudski određenog vještačenja, provedenog u toku postupka), iako je banka u postupku osporavala i osnov i visinu tužbenog zahtjeva, zbog čega je došlo do potrebe provođenja dvaju vještačenja ili se troškovi navedenih vještačenja moraju tužitelju priznati u cijelosti?".
2. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.
3. Polazeći od odredbe članka 385.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) i čl. 387. ZPP u vezi s čl. 400. st. 2. ZPP vijeće je ocijenilo da pravna pitanja koje je tužitelj postavio u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za odluku u sporu, za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni niti za razvoj prava kroz sudsku praksu.
3.1 Ovdje prvenstveno treba istaknuti da u slučaju kada su nižestupanjski sudovi ocijenili osnovanim tuženičin prigovor zastare dijela tužiteljeve tražbine, tužitelj nije uspio u sporu u dijelu osnova tužbenog zahtjeva. Dakle tužitelj nije uspio samo u odnosu na dio visine tužbenog zahtjeva, kako to tužitelj prezentira u prijedlogu za dopuštenje revizije, već nije uspio niti u pogledu osnove tužbenog zahtjeva i to zahtjeva za restituciju vezano za nepoštenost odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi (kako to proizlazi iz točke 19. obrazloženja prvostupanjske odluke). Zbog navedenog odluke na koje se tužitelj pozivao u prijedlogu za dopuštenje revizije koje se odnose na djelomičan uspjeh stranaka u sporu nisu adekvatne odluke predmetnoj situaciji jer ovdje je tuženik u pogledu svog prigovora zastare uspio u sporu. Ne nalazi se stoga ni odvraćajućeg učinka niti elemenata koji bi upućivali da tužitelj nije mogaa u tom pogledu predvidjeti neuspjeh u sporu, kraj činjenice da je pravna zaštita od ništetnosti odredbe pružena u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača.
3.2. Slijedom navedenoga vijeće ne nalazi da bi u vezi postavljenog prvog pravnog pitanja u prijedlogu za dopuštenje revizije postojala različita praksa nižestupanjskih sudova koju bi trebalo ujednačiti, da odluka odstupa od prakse ovog suda ili da bi trebalo preispitati sudsku praksu, a što je osnovni smisao revizijskog postupka. Ističe se i to da je u spojenim predmetima CY protiv Caixabank SA (C‑224/19), i LG, PK protiv Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA (C‑259/19) odgovoreno: "Članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivom 93/13."
3.3. S tim u vezi upućuje se na recital 96-98 te odluke
"96. ... Međutim, potrebno je odlučiti o pitanju je li u skladu s načelom djelotvornosti da se potrošaču naloži snošenje troškova postupka ovisno o iznosima koji su mu vraćeni, iako je uspio u postupku u pogledu nepoštenosti sporne odredbe.
97. Što se tiče pitanja poštovanja načela djelotvornosti, ono se mora ocijeniti s obzirom na elemente navedene u točki 85. ove presude.
98. U ovom slučaju, Direktivom 93/13 potrošaču se daje pravo da se obrati sudu kako bi se utvrdila nepoštenost ugovorne odredbe i kako se ona ne bi primijenila. Međutim, kad bi ishod podjele troškova takvog postupka ovisio samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže, to potrošača može odvratiti od ostvarivanja navedenog prava, s obzirom na troškove koji bi nastali sudskom tužbom (vidjeti u tom smislu presudu od 13. rujna 2018., Profi Credit Polska, C‑176/17, EU:C:2018:711, t. 69.)".
4. U odnosu na drugo pravno pitanje koje je tužitelj postavio u prijedlogu za dopuštenje revizije treba navesti da ono prema ocjeni vijeća nije važno u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP. Naime, u pobijanoj drugostupanjskoj odluci nije zauzeto pravno shvaćanje o tom pravnom pitanju budući da tužitelj u žalbi podnesenoj protiv prvostupanjske odluke o troškovima postupka (sadržane u izreci prvostupanjske presude) nije isticao žalbene razloge u pogledu odluke prvostupanjskog suda o troškovima vještačenja (preliminarnog vještačenja niti vještačenja provedenog u sudskom postupku).
5. Budući da u odnosu na postavljena pravna pitanja u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu ispunjene zakonske pretpostavke za dopuštenje revizije propisane odredbom čl. 385.a st. 1. ZPP, ovaj sud je na temelju odredbe čl. 389.b stavak 1. i 2. ZPP u vezi s čl. 400. st. 2. ZPP odlučio kao točki I. izreke ovog rješenja.
6. U prijedlogu za dopuštenje revizije tužitelj navodi da su mu pobijanom drugostupanjskom odlukom o troškovima postupka povrijeđena temeljna ljudska prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 – dalje: Ustav) i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 – dalje: Konvencija) i to: pravo na pristup sudu, pravo na pravično suđenje i pravo na mirno uživanje vlasništva.
6.1. U odnosu na povredu temeljnog ljudskog prava na pristup sudu tužitelj u prijedlogu za dopuštenje revizije nije naveo u čemu se sastoji ta povreda s obzirom da je o njegovom tužbenom zahtjevu odlučeno meritornom odlukom, a činjenica da tužitelj nije u cijelosti uspio sa zahtjevom za naknadu parničnog troška ne može se podvesti pod povredu prava na pristup sudu.
6.2. Glede tužiteljevih navoda da je do povrede prava na pravično suđenje došlo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, treba istaći da čl. 6. st. 1. EKLJP i čl. 29. st. 1. Ustava RH sadrže samo određena procesna jamstva. Stoga do povrede tog prava u pravilu niti ne može doći zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj pa postupanje nižestupanjskih sudova nije dovelo do povrede tužiteljevog prava na mirno uživanje vlasništva. To tim više što se postupak pred nižestupanjskim sudovima u ovoj pravnoj stvari odnosi na tipični građanskopravni spor, a odluke tih sudova nisu očigledno nezakonite, arbitrarne niti očito nerazumne.
7. Zbog navedenog vijeće je ocijenilo da tužitelj navodima iznesenima u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim da su mu u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđena temeljna ljudska prava u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP pa je na temelju čl. 389.a st. 1. i 4. ZPP u vezi s čl. 400. st. 2. ZPP odlučeno kao u točki II. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 4. veljače 2026.
Predsjednik vijeća:
mr. sc. Dražen Jakovina
