REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-746/2025-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, mr. sc. Neri Radas članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari 1. tužiteljice ZE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 2. tužitelja ME iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i 3. tužiteljice GE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnica Jasminka Franić, odvjetnica u Splitu, protiv tuženika Allianz Hrvatska d.d., Zagreb, Heinzlova 70, OIB 23759810849, kojeg zastupa punomoćnik Marijo Depolo, odvjetnik u Splitu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji 1-3. tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli – Pola broj Gž-1003/2024-2 od 8. listopada 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu Stalna služba u Sinju broj Pn-382/2021 od 25. ožujka 2024., na sjednici održanoj 4. veljače 2026.,

r i j e š i o  j e :

I. Prihvaća se revizija i ukidaju se presuda Županijskog suda u Puli – Pola broj Gž-1003/2024-2 od 8. listopada 2024. i presuda Općinskog suda u Splitu Stalna služba u Sinju broj Pn-382/2021 od 25. ožujka 2024. u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev 1.- 3. tužitelja za naknadu neimovinske štete u iznosu od po 13.935,89 EUR svakom sa zateznim kamatama od 29. rujna 2016. do isplate kao i u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Odluka o naknadi troškova revizijskog postupka ostavlja se za konačnu odluku u ovoj pravnoj stvari.

Obrazloženje

1. Presudom Županijskog suda u Puli – Pola broj Gž-1003/2024-2 od 8. listopada 2024. odbijena je žalba 1. – 3. tužitelja te potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu Stalna služba u Sinju broj Pn-382/2021 od 25. ožujka 2024. kojom je suđeno: „I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

'1.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju ad 1) na ime pravične novčane naknade neimovinske štete s osnova povrede prava osobnosti zbog smrti bliske osobe (brata) iznos od 13.935,89 EUR/105.000,00 kn, sa zakonskim zateznim kamatama počev od 29.09.2016. do isplate, te s osnova imovinske štete-naknade troškova pogreba iznos od ukupno 663,61 EUR/5.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama počev od 29. 09.2016. do isplate, po stopi koja je određena člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se do 31.07.2015. određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 % poena a od 01.08.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od 01. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 5 postotnih poena.

2. Dužan je tuženik u roku 15 dana isplatiti tužitelju ad 2) na ime pravične novčane naknade neimovinske štete s osnova povrede prava osobnosti zbog smrti bliske osobe (brata), iznos od 13.935,89 EUR/ 105.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama počev od 29.09.2016.g pa do isplate, te s osnova imovinske štete- naknade troškova pogreba iznos od ukupno 663,61 EUR/5.000,00kn sa zakonskim zateznim kamatama počev od 29.09.2016. do isplate, po stopi koja je određena člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se do 31.07.2015. određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 % poena a od 01.08.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od 01. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 5 postotnih poena.

3. Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici ad 3) na ime pravične novčane naknade neimovinske štete s osnova povreda prava osobnosti zbog smrti bliske osobe (brata), iznos od 13.935,89 EUR/105.000,00 sa zakonskim zateznim kamatama počev od 29.09.2016g. do isplate, te s osnova imovinske štete-naknade troškova pogreba iznos od ukupno 663,61 EUR/5.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama počev od 29.09.2016. pa do isplate, po stopi koja je određena člankom 29. Zakona o obveznim odnosima, a koja se do 31.07.2015. određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 % poena a od 01.08.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od 01. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 5 postotnih poena.'

II. Dužni su tužitelji u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženiku trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 22.912,50 eura sa zakonskom zateznom kamatom počev od donošenja prvostupanjske presude do isplate.“

2. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-624/2025-2 od 18. veljače 2025., 1. - 3. tužiteljima (dalje: tužitelji) je dopušteno podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude, zbog pravnog pitanja koje glasi:

„Je li za ocjenu postojanja trajnije zajednice života iz čl. 1101. st. 2. Zakona o obveznim odnosima potrebno da njeni članovi (braća i sestre) žive zajedno u istom kućanstvu ili se ona, gledano u svjetlu pravnog standarda koji mora postojati sa značajem pretpostavke za dosuđenje naknade, ostvaruje i ako između braće i sestara postoji čvrsta emocionalna povezanost ili bliskost koja proizlazi iz njihova dosadašnjeg života?".

3. Na temelju dopuštenja revizijskog suda tužitelji su u zakonskom roku podnijeli reviziju zbog navedenog pravnog pitanja te su predložili preinačiti drugostupanjsku odluku, podredno ukinuti drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje uz nadoknadu troškova revizijskog postupka.

4. Tuženik je u odgovoru na reviziju osporio navode iz revizije i predložio reviziju odbiti uz nadoknadu troškova revizijskog postupka.

5. Postupajući u skladu s odredbom čl. 391. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 – pročišćeni tekst, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje ZPP) revizijski je sud ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

6. Revizija je osnovana.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti zbog smrti pokojnog ĆE, i to ZE, šogorice pokojnog ĆE (nasljednice iza njegovog brata, pokojnog AE), ME i GE (braće i sestre pokojnog ĆE) u iznosu od po 13.935,89 eura svakome s pripadajućim zateznim kamatama te naknade troškova pogreba u iznosu od 663,61 eura svakome s pripadajućim zateznim kamatama.

8. ĆE je, kao pješak, smrtno stradao od posljedica prometne nezgode koja se dogodila 23. siječnja 2016. u mjestu [adresa], a koju nezgodu je izazvala osiguranica tuženika VE, upravljajući osobnim automobilom.

9. Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev u cijelosti, a pošavši od utvrđenja:

- VE, osiguranica tuženika, proglašena je krivom za izazivanje prometne nesreće 23. siječnja 2016. u kojoj je smrtno stradao pješak ĆE;

- pokojni ĆE nije zasnivao vlastitu obitelj, imao je prijavljeno prebivalište u [adresa], a GE, AE (koji je preminuo **.**.2022., a naslijedila ga supruga ZE) i ME su mu bili sestra i braća;

- tužiteljica GE je 14. srpnja 1962. zaključila brak te od 1962. ima prijavljeno prebivalište na adresi u [adresa], raniji tužitelj AE je zaključio brak 18. prosinca 1974. i imao prebivalište na adresi u [adresa], a tužitelj ME je zaključio brak 23. rujna 1967. i prema uvjerenju o prebivalištu od 1983. ima prijavljeno prebivalište na adresi u [adresa];

- tužiteljica GE mjesečno ostvaruje mirovinu od 534,44 kn i zaštitni dodatak od 1.425,37 kn, raniji tužitelj ABC 1.975,21 kn, a tužitelj ME 7.805,49 kn, a ĆE nije imao vlastitih primanja;

- prema rješenju o nasljeđivanju suda prvog stupnja poslovni broj O-761/2016 iza pokojnog ĆE njegovim nasljednicima proglašeni su nećak RE (sin njegovog ranije umrlog brata Z) po oporuci koju je sačinio pokojni ĆE, i brat AE uslijed ustupa oporučnog nasljednika RE (u odnosu na dio imovine koji je AE bio darovao ĆE 1984.) s time da se oporuci nitko od zakonskih nasljednika (braće i sestara) nije protivio ni osporavao navode oporuke;

- u spomenutoj oporuci pokojni ĆE navedeno je kako se njegov nećak RE jedini o njemu brine i kako mu jedini pomaže u svemu što mu je potrebno, a da nitko od nasljednika takve oporučne navode ni oporuku nije osporavao.

Sud prvog stupnja je zaključio da je između tužitelja i pokojnog ĆE postojala trajnija emocionalna povezanost jer se radi o bratu i sestri, odnosno šogorici pokojnog (nasljednici pok. brata AE, preminulog tijekom postupka), ali ne i trajnija ekonomska, odnosno egzistencijalna povezanost, odnosno trajnija zajednica života, zajedničko kućanstvo dok u odnosu na zahtjev za troškove pogreba utvrđuje da tužitelji nisu dokazali da su platili te troškove.

10. Drugostupanjski sud je prihvatio u cijelosti utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda, a posebno u dijelu da je između pokojnog ĆE i tužitelja postojala emocionalna povezanost, što se očitovalo i u njihovoj povremenoj pomoći koju su mu pružali (kod prehrane, pranja odjeće, povremeno i financijske pomoći), no i drugostupanjski sud je ocijenio da se, u konkretnom slučaju, cijeneći utvrđene okolnosti, radilo o povezanosti i posljedično brizi braće i sestara koja ne ukazuje na postojanje trajnije zajednice života između njih i pokojnog ĆE. Drugostupanjski sud smatra da je utvrđena uobičajena emocionalna povezanost braće i sestre (tužitelja) i pokojnog ĆE u skladu s mjesnim običajima i da je pružana zbog postojanja rodbinskog odnosa, ali ipak, sama po sebi, svojim intenzitetom i sadržajem, ne ukazuje na trajniju zajednicu života tužitelja i pokojnog ĆE.

11. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem dopustio pitanje samo u odnosu na pravo na naknadu neimovinske štete pa se, uvažavajući sadržaj dopuštenog pitanja, spornim u ovoj fazi postupka ukazuje pitanje je li za ocjenu postojanja trajnije zajednice života iz čl. 1101. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 – dalje: ZOO) potrebno da njeni članovi (braća i sestre) žive zajedno u istom kućanstvu ili ju je moguće ostvariti i ako između braće i sestara postoji posebno čvrsta emocionalna povezanost ili bliskost koja proizlazi iz njihova dosadašnjeg života.

12. Shvaćanje nižestupanjskih sudova glede postojanja trajnije zajednice života nepodudarno je sa shvaćanjem ovog suda izraženog, primjerice, u odlukama broj Rev-673/2006 od 15. veljače 2007., Rev-2011/2017-2 od 1. rujna 2020., a prema kojem:

„…pod pojmom „trajnije zajednice života“ ne smatra se formalno življenje u istom prostoru, niti nužno vođenje zajedničkog domaćinstva. Naprotiv pod tim pojmom se podrazumijeva postojanje snažne emocionalne povezanosti braće i sestara, a koja povezanost proizlazi iz njihova zajedničkog odrastanja i odgoja, uzajamne ljubavi, brige i pažnje jedno prema drugome…“

13. Reafirmirajući navedeno pravno shvaćanje, koje predstavlja ujedno i odgovor na postavljeno revizijsko pitanje, proizlazi da za ocjenu postojanja trajnije zajednice života iz čl. 1101. st. 2. ZOO nije nužno potrebno da njeni članovi (braća i sestre) žive zajedno u istom kućanstvu, već se za ocjenu postojanja trajnije zajednice života treba uzeti u obzir i postojanje čvrste emocionalne povezanosti između braće i sestra i bliskost koja proizlazi iz njihova dosadašnjeg života. To stoga što trajnija zajednica života u smislu navedenog pravnog shvaćanja ne podrazumijeva nužno samo zajedničko stanovanje u istom prostoru ili vođenje zajedničkog kućanstva, već je odlučna stvarna bliskost, intenzivna emocionalna povezanost te međusobno svakovrsno pomaganje i podrška koji su postojali u dužem vremenskom razdoblju. S obzirom na navedeno, sud u svakom pojedinom slučaju utvrđuje, uz postojanje srodstva, je li zajednica bila dovoljno čvrsta i trajna da bi gubitak brata ili sestre opravdao dosuđivanje pravične novčane naknade neimovinske štete.

14. S obzirom da zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjski sudovi nisu utvrdili sve činjenice odlučne za pravilnu primjenu materijalnog prava, nema uvjeta za preinaku pobijane presuda pa je valjalo presude sudova nižeg stupnja ukinuti u pobijanom dijelu primjenom odredbe čl. 395. st. 2. ZPP. U nastavku postupka potrebno je prije svega utvrditi je li, unatoč činjenice da nisu živjeli zajedno u istom kućanstvu, između tužitelja i sada pokojnog ĆE postojala u prethodno navedenom smislu trajnija životna zajednica koja se temeljila na snažnoj emocionalnoj povezanosti braće i sestara, a koja povezanost proizlazi iz njihova zajedničkog odrastanja i odgoja, uzajamne ljubavi, brige i pažnje jedno prema drugome kroz duže vrijeme, te nakon toga donijeti novu, na zakonu osnovanu odluku.

15. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP) pa je odlučeno kao pod stavkom II. izreke ovoga rješenja.

Zagreb, 4. veljače 2026.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ante Perkušić