Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-143/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Jadranki Travaš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ČŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Jasna Preložnjak-Bedić, odvjetnica u Čakovcu, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri iz Zagreba, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-585/2023-10 od 21. studenog 2025., dana 4. veljače 2026.,

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-585/2023-10 od 21. studenog 2025.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja je donio rješenje kojim je odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Čakovcu.

2. Protiv ovog rješenja žalbu je podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka USRH, 84/08., 96/08. - odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 43/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje ZPP), s prijedlogom da drugostupanjski sud pobijano rješenje ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovan postupak. Podredno je predložio pobijano rješenje preinačiti uz naknadu troška za sastav žalbe.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Ispitujući pobijano prvostupanjsko rješenje kao i postupak koji je prethodio njegovom donošenju, sukladno odredbi članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 12/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23 dalje: ZPP) u vezi s odredbom članka 381. ZPP-a ovaj sud ne nalazi da bi prvostupanjski sud počinio koju od bitnih povreda postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti propisanih odredbom članka 354. stavka 2. ZPP-a.

6. Suprotno žalbenim navodima tuženika sud prvog stupnja je pravilno postupio kada je odbio prigovor mjesne nenadležnosti suda prvog stupnja i to slijedećih razloga.

7. Tužitelj je Općinskom sudu u Čakovcu, podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o [broj kredita] zaključenog sa tuženikom 17. siječnja 2007.

8. Tuženik je prije upuštanja u raspravljanje istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti suda prvog stupnja pozivom na odredbe članka 46. i članka 48. ZPP-a te je naveo da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovoreno da je za sve sporove proizašle iz predmetnog Ugovora mjesno nadležan sud prema sjedištu Banke (tuženika) u ovom slučaju - Općinski sud u Rijeci.

9. Međutim, valja istaći slijedeće:

- da se člankom 1. stavkom 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva) reguliraju nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača,

- da opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja,

- da su u konkretnom slučaju ispunjeni navedeni uvjeti jer je mjesna nadležnost određena u tipskom ugovoru, unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka nije imala mogućnost pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj,

- da je protivno načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju nadležnost suda, čime u ovom slučaju tuženik sebe dovodi u znatno povoljniji položaj od tužitelja i time ga dovodi u neravnopravan položaj,

- da je Direktiva, iako se ne može primjenjivati direktno, implementirana u zakonodavstvo Republike Hrvatske pa tako i u danas važeći Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 41/14., 110/15., 14/19., dalje: ZZP) te u vrijeme sklapanja ugovora u Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/03., dalje: ZZP/03),

10. Stoga je prigovor mjesne nadležnosti pravilno sud prvog stupnja odbio temeljem odredbe članka 19. l stavka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., 128/22., dalje: ZPK) i pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Gr1-143/2019 od 11. prosinca 2019.

11. Sukladno odredbi članka 81. stavka 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredba članka 81. stavka 4. ZZP/03 propisuje kako je trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan to dokazati.

12. Prema tumačenju Suda Europske unije ovom slučaju, u presudi od 27. lipnja 2000., Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i dr., spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98., obveza je nacionalnih sudova ex officio ispitivati nepoštenost spornih odredbi ugovora bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. Stoga je sud prvog stupnja pravilno, ex officio ispitivao nepoštenost sporne odredbe ugovora kojom je ugovorena nadležnost suda (prorogacijska klauzula).

13. Slijedom navedenog, a budući da tuženik u odgovoru na tužbu uz istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti niti tvrdi, a niti dokazuje, da se o ugovornoj odredbi sadržanoj u članku 16. Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, dolazi do primjene odredba članka 82. alineja 19. ZZP/03 koja određuje kako odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza ležao na trgovcu.

14. Članak 87. stavak 1. ZZP/03, propisuje kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna zbog čega odredba Ugovora o kreditu gdje je ugovorena mjesna nadležnost suda predstavlja odredbu propisanu u članku 82. alineja 19. ZZP/03, jer su ispunjene pretpostavke iz odredbe članka 81. stavka 1. ZZP. Sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP/03 takva se odredba smatra ništavom. Ovo zbog toga što je ugovorom ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojem nije prebivalište potrošača - tužiteljice pa je tako tužiteljici otežano pravo na ostvarivanje njezinih prava iz ugovora pred sudom.

15. Stoga je odredba članka 16. predmetnog Ugovora koja sadrži sporazum o mjesnoj nadležnosti ništetna. Iz navedenih razloga proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe članka 70. stavka 1. do 4. ZPP-a.

15.1. Suprotno žalbenim navodima pravilno je sud prvog stupnja odredio da je u konkretnom slučaju nadležan Općinski sud u Čakovcu obzirom da je temeljem odredbe čl. 59. ZPP-a propisano da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesene nadležnosti nadležan i sud na čijem se području nalazi ta poslovna jedinica, a iz predmetnog Ugovora o kreditu je nedvojbeno razvidno da je isti sklopljen u poslovnoj jedinici u [adresa].

16. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud ocjenu nepoštenosti predmetne ugovorne odredbe nije donio bez prethodno provedenog kontradiktornog postupka vrijeđajući načelo saslušanja stranaka jer iz stanja spisa proizlazi da je prvostupanjski sud prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti dostavio tužiteljici radi očitovanja, da se tužiteljica očitovala na taj prigovor, pa imajući u vidu i činjenicu da tuženik nije osporio tvrdnje tužiteljice na kojima činjenično temelji nepoštenost prorogacijske klauzule niti je u tom pravcu predlagao provođenje drugih dokaza, neosnovan je žalbeni razlog vezan uz neprovođenje kontradiktornog postupka.

17. Neosnovani su žalbeni navodi kojima tuženik u žalbi upire na počinjenu bitnu povredu odredaba postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a jer tuženiku nije omogućeno raspravljanje pred sudom vezano uz ispitivanje valjanosti prorogacijske klauzule. Naime, iz sadržaja spisa proizlazi da je nakon očitovanja tužiteljice na istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti tuženik u podnesku od 4. listopada 2024. (list 257 spisa) ustrajao kod tvrdnji da su stranke za slučaj spora ugovorile nadležnost suda u sjedištu banke, dakle sporazumno pa da se radi o valjanoj prorogacijskoj klauzuli, a na okolnost da je s tužiteljem pregovarao o toj klauzuli, osim uvida u ugovor o kreditu, nije predlagao druge dokaze.

18. Stoga je slijedom izloženih razloga, pravilno sud prvog stupnja prigovor mjesne nenadležnosti ocijenio kao neosnovan, a imajući u vidu pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Gr1-143/2019 od 11. prosinca 2019., a vezano uz primjenu odredbe članka 19. i stavka 1. ZPK.

19. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 380. točke 2. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje.

.

U Zagrebu 4. veljače 2026.

Sutkinja

Jadranka Travaš